Iraniana
Rijetko kad ima u našim medijima komentara o Iranu kao ovih dana. Nisu naročito opširni, ali ih ima. Neki dan su bili izbori pa smo mogli pročitati nešto o tome kako su protekli. Također, nažalost, sve se češće spominje i mogući sukob, tj. izraelski/američki zračni napadi. Moguće je vidjeti karte koje pokazuju kuda bi zrakoplovi letjeli i što bi gađali. Ciljevi su vezani uz navodni iranski nuklearni program, onaj vojni. Navodni, jer su informacije koje javnost i zainteresirane strane o njemu imaju zapravo proturječne. Postoji li uopće? Ako postoji, u kojoj je fazi? Informacije o tome hoće li do napada doći također su proturječne. Hoće li Izrael napasti sam ili zajedno s Amerikancima? Hoće li uopće napasti? Iz nekih izjava tamošnjih političara čini se da je napad neminovan, ali opet, zašto onda već nije započeo?
Možda se odgovor krije na naslovnici prošlotjednog The Economista na kojem se, na pozadini sumornog neba ponad pustinjskog tla, dramatično koče velika crna slova, I r a n, s time da je prvo slovo izvedeno poput stilizirane Bombe sa znakom radioaktivnosti, a iz slova ‘a’ duboko u tlo prodire gusto korijenje po kojem su, poput letalnih gomolja, također razasuti simboli radioaktivnosti. Pored dviju manjih bombi koje ‘lete’ prema slovima i na kojima, srećom, nisu simboli radioaktivnosti, nego simboli potencijalnih napadača, dakle, Davidova zvijezda i američka zastava, piše: Why an attack will not eradicate the nuclear threat (Zašto napad neće iskorijeniti nuklearnu prijetnju).
U tekstu na 9. str. čitamo kako se nitko ne bi trebao veseliti Iranu naoružanom nuklearnim oružjem, ali i to da “bombardiranje Irana nije odgovor”. “Svijet” je, čitamo, “pregovarao s Iranom”, kombinirajući ekonomske sankcije s “mrkvama” ukoliko ovaj nedvosmisleno napusti ideju o Bombi. Napad se spominjao kao zadnja opcija. No, takav pristup, čitamo dalje, nije urodio plodom. “Iran je nastavio obogaćivati uran. Razvio je tehnologiju potrebnu za izradu oružja.” Saznajemo da se pored svetog grada Qoma duboko pod zemljom nalaze postrojenja kojima zračni napadi ne mogu naškoditi. Premda nema jasnih pokazatelja da je Iran uistinu krenuo u konačnu realizaciju vojnog nuklearnog programa, “neki analitičari, posebice u Izraelu, drže da vrijeme za uporabu sile istječe. A kad istekne, ništa neće stajati između Irana i bombe.” I svima je valjda jasno što to znači, jer, “namjere Irana su zloćudne i posljedice posjedovanja takvog oružja bile bi smrtno ozbiljne”. Tekst, očekivano, nije “Iran-friendly”. No, premda se nekima čini da vrijeme curi, autor članka nije baš načisto s tim da je napad najbolje rješenje. Zašto? “Ako je Iran nakanio napraviti Bombu, napad bi to odgodio, ali ne i zaustavio. Doista, korištenje zapadnjačkih bombi kao oruđa za sprečavanje proliferacije nuklearnog oružja sa sobom donosi rizik da Iran postane još odlučniji da načini oružje – i još opasniji jednom kad u tome uspije”.
U nastavku članka izmjenjuju se argumenti za i protiv napada, tj. varira se spomenuta početna premisa: Iran s Bombom je golema prijetnja, ali napad bi napadačima mogao više štetiti nego koristiti. Autor na jednom mjestu čak i dopušta posve neobičnu mogućnost da bi Iranu Bomba mogla služiti za vlastitu zaštitu (Dakle, nije početna pretpostavka da Iran želi Bombu radi vlastite sigurnosti (a nije li to argument svih koji je posjeduju, uključujući i potencijalne napadače?), nego se pretpostavlja – što? – da će odmah čim je napravi raspaliti po svima?), ali problem s tim je da bi onda i drugi u regiji mogli poželjeti isto: Saudijska Arabija, Turska, Egipat… ili Brazil, na drugoj strani svijeta, itd. I, kao, kud to onda vodi.
Dakako – moram li to uopće isticati – nisam za to da itko izrađuje nuklearne bombe, i najbolje bi bilo da ih uopće i nema, ali, potezati navedeni argument na planetu na kojem ih je toliko da bi se cijeli mogao uništiti više desetaka puta i nije nešto uvjerljivo. (Na to smo, od kad su hladnoratovski ljuti protivnici postali “partneri”, čini se, svi već pomalo zaboravili; odavno nitko ne protestira kontra Bombe kao što se to činilo ’60-ih.) Premda, čovjek se može složiti s autorom kad kaže da se Hladni rat, iako su Amerikanci i Sovjeti katkad bili zastrašujuće blizu Armagedona, “čini stabilnim u usporedbi s nuklearnim Bliskim istokom”, sa svojih pet nuklearnih sila i prstima koji nervozno oblijeću oko gumbâ… Autor po svoj prilici predmnijeva da su zapadnjački i ruski (i ostali, primjerice, hm, sjevernokorejski) političari i generali odgovorniji, racionalniji i manje potencijalno opasni nego bliskoistočni. Do sad je bilo tako.
U nastavku čitamo o razlozima zašto vojna akcija protiv Irana nije rješenje: moglo bi doći do osvetničkih reakcija skupinâ iz Libanona i Gaze; terorističke ćelije širom svijeta mogle bi napasti izraelske i američke ciljeve; mogla bi biti ugrožena regionalna naftna infrastruktura; divljanje cijena nafte moglo bi ugroziti svjetsku ekonomiju… Možda bi čak imalo smisla platiti tako visoku cijenu, misli autor, “ako bi izgledalo da udar djeluje. Ali ne izgleda”. Spominju se izraelske “solo-misije” na Irak 1981. (“Operacija Opera”), i na Siriju 2007. (“Operacija Voćnjak”), no napasti Iran bilo bi daleko teže. Odgovor na pitanje s početka teksta, zašto se napad već nije dogodio, i to mnogo ranije, dok je iranski program bio ranjiviji, autor traži u činjenicama da su potencijalni ciljevi brojni, da su neki od njih ojačani protiv udara, i da sve to zahtijeva opetovane napade. A Izrael i Iran udaljeni su, po prilici, kao Hrvatska i Švedska. Procjene su, uključi li se i Amerika, da izraelska misija može, “u najgorem slučaju”, potpuno podbaciti, a američka, “u najboljem slučaju”, osujetiti iranski program – za desetak godina. Poanta je opet u tom “osujetiti”, a ne i zauvijek zaustaviti. (Inače, iranski nuklearni program počeo se razvijati još za vrijeme vladavine šaha Reze Pahlavija; ironija je u tome što su njegovo pokretanje inicirali i omogućili Amerikanci.)
Autor nadalje spekulira da možda postoje i postrojenja za koja se ne zna, a čak i kad bi se uništila sva postrojenja, to i dalje ne znači da se može “izbombardirati iranski know-how“. Pretpostavka je da bi Iran, u slučaju napada, povukao svoj potpis iz Ugovor o neširenju nuklearnog oružja, i, dok je do sada ipak omogućavao nadzor Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju, nakon toga bi cijeli program postao apsolutno netransparentan. Ukoliko bi, pribojava se autor, Iran tada doista odlučio izraditi Bombu, učinio bi to “u krajnjoj žurbi i još većoj tajnosti”. Možda bi Amerika, pita se dalje autor, mogla Iran bombardirati svakih nekoliko godina? Hm, dobra ideja, “ali kako bi mogla znati kada i gdje da udari? I kako opravdati promašenu politiku svijetu?” A da se pokuša nasilno, vojnim putem, promijeniti režim? Hm, primjeri Afganistana i Iraka nisu poticajni. Autor smatra da nuklearni program ima široku narodnu potporu u Iranu, i da bi napad mogao učvrstiti ljude u uvjerenju da je Bomba jedina obrana od “neumoljivog američkog neprijatelja”.
Tekst završava zaključkom da sve navedeno ipak ne znači da “svijet” treba samo tako dopustit da Iran dođe do Bombe. Autor drži da je vlast u Iranu lišena prihoda zbog embarga, da je financijski sustav sve izoliraniji i da rialu pada vrijednost. I zatim još malo za i protiv napada. Proponenti misle da bi vojno poniženje dokončalo režim. No, Iranci bi, upravo suprotno, mogli zbiti redove i podržati vođe. Autor spominje političke promjene širom Bliskog istoka, podjelu unutar iranskog vodstva i gubitak vjere Iranaca u vladajuću elitu. To bi, vjeruje on, moglo dovesti do “narodnog otpora”, kao i 2009. Vjeruje i da bi se novi režim koji bi proizišao iz jedne takve revolucije lakše odrekao ideje o Bombi od onoga kojega bi svrgnuli napadi izvana.
Evo i završnog odlomka u kojem autor još jednom sažima svoje postavke: “Postoji li opasnost da će Iran doći do nuklearnog oružja prije no što se to dogodi? Da, ali bombardiranje može samo povećati rizik. Možete li spriječiti Iran da napravi Bombu ako je odlučio domoći je se? Ne u beskonačnost, i bombardiranje bi ga moglo učiniti još očajnijim. …svijet ne može ukloniti iranski kapacitet da se domogne Bombe. Može jedino promijeniti njegovu volju da je se domogne. Trenutno se to može postići daleko vjerojatnije putem sankcija i diplomacije, nego ratom”.
Valjda novinar The Economista zna o čemu piše.
Share 
7 Responses to Iraniana
O autoru
Rođen sam 1967.
Budući da mi je matematika bila slaba strana, studirao sam kroatistiku na Filozofskom fakultetu. Inače bih svakako studirao fiziku na PMF-u. Osim što jezik smatram kućom bitka, a fiziku jedinom pravom znanošću, zanimaju me i ljudska bića kao takva: tijela, duše i duhovi. Draže mi je ”i-i”, nego ”ili-ili”; zabavniji su mi paradoksi od dihotomija; dijalog pretpostavljam monologu. Njegujem početnički um i rado promatram svijet kroz različite referentne okvire. Svijet oko sebe doživljavam, u konačnici, kao nevjerojatno zanimljivo mjesto. A nemam ni alternative.
Darko Milošić
darko.milosichr@gmail.com
a zašto mi hrvati nemamo la Bombu??? zar kod nas nema “know-how” osujetatora i proliferalnih predmnijevača?
Mi nemamo ni nuklearnu elektranu, a nekmoli bombu.
glupo bi bilo reći da je istina na sredini, ali kao što je profanirana uloga svjetskog policajca koji ne dopušta dugačke batine u susjedstvu da bi nesmetano haračio po tuđim bunarima, tako ni iranskom režimu nije za vjerovati kada kažu da ih ne zanima bomba nego reaktor (čitaj: da hoće biti svoga tela gospodar, pa makar i s bombom u garaži)
iranski režim (nisam putovao, ali sam odgledao tih nekoliko dokumentaraca, a na kraju i priču o Nadiru i Simin) previše mi liči na Jugu netom prije osme sjednice: neloš standard za mase i vladajuća ideologija koja tjera strah u kosti, a s druge strane jaka svijest o tome da se živi u laži, koja na mnogim poljima potiče kreativnost, nezavisnost, samosvojnost i iskrenost…
da bismo bilo koga osudili, vjerujem da je najbolje pitati se: kakav bih ja bio na njegovu mjestu (nakon što su ga rasturile strane kompanije do osamdesetih a potom i vlastiti fundamentalizam, Iran se po mome sasvim pristojno drži za državu od osamdesetak milijuna ljudi); s druge strane: što bi Ameri trebali ako doista ovise o nafti? gledati kako im drugi povisuju cijene? možda, ako budu vlasnici njihovih dionica :)))
očito je da još uvijek nisu razvili tehnologiju i energiju koja bi im omogućila da nafti kažu baj-baj, ili je pak zaliha nafte u svijetu još toliko da im se to ne isplati, unosnije je jahati u sedlu i brojati pare
a kada bi smo mi mali imali reaktor ili bombu, vjerujem da bi bilo daleko više povika na to što će nam nego li sad ovih – zašto ih nemamo; hvala lepa, samo nam još oni fale, kada bismo imali pameti koliko nam treba upregli bismo vodni i poljoprivredni potencijal i živjeli od toga, svi ovi koji su kao Irci, Portugalci i ini puhali u jedra tercijarnog sektora i kojima smo se još prije pet godina divili sad su tu gdje i mi, ako ne i niže
što će nama la Bomba, kako kaže stari vic, naš je jedan ekonomist jednake razorne snage
pozdrav, i najte kaj zameriti! :))))
A nigdje ne vidim opciju, da možda ipak ne proizvode atomsku bombu.
Izgovor za napad na Irak je također bila navodna proizvodnja oružja za masovno uništenje…Koje na kraju priče nije bilo.
Ako žele, izmisliti će se razlozi za napad.
‘Ko više može vjerovati bilo čemu što bilo koji svjetski vođe govore. Niti se može vjerovati Irancima, niti Amerikancima ili Izraelcma. Ponajmanje se može vjerovati javno deklariranim namjerama. Jer svijet na globalnoj, strateškoj, razini funkcionira kao nadmetanje lukavih psihopata.
To da jači tlači je oduvijek a valjda i zuvijek, odnosno dokle bude svijeta. Ne znam do koje sile, dali je to Amerika ili netko nedavno prije ili će ta neka uskoro doći, još je postojalo utočište i nada. ZA 2WW se moglo pobjeći, postojale su zemlje utočišta. Ako se danas dogodi kakvo ludilo tog tipa ne znam kamo bi čovjek mogao s čvrstom nadom otići u bolju budućnost da ga se to ludilo ne tiče i da ga ne može dohvatiti. To bi mi bila prva asocijacija mogućeg rata.
Druga je, u neimanju boljeg izraza nazvati ću je perverzija osvajača. Kome trebaju ti javni razlozi intervencije u “uspostavljanju demokracije” “zaštite od komunizma” i slične perverzne argumentacije. Kao ja te ubijam i uzimam tvoje ali to je za tvoje dobro. MIslim da ratovi do nedavno nisu bili takvi. Bili su i stvarno i deklarativno osvajački. Ovako te i ubija i pravi budalu od tebe i to je dvostruka frustracija.
Neka ne bude rata a prestrašna je odgovornost na onom tko će reći DA ili NE.
Nije da me baš zanima politika, niti nešto pratim zbivanja u svijetu, tako da je ovo što ću napisati dojam jednog potpunog poluinformiranog laika.
Dakle, ja ne znam ima li Iran ili nema atomsku bombu niti da li će je uskoro imati. Iranski režim mi se nikako ne sviđa – kao ženi su mi naime svi ti bliskoistočni (a zapravo i većina ostalih režima na svijetu :)) poprilično nesimpatični. A čini mi se da niti za druge skupine ljudi koje nisu “mainstream” život tamo nije potpuno lak. Time nikako ne želim reći da imam nešto protiv Iranaca kao takvih (iako niti jednog ne poznajem) – vjerujem da su dragi i gostoljubivi ljudi, ali takvi smo i mi Balkanci, dok se ne desi neka 91. (ne mogu naći apostrof). Tako se meni čini da su oni po mnogočemu slični nama, impulzivni i ne previše razumni (u globalu), ponosni i uvredljivi, lako zapaljivi. Pretpostavljam da prava pojedinca tamo ne predstavljaju vrijednost kao na Zapadu (recite što hoćete, nigdje nije savršeno, ali Zapad je po tom pitanju ipak daleko najnapredniji- osobno iskustvo). Smisao napisanog je taj da ne bih baš željela da mi jedna takva zemlja objavi rat (a zbog zapaljivog mentaliteta bi mogla) ili me (nas) okupira ili da ovdje “širi svoje vrijednosti” ( protiv sam i nasilnog širenja “zapadnjačkih” vrijednosti, ali priznajem da ne želim da mi ih netko uzme).
Na drugu stranu, potpuno mi je jasno i prihvatljivo da Iranci žele svoju bombu kad ju ima već toliko drugih. Velika su zemlja, s mnogo stanovnika, imaju svoj ponos. I ja stvarno ne vidim zašto bi je se oni trebali odreći, a drugi ne?? Kamo sreće da ih se žele odreći svi.
Moj stav bi se dao sažeti ovako: s Iranom se, umjesto da ih se pokuša pridobiti za saveznike, da se s njima razgovara kao s ravnopravnima, da se pokaže dobra volja za suživot, razgovara kao s malim zločestim djetetom, na taj način ih se sustavno omalovažava i ponižava – to teško podnose i hladne glave, a kud će južnjačke usijane…Na taj način situacija samo eskalira, i još jednom ćemo (nadam se da nećemo) gledati patnju, mrtve, uništene generacije…I uopće me ne bi čudilo da onda ta nova generacija, odrasla u mržnji (shvatljivo) i radikalizirana do usijanja (isto shvatljivo) za jedno 20 godina pregazi svijet i onda ja pod stare dane moram nositi burku, prijatelj homoseksualac “ne postoji” (ako mu je život mio) itd.
A ja bih radije da se mi međusobno poštujemo i razgovaramo, da se prihvaćamo i da nam bude svima dobro. Eh kako naivno.
Pozdrav, kolega. Pročitao sam davno članak. Zapitao se iste stvari puno puta, no propaganda se nastavlja. Znamo kamo vodi, ne sviđa nam se to, ne miriši sve skupa na dobro. Drago mi je da je u tekstu istaknuto upravo to: sva ta proturječnost koja se provlači kroz medije, a kada stigne do naših tada je već poput nekakve vijesti iz 84′. Fabricirana do bola, namjerno ili nenamjerno, već je i manje bitno. Ekonomist je valjda znao o čemu piše, ironija i više nego na mjestu; a naši spisatjelji (po ruski su to nešto kao zapisničari; za pisca se koristi izraz pisatjelj) to labavo prenesu, čak i urede poneki od njih, što bi inače i trebali raditi, uređivati ono što pišu, ali u ovom slučaju radije bih da niti to ne diraju. Možda ne bude. Neću reći rata s Iranom. ne bi bilo točno niti istinito. reći ću agresije na Iran, rat tek onda može uslijediti. Iz ovoga što se posvuda prenosi mislim da rijetko tko više može doći do nekog pametnog predviđanja. Iako su neke recentne izjave izraelskog premijera vrlo decidirane po tom pitanju. On će u rat po svaku cijenu. Još jedan tekst o Iranu, da, ima materijala, ali ovaj barem govori o svim tim nagađanjima, svoj propagandi koja se odigrava… No, valjda Ekonomist, da se tako izrazim, zna o čemu i kome piše.