Podmukli lašci
U četvrtom poglavlju (1-3) Prve poslanici Timoteju, Pavao piše sljedeće: „Duh izričito veli da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i pristati uz prijevarne duhove i đavolske nauke, podmukle lašce, koji su ožigosani u vlastitoj savjesti, koji zabranjuju ženidbu i naređuju uzdržavanje od jela koja Bog stvori da ih vjernici – oni što potpuno upoznaše istinu – uzimaju sa zahvalnošću“.
Ne znam što je točno Pavao podrazumijevao pod „posljednjim vremenima“, ali, s obzirom na to da je „u očima Gospodnjim jedan dan kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan“ (Druga Petrova poslanica 3,8), posljednja vremena – držite to na umu – traju po svoj prilici već kojih dvije tisuće godina. No, ono što mi je u gornjem citatu zanimljivo je spominjanje misterioznih „podmuklih lažaca“, „ožigosanih u vlastitoj savjesti“, koji „zabranjuju ženidbu“. Zabranjuju ženidbu. Što to znači? Na koga se to odnosi? Pavao se poziva ni manje ni više nego na „Duha“ koji to „izričito veli“. Dakle, Taržaninu je jako stalo da svi koji će čitati njegov tekst uzmu ovo proroštvo zaozbiljno. Znači, negdje tijekom posljednjih dvije tisuće godina neki su „otpali od vjere“ i pristali uz „đavolske nauke“, među koje se ubraja i zabrana ženidbe. Budući da je u Pavlovom umu seks izvan braka bio apsolutno neprihvatljiv, zabrana ženidbe značila je, po logici stvari, naredbu celibata.
Inače, u samom Novom zavjetu nigdje se od crkvenih službenika ne zahtijeva da budu neoženjeni, tj. ne brani im se ženidba. Štoviše, u istoj toj Prvoj poslanici Timoteju 3,1-6, Pavao opisuje idealnog kandidata za svećenika: „Vjerodostojna je riječ: teži li tko za nadgledništvom, časnu službu želi. Treba stoga da nadglednik bude besprijekoran, jedne žene muž, trijezan, razuman, sređen, gostoljubiv, sposoban poučavati, ne vinu sklon, ne nasilan nego popustljiv, ne ratoboran, ne srebroljubac; da svojom kućom dobro upravlja i sinove drži u pokornosti sa svom ozbiljnošću – a ne zna li netko svojom kućom upravljati, kako će se brinuti za Crkvu Božju? – ne novoobraćenik da se ne bi uzoholio i pao pod osudu đavlovu“.
Dakle, svećenik bi, prema Pavlu, trebao živjeti u monogamnom heteroseksualnom braku i djecu držati „u pokornosti“. Posebno je zanimljiva njegova opaska da je baš sposobnost dobrog upravljanja vlastitim domaćinstvom dobar pokazatelj da će dotični dobro skrbiti i za Crkvu, što je upravo suprotno današnjim tumačenjima – sigurno ste ih čuli – prema kojima se svećenici ne trebaju ženiti e da bi se dobro brinuli za župu. Često se to navodi kao vrhunski argument kontra ukidanja celibata. Nemam pojma o tome, premda vjerojatno ima svećenika koji imaju obitelj i dobro se brinu za župu, i onih koji žive u celibatu, ali su u tome – brizi za Crkvu Božju – nevješti. No dobro. Kako je onda došlo do toga da danas (tj. već oko tisuću godina) katolički svećenici žive u celibatu, odnosno, zabranjeno im je da se žene? Pa, postupno.
Naime, cijela ta stvar sa ženidbom je utoliko problematičnija što se u osnovi radi o seksualnosti. Na seksualnost se zarana u kršćanstvu počelo gledati s izvjesnim podozrenjem – u boljem slučaju s ambivalencijom, a u gorem i s neprijateljstvom. (Premda je u ranom kršćanstvu žena dobila na dignitetu, u kasnijim stoljećima, pa i pod Aristotelovim utjecajem na teologe, na žene se gledalo kao na… problem). Uglavnom, već u evanđelju postoji zabilježen Isusov odgovor na komentar učenikâ da je – zbog raznoraznih bračnih poteškoća – „bolje ne ženiti se“ (Evanđelje po Mateju 19,10): „Ne shvaćaju to svi… nego samo oni kojima je dano. Jer ima ljudi koji su od rođenja nesposobni za ženidbu; ima takvih koje su ljudi učinili nesposobnima; a ima i takvih koji se odriču ženidbe radi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati!“ (Evanđelje po Mateju 19,11-12). Ako dobro shvaćam, Isus ovdje ništa ne zabranjuje; naglasak je na slobodnom izboru, dobrovoljnom osobnom odricanju radi višeg cilja.
Na drugom mjestu kaže sljedeće: „Djeca se ovog svijeta žene i udaju. Ali oni koji se nađu dostojni da budu dionici onoga svijeta i uskrsnuća od mrtvih, niti će se ženiti niti udavati. Oni neće moći više ni umrijeti, jer će biti slični anđelima. Oni su sinovi Božji, jer su sinovi uskrsnuća“ (Evanđelje po Luki 20,34-36). Isus ovdje govori o zagrobnom životu; problem je eskalirao kad su neki pokušali postati „slični anđelima“ već na ovom svijetu. Prvi kršćani držali su se, razumljivo, židovskih nazora vezanih uz bračne odnose i spolnost. Osnovno pravilo: monogamni heteroseksualni odnos potvrđen u zajednici (vidi Pavlovu uputu). No, tijekom drugog-trećeg stoljeća počeo se razvijati monastički pokret: muškarci (kasnije i žene), možda oni koji su sebe prepoznali među onima koji se „odriču ženidbe radi kraljevstva nebeskoga“, počeli su odlaziti u puste predjele, pojedinačno (Antun Pustinjak) ili u skupinama. Iz nekog razloga, njihov odnos prema seksualnosti bio je prožet nepovjerenjem; a zbog svog asketskog načina života usredotočenog na duhovni razvoj, manje rezolutni vjernici počeli su ih doživljavati kao, recimo to tako, svetije od prosjeka. Uglavnom, sljedećih stoljeća njihov utjecaj na poimanje ljudske spolnosti proširio se kršćanskim svijetom: poticala se apstinencija, a žene su se okrivljavale kao izvor iskušenja, „ulaz za đavla“ (Tertulijan) i slično. Celibat se malo pomalo počeo doživljavati kao mjerilo svetosti. Crkveni oci opravdavali su spolne aktivnosti jedino u svrhu prokreacije, a Augustin primjerice smatra da je čak i bračni seks obavljen s namjerom razmnožavanja – grijeh (jer donosi – uvijek suspektni – užitak). (Hm, neki cinik primijetio bi da je do tog zaključka došao tek nakon pustopašne mladosti.)
Desetljeće po desetljeće, stoljeće po stoljeće na Zapadu je Crkvena hijerarhija pokušavala uvesti obavezu celibata za svećenike. Stvar, pogađate, nije išla glatko. Ali, uz dovoljno vremena i dovoljno pritiska… Prema podacima koje sam pronašao (molim upućenije da me nadopune/isprave), na koncilu održanom 315. raspravljalo se o problematici svećenika udovaca: mogu li se takvi ponovno oženiti? Propisano je da se takvima, pod prijetnjom gubitka službe, zabranjuje sklopiti novi brak. Papa Siricije (384.-399.) također se zalagao za suzdržavanje svećenikâ od odnosa sa ženama, čak i svojim vlastitim. Stvar je poodmakla početkom drugog milenija, napose s Grgurom VII., papom od 1073. do 1085. Premda se ne može reći da je uveo celibat u Crkvu, uvelike je tome pridonio. Godine 1074. godine objavio je encikliku kojom je oslobodio vjernike poslušnosti biskupima koji bi dozvoljavali ređenje oženjenih svećenika, a sljedeće godine lišio je oženjene svećenike njihovih prihoda. Naposljetku, na Prvom lateranskom koncilu održanom 1123. apsolutno se zabranjuje svećenicima i đakonima petljanje s konkubinama i ženama općenito, odnosno, zabranjuje se živjeti sa ženom koja određenom svećeniku nije majka, sestra, teta ili slično tome. Također se svećenicima apsolutno zabranjuje bračna veza kao takva.
Ima li to ikakve veze s onim citatom s početka teksta ne bih znao reći. Tko su spomenuti podmukli lašci? Bilo bi zanimljivo čuti mišljenje nekog teologa ili bibličara. Kako bilo, u katoličkoj crkvi celibat se već tisuću godina podrazumijeva, premda se svako toliko čuje neko rogoborenje s tim u vezi. Kako sad stoje stvari, nema šanse da se ukine.
(Ukoliko mislite da možete doprinijeti konstruktivnoj raspravi na temu, samo naprijed. Komentari koje kao domaćin procijenim uvredljivima, nekulturnima i sl. bit će izbrisani. Hvala na razumijevanju.)
Share 
66 Responses to Podmukli lašci
O autoru
Rođen sam 1967.
Budući da mi je matematika bila slaba strana, studirao sam kroatistiku na Filozofskom fakultetu. Inače bih svakako studirao fiziku na PMF-u. Osim što jezik smatram kućom bitka, a fiziku jedinom pravom znanošću, zanimaju me i ljudska bića kao takva: tijela, duše i duhovi. Draže mi je ”i-i”, nego ”ili-ili”; zabavniji su mi paradoksi od dihotomija; dijalog pretpostavljam monologu. Njegujem početnički um i rado promatram svijet kroz različite referentne okvire. Svijet oko sebe doživljavam, u konačnici, kao nevjerojatno zanimljivo mjesto. A nemam ni alternative.
Darko Milošić
darko.milosichr@gmail.com
Čini mi se da celibat i askeza općenito nisu zahvalna tema za pučko filozofiranje 2. Gospodine, nisam dostojan… A dostojanstvenika i velikodostojnika svake sekunde sve više i više. 3. Spasenje je u Internetu – očigledno.
@Darko
Mene je mjesecima preko svake mjere mučilo tko će gdje, sve dok mi Otac moj Nebeski ne objavi da je On savršen i da fulati ne može :)
@ bp: čuj, nakon svega što sam napisao ovdje i tamo, i s obzirom na valjda već prepoznatljiv stil, insinuirati da tvrdim/vjerujem/mislim kako će nekršćani završiti u paklu je… smiješno. Veza mi puca svako toliko pa neću duljiti, ali mislim da si se malo zaletio. Osim toga, tema posta je bila ta koja je bila; pa ne mogu valjda obuhvatiti u svakom tekstu baš sve što nekome padne na um. Zato sam i napisao stotine tekstova, da sagledam stvari iz raznih kutova.
@ jeronim: navodno će biti iznenađenja.
@ bp: hm… čitam tvoj komentar i ne mogu se načuditi… površnosti (pripisat ću to tvojoj subjektivnosti ;). Naime, sad sam ponovno pročitao svoj tekst Ateistički talibani; u njemu uopće ne kritiziram slogan da “Bog vjerojatno ne postoji”, nego slogan “Bez Boga – bez gospodara”. Posve nedvosmisleno se zalažem za to da ateisti izražavaju svoje stavove; čak ističem da nisam protiv toga da se neka slična akcija provede itd., ali jasno je što smatram promašenim itd. Ma, sve jasno piše, samo treba čitati i ne izvlačiti dijelove iz konteksta.
Jesam, pogriješio sam vezano uz slogan.
Brzopletost…
“čuj, nakon svega što sam napisao ovdje i tamo, i s obzirom na valjda već prepoznatljiv stil, insinuirati da tvrdim/vjerujem/mislim kako će nekršćani završiti u paklu je… smiješno.”
I dalje ta početna izjava nekako dominira cijelim tekstom (od tud moja subjektivnost). Nekako si nezgodno to ukomponirao, bar za moju percepciju. Jer u startu zvuči kao da opravdavaš takav slogan, pa čak i da sam naginješ njemu.
U svakom slučaju ovim komentarom si rasčistio sve nedoumice i iluzije. A ujedno sam očekivao i nadao se da ćeš me demantirati vezano uz to.
Što se tiče autorica slogana, i samog slogana neke stvari su diskutabilne. Premda nebitne, al da ih spomenem…
Sam slogan meni zvuči nedorečeno i nejasno. Nigdje ne vidim da prihvaća postojanje Boga. Ali još manje vidim poantu. A sve ovisi promatra li se direktno ili preneseno značenje.
Jel poanta da se crkva ponaša kao gospodar, ili se Bog tako ponaša, jer gospodar nije definiran. Da li “Bez Boga” govori da treba okrenuti leđa Bogu ili da Bog ne postoji.
U svakom slučaju jako loš, nejasan slogan, ali ne vidim da je toliko šokantan.
Zatim, uvjetovano jednoumnom sredinom u kojoj živimo, čini mi se da su se autorice osjećale provocirano cijelo vrijeme, pa su tu akciju htjele iskoristiti da iskažu svoje nezadovoljstvo. Mislim da to nije neki hir.
Premda, slažem se, izvele su to nespretno poput kakvog pubertetlije.
Ma ko će znati kako su razmišljale, to će najbolje znati netko tko ih jako dobro poznaje.
Uglavnom najbitnije da smo rješili neke nedoumice.
@Nik zunik mi odgovara:
@diogenes
“:..Poanta i jest da nema metodologije imaš samog sebe i Boga. Cijela priča se vrti oko upoznavanja Boga, gore sam napisao po jednom Kristu, putu, istini i životu. I tebi isto želim spasenje!
NIk
Ovo nije odgovor na moje pitanje. Pitao sam to konkretno pitanje jer se upravo na tome “lome koplja”. Rečeno je da kršćani umanjuju sebe jer vjeruju u milost, dok drugi, hajmo reči “istočnjaci” rade na jačanju samih sebe.
Kao i u navođenju LICEMJERJA u prijašnjem postu i ovdje se radi o puno dubljim stvarima, rekao bih fundamentalnim, a da bi se tako lako zaobišao precizniji odgovor.
Pokušat ću kratko pojasniti.
Kaže se “slabljenje sebe” u cilju zadobivanja Milosti. Kako reče jedan svećenik: “oni koji hodaju nakrivljenih glava” misleći na stav poniznosti koji se prečesto vidi prilikom primanja hostije i slično. Je li slabljenje sebe stav, poza, misao..?
Mislim da je to glupost. Ne može se slabiti sebe prije nego se razvije sebe, prije nego se spozna sebe, prije nego se otkriju dubine sebe. I iz te punine spoznaje, samorazvoja, MI SLOBODNOM VOLJOM spuštamo glavu pred Božja stopala i priznajemo mu prvenstvo da djeluje kroz nas i s nama (da se slikovito izrazim).
Sve drugo je neznanje, glupost, lažna vjera, dogma, obred. Zar mislimo da trebamo Bogu bez ikakovih kvaliteta?. Što je sa talentima? Zašto nam ih je dao? I zar po tim talentima nismo prepoznati a da bi ih protračili kroz tzv. slabljenje sebe?
ps 1
Ovdje je, kao i svugdje u raspravi pitanje značenja pojmova. Ujednačavanja pojmova. Jer svaka riječ, ako nije shvaćena u pravom duhu, može značiti i suprotno. Stoga, nemojte analizirati riječ po riječ, već sveukupno zračenje i značenje iznesenog.
ps 2
Ako nema metodologije onda je to odnos pojedinca i Boga. Slučajnost, kako ispadne. Zar Bog, Tvorac svega i svih zakona nije dao nekakvu “metodologiju” kojom Ga se može, u šumi svijeta, pronači? Čemu onda uloga Crkve?
A riječ Bog? Značenje riječi Bog!
Bože moj, da mi je znati jesi li ti Bog ili bog. Koliko bogova postoji na zemlji? Vjerojatno koliko i ljudi.
Ako on drži svjetove kojih ima, DOSLOVNO, više nego svih zrnaca pijeska na svim plažama svijeta, onda o čemu govorimo?!
Radije zašutimo. Svi zajedno!
I ne govorite mi o Bogu ako ga niste sreli licem u lice. A ako mi govorite o bogu, onda mi niste interesantni.
A razlika je samo u početnom slovu.
@bp – oprosti što ti nisam odmah odgovorio na pitanje, nisam bio online. Pitao si me, na moje traženje dokaza da je celibat štetan, ovo: “Što misliš kakav bi svijet bio kada bi svim ljudima svijeta nametnuli celibat (osim kada treba dijete napraviti)?”
Fora je da i Isus i Pavao govore da celibat NIJE ZA SVE, nego da su samo neki pozvani na celibat (tj da im je celibat dan kao dar). Isus kaže da ima onih koji se zbog kraljevstva nebeskog odriču ženidbe. Očito su svećenici ti koji su više od laika pozvani raditi za kraljevstvo nebesko tu na zemlji. Ostalima i sv. Pavao, i stari zavjet vrlo direktno, a sam Isus manje direktno, govore da se što više “seksaju”. I budući da su nekad žene dosta dugo dojile djecu, jako mali postotak seksa je završio trudnoćom :)
Tvoj argument “nešto je loše, jer kad bi svi ljudi na svijetu to prakticirali ne bi bilo dobro” jednostavno ne stoji. Ne bi bilo dobro ni kad bi svi ljudi na svijetu bili doktori, jer se nitko ne bi bavio poljoprovredom i svi bi pomrli od gladi. Ali naravno da nitko neće reći “štetno je biti doktor, jer kad bi svi bili doktori, ljudska rasa bi izumrla”. Baš kao s doktorima kojih treba biti određen broj, tako je i sa osobama koje se “zbog kraljevstva nebeskog” odreknu ženidbe. Manji dio ih je pozvan na to, i dobro je da ih ima.
Ugodan vikend svima!
@N-O
Postovi su ti OK i zato ti odgovaram. Upravo čitajući ovaj posljednji post primjetio sam jednu osobnu činjenicu. Jako me zaintrigira inteligentni post osobe koja se smatra katolikom-kršćaninom, a istovremeno je tolerantna i razumna.
I odmah sam shvatio da je to zato jer je teško naći razumnu i inteligentnu, povrh toga tolerantnu osobu spremnu na dijalog iz kršlanskog kruga. (da ne bude zabune, i ja pripadam tom krugu, bar rođenjem i odgojem, ako već ne izborom). A izgleda da je meni tako potreban razumni dijalog s osobom koja ne mora misliti kao ja, ali koja prihvaća različitost, a da me unaprijed ne krsti, ne prodika, ne osuđuje ili “žali”. Baš nedostaje tih, oprosti na izrazu, normalnih od ove katoličke većine. Mislim da cijelom ovom društvu nedostaje normalnih, tolerantnih ljudi a koji znaju što hoće.
Što se tiče celibata slažem se s tvojim stavom uz jednu opasku. Svećenstvo je pozvano na molitvu i odricanje od seksa radi “neba”, ali nažalost to slabo prakticira. Filter je preširok tako da svećenik postaje i onaj koji to po ničemu ne bi mogao-smio biti.
Ako izuzmemo pedofiliju kao veliko zlo, toliko je svećenika koji upražnjavaju seksualnu praksu, koji imaju djecu….
Nije na meni da ih osuđujem, dapače razumijem ih, ali Crkva, u ime nekih interesa, pravi veliku štetu sama sebi i svom poslanju inzistirajući da svako selo, svaka župa ima svog “pastira” po cijenu kvalitete.
ps
Ne može se jesti mesa i piti vina i biti u celibatu.
pozdrav
@N-O
Točno tako, upravo to i ja govorim. Možda nisam bio jasan ili sam se krivo izrazio.
Treba biti svega, ali ne smije biti nametanja. I slažem se da celibat ne mora biti uzrokom pedofilije. Možda djelomično utječe, a možda ne. Ko zna.
Kad kažem da je celibat (ili bilo koja vrsta odricanja) štetan za svakodnevno životarenje. Onda mislim da je posebno štetan ljudima koji ga žele prakticirati, ali nemaju dovoljno snage nadvladati te nagone. I onda se uzaludno muče, pa čak riskiraju stvaranje ozbiljnijih mentalnih problema (ne bolesti nego problema).
Neki ljudi to mogu bez problema i to je za njih.
Uglavnom to i sam razumiješ.
Ali da se kratko osvrnem na Nik-Zunikovu nedoumicu.
Nitko normalan na svijetu ne govori da je bjesomučno i nerazumno zadovoljavanje svakog hira nagona i potrebice, dobro.
Upravo suprotno, treba imati mjeru zdravog razuma.
Ako zadovoljenje tvog nagona uzrokuje kaos i patnju, onda ga se treba suzdržavati pa i po cijenu vlastite patnje.
I to većina razumije.
Ono što je za današnje doba karakteristično, da ljudi pretjeruju u udovoljavanju vlastitih hirova. I postaju plačipičke (oprostite na izrazu, ali pokušavam začiniti humorom) koje se bune urlaju i cvile na svaku sitnicu i problem.
Pa se i brakovi razvrgavaju zbog gluposti, a ne ozbiljnih stvari.
Ekstremi, ekstremi svuda oko nas. Pa čak i u nama samima pomalo.
prije svega moramo si postaviti nekoliko pitanja
1. što je to celibat?
2. zašto ga prakticirati ili ne prakticirati?
3. kako ga prakticirati?
krenimo redom
1.
svi znate što je celibat, tako da mogu samo ponoviti što ste napisali
celibat je uzdržavanje od spolnog odnosa.
2.
zašto ga prakticirati
tu ste naveli poprilično razloga
da bi objasnili zašto se držati celibata pomoći će nam fizika koja nam kaže da je sve energija i da je energija neuništiva
također, tu energiju možemo zvati “Bog”
naša misao je energija, naša ljutnja također……
ukoliko svoj život želimo što više posvetiti bogu to znači da što više svoje energije trebamo usmjeriti prema njemu (kontemplirati, meditirati, moliti)
spolni odnos kako znamo oduzima nam strahovito puno energije (sportaši se uzdržavaju spolnog čina iako svakodnevno vrlo naporno treniraju)
tako da smo došli do odgovora zašto ga prakticirati, a to je
da što više svoje energije usmjerimo prema Bogu
3.
kako ga prakticirati ?
vrlo jednostavno, ne konzumirati sex
iako se čini vrlo jednostavno ovo je najvažniji dio
spomenuli ste već da je on dan sam po sebi
to je točno i nije
no tu dolazimo do točke razdvajanja, prakticirati ga ili ne
ovdje bi za objašnjenje koristio vedski naziv za celibat
Brahmacharya-što bi u prijevodu značilo onaj koji stalno misli na Boga
ovdje dolazimo do točnosti one tvrdnje da je celibat nekom dan, ustvari on je postignut onog trenutka kada čovijek svoje misli (kontemplaciju, meditaciju, molitvu) usmjeri prema Bogu u toj količini da mu sex nije više potreban, potreba za sexom sama od sebe nestane
samo takav način prakticiranja celibata je ispravan
sve ostalo je prisila koja će kad tad rezultirati nečim negativnim (devijantnim)
@diogenes, @bp:
Neću dalje odgovarati na ovu temu, mislim da smo svi više manje sve rekli, pa neka stvar završi na vašim odgovorima. Bit će još Profesorovih tekstova koje ćemo komentirati…
Mene je ovom blogu upravo privukla činjenica da na njemu raspravljaju ljudi drugačijih svjetonazora koji svoje stavove mogu suvislo argumentirati. Nažalost, dosta ateista s kojima inače znam razgovarati (a oduvijek se nekako nalazim u skupinama gdje su ateisti većina), kad se dotakne tema vjere/Crkve odmah se zapjene i počnu držati pljuvački monolog protiv Crkve. A to mi je malo bezveze. Mislim, mogu ja da hoću krenut nabrajati kolektivne grijehe ateista od francuske revolucije nadalje, ali kakve koristi od toga… pa nije moj susjed-ateist ubojica samo zato jer je prije 200-300 godina netko cijepao glave giljotinom u ime razuma…
Laku noć
Kao što vidim komentari još stižu. Mislim da je tema dobro obrađena i da je dato dovoljno činjenica kako bi se zauzeo ispravan stav po pitanju celibata.
Možda se povremeno problemu pristupalo s površine, gledajući kroz pravila i propise, a zaboravljajući suštinu, a ona je duhovne i osobne naravi.
Postoje ljudi kojima je Bog dao milost osobnog susreta, ljudi koji imaju iskustvo Božje blizine, koji su osjetili Božju Narav i uvjerili se kako je Bog Milosrdna Ljubav. Tom neopisivom osjećaju ne može “konkurirati” niti jedan ovozemaljski, naravni osjećaj, niti jedna ovozemaljska ljepota i ugoda. Takvi ljudi vlastitim izborom i žudnjom postaju pustinjaci, redovnici, proroci, svećenici, laici koji žive u celibatu. Oni su veza s onostranim i služe nam kao svjetionci koji svjedoče da Bog postoji i da nas voli, da sve čini na dobro i da život ima smisla.
Veliku zabunu unosi i krivi odnos prema seksualnosti. Stereotip kako je sve vezano uz tjelesnost, uz ugodu, uz seksualnost grijeh. Bilo je takvih zastranjivanja i u povijesti Crkve, ali vrlo često takav stav Crkve je bio u suglasju s tadašnjim društvenim moralom, s tadašnjim civilnim društvom. Stvara se takva zabuna i danas, ali kada pročitate Teologiju tijela Ivana Pavla II. ili encikliku Bog je Ljubav Benedikta VI. vidjet ćete što Crkva danas misli o ljubavi, seksualnosti i spolnosti. Kakav je to dar i ljepota kada se u povjerljivoj intimnosti muž i žena poklanjaju jedno drugome, čuvajući dostojanstvo onog drugoga više nego samoga sebe.
Nasuprot tome stoji vulgarizirana seksualnost današnjeg svijeta, bestidnost reality civilizacije koja ubija ljudsko dostojanstvo i ranjava ljudsku osobu. Čovjeka se na svim razinama njegova života, doživljava kao objekt, kao potrošnu robu, kao trošak i odatle današnja epidemija svih mogućih seksualnih nastranosti i pedofilija kao dno dna takvog ponašanja.
U povijesti Crkve je bilo oženjenih svećenika. Danas svećenička služba u Rimokatoličkoj crkvi podrazumijeva celibat. Možda na to iz današnje perspektive možemo gledati kao na jedan od kriterija koji služi za provjeru da li netko stvarno ima pravi poziv za potpuno predanje Bogu. U svakom slučaju, svi smo pozvani na svetost, svi smo pozvani biti dobri ljudi i to nije uvjetovano našim pozivom i poslom kojim se bavimo. Celibat je unutarnje pitanje Rimokatoličke crkve i Crkva ga nikome ne nameće. Možda će jednog dana i Rimokatolička crkva imati oženjene svećenike, ali i tada će biti onih koji će odabrati potpuno predanje Bogu i celibat kao pitanje OSOBNOG ISPUNJENJA, SREĆE I IDENTITETA. Dopustimo jedni drugima pravo da budemo različiti, da budemo svoji, a Crkvi da sama rješava svoje probleme.
Ovo je interesantan tekst i interesantna tema. Tko su “podmukli lašci”? Općenito sam vrlo suzdržan prema svemu što je navodno napisao/rekao netko prije puno godina i što sada imamo priliku pročitati u Bibliji, ali uzmimo da je ovo zaista neko proročanstvo. Tko bi bili podmukli lašci koji zabranjuju žendibu u posljednja vremena? Meni ovo vuče na “Divni novi svijet” i “moral” društva prikazanog u njemu, u kojem je vezivanje za jednu osobu zabranjeno. Ženidba danas još uvijek nije zabranjena, ali svako malo imamo priliku čuti kako je brak “zastarjela institucija” – čime se zapravo šalje neizravna poruka da su oni koji se ipak odlučuju za brak zastarjelih nazora. Daleko smo od društva u kojem je brak zabranjen, ali da broj brakova pada – pada. (Ovdje treba usput uočiti jedan kuriozitet, a to je da se danas za brak najupornije bori jedna skupina zapravo liberalnih nazora – ljudi homoseksualne orijentacije, što je svojevrstan apsurd sam po sebi.)
Što se tiče celibata, ne želim ulaziti u stvarne razloge iz kojih ga je Crkva uvela, ali smatram ga neodjeljivim od osobe svećenika – pravog svećenika. Zašto? Zato što obitelj veže čovjeka uz jedno mjesto, obitelj k tome traži svoje – vrijeme, zauzetost za nju – a svećenik bi, kao onaj koji je sebe u potpunosti dao Bogu, trebao biti u svakom trenutku na raspolaganju Njemu i ljudima kojima ga On šalje. Ljudima do kojih bi mu svih trebalo biti podjednako stalo i koji bi svi trebali činiti njegovu veliku obitelj – umjesto one male koje se odrekao. I svećenik bi također trebao biti bez obitelji (što znači u celibatu), zato da može slobodno, bez straha od posljedica po svoju obitelj, prozivati zlo i moćnike svake vrste… što je oženjenom čovjeku ipak puno teže.
A to što to svećenici ne čine (već, dapače, čine upravo suprotno), iako imaju sve preduvjete za to, njihov je težak grijeh.
POPOVI SU NAJTEŽI LOPOVI I NERADNICI, SAMO IZMIŠLJAJU KAKO DA DOBRO ŽIVE, I DA SVAĐAJU NAROD….
Zanimljiv članak!!
Nisam znala, svašta svašta !!