Navajosi nas tretiraju kao daljnje rođake koji su, eto, greškom druge boje. Još samo Sveta planina i vrijeme je za povratak doma…

Čovječe, sve smo napravili. Bilo je bolje nego što sam očekivao, rekao mi je Dule te večeri nakon što su svi otišli i suze rastanka se osušile dok smo sjedili ispred hogana, pušili lulu i promatrali kako Mjesec obasjava stjenovit vrh. Sutra se penjemo, a onda – the end

Kad mi Indijanka Char kaže da kupim voćne jogurte za njezina sina, malog Wyatta, i to one koje on voli, i pritom doda da i njoj kupim “njezin” sir, kad sve to slušam dok vozim njezin auto prema supermarketu, a Dušan na drugom telefonu priča s Indijancem Jamesom o stoci koju konjima trebaju skupiti idući dan, možda je vrijeme da se krene doma.

Najsretnije putovanje

Postali smo toliko dio njihovih svakodnevnih života da klinci u selima više i ne kuže da smo bijelci. U stvari, vrlo vjerojatno nas tretiraju kao neke dalje rođake svoga klana koji su greškom, eto, bijeli.

– Dule, znaš koje jogurte voli Wyatt? – pitam i napravim prekršaj za tri boda, šest mjeseci bez vozačke i jedno 3000 kuna.

– Da, naravno! Vozi u Safeway, tamo su jeftiniji, plus što imamo njihovu karticu za popust – sugerira mi Dušan koji nam je supermarket povoljniji, a ja opet napravim prekršaj na cesti, ovaj put za trajno oduzimanje vozačke dozvole. Policajac koji je sve to promatrao samo je odmahnuo rukom jer je odustao od kažnjavanja jedinih bijelaca u rezervatu nakon što su mu već nekoliko puta prodavali priče kakve ne bi ni pas s maslom pojeo. Kako smo u lokalnim novinama izašli na naslovnici kao oni koji se trude prikazati kulturu Navajosa, postali smo toliko popularni da bismo mogli goli trčati po Window Rocku a da nam nitko to ne zamjeri ili nas, ne daj bože, globi.

S obzirom na to da volim kuhati, odlučio sam za Char, kustosicu Navajo muzeja, i njezinu djecu napraviti večeru. Char i njezini su jedna od tri obitelji kod kojih smo Dule i ja bili čitavo vrijeme boravka u New Mexicu i Arizoni. Napravio sam im ličke pole (nasoljene polutke krumpira pečene u pećnici sa špekom i lukom kao obveznom dekoracijom), zatim salatu od rukole u koju sam, umjesto odvratnih američkih dresinga, stavio samo maslinovo ulje, kosanu rotkvicu, malo soli i cijeđeni limun. Tako jednostavno, a tako dobro, govorili su dok su po treći put uzimali moj specijalitet.

O našem odlasku nismo ni riječi prozborili jer je to bila odveć tužna tema za tako sretan stol. Promatrajući nas okupljene, odlučio sam da ću putovanja, kojih je zadnjih 13 godina bilo zaista puno, preusmjeriti s osvajanja teritorija na osvajanje osmijeha. Postati dio zajednice toliko mi se svidjelo da su sva ona pješačenja po Europi, Sahari, luda vožnja skuterom do Kine i nazad, postali minorni naspram ovoga. Te večeri, nakon što je Dušan oprao suđe (što da se radi, Navajosi žive u matrijarhatu), a ja spremio malog Wyatta u krevet, zaspao sam sretan kao nikada do sada na jednom putovanju.

Kako smo u lokalnim novinama izašli na naslovnici, postali smo toliko popularni da smo mogli goli trčati po Window Rocku a da nam nitko to ne zamjeri ili nas globi

Ujutro smo se uputili do indijanskoga sajma kako bismo gledali izbor za Miss Navajo 2012. Očekivali smo sijaset zgodnih komada kao što su ljepotice na našim izborima za miss ovog ili onog, ali dočekalo nas je nešto sasvim drugo. Njihov izbor za miss ne podrazumijeva duge noge i lijep osmijeh, već sposobnost Indijanke da ostvari najbolje vrijeme u, recimo, klanju i deranju ovce. Da nisu glupe, uvjerili smo se kad je žiri počeo postavljati pitanja. Primjerice, što se radi s krvlju koja se iscijedila u kantu podno oderane životinje? Pravilan odgovor glasio je – krvavice! Bilo je još mnogo takvih pitanja, toliko mnogo da je žiri zaboravio postaviti pitanje što bi dame napravile za mir u svijetu.

Razgovor s duhovima

Nakon tog izbora, prošetali smo na vojnu paradu, gdje su neki stari Indijanci ponosno hodali u crvenim košuljama i ispeglanim hlačama noseći zastave na kojima je pisalo Code talkers (ljudi koji se bave kodiranim porukama). Da bih to pojasnio, moramo se vratiti u Drugi svjetski rat i probleme koje su Amerikanci imali kad su im Japanci bez pol muke probili sve kodirane poruke koje su slali. Dvadeset i devet Indijanaca odlučilo je pomoći istim tim ljudima koji su ih stoljećima ugnjetavali, otimali im zemlju i tjerali ih da govore engleskim. Kako Navajo jezik nije pisan i vrlo je kompliciran, ta skupina Indijanaca pridružila se američkoj vojsci i osmislila tako komplicirane kodove da ih ne samo Japanci nego ni itko drugi nije uspio probiti dok ih sami nisu obznanili nakon vijetnamskog rata.

Da nisu glupe, uvjerili smo se kada je žiri počeo postavljati pitanja. Što se radi s krvlju koja se iscijedila u kantu podno oderane životinje? Pravilan odgovor je – krvavice!

Recimo, kad su neke akcije bile vezane uza Španjolsku, to je izgledalo ovako: Španjolska se na engleskom piše Spain. Kad maknete slovo “s”, dobivate pain, što znači bol. Riječ bol Indijanci su preveli na Navajo jezik i tako toliko zakomplicirali stvar da su Ameri neometano mogli slati kodirane poruke po terenu. Nakon toga, Indijanci su dobili američko državljanstvo. Podatak da je na svakoj američkoj podmornici bio jedan Amer zadužen za smaknuće Indijanca koji šalje kodirane poruke u slučaju da padnu u neprijateljske ruke, manje je važan.

Sajam je ubrzo prošao, a mi smo i dalje razgovarali s Indijancima, ali i s duhovima za koje su nas uvjerili da postoje. Ne znam čija je to bila sugestija, Duletova, moja ili tih duhova, ali smo odlučili napraviti nešto što nikada na putovanjima nisam napravio. Okupili smo tri indijanske obitelji na jedno mjesto, visoko u šumama podno njihove Svete planine, i odlučili ispeći janje na ražnju. Janjca nismo našli, pa je Dule oderao ovcu od 35 kilograma žive vage. Okupilo se tamo indijanskog svijeta, ne samo te obitelji već i neki prijatelji, naši i njihovi, tako da nas je na kraju bilo dvadesetak.

– Ovaj, daj sad, to kaj treba – rekao mi je Dule dok smo promatrali ovcu spremnu za ražanj.

– Kaj? Pa ne znam ja to. Samo sam jeo janjce, nikad ih nisam pekao. Mislim, vidio sam kako to izgleda kad se vrte kraj restorana na cesti D1 kroz Liku, ali pojma nemam – odgovorio sam mu držeći se kao stručnjak.

– Ne smijemo se osramotiti – bila je komanda nakon koje je hrvatski jurišni dvojac krenuo u akciju. Nismo imali ništa, ni alata ni ideje. Samo volje. Uz pomoć kliješta uspjeli smo nekako složiti drveni ražanj i fiksirati ovcu žicom, potom smo iskoristili neki stari sobni bicikl kao postolje te zapalili pet metara drva. Indijanci su nas čudno gledali, ali se nismo dali. Ponašali smo se kao da to radimo svaki dan. I, vjerujte mi, nakon gotovo četiri sata ovca je bila pečena! Sve skupa nalikovalo je na crtani film “A je to!”, ali je ovca bila vrhunski pripremljena. Indijanci, koji nikada u životu nisu takvo što vidjeli, bili su oduševljeni. U stvari, nismo to baš primijetili jer smo tada već dobrano glavama parali oblake!

Vidio sam kako izgleda kad se janjci vrte kraj restorana na cesti D1 kroz Liku, ali pojma nemam kako se to radi. Nismo imali ništa, ni alata ni ideje. Samo volje

Te večeri, nakon što su svi otišli i suze rastanka se osušile, sjedili smo moj Dule i ja ispred hogana (tradicionalne drvene kuće), pušili indijansku lulu i promatrali kako mjesec obasjava stjenovit vrh Svete planine koji se, poput kule, uzdiže visoko iznad šuma.

– Čovječe, sve smo napravili. Bilo je bolje nego što sam očekivao – rekao je Dule, a ja sam šutio i promatrao planinu. Vidio je on da promatram planinu, pogledao u nju, pa u mene.

– Neee! Mislio sam da si zaboravio na to!

– Jok! Sutra se penjemo – rekoh, a dim iz lule pozdravi moju ideju.

Čele sinu Bartolu sad može štošta priuštiti, ali priznaje da mu fali – sjesti s ekipom na pivo

Puležanin je 2006. upoznao umjetnicu koja je živjela u New Yorku te za njom otišao preko Velike bare. Radio je svašta, od pituranja na dalje, a onda se zaposlio u tvrtki koja postavlja klima-uređaje. Tipična je to priča dijaspore: uporni uspiju, drugi završe na socijalnoj pomoći

U New Yorku živi puno ljudi – i Čele. Da bih vam to objasnio, moram se vratiti u 1998. godinu kada se odigravalo Svjetsko prvenstvo u Francuskoj. Hmm, možda ipak u 1996. kad sam u Požegi služio vojni rok i tamo upoznao Puležana Marka Račana, za kojeg bi vrijedili Balaševićevi stihovi: “A u vojsci sam stekao druga do groba i kroničnu upalu zgloba…”

Kao da imam plaću Oprah W.

Upravo mi je Marko probudio ideju o putovanju na moju prvu ekspediciju u Južnu Ameriku. Do njezina ostvarenja proći će još nekoliko godina, koje sam često provodio u njegovoj rodnoj Puli. Između mnogih osebujnih likova koje sam tada upoznao, kao Bambija, Vilija, Maskea, Nacija i drugih, posebno sam zapamtio Roberta Čelića, kojeg svi zovu Čele. Sad dolazimo na 1998. i priču o Svjetskom nogometnom prvenstvu. Čele odlazi u dućan, sreće ga ekipa koja putuje na prvenstvo i poziva da im se pridruži. Čele ima 150 kuna. I, naravno, odlazi s njima u Francusku gdje ostaje mjesec dana. Zanimljivo je to da je bio na svim utakmicama, da je zumiran kao jedan od hrvatskih navijača na Eurosportu, da je završio na zadnjoj stranici novina, da je dao intervju za francusku nacionalnu TV… Eto, to je Čele.

I tako, mnogo godina poslije, završim u New Yorku na večeri kod Višnje i Zorana (Marčić i Vujičić, domaćini iz prošle epizode) te spomenem kako bih želio vidjeti još jednog Hrvata koji ovdje živi.

– Koga? – upita me Višnja kao da su samo trojica Hrvata u tom gradu koji nikad ne spava baš poput vaših neprijatelja.

– Ma, jedan frend iz Pule. Čele… – odgovorim.

– Čele!? Naravno da ga znamo. Onaj heavy metalac duge kose… totalno simpa lik – reče mi Višnja, a ja sam shvatio da neki ljudi jednostavno imaju takvu karmu da svugdje ostanu primijećeni i zajebu Warholovih pet minuta slave.

I tako smo Višnja, Dušan i ja krenuli u Astoriju, Long Island city, vidjeti Čeleta i pobrinuti se da mu karma ostane ista. Dogovor je pao u Rest-au-Rantu na adresi 30-01, na 35. aveniji. Znam da je marketing vrlo osjetljiva stvar, ali potrebno je naglasiti gdje smo se našli jer je vlasnica tog bara njegova šogorica koja mi se svidjela na prvu. Zove se Nina i volim je zato što u New Yorku prodaje ćevape i time širi gastronomski multikulturalizam više od mnogih djelatnika veleposlanstava s područja bivše Juge.

– Kako sam došao u New York? Ča bi htio da ti kažem, nešto posebno, nešto da imaš mesa za priču? Daj se opusti i popij pivo – kaže mi Čele, a ja se ne dam i nastavim piliti kao da sam plaćen milijunima poput Oprah W. (inicijal poznati milijardama ljudi).

– Daj, kak’ si došao iz Pule u New York? – nastavljam biti dosadan kao većina uspješnih novinara, kao Aleksandar Stanković dok mu sučelice ne sjedi Ivo Sanader.

Kao i većina stvari u životu, i njegova priča povezana je s jednim ženskim srcem, krenuo mi je objašnjavati. U Puli je 2006. upoznao Olju Stipanović, konceptualnu umjetnicu rodom iz toga grada. Neću ulaziti u detalje upoznavanja i romanse, ali te 2006. Čele ode u New York gdje njegova buduća žena živi već 21 godinu. Ostane mjesec dana po zimi pa se vrati u Pulu. No, ljubav je ljubav i moj Čele se potom vrati u Ameriku i ondje ostane. Odrekne se vrhunski plaćena posla u prodavaonici boja i lakova, odrekne se društva i jednostavno ode. Pula nakon njegova odlaska izgleda tužno kao terasa jednog tamošnjeg hotela u kojem su nekoć ex-Yu filmske zvijezde, u vrijeme sjaja najvećeg filmskog festivala, tulumarile do zore.

I tako mi pijuckamo…

Radio je svašta, od pituranja nadalje. Tipična je to priča naše dijaspore. Oni uporni uspiju, oni manje završe na socijalnoj pomoći. Malo po malo i Čele počne raditi u firmi koja postavlja i reparira klima-uređaje. I bude uporan.

Dok sjedimo, govori mi o sinu Bartolu, kojem su četiri godine i zbog kojeg su mu se stvari u životu promijenile. Promijenili su se prioriteti kao i svakom normalnom muškarcu koliko god on bio nenormalan do tog rođenja. Razumijem ga. Srećom, Čele je ušao u sindikat, vrlo bitnu stvar u Americi, pa će svom sinu pružiti puno više od socijalne pomoći. Cijena toga je da rodni grad nije posjetio već dvije godine. Opet, mala je to cijena kad u rukama držiš sina kojemu si sve na svijetu. I pijuckamo mi tako pivo, a ja postavljam zadnje pitanje, koje dira u srce.

– Stari, što ti najviše nedostaje od prijašnjeg života?

– Ma, znaš šta, fali mi da s Markom, Bambijem, Vilijem, tobom i ekipom sjednem na pivo – odgovori.

Sebe sam u nizu dodao jer mi je to odgovaralo u smislu da dam satisfakciju svom egu iako u originalu nisam bio spomenut. Na rastanku se nisam hvatao za novčanik jer je bio kraj mog putovanja i budžet je već bio u minusu.

– Kad dođeš u Pulu… – rekoh

– Da, da, da… – odgovori kao da zna što želim reći.

– Marko Račan će te počastiti – uzvratih.