Jeste li se ikada zapitali da li bez osjećaja krivice u potpunosti živite sebe? Jeste li se ikada našli u situaciji u kojoj ste pomislili da bi sve bilo drugačije kad bi osoba koja vam je bitna promijenila svoje ponašanje, mišljenje, odustala od nekih svojih stavova ili uvjerenja, bolje vas čula, zamijetila vaše potrebe i učinila ono što je vama uistinu bitno? Da li ste bili ljuti na tu osobu ako se nije ponašala u skladu sa vašim skrivenim ili manje skrivenim željama i time naizgled priječila ostvarenje onoga što je vama bitno? Jeste li joj zamjerali, smišljali filmove kako ćete joj vratiti, strategije kojima ćete ju “natjerati” da vas posluša, … te sebe osjećali kao žrtvu?

Možda nikada niste o tome razmišljali ili to niste nikada osvijestili, ali relativno često mislimo da bi nam bilo ljepše ili bolje kad bi nas netko nama bitan bolje razumio, više volio, poštivao,… Isto tako, često očekujemo od druge osobe da učini ono što je nama teško, npr. da nam čita misli i ostvaruje naše izrečene (ili čak i neizrečene) potrebe. Da ironija bude veća, često niti sami nismo svjesni u potpunosti svih svojih potreba, ali se poprilično ljutimo ukoliko ih ne zna ili ne osjeća netko nama bitan.Tada imamo sklonosti biti ogorčeni, ljuti, povrijeđeni, osjećati se nevoljenima ili nedovoljno voljenima. Zapletemo se u stanje žrtve ili krivca, te smo skloni oslovljavati se patetično sa “jadan ja”. Tako je malo potrebno da se spotaknemo o vlastito nerazumijevanje sebe i da za svoj osjećaj sebe kao žrtve okrivimo one za koje smatramo da su nam bliski i da bi nas “trebali” voljeti ili se drugačije ponašati prema nama.

Ljudi koji nas okružuju samo su NAŠ VLASTITI ODRAZ u ogledalu, no rijetki su toga svjesni. To je stoga jer ne razumijemo da smo okruženi osobama koje nas reflektiraju. Na njih se ljutimo i želimo ih “preodgojiti” kako bi bili onakvi kakvima smatramo da trebaju biti. Ustvari, na koga se ljutimo i koga želimo “preodgojiti”? Odgovor na to pitanje je očit da ne može biti očitiji, ali rijetki su ga svjesni, a i od tih svjesnih malo ih je koji su ga stalno svjesni. Zašto teško možemo vidjeti očito? Zašto nam je teško spoznati da su sve osobe koje nas okružuju samo naša refleksija, da se u njima ogledamo kako bismo lakše spoznali sebe? Zašto Isus kaže da ljubimo bližnjega svoga kao samoga sebe? Je li moguće da to kaže zato jer je druga osoba od istog “materijala” sazdana, da je ista kao i mi… da je naša refleksija?

Teško je povjerovati da neka ohola i bezobrazna osoba može biti naša refleksija? Ili još gore, da imamo bilo što zajedničko sa lažljivim političarima, poslodavcima koji ne plaćaju doprinose svojim radnicima, pijanim susjedom koji sustavno zlostavlja svoju ženu, liječnikom koji ne želi operirati dok ne dobije “nagradu”, zlonamjernim kolegom s posla koji jedva čeka da nam “zabije nož u leđa” kako bi mogao zauzeti našu poziciju, osobama koje nam svjesno “podvaljuju” lošu hranu u svojoj potrazi za većim profitom, …. i mnogim drugima o kojima vrve napisi u novinama, na koje se ljutimo, nad čijim se činovima zgražavamo i imamo ih potrebu odmah kazniti, smijeniti, promijeniti…

No, zapitajmo se koliko puta tijekom jednog mjeseca, tjedna ili čak dana svojim ponašanjem pokažemo iste osobine kao i oni nad čijim se činovima zgražamo? Koliko često smo oholi, lažljivi (i “bijela” laž je laž), zlonamjerni, pohlepni, skloni raznoraznim porocima, …? Ups, možda nam se statistika ne bi dopala. Da li onda čudi što nešto toliko očito kao što je poimanje da su sve osobe oko nas naša refleksija ne možemo ili ne želimo poimati kao činjenicu? Koliko je ljudi doista spremno priznati samima sebi da su “griješni” poput onih koje osuđuju? Možda ne moramo zlostavljati ženu, ali možemo zanemarivati dijete, zlostavljati životinju, svog radnog kolegu, susjeda, svoj posao, slučajnog prolaznika, osobu u tramvaju, … u krajnjoj liniji, a to najčešće i radimo, možemo zlostavljati same sebe živeći život koji ne želimo živjeti i u kojem ne ostvarujemo sebe i svoje potencijale i poslanje.

Ne želim ovdje izjednačiti zlostavljanja, jer naravno da ih ne možemo svrstati pod isti nazivnik, niti uspoređivati, samo želim reći da smo vidjevši i naljutivši se na zlostavljača u svom životu dobili priliku zapitati se u kojem segmentu života mi eventualno zlostavljamo nekog drugog ili sebe. Obzirom da su osobe oko nas samo naša refleksija, osim da ih poštivamo i volimo, služe i tome da nas potaknu na introspektivu. Oni koji su naši najveći neprijatelji, na koje se najviše ljutimo, najžešće ih krivimo, osuđujemo,… ti su nam najveće životne prilike i “sparing” partneri, jer nam pomažu da spoznamo duboko sakrivene dijelove sebe koje je potrebno izvući iz “podruma” života i iscijeliti.

Stoga, nemojmo osuđivati, nego pogledajmo unutar sebe i zapitajmo se što to meni unutar mene smeta, zbog čega se osuđujem, prosuđujem, žrtvujem, osjećam krivim, zlostavljam,… Kada budemo potpuno spoznali da sve oko nas je naša refleksija, postati ćemo SVJESNI sebe i svojih postupaka, osjećaja i misli. Kada smo svjesni i znamo da sve što činimo SEBI ČINIMO, jer sve samo nas same odražava, nećemo svijet doživljavati kao opasno mjesto puno neprilika i osoba koje treba mijenjati, već na mjesto svjesnih ljudi koji radosno i u potpunosti žive sebe i svoje potencijale.