Stječem dojam da su ljudi sve manje svjesni toga da smo ispod kože svi “krvavi”, odnosno isti, bez obzira na razlike kojima dozvoljavamo da nas odvajaju jedne od drugih, umjesto da ih koristimo za vlastiti, a kroz to i napredak društva u cjelini.
Dijelimo se prema nekoliko milijuna, a možda i više, različitosti, počevši od podjele prema spolovima, društvenom uređenju, državama u kojoj živimo, običajima, religijama, uvjerenjima, stavovima, iskustvima, hrani koju jedemo, ….
Čini mi se da se bavimo isključivo različitostima i traženjem što kvalitetnijih argumenata kako bismo druge uvjerili da su upravo naši životi i stavovi ispravni, a sve što odudara od toga nije ispravno ili čak vrijedno života samoga. Skloni smo svoje živote žrtvovati zbog svojih stavova i uvjerenja. Iako u tome ne vidim smisla, jer istina ima toliko koliko i ljudi na svijetu, mogu se složiti sa time da svatko ima pravo i slobodu na svoj izbor. Ono što malo teže razumijevam je da smo često zbog krutosti svojih stavova spremni ugroziti sudbine i živote svojih najbližih.
U nekim narodima još uvijek ubijaju žene koje ostaju udovice jer su uvjereni da ženin život ima smisla samo ukoliko ima supruga da brine o njemu ili on o njoj. Nama koji živimo u civiliziranijim društvima, to se čini sklandaloznim. Ne možemo razumjeti da netko može vjerovati u ispravnost takvog čina.
Jednako tako, skandalozno nam je i pomisliti da se negdje u svijetu, ne baš tako daleko, djeca i dalje prodaju, da se brakovi dogovaraju prilikom rođenja djece, da se ubija žensko novorođenče, da se zabranjuje edukacija ženama, da je muškarcima dozvoljena i zakonom uređena poligamija, ….
Ovo su ekstremni primjeri raznih i različitih uvjerenja, nekima jedino prihvatljiva, dok su drugima u isto vrijeme potpuno neprihvatljiva.
Sve ovisi o pogledu na situaciju, odnosno o širini pogleda na situaciju.
Svi oni koji žive u skučenim i zatvorenim svijetovima znaju i imaju samo svoje običaje, stavove i uvjerenja, jer nikada nisu čuli niti vidjeli da postoji nešto drugo. Ukoliko se netko i usudi pomisliti drugačije, obično biva izgnan, kažnjen ili žrtvovan kao primjer ostalima. Takva društva nisu otvorena za promjene, nego kod njih vrijedi zakon “oduvijek je bilo tako i tako je jedino ispravno”.
To ne znači da u takva društva širenjem svijesti i globalizacijom svijeta neće doći doći do promjena, no dok se to ne desi, i dalje će biti onih koji će zbog određenih uvjerenja biti žrtve sustava.

Iako sam navela ekstremne primjere, koji se čine nama koji živimo u civiliziranim društvima dalekim i gotovo nemogućim, ipak i mi gajimo svoj način ekstremizma u smislu neprihvaćanja različitosti i uskih pogleda na to što je “krivo”, a što “pravo”. Skloni smo gledati ne na krupnu sliku, nego jedan njezin maleni komadić, te oštro osuđivati druge koji misle ili se izražavaju imalo drugačije. Ne pada nam napamet da možda ti “drugačiji” ljudi imaju “širi” pogled ili “svoju istinu”, jer za nas postoji samo “naša istina”, jedino ispravna. Time postajemo kao i oni koje smatramo negativno ekstremnima i nerazumnima. Njih osuđujemo, a sami ne vidimo da smo u mnogim stvarima upravo njima nalik. Možda su posljedice naših djela manje, jer smo zbog civiliziranijeg društva u kojem živimo i veće razine svijesti, svjesni vrijednosti života, ili ponekad onemogućeni zakonskim normama učiniti ono što smatramo ispravnim, ali ono po čemu smo identični onim “ekstremnima” je isključivo ponašanje u skladu sa svojim uvjerenjima pritom ne bivajući svjesnima da postoje i druge opcije.

Razmislimo u kojim dijelovima svog života smo “ekstremni”. To je sve ono za što bismo “umrli”, branili do “zadnje kapi krvi”, bili spremni za te stavove žrtvovati sve što imamo. Sve što trebamo braniti, ugroženo je. Prije svega našim pogledom. Dozvolimo svom pogledu da se proširi i da umjesto potrebe za obranom osjeti slobodu bivanja.Onoliko slobode koliko dozvoljavamo sebi, moći ćemo dozvoliti i drugima. To možemo samo ukoliko znamo da smo svi ispod kože krvavi, odnosno isti i da svi imamo iste potrebe čijem ispunjenju čitav život stremimo. Svi mi samo želimo voljeti i biti voljeni i prihvaćeni upravo onakvi kakvi jesmo. Kada bismo to dozvolili sebi, dozvolili bismo i svima drugima. Tada ne bi bilo “ekstremnog” pogleda na svijet niti potrebe za branjenjem vlastitih stavova, jer stav jednoga bi bio stav svih ostalih. Poruka je vrlo jednostavna i jasna, jedino što je mi, zabavljeni svojim istinama, nismo u stanju čuti. Njezino je ime LJUBAV. Tamo gdje ima ljubavi, nema straha, ubijanja, ratova, sukoba, silovanja, samoubojstava i svega onoga čime je svijet danas ispunjen samo zato jer njime vlada strah i uski pogledi u kojima ljubav ne može doći do izražaja.
Zapitajte se u kojim segmentima svog života možete biti ljubav i što bi ljubav rekla na vaše misli, riječi i djela. Pokušajte barem tjedan dana svog života živjeti prema uputama ljubavi i zamjećujte promjene koje se dešavaju u skladu sa time. Možda se iznenadite snagom ljubavi i njezinom moći na vaš život i život osoba koje vas okružuju. Pokušajte. Ako ništa drugo, besplatno je.