O autoru

E-mail: bruno.jerkusic@gmail.com

Najteže mi ja sebe opisati jer se još ni sam sebi nisam opisao. Ne znam što želim, ali znam što ne želim. Ne znam gdje želim živjeti, ali znam gdje ne želim. Ne znam što točno želim raditi, ali znam što ne želim… i tako u nedogled!

Moglo bi se reći da sam ponekad neodlučan, ali u nekim stvarima sam itekako odlučan i spreman ići do kraja. Oprostite mi, ali ne mogu se definirati. Mogu samo citirati legendarnog Johna Lennona koji je učiteljici na pitanje ”što želiš biti kada odrasteš” odgovorio ”sretan”.
Opširnije...

Arhive

Blog, logor, vanje i probijanje leda

Sigurno vam je poznat onaj osjećaj kada pišete zadaćnicu u školi pa ne znate kako započeti. Eto baš znate o čemu ćete pisati, imate razrađenu cijelu priču u glavi, ali da se na glavu posadite ne znate kako započeti. Vidim da se kod mene ništa nije promijenilo od školskih dana po tom pitanju. Ne volim predstavljanja, glumu nečega što nisam da bi se pokazao u pravom licu tek ako je situacija za to povoljna. Ne volim muljanja, okolišanja, volim biti izravan i najradije bi i ovu prvu objavu započeo ”in medias res”, recimo sa situacijom kad smo prilično suzdržani u srcu Turske razgovarali (čitaj: derali se) sa starim hodžom koji nas je kasnije ugostio u svom stanu na teškoj periferiji Karabuka.

Kao što mi nije jednostavno započeti pisati prvi post, tako mi nije bilo jednostavno ni smisliti ime bloga. Naslov je morao biti u skladu s temama koje ću obrađivati, uglavnom putovanja. Padale su mi napamet razne gluposti: pomalo, đir, okolo, ili neka strana imena ”Born to run”, ali na pretraživaču bi vam odmah izbacilo Bruce Springsteena. Kao dobar naslov činio mi se i ”daleke obale”, ali tada bi pretraživač samo preskočio na Marijana Bana. Nisam imao puno vremena da sjednem sam i zapišem sve što mi padne na pamet pa sam to riješio na drugi način.

Mi predstavnici organizacija mladih i za mlade u Zadru smo bili na četverodnevnom seminaru o Hrvatskoj u EU. Tada sam iskoristio priliku da svim sudionicima ispričam o čemu se radi te kako će ovaj blog prezentirati sve nas i naš način života, te ih zamolio za pomoć u smišljanju imena. Na onaj veliki papir što stoji na stalku za koji ne znam kako se zove napisao sam nekoliko tema, ostavio flomaster i dolazio provjeravati poput nestrpljivog djeteta koje očekuje Djeda Mraza (ili Božićnjaka, ja sam odrastao uz Mraza). Kada sam nakon nekoliko puta došao odmah sam snimio ”blogorovanje”. To je to! Originalna riječ koja ujedinjuje sve vezano uz nekakvu vrstu putopisnog bloga. Ujedinjuje i blog i logor i ”vanje” kao sufiks za sve što kretivnoj mašti padne napamet. Odmah sam kontaktirao urednicu s petim predloženim naslovom, samo je napisala ”prodano”. To sam i očekivao.

Naslov je smislio Josip, kolega s kojim sam išao u školu za turističkog pratitelja, kasnije i na putovanje u Budimpeštu. U Zadru smo se ugledali odmah po dolasku na kolodvor, svaki iz svog smjera na prvu i ne shvaćajući odakle se točno poznajemo. Tako je to kad ste stalno na putu, upoznajete puno ljudi i često susrećete iste ljude s istim interesima, ali ih je previše i ne možete ih sve selektirati, ipak one prave brzo posložite.

Josipe, drugi najdraži hrvatski Čehu, kako i obećah kao mali znak hvale za ”blogorovanje” limenka te čeka, samo te molim da poslije ne ideš u japankama na Biokovo ili u čamcu za napuhavanje do Hvara.

S ovim tekstom probijam led i nadam se da vas ima kojima tematika odgovara. Ako nije, ako će vas frustrirati, nervirati, neće vam se sviđati moj stil pisanja ili ja, najbolje je da ne trošite energiju zadržavajući se.

Ostali, keep in touch!

Share

Post to Twitter

8 Responses to Blog, logor, vanje i probijanje leda

  • Bruno, dobro nam došao :)

  • Milan.T says:

    “Najteže mi ja sebe opisati jer se još ni sam sebi nisam opisao.Ne znam što želim,ali znam što ne želim.Ne znam gdje želim živjeti,ali znam gdje ne želim”.

    Dragi Bruno,ostani doma, ne daj Bože da kreneš, stopama naših predaka.Bilo bi možda prejednostavno-a život je jednostavan samo u filozovskim mozgovima tražiti samo vanjske uzroke hrvatskoj diaspori. Kada danas vidimo, kako Europom prolaze čitave bujice narodnih skupina, koje vlastite matice-zemlje s bilo kojeg razloga oda se odbijaju, moramo reći proširivši Matoševu konstataciju: “Slobodan je čovjek sve to teže biti!…” Nije uzalud jos Ovidije pisao:

    “Dividor haud aliter, guam si mea membra relinguam et pars abrumpi corpore visa suo est.”
    “Ne dijelim se od domovine drugacije nego kao da uda vlastita napuštam!”

    I jest nešto, što ostavljamo,nešto bitnoga, kad napuštamo rodni kraj, nešto što ne možemo ponijeti sa sobom. Udovi su naši dragi Bruno produženje udova čitavih naraštaja predaka. U svakom našem mišiću, u svakom živcu, živi po koja radost, po koja suza, sad ovo loše iskustvo,sad onaj uspjeh djedova. I ta se duboka veza ostracizmom kida. I čini se kao da se dio vlastitoga lomi tijela! Jest,duševno sakati postajemo u jedno novom svijetu, u tuđini, gdje je naša prošlost nepoznata, pa budućnost neizvjesna. Mi smo u tuđini ljudi bez prošlosti, cvjetovi bez korjena, kojima unatoč svim umjetnim gnojivima–tvarnim dombrima –prijeti opasnost venulosti,opasnost usahnuća.

    U srednjem vijeku najače je, valjda prognaničku tragiku osjetio veliki Dante,koji se ovako jada u glasovitim stihovima svoga Raja (XVII,55-60):

    Ostavit ćeš stvari najdraže!I on, poput Ovidija, smatra, da je rodni kraj najdraža stvar, a to je takoreći vječni locus communis svih naroda. Čak i naš dubrovački prognanik,Didak Pir,alias Izija Cohen, izagnani portugalski Židov, piše u svojoj poslanici filozofu Nikši Gučetiću: “Vera mones,Nicon,grata est sua cuigue puella, at sua,crede mihi, patria grata magis.

    Dobro upozoravaš, Nikša, svakom je draga djevojka njegova, ali je, vjeruj mi, domovina draža! I time potvrđuje, da se tu radi o kolektivnom, univerzalnom praiskustvu čovjeka: izgubiti domovinu znači neku ruku izgubiti dragocijenost, blago, ono zakopano, sakriveno, koje u bajkama čuva zmaj, ono, po kojem junak gazi–naime svaki čovjek–, a da to i ne opaža;shvaća,što je izgubio, tek pošto je blago –domovina postalo nedokučivo.

    I gorki strani kruh i naporne stepenice također su od Dantea ostale poslovičnim. Teško je naći svoje privredno mjesto u zajednici, kojoj prirodno ne pripadamo, a još je možda teže uspinjati se tuđim stubištem i kucati na tuđa vrata,jer uvjek kucamo kao molitelji, ako i ne kao prosjaci; najteže je pak silaziti stubištem –odbijen, ako ne i prezren,a ono uvjek skoro potcijenjen.Zato te milim dragi Bruno:Ostani. Lp.

  • Ivan Dodig says:

    Samo naprijed, dobrodošao u blogosferu ;)

  • Bruno, ja ću te bez pardona pratiti :)

  • Jelena Matković says:

    Podrška i od mene :)
    Čuvaj neki savjet/iskustvo kad se vidimo!

  • Maja Katinić says:

    Svaka čast Bruno :-) Blogorovanje rules! I meni se taj naziv najviše svidio. Sretno i rasturi blog

  • xxl says:

    jel ovo otvoren blog pred izbore za potrebe kampanje?

  • Ivana says:

    Da li je istina ono što je rekao jedan čovjek, rodoljublje, ljubav prema domovini, je ljubav prema nekretnini. Mislim da se je tu malo prevario, puno je tu emocija ugrađeno da bi se o ljubavi prema domovini govorilo tako pojednostavljeno i bez empatije.
    Blagoslovljen Uskrs svima ;)