navigacija

Ružičasti život mi zapeo, rastajem se. Što ću sad?

Foto: pixabay.com

Ajme, ovo nije život ovo je zahebancija….rastajem se!

Jednoga dana shvatila sam kako sam potpuno krivo pokopčala što je život.Tada sam krenula na put promjene, a na kojem se i dan danas nalazim pošto sam uvijek na početku. Nekada sam mislila da je život ono kada ostvaruješ neke ciljeve, dobar si, radiš, stvaraš vrijednosti, ideš na kave i tamo slušaš pozorno, odgajaš djecu, čitaš knjige, uvijek si gramatički točna i tako dalje… Kad ono ispada da to nije život. Život je kada sve to ne radiš. Ali, jednu bitnu stvar radiš... putuješ prema Sebi.

Život je kada si totalno netočna u glavi i gramatici, totalno si neslušna na kavama samo si pričljiva, totalno si besciljna, totalno si nedobra, totalno si celulitava i strijava, i zaboli te briga, a to znači da si nebrigana ( a istovremeno si božanstveno lijepa)...… pa su ti djeca prljava i sretna, neodgojena i radosna, a juhu jedu isključivo i jedino rukom. Jedu rukom jer im se tako hoće, a istini za volju, ako baš svi moraju znati, u kuhinji niti nema čiste žlice. Zadnji put je suđe oprano prošli tjedan, dok suđerica nije ispražnjena još od Božića.

Život je kada ti svekrva kaže da se grozi načina na koji jedu i kako su se podlaktila za stolom, a ti ju stjeraš tamo od kuda je i izašla devetstočetrdesetisedme godine prošlog stoljeća i fučkaj ga ….. jer vidljivo je da će ona trajati još neko duže vrijeme, a za sebe nisi sigurna koliko dugo ćeš još trajati. Ona se pak požali tvojem suprugu, njezinom prečasnom sinu, kako si ti došla "s dna kace", a ti mu odgovoriš da ćeš se od njega rastati jer ne želiš biti u braku s podstavom svekrvine suknjice. I ..tako krene predstava. Predstava koja je već odigrana pa je došlo vrijeme da ju netko konačno i postavi na pravu pozornicu.

A što sad.. fulala si, mislila si kako se udaješ za živo tijelo koje ima um, dušu, srce.. da nije poliestresko vlakno podsuknje svoje mamice.

Poznata vam je priča ? Sve su nam priče iste, samo je pitanje različitih produkcija i kvalitete glumaca. Nitko nije i svatko je pravu, i to istovremeno. Dogodilo se što se dogodilo. Zašto se dogodilo, to nam nije danas tema. Tema je kako dalje?

Najbolje da djeca i dalje juhu jedu samo rukom, hodaju prljava i puna isključivo šprtljanaca u kosi, uživaju djetinjstvo, a ti se okreni Sebi. Samo i jedino Sebi!  Samo tako ćeš imati snage kvalitetno igrati ulogu majke, kao i ostale uloge jer život ide dalje.

Ovako vam drage moje izgleda savršen scenarij, kada već igrate životno iskustvo u kojem doživljujete predstavu koji se zove rastava braka. Obratila bih se isključivo ženama u ovom tekstu, ne zato što nas dijelim na M i Ž…. nego zato što mi je cilj spustiti loptu na zemlju i pokazati da u trenucima kada već kola iz nekog razloga krenu nizbrdo, nije toliko tragično.. .. više je komično, pa eto neka bude zlatna sredina: Tragikomedija. Nazovimo rastavu braka tragokomedijom, ništa više kao i ništa manje od toga.

Kako često sudjelujem u rastavama kao ruka podrške i to baš ženama, znam koliko imamo dara činiti situacije tragičnijima nego što jesu, a to nije potrebno. Želim vam prenijeti i moje iskustvo isključivosti u takvoj situaciji, kada sam pristala isključivo i jedino okrenuti se samo Sebi. Pišem da sam pristala jer su me tako tada podučili da je pametno činiti, ja pojma nisam imala što to znaći. 

Zato svoju rastavu kao i druge zovem košarama punim darova, a ne radova.

Idemo na rastavu- tragikomediju!

Što piše u wikipediji pod tragikomedija: Tragikomedija je književni žanr koji spaja elemente tragedije i komedije. Taj je termin karakterističan za dramsku književnost i može se primjeniti kako na tragički komad koji sadrži dovoljno komičnih elemenata da se može reći kako oni ublažavaju ozbiljnu atmosferu, tako i na bilo koji ozbiljni dramski komad sa sretnim završetkom!

Dakle, propali brak je bio ozbiljan komad ( sigurno ste dobile bore, kile, celulit, posebne utore za suze padalice na licu...). Sve od ozbiljnosti dramskog komada koji se zvao brak.Vidi, piše da ima sretan završetak!

Taj sretan završetak činite vi, okrenute Sebi, samo i jedino Sebi.

Sretan završetak čine djeca koja nisu pod friškim staklenim zvonom svih onih koji su svim snagama odlučili umom i tijelom štititi djecu u toj situaciji za koju ste naravno vi krive, a tko drugi može biti kriv… (ne, ne mislim na damu starije dobi, koja nosi sina umjesto podsuknje, da je ona kriva, nikako….) Ne obazirite se na one koji maju nešto za reći na temu: krivac. Nema krivca, svi jesu i nisu krivi, istovremeno!

To je život, a rastava braka je situacija. Situacija koja će trajati koliko dugo i bolno vi odlučite da traje i boli. 

Sretan završetak ozbiljne drame čini i sretan režiser, a to ste opet vi. Vi ste te koje će se osvrnuti unazad i sagledati predstavu, kome ste kakve uloge dodijelile, tko od glumaca ide, a tko ne ide dalje u vaše nove predstave.

Ako ste shvatile da je bolje biti netočna, nego li točna u glavi, neće vam pasti na pamet da opet režirate dramu… sad idete na romantičnu komediju.

Za nju trebate novu Sebe, s novom oblekom, frizurom, figurom, popunjenijim novčanikom ( čitaj: boljim poslom) i naravno boljim društvom…

Djeca neka ostanu u istom izdanju, nemojte u njih dirati. Djeca su vam povjerena na čuvanje, ne na preodgajanje. Pišem preodgajanje, pošto često pod odgojem radimo sljedeće: imamo tendenciju preodgajiti ih u neke zamišljene likove iz nestvarnog života, koji se pojavljuju samo u našim glavama. Neki od nas će iskreno priznati da bi i sami ponekad htjeli baš takvima postati. Posebno za vrijeme rastave ljudi nesvjesno fokus stavljaju na djecu. Kao da djeci nije dosta naših zavrzlama, nego ih opterećujemo i s tom vrstom pritiska, kojeg zovemo odgojna mjera. Neka jedu juhu rukom, pa kud curi, nek curi… i ovako je prljavo iznutra dok traje tragikomedija, zašto sad  izvana nešto uljepšavati.

Vi se okrenite Sebi… pronađite Sebe. Kako biste to mogle, odustanite od stare Sebe, ona vam više nije potrebna. Svjesno odlučite da od sada koračate isključivo i jedino prema novoj Sebi. Samo to vas zanima, to je jedini fokus u koji vam se isplati uložiti energiju, riječi i tijelo. Kad- tad stići ćete do nove Sebe. Možda trenutno ne znate kako ona izgleda, nije niti bitno. Ne možete niti znati. Nova vi izgleda, razmišlja i stvara realnost bolje nego što u ovom trenutku možete zamisliti. Vi samo držite fokus na putovanju prema novoj Sebi.

Mi putujemo kroz vrijeme od stare Sebe u ovom, do nove Sebe u nekom drugom vremenu, pa opet do nove Sebe….. i tako do kraja Sebe. Do kraja Sebe, a ne do kraja vremena, vrijeme se nastavlja i bez nas.

Kada stignete do nove Sebe i okrenete se unazad, shvatit ćete da je put trajao onoliko dugo koliko ste vi odabrale putovati. Nije bilo nikoga tko je imao moć da vam taj put produži ili skrati. Eventualno se našao netko pri ruci kako bi pomogao nositi prtljagu, ali samo jedan dio puta, nikako cijeli put. Put je samo i jedino vaš !

Zato život i zovemo Naš Život. Dok rastavu, ako je već do nje došlo na vašem putu, odradite bez tragikomičnih riječi, rečenica, i situacija. Rastava je situacija kao i sve ostale situacije u životu: Košara puna darova, a ne radova.

 

 

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (4 ocjena)