Ispravljanje krive Drine

Vrdoljak previše gleda Sulejmana Veličanstvenog

Anton Filić — Thu, 31 Jan 2013 15:30:35 +0000

Foto: Žarko Bašić/Pixsell

U nizu skandaloznih izjava kojih smo se naslušali od aktualnih ministara, zahvala ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka na druženju s poslodavcima prevršila je svaku mjeru. Rečenica: “Zahvaljujem vam što nam dajete plaću i što hranite svoje djelatnike” toliko para uši, da čovjek ne može vjerovati da je to netko (ozbiljan) rekao. Ne, u 21. stoljeću!

Iako tolika količina snishodljivosti (i sluganstva prema gospodarima) u hrvatskoj povijesti nije rijetka, nevjerojatno je da ju je iskazao jedan ministar u naizgled demokratskoj vlasti. I još k tome član jedne narodne stranke. On se nije obraćao kralju ili caru, čijom milošću se sve dobiva(lo), nego poslodavcima, koji kao što im ime i govori samo vode tvrtke, stvaraju pretpostavke da radnici svojim radom zarađuju svoju plaću.

S tom izjavom, koju kao da je pokupio iz Sulejmana Veličanstvenog, Vrdoljak je uvrijedio sve koji žive od svoga rada. Napravio je neoprostivu pogrešku za “sjedi – jedan” i on je nakon svega politički mrtvac, samo što to još ne zna. To jest, u politici bi mogao egzistirati samo kao član Stranke poslodavaca.

No, ne budimo naivni. Vrdoljak, koji je po struci elektrotehničar i očito nema smisla za politiku (u njezinom pozitivnom smislu), na radnom ručku s poslodavcima (koji je očito bio obilan) samo se izlanuo. On je zapravo tom svojom zahvalom razotkrio ono što je u Hrvatskoj sve više na djelu a to je šurovanje, trgovina između politike i krupnog kapitala. A na račun radnika i hrvatskih nacionalnih interesa.

Danas Jugoplastika, sutra Jugoslavija

Anton Filić — Wed, 09 Jan 2013 15:11:07 +0000

Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL

U Splitu se pojavila ideja da se košarkaškom klubu Split vrati ime Jugoplastika. Navodno zato jer su pod tim imenom postignuti najveći uspjesi u povijesti kluba. Zaboravljaju se Pop 84 i neki drugi nazivi, kao i činjenica da je košarkaški klub nosio to ime jer je Jugoplastika bila sponzor kluba. A te tvrtke koja je nekad zapošljavala 13.000 radnika odavno nema, pa čemu sad podsjećanje na nju.

U prvi mah moglo se pomisliti da je to samo pokušaj starih orjunaša da uskrse barem nešto od Jugoslavije, no potom su zaredala zanimljiva tzv. objašnjenja zašto bi košarkaši Splita opet trebali ponijeti ime Jugoplastika. Pa nas tako uvaženi pjevač Goran Karan uvjerava da ovo “jugo” nije od Jugoslavije nego je “riječ o nečemu južnom”. Skoro kao u slučaju dubrovačkog Juga.

E, ipak, nije baš tako, razlika postoji. Jugoplastika je ipak nastala od Jugoslavije, kao i Jugovinil, Jugodrvo… Ili, recimo, Jugoton koji je iz Zagreba i nije toliko južno.

Vinko Bajrović Capo, dugogodišnji tehniko kluba, smatra da Jugoplastika nema nikakvih političkih konotacija, pa se pita “kad postoje tvornice Končar i Đuro Đaković, zašto ne bi i Jugoplastika”. Da, šteta, da tvornica Jugoplastika nije opstala. Ali davati danas klubu ime propale tvornice, nije li to u najmanju ruku nedostatak mašte. I smisla za marketing, jer valjda se može naći i neki živući sponzor.

U konačnici, sve pomalo smrdi na pokušaj obnavljanja ne toliko Jugoplastike koliko Jugoslavije. Nije to toliko južno, koliko je tužno.

Osobno i nisam bio previše protiv Jugoslavije jer je ona, osim Srbima, i Hrvatima omogućavala da žive u istoj državi. I, recimo to tako, mogli smo je bolje iskoristiti. No, federacija je zgažena velikosrpskom Miloševićevom čizmom, u krvi je rasturena, i nije racionalno ponovno je oživljavati.

Što je dopušteno Paviću, nije baki iz Bednje

Anton Filić — Fri, 26 Oct 2012 14:26:03 +0000

Zbog neplaćenog duga za odvoz smeća od 624 kune i nepoštivanje suda, baka Minka Maltarić (72) iz okolice Bednje morala je pet dana odležati u zatvoru. Tko joj je kriv kad za podstanara nema ministra policije Ranka Ostojića. A da ga je imala, mogla je onda državi dugovati i nešto više a ništa joj se ne bi dogodilo.

Medijski tajkun Ninonaslav Pavić duguje državi 2,7 milijuna kuna (jer njegovo poduzeće Com.com nije plaćalo porez na dobit), ali dobar je s vlašću i ima ministra za podstanara, pa ne mora brinuti. Iz istog mu razloga vjerojatno za zlo nije uzeto niti sudjelovanje u brojnim aferama (Grupo, Kamensko, Hypo, Arena, Slobodna Dalmacija…). Sve se te istrage očito čuvaju u nečijoj ladici jer je Pavić uvijek na liniji s onima koji odlučuju.

Sad je dobar s ministrom policije, udomio ga je, prije je bio u najsrdačnijim odnosima s bivšim premijerom Ivom Sanaderom. Častili su se na brodu u opuštenom ozračju a glavni komentator Pavićevih novina Davor Butković (koji također ima porezni dug od oko 750.000 kuna) obraćao se Sanaderu s “dragi Ivo”. Doduše i “odradio” s njime izmišljeni intervju, ali to za ovu priču nije toliko važno.

Važno je da se klupko Pavićeva naglog uspona i velikog bogaćenja počelo odmotavati i da će možda doći na red još neka pitanja. Recimo: čijim je novcem pokrenuo Jutarnji list? I kakva je u svemu tome bila uloga Miroslava Kutle, mogućeg suvlasnika EPH-a, kojega hrvatsko pravosuđe nikako da privede pravdi. Ne može ga naći, nedostupan je. Ali ne i za novinare Jutarnjeg lista, koji svako malo objave poneku crticu, uvijek pozitivnu, iz života najvažnijeg šefova partnera.

A o razornoj ulozi koju je Pavić odigrao u odnosu na položaj hrvatskih novinara i medijskih sloboda izlišno je i govoriti.Voli sebe predstavljati kao medijskog prosvjetitelja i teoretičara a zapravo je grobar hrvatskog novinarstva. Dovoljno je usporediti poziciju hrvatskog novinara iz vremena prije nego se pojavio medijski tajkun Pavić i ovu današnju i sve će vam biti jasno. Slogan iz Večernjakova štrajka “Sanader i Pavić izmislili su RPO da bi hrvatske novinare držali u pokornosti” sve je aktualniji.

Srbija: 100 medalja a niti jednom nije svirana srpska himna!

Anton Filić — Tue, 07 Aug 2012 09:28:16 +0000

Slovenac Leon Štukelj nije 1924. u Parizu ni znao da je osvojio prve dvije olimpijske medalje (dva zlata u gimnastici) za Srbiju. Mislio je da ih je osvojio za tadašnju Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, buduću Jugoslaviju. Nisu znali da olimpijska odličja za Srbiju osvajaju niti Ivan Gubijan, Miroslav Cerar, Đurđa Bjedov, Josip Čorak, Mate Parlov, Ace Rusevski, Matija Ljubek, Vlado Lisjak, Šaban Trstena, Ante Josipović, Damir Škaro…

Nema veze što nisu znali, Srbija je sve te njihove uspjehe megalomanski pripisala sebi. I prije neki dan, zamislite, proslavila osvajanje 100. olimpijske medalje. Jubilarku (srebro) Srbima je donijela mlada i zgodna streljačica Ivana Maksimović.

Pri čemu se ne zna zašto Srbija ne valorizira i svoju bogatu povijest u zimskim sportovima. Zašto se ignoriraju četiri medalje koje su za Srbiju osvojili Mateja Svet, Matjaž Debelak i Jure Franko?

Možda su se predsjednik Srpskog olimpijskog odbora Vlade Divac i ljudi oko njega poigrali ovim mitom da bi sakrili današnje neuspjehe srbijanskog sporta, ali stvar svejedno nije nimalo bezazlena. Ne zbog medalja, one nisu toliko važne, tj. zna se tko ih je osvajao, nego zbog toga što su Srbi, vođeni manje-više sličnim argumentima, donedavno na jednak način prisvajali tuđe teritorije. Pa, kad im to nije pošlo za rukom, okrenuli su se bogatoj riznici olimpijskih medalja jugoslavenskih naroda. A vidi se da i ono Divčevo bacanje i gaženje hrvatske zastave u Argentini nije bila slučajnost, nego Vlade naprosto ne može sakriti svoju velikosrpsku (četničku) ćud.

U svemu tome Srbi se pozivaju na Međunarodni olimpijski odbor, brkajući pri tome dvije stvari. Jedno je pitanje kontinuiteta, koji im je MOO priznao, Srpski olimpijski odbor utemeljen je 1910. a priznat 1912. godine, i to nije sporno. No, to susjedima ne daje za pravo da prisvoje sve medalje obiju Jugoslavija. Jer njih su osvajali i Hrvati, Slovenci, Makedonci…

Rusi su u mnogo većoj mjeri sudjelovali u uspjesima bivšeg SSSR-a, pa svejedno ne računaju medalje bivše države kao svoje. Uostalom, MOO je u jednoj prilici i dao službeno tumačenje tog problema:

“Ruski olimpijski odbor jest pravni nasljednik Olimpijskog odbora SSSR-a, ali kako sportska dostignuća u dosadašnjoj praksi nisu i ne mogu biti predmet sukcesije između zemalja nastalih raspadom nekadašnje zajednice, niti mogu biti objekt pravnog prijenosa na odbore članica, MOO zaključuje kako sportska dostignuća, što uključuje medalje, rekorde, priznanja i naslove, koje su ostvarivali predstavnici SSSR-a ostaju u trajniom vlasništvu SSSR-a”.

Pametnome dosta. Po istom principu, sve medalje osvojene u vrijeme SFRJ ostaju trajno vlasništvo SFRJ, a ne država nastalih njezinim raspadom. To ne znači da uspjehe naših sportaša treba zaboraviti i svatko se može pozivati na svoju tradiciju (Hrvati u vaterpolu, Srbi u odbojci…), no nitko ne može prisvojiti sve medalje bivše SFRJ.

Izgleda da je Srbima ova stota medalja – do koje su došli prisvajući sve medalje koje su i drugi narodi osvajali za Jugoslaviju - donijela nesreću (Čavić i Đoković bili su četvrti, ispali su im rukometaši…). Da skinu “maler”, predlažemo im da se malo spuste na zemlju i priznaju sebi i drugima da su pod zastavom Srbije osvojili – pet medalja. Bit će još olimpijskih igara…

Poreznici ne mogu pobjeći od odgovornosti

Anton Filić — Fri, 03 Aug 2012 10:21:35 +0000

Na upit hoće li netko od poreznika koji su godinama jednima bili majka a drugima maćeha (tj. selektivno naplaćivali porez i donosili rješenja) biti kažnjen, ravnateljica porezne uprave Nada Čavlović-Smiljanec mrtva hladna kazala je da – neće. Jer, oni nisu to radili svojom voljom nego im je tako naredila politika, objasnila je.

Koja politika? Koji političar? Kojim mehanizmima je to rađeno? To nam nije rekla. Može li u uljuđenoj, pravnoj državi, netko nekome narediti da krši zakon. Recimo šef vam kaže da vozite auto 150 kilometara na sat na cesti na kojoj je ograničenje 70 kilometara. Uhvati vas policija i vi kažete da niste krivi, tako je naredio šef.

Ne, poreznici (njih čak oko 3500) ne mogu pobjeći od svoje odgovornosti. Upravo se pojavljuju zanimljiva svjedočanstva o njihovu krajnje nesavjesnom radu proteklih godina. A poreznici bi, zar ne, morali biti jedan od temelja uređene države.

Primjerice, saborska zastupnica Nansi Tireli, koja je imala obrt i duguje 41.000 kuna, tvrdi da joj iz Porezne uprave cijelo vrijeme nisu poslali nikakvu opomenu. Bruno Orešar je Poreznoj upravi predlagao da se ona temeljem duga uknjiži na dio Monterove nekretnine na koju je hipoteku imala i Hypo banka, ali odgovora nije bilo. Dug Montera je porastao a jedina je od toga profitirala banka. Sličnih primjera ima još. Za čiji su interes radili poreznici?

Za čak 52 milijarde nenaplaćenog poreza netko mora odgovarati. Političari su to platili gubitkom vlasti, ali ozbiljna istraga mora se sprovesti i među zaposlenima u Poreznoj upravi i Ministarstvu financija. Da se ovakvi rekordi više nikad ne ponove!

Hrvatska korupcijska hobotnica ne može se uništiti objašnjavanjem da su za sve krivi oni što su naređivali. Ispod kišobrana tih tzv. naredbi mnogi su dobro napunili i vlastite džepove.

Bilić izašao u susret Talijanima

Anton Filić — Tue, 19 Jun 2012 13:34:28 +0000

Da, odigrali smo dobro sa Španjolcima, dobro smo se držali sa svjetskim prvacima. Slabi sudac Stark nedvojbeno nas je oštetio. Ali ono što je najvažnije: za nas je Europsko prvenstvo završeno i naši se nogometaši vraćaju kući. A je li moralo biti tako?
Ostaje nejasno kako je to Slaven Bilić mislio proći dalje ako se zna da nam je u dvoboju sa Španjolcima trebala pobjeda ili visoki remi (2:2, 3:3…). Dakle, trebalo je zabiti i to po mogućnosti što ranije. Umiranje u ljepoti i eventualnih 0:0 ne bi bilo dovoljno.
Ako se to zna, onda je Bilićeva strategija u prvom poluvremenu (čvrsta obrana, zgusnuta sredina) potpuno nejasna. Ona je zapravo bila promašena. Nama nije bilo dovoljno dobro se nositi sa Španjolcima (time se tješe gubitnici). Nama je trebao rezultat. A on je – očekivano – izostao. Izgubiti 0:1 ili 0:5 s aspekta ostvarenja konačnog cilja gotovo je svejedno.
Da smo mi zaigrali otvorenije, možda bi Španjolci poveli s 1:0 ili 2:1, ali bi se možda nakon toga i malo opustili, pa bismo mi izjednačili i ipak – prošli. Ovako smo Španjolce doveli pred zid, bilo je ili oni ili mi – na veliku radost Talijana kojima je takav rasplet naše utakmice najviše odgovarao – a u takvoj je situaciji velika reprezentacija, svjetski prvak, uvijek u prednosti.
Izbornik je prekasno uveo opasnog Edaurda i tako Španjolcima, a zapravo Talijanima, još više olakšao posao. Imajući u vidu i neke druge Bilićeve pogreške (čuvena završnica susreta s Turskom), onda se može zaključiti da on ipak nije pobjednik. Nije veliki trener. Nego samo, možda, talentirani.

Josipović i Milanović nisu shvatili bit traženih promjena

Anton Filić — Tue, 24 Apr 2012 09:30:08 +0000

Lijepo su o Hrvatima na komemoraciji u Jasenovcu govorili čelni ljudi hrvatske politike Josipović, Milanović i Šprem. Toliko lijepo da ni najveći srbijanski nacionalisti tu ne bi imali što ni dodati ni oduzeti. Predsjednik države kazao je da u školskim udžbenicima nije napisana puna istina o Drugom svjetskom ratu. No, nije rekao što se eventualno skriva. Ali zalaže se za pisanje novih udžbenika. Ispada da ćemo sa svakom promjenom vlasti pisati nove udžbenike.

Stalno se vraćajući partizanima i ustašama, Jasenovcu i Bleiburgu, lijevima i desnima, hrvatski političari tako uspješno potpiruju podjele u vlastitom narodu. Pretpostavimo da to ne čine iz nekih zločestih namjera, oni samo na taj način žele prikriti neuspješnost svoga vladanja o čemu bjelodano svjedoče tisuće izgubljenih radnih mjesta, propale tvrtke, gomila nezaposlenih, nedjelotvorno pravosuđe, indolentne inspekcije, potpuna bezidejnost kad je u pitanju traženje izlaza…

A oni brinu o zastupljenosti partizana i ustaša u školskim udžbenicima. Time zapravo priznaju da nisu shvatili bit traženih promjena kod posljednjih izbora. Pa, nije narod želio promjenu vlasti jer bi nešto mijenjao u udžbenicima nego da bi konačno netko lopove strpao u zatvor. Sad se vidi da je to bila iluzija lakovjernog puka. Pa neće Kukuriku koalicija nikoga strpati u zatvor kad i u svojim redovima ima pronevjeritelja svih vrsta. Ne kradu samo hadezeovci, kradu i ovi drugi a vrana vrani oči ne vadi.

Pa, ima li nam onda spasa? Bit će ga kad budemo sposobni organizirati jednu tihu revoluciju u kojoj će jedine žrtve biti korumpirani političari svih boja i fela. Bit će ga, kad se na nekom prosvjedu okupi barem 100.000 nas i kad budemo odlučno rekli, primjerice, Bandiću da ne može trošiti naš novac (namaknut od najvišeg prireza u državi) za nepotrebno renoviranje Cvjetnog trga koje će stajati najmanje 14 milijuna kuna. Da bi se betonske ploče zamijenile onima od granita, u ružičastim i sivim nijansama. I posao povjerio Gradonačelnikovim prijateljima.

Umjesto da se taj novac potroši na škole i vrtiće.

Hrvati, roblje 21. stoljeća

Anton Filić — Thu, 12 Apr 2012 15:28:25 +0000

Stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa. Tako se zove najnoviji genijalni projekt Milanovićeve vlade kojim se želi smanjiti broj nezaposlenih i pokrenuti hrvatsko gospodarstvo. Kad raščlanimo o čemu se radi, vidimo na koje smo niske grane spali.
Poslodavcima se pruža prilika da na godinu dana (za one s visokom stručnom spremom) ili čak na dvije (za obrtnička zanimanja) koriste rad mladih nezaposlenih ljudi a da im za to ne moraju platiti. To jest plaćali bi samo mirovinski doprinos. Na taj se način praktično legalizira rad bez plaće. Gdje ćete bolje pogodnosti za razvijanje biznisa?
Radi se o očitom dealu vlasti i poslodavaca, naravno, preko leđa radnika. Vlast tu neće puno profitirati (osim što će glumiti da nešto suvislo radi), ali poslodavci će dobiti bagatelnu radnu snagu. Ta će im se mogućnost toliko svidjeti da će moguće predložiti da se rok možda i produlji, na tri ili pet godina. A potom rotacija: jedne robove zamijenit će drugi.
Da bi ih “stručno osposobili”, poslodavci te mlade volontere mogu koristiti za bilo što: od donošenje kava i sendviča do slaganja polica i čišćenja. Ministar Mirando Mrsić, doduše, najavljuje da to neće biti moguće jer će taj angažman nadgledati inspekcije. Inspekcije? To je zbilja dobar vic. O učinkovitosti hrvatskih inspekcija dala bi se snimiti podulja serija. Humoristična. A možda i kriminalistička.
Ovako ili onako, na najboljem smo putu da postanemo društvo u kojem će maleni dio uživati u izobilju a većina će grcati u neimaštini, opterećena kreditima i režijama.
Jesmo li to mogli izbjeći? Naravno, da smo mogli, ali nismo reagirali na vrijeme. Polakomili smo se za mrvicama iz europskih pristupnih i pretpristupnih fondova umjesto da proglasimo ZERP i da Talijanima i Slovencima naplaćujemo ulovljenu ribu u našim vodama. Dionice svojih poduzeća uglavnom smo brzopotezno prodali i odrekli se upravljačkih prava. Poslije smo gledali kako se iz tih poduzeća izvlači novac i kako masovno propadaju. A mi ostajemo bez posla.
Nismo reagirali niti na prodaju obiteljskog srebra: HT-a, banaka, hotela, Ine… Strancima smo rasprodali uglavnom sve što vrijedi. I sad se čudimo što oni dobit radije odnose kući nego da je reinvestiraju u Hrvatskoj. Tolerirali smo političare tipa Ive Sanadera i Luke Bebića (navodno je onaj Josip Protega koji je uništio HPB muž Lukine sestrične Sanje), koji su radili što su htjeli… uglavnom trošili naš novac.
Nije bilo društvene angažiranosti. Kad su ono Matijašević i Hrvatska udruga sindikata organizirali prosvjed na Jelačićevu trgu, jedva se okupilo oko 500 ljudi. Nisu došle čak ni radnice Kamenskoga iako su već tad mogle naslutiti što ih čeka. Slično je bilo i ovih dana u Splitu. Nisu došli ni oni zbog kojih se prosvjedovalo, oni koji su ostali bez posla.
Uvijek u očekivanju da će se netko drugi zauzeti i boriti za nas, radije smo ostajali po strani i samo gunđali. Ovi drugi su radili… Na kraju smo dobili ono što smo i zaslužili. I zato je možda kucnuo čas da se pogledamo u zrcalo i zapitamo se: što sam ja uradio da ovo društvo, ova država budu bolji?

Rumunji su u pravu: Srbija krši prava nacionalnih manjina

Anton Filić — Tue, 06 Mar 2012 14:49:03 +0000

I naš premijer Zoran Milanović, a i ostali prvaci zemalja EU, prilično su olako prešli preko primjedbi Rumunjske što ih je, u procesu dodjeljivanja statusa kandidata, imala na račun Srbije. Rumunjska je, podsjećam, odbijala podržati Srbiju zbog nezadovoljstva statusom vlaške manjine. Umjesto da preispita svoj odnos prema toj, ali i svim ostalim nacionalnim manjinama koje žive na njezinom teritoriju, i da poduzme konkretne mjere za njihovo poboljšanje, Srbija se odlučila za negiranje problema. Njezini su mediji orkestrirano donosili izjave samih Vlaha koji su uglavnom negirali svoju pripadnost rumunjskoj naciji (“Mi smo Vlasi a ne Rumunji”) te su tvrdili da se ne osjećaju obespravljenima.

No, je li doista tako? I bez detaljnijeg razmatranja položaja vlaške manjine u Srbiji, u oko upada jedna zanimljiva činjenica: Srbija je (pre)puna posebnih malih nacija. Je li slučajno da u njoj žive Vlasi a ne Rumunji, Bunjevci i Šokci a ne Hrvati, Egipćani a ne Romi, Goranci a ne Bošnjaci… I obrnuto, zašto Šokaca i Bunjevaca nema u Hrvatskoj i zašto Vlaha nema u Rumunjskoj? Nema ih, jer se te etničke skupine u tim (matičnim) zemljama mogu izjašnjavati bez straha.

Dakle, nije problem osjećaju li se Bunjevci (i) Hrvatima ili Vlasi (i) Rumunjima, nego je problem u tome što srpska politika nije stvorila ambijent u kojemu bi oni to mogli biti bez bojazni da će im se nešto loše dogoditi, da će ih krivo gledati i optužiti za separatizam i razbijanje države. Nakon čega obično slijedi etničko čišćenje (primjer Hrtkovaca).

U jednom povijesnom trenutku Srbi su i za kosovske Albance trvdili da oni nisu Albanci nego Šiptari, što im se vratilo kao bumeranag. Ako su Šiptari (ili Kosovari), posebna nacionalna skupina, onda imaju pravo i na svoju državu, pa čemu čuđenje što je Kosovo postalo neovisno.

Ako ćemo pravo, Vlasi u Srbiji – kojih prema službenoj statistici ima oko 40.000 (uz još oko 35.000 Rumunja), ali se procjenjuje da ih stvarno ima deset puta više – nemaju gotovo nikakva prava. Barem ne onakva kakva bi trebala pripasti jednoj nacionalnoj manjini u budućoj europskoj Srbiji. Oni nemaju mogućnost učenja svog maternjeg jezika u školama, nemaju medije na svom jeziku, a o participaciji u vlasti da i ne govorimo. Posebno je problematičan odnos srpske pravoslavne crkve prema Vlasima, ne dopušta im bogoslužje na njihovu jeziku a nemaju ni pravo svojoj djeci davati vlaška (rumunjska) nego samo srpska imena.

Sve je u biti svedeno na očuvanje folklora, ali to danas nije dovoljno i Srbija će to morati shvatiti. Danas ili u budućnosti kada će Rumunjska (s pravom) to pitanje puno ozbiljnije postaviti. A ni Hrvatska, zbog Bunjevaca, tu ne bi smjela biti samo pasivni promatrač.

Zašto nam Linić i Čačić to ne bi radili kad se nitko ne buni

Anton Filić — Fri, 17 Feb 2012 16:26:40 +0000

Ministri Linić i Čačić krenuli su žestoko. Ne prođe dan da iz njihovih usta ne čujemo neki od niza turobnih imperativa: prodati, zatvoriti, ugasiti, ukinuti, povećati porez… Ako njihove najave malo pojednostavimo (tako da svakome budu razumljive), čini se da smjeraju ugasiti sve što ne donosi dobit (primjerice Vjesnik). A ono što donosi dobit (Croatia osiguranje, HPB) kane pak prodati. Kad sve to odrade (a lakovjerni im je narod dao četverogodišnji mandat), Hrvatskoj neće ostati ništa.
Tzv. nevrijedno će se eliminirati a stranci će pokupovati sve što vrijedi. Pa će Hrvati moći birati između nezaposlenosti i služenja bogatim gazdama. Bit ćemo nacija konobara, kuhara, čistačica, sobarica, medicinskih sestara, njegovateljica, sitnih poljoprivrednih proizvođača, građevinaca, šljakera… i tko zna kakvih novinara.
A valjda ništa bolje nismo niti zaslužili. Vidjelo se kamo nas naši vlastodršci vode (Linić i Čačić su samo malo bezobzirniji, siroviji od svojih predhodnika), a nismo ih u tome spriječili. Nešto bismo se malo pobunili u kvartovskom kafiću, ponekad na izborima glasovali suprotno od onoga što je zaokruživala većina, ali to nije to. Nema kritične mase pobune i neslaganja, i vlast (hadezeovska ili esdepeovska, svejedno) može raditi što god je volja. Prodavati, privatizirati, uzimati proviziju, dizati sebi plaće i ostala prava, zapošljavati kumove i prijatelje, namještati sinekure dokazanim prevarantima… Zašto ne, kad se malo tko buni. Gdje su ti hrvatski oporbeni političari, gdje je ta hrvatska inteligencija, gdje je to, kritičko i istraživačko, hrvatsko novinarstvo?
Nema ga. Nedostatak angažmana, otpora i pobune, brane egzistencijalnim razlozima, obiteljima koje treba hraniti, strahom od otkaza. Najgore je kad to čine novinari jer kad tako kažu, i tako se brane, priznaju da su promašili profesiju. Novinarstvo je u konačnici borba za istinu. I u toj borbi mora se računati i sa stanovitim žrtvama. Tko na to nije spreman neka se ne bavi novinarstvom.