Rođen 1956. u New Jerseyju, stand-up komičar, voditelj kasnih talk-show emisija u kojima sve pršti od političke nekorektnosti, u nas nepoznati Bill Maher deklarira se kao libertin ili libertarijanac (u nas također slabo poznata svjetonazorska kategorija; prema Hrvatskom enciklopedijskom rječniku, “osoba koja slobodno i neopterećeno razmišlja bez dogmi ili tabua, slobodni mislilac”, ali i “razuzdan čovjek, razvratnik, bezbožnik, nevjernik”. Za koju ćete se definiciju opredijeliti kad je Maher u pitanju ovisit će, dakako, o vašem svjetonazoru). Roditelji, otac Irac i majka Židovka, odgajali su ga u katoličkoj vjeri, ali je cijela obitelj 1969. prestala ići u crkvu, navodno zbog očevog neslaganja s papinim (Pavao VI.) stavovima oko kontracepcije.

Ukratko ću ga predstaviti. Što se tiče političkih stavova, smatra da “vlada postoji isključivo zato da obavlja poslove koje ljudi apsolutno ne mogu obaviti sami”. Zalaže se za legalizaciju kockanja, prostitucije i marihuane (koju otvoreno konzumira). Vrlo je kritičan spram korporacija, brine ga globalno zatopljenje, zalaže se za etički odnos prema životinjama, premda je gostujući kod Larryja Kinga objasnio da “nije vegetarijanac, ali ne jede puno mesa”. Protivnik je rata u Iraku, čak je ustvrdio da je notorni Saddam Hussein bolje izlazio na kraj (naravno, na svoj osebujan način) s unutrašnjim iračkim etničkim i političkim rogovima u vreći. Uz to, sebe opisuje kao “odanog podupiratelja Izraela”. Neoženjen je, bio je u vezama s bivšim porno glumicama. Za nekoga će i ovo dostajati da ne čita dalje. Ali tek sam počeo. Jer, ako mislite da ga nećudoredan život diskvalificira sam po sebi, očito niste pažljivo čitali Stari zavjet.

Vjerske osjećaje opisuje kao “neurološki poremećaj” koji priječi ljude da jasno razmišljaju; štoviše, po njemu, religija je kriva zbog poticanja ljudi na raznorazne ludosti i uzrok je brojnim društvenim problemima (ovim stavovima se pridružuje dvojici i u nas poznatih ateističkih zelota, pokojnom Christopheru Bog nije velik Hitchensu i Richardu Iluzija o Bogu Dawkinsu). Smatra da religija djeluje pod krinkom moralnosti, ali da u osnovi s moralnošću nema veze te da pod moralnim zakonom zapravo ljudima prodaje religijske zabrane. Njegova logika glasi: samo zato što religija zabranjuje npr. homoseksualne odnose, ne znači da su oni nemoralna djela. Istinski nemoralna osoba za njega je netko tko povrijedi (ubojstvo, silovanje…) drugu osobu.

Zanimljivo je da se Maher ne deklarira kao ateist; svojedobno je čak izjavio da vjeruje u Boga, no da religiju smatra nečim što ima veze tek s tradicijom i predrasudama: “Ja nisam ateist. Postoji velika razlika između ateista i nekoga tko jednostavno ne vjeruje u religiju. Za mene je religija birokracija između čovjeka i Boga koja mi nije potrebna. Ne, nisam ateist. Vjerujem da postoji neka sila. Ako je želite zvati Bogom… Ne vjerujem da je Bog samohrani roditelj koji piše knjige”. Smatra da religija nudi odgovore na pitanja na koja se zapravo ne može odgovoriti (“Kamo idemo nakon smrti?”, “Postoji li nebo?”…). Po njemu, religija je nepoštena jer, nudeći “odgovore”, “priječi ljude da misle”. Ukratko, sebe doživljava kao agnostika koji je vrlo otvoren spram mogućnosti da Bog postoji. No, na pitanje bi li postao vjernik da mu se Bog obrati, odgovorio je da bi prije otišao na pregled u bolnicu Bellevue (njujorški Jankomir). Sigurnost u osobno religijsko vjerovanje smatra apsurdom, a kao primjer navodi scijentologiju: “Vi scijentolozi, kao i svi religiozni ljudi, patite od neurološkog poremećaja. I jedini razlog zašto ljudi misle da je to što su vjernici normalno je taj što u to vjeruje tako mnogo ljudi. To je normalnost koja se temelji na konsenzusu”.

Mahera inače optužuju da na piku naročito ima rimokatolike. On se, dakako, brani da su sve njegove izjave na račun katolika izgovorene u šaljivom kontekstu pa optužbe možda imaju jednako smisla kao kad bi Pervana napadali da vrijeđa Slovence. U procjeni jesu li Maherove izjave uvredljive ili samo duhovite i opet će glavnu ulogu odigrati vaš svjetonazor. (“If you have a few hundred followers, and you let some of them molest children, they call you a cult leader. If you have a billion, they call you Pope.” Smiješno? Kako kome.)

U posljednje vrijeme deklarira se kao apateist (kovanica od apatija i teizam), dakle, kao netko koga ne zanima prihvaćanje ili odbacivanje tvrdnje da Bog postoji (ili ne postoji), tj. netko tko pitanje Božjeg (ne)postojanja ne smatra smislenim ili relevantnim za svoj život (što nije nikakva novotarija: Denis Diderot je na optužbu da je ateist odgovorio da ga jednostavno ne zanima postoji li Bog).

Ipak, da ga religijske teme itekako zanimaju (u najmanju ruku zato da ih ismijava, ali ne samo zato), dokazuje i njegov dokumentarni film Religulous (režirao ga je inače Larry Charles, redatelj Borata) koji sam svojedobno pogledao. Naslov filma je kovanica sastavljena od engleskih riječi religious (pobožan, vjerski, religiozan…) i ridiculous (besmislen, komičan, neozbiljan…) što već dovoljno govori o pristupu u kojem će poznavatelj Biblije odmah prepoznati “izrugivače, koji će živjeti prema vlastitim požudama”, a koji će se pojaviti na “koncu vremena”, iz Druge Petrove poslanice.

Film koji je krenuo u kino dvorane 3. listopada 2008. donekle je na tragu dokumentaraca Michaela Moorea; riječ je o satiri na račun organiziranih religija. Maher putuje od Megida i Jeruzalema, preko Salt Lake Cityja i Hyde Parka, do Amsterdama i Vatikana, posjećujući usput i brojna vjerska okupljališta širom Sjedinjenih Država. Svugdje razgovara s vjernicima i vjerskim službenicima različitih religijskih i denominacijskih predznaka, dakako, sve uz snažan ironijsko-racionalistički odmak. Podrugljiv, lucidan, elokventan, u prednosti pred sugovornicima koji ne znaju za scenarij, Maher apsolutno postiže svoj cilj: prikazati religiju i vjernike kao ljude s “neurološkim poremećajem”. Jer, kad se vješto montiraju razgovori s muslimanom koji se brine za jedno od najsvetijih mjesta islama, jeruzalemsku Kupolu na stijeni (Omarova džamija), odakle je Muhamed uzašao na nebo, a koja se nalazi iznad najsvetijeg mjesta judaizma, Zida plača, gdje je Maher intervjuirao jednog rabina, onda čovjek pomisli da agnosticizam i nije neka posve bedasta pozicija. Oba vjernika pokazala su KRAJNJU isključivost: MI smo apsolutno U PRAVU, ONI su apsolutno U KRIVU. A znamo kuda to vodi…

U Amsterdamu je pak u nekoj džamiji razgovarao s hodžom koji ga je uvjeravao kako je islam religija mira; u intervju su umontirani prizori bombaša samoubojica i govor drugog hodže koji poziva na ubojstvo Salmana Rushdieja. Intervjuirao je i Joséa Luisa de Jesúsa Mirandu, utemeljitelja zajednice Rast u milosti, što zvuči posve bezazleno dok ne shvatite da se radi o čovjeku koji sebe naziva „Jesucristo Hombre“, odnosno, predstavlja sebe kao – pazite sad! – Isusa Krista i Antikrista u jednoj osobi. Hmmm. Možete reći što hoćete, ali “crkva” navodno broji oko sto tisuća vjernika širom svijeta. Taj Portorikanac s briljantinom u kosi, koji tvrdi da je Isus (“I am the Second coming of Christ.”), svoju teologiju bazira na dvije premise: a) nema grijeha i b) katolička crkva je zla. Svoje sljedbenike, uglavnom Hispanoamerikance, uvjerava da su “nadrasa”. Za Mahera prava poslastica: ima li bolje potvrde Maherove teze o “neurološkom poremećaju”?

S druge strane, u Vatikanu je razgovarao s nevjerojatno simpatičnim i vrlo uglednim katoličkim redovnikom, Reginaldom Fosterom OCD (karmelićanin), papinim ekspertom za latinski. Velečasni Foster je, na pitanje ima li problema s time kako pomiriti kolosalne razmjere crkve sv. Petra sa skromnim Isusom iz evanđelja, prasnuvši u smijeh rekao da itekako ima: “Isus bi, da se vrati, vjerojatno bio u nekoj baraci u predgrađu”. Vrhunski intelektualac, poslužio je Maheru da diskreditira neka opća mjesta katoličkog imaginarija (“Pakao? Ah, zaboravite, stara katolička ideja!” “Ali, standardna doktrina kojoj su me učili kao dijete…“ “Sve je to prošlost. Sve je to gotovo, zaboravite.” Datum Isusovog rođenja? “Ma, mogao bi biti i 3. srpnja”. “Sve su to, znate, lijepe priče.” “Pa kako onda uvjerite ljude u istinu?” “Ma dajte, kakvo uvjeravanje u istinu!? Pustite ih da žive i umru sa svojim glupim idejama.” Saznali smo i to da je u Italiji napravljeno istraživanje kome se Talijani mole u trenucima krize. Isus je bio na šestom mjestu. (Hm, bilo bi zanimljivo vidjeti kako stvari stoje u Hrvatskoj.) Nakon intervjua s Kenom Hamom, kreacionistom koji vjeruje da je Zemlja nastala prije 6000 godina, da su opisi iz Knjige postanka doslovce točni i da su ljudi i dinosauri živjeli zajedno (i to se navodno može pronaći u Bibliji), možemo čuti i razgovor s isusovcem Georgeom Coyneom, astonomom i bivšim direktorom Vatikanskog opservatorija, koji na to odgovara: “Ako ste znanstvenik, ne možete to prihvatiti”. (Predstavljajući ga, Maher se, vjeran svom stand-up backgroundu našalio: “Vi ste vatikanski astronom. To je nešto kao gay-republikanac?”) “To što se bavimo ovim ne znači da Crkva želi doprijeti do izvanzemaljaca prije no što ih se dočepaju mormoni…”, našalio se i jezuit. “Razlog su povijesne činjenice.” U Salt Lake Cityju razgovarao je s dvojicom bivših mormona. Među mnogobrojnim, blago rečeno, zaista neobičnim mormonskim vjerovanjima, spomenuo bih to da je Edenski vrt bio smješten u Missouriju (a tamo će biti i Novi Jeruzalem). Mormoni su također, prema svojim doktrinama, naknadno pokrstili Ivanu Orleansku, Buddhu, Anu Frank, Adolfa Hitlera, Staljina…

U Orlandu na Floridi, u tematskom parku The Holy Land Experience, razgovarao je sa zaposlenikom koji glumi Isusa, dugokosim simpatičnim muškarcem koji svaki dan pred gledateljima, donekle u stilu Gibsonove Pasije, biva podignut na križ (kamera u ključnom trenutku hvata putnički avion koji prolazi iznad “Golgote”: poruka je jasna – pogledajte, živimo u 21. stoljeću, a ovi ljudi vjeruju… u što?!). “Isusa” je pitao omiljeno ateističko/agnostičko pitanje: “Zašto Bog jednostavno ne uništi đavola i oslobodi svijet patnje?” na što je “Isus” odgovorio da “će On to učiniti”. “Zašto to ne učini odmah?” “Učinit će to nakon Drugog dolaska, u Njegovim očima je tisuću godina kao jedan dan…; Bog može iz najgore situacije izvući nešto dobro…” Dakako, Maher poentira: “A što je s holokaustom? Kakvo dobro je izašlo iz toga?” “Bog ima neki plan…, On je toliko iznad nas da ne možemo očekivati da razumijemo…” Kao što možete pretpostaviti, cijela scena je apsolutno navodila vodu na Maherov mlin: patetični glumac poput onoga iz rock opere Jesus Christ Superstar, usred nekakvog grozomornog američko-judeokršćanskog Diznilenda pokušava replicirati ironičnom agnostiku koji mu postavlja pitanja koja su odvajkada noćna mora za teologe. Iznio mu je – Maher – i usporedbe Krista, Mitre i Horusa, i sve što je “Isus” mogao bilo je pozvati se na vjeru u Božju Riječ. Opći dojam: još jedan bod za Mahera.

U Amsterdamu je razgovarao s “velečasnim” van Beverenom, iz Cannabis Ministry, čovjekom koji izgleda kao netko tko je u životu puuuuno duvao (odgovarao je uglavnom s “Da” i “Ne”; osnovni teološki koncept njegove zajednice je “osjećati jedinstvo sa svime oko sebe”); zatim s Fatimom Elatik, muslimankom koja je predstavljena kao holandska političarka, i koja je pokušavala objasniti – u ulici u kojoj su muslimanski fundamentalisti ubili redatelja Thea van Gogha – da muslimani ne ubijaju ako im se ne sviđa nečije mišljenje (u što su umontirane scene fanatiziranih islamista koji traže smrt autora one karikature). Razgovarao je, osim s Geertom Wildersom, kontroverznim parlamentarcem, autorom protuislamskog uratka Fitna, i s britanskim muslimanskim repperom Propa-Gandhijem koji je također nemušto pokušao pomiriti proturječnosti s kojima ga je Maher maherski suočavao. Pronašao je, u nekom baru, i dvojicu muslimanskih “gay-aktivista” (“Dakle, muslimanski gay-aktivisti, vrlo osebujan opis posla… pa, dečki, vi stvarno imate muda…”). Na pitanje koliko je velika muslimanska gay zajednica u Amsterdamu, nastao je tajac. Kamera švenka po praznom baru… “Znači, to je to, pretpostavljam?”

Premda je film prepun živopisnih likova poput američkog senatora Marka Pryora koji je, na Maherov komentar da je zabrinut što o zemlji odlučuju ljudi koji vjeruju u zmiju koja govori, odgovorio da “ne morate položiti test inteligencije da biste ušli u američki Senat” (hm, gledajući saborske rasprave čovjek se zapita…), ili pastora Jerryja Cummingsa u ultraskupim cipelama od gušterove kože koji propovijeda “prosperity gospel” (“Bog ŽELI da budete bogati!!!”), ili rabina Yisroela Dovida Weissa, glasnogovornika anticionističke (?!) organizacije Neturei Karta koja smatra suvremenu izraelsku državu prejudiciranjem Božjeg nauma i stoga nečim neprihvatljvim, tu su i Andrew Newberg, neuroznanstvenik, te Francis Collins, voditelj Projekta humanog genoma (Human Genome Project), jedan od, navodno, 7% američkih znanstvenika vjernika. Itd., itd.

Film počinje i završava na ostacima Megida. Prema Wikipediji, “Megido je drevno srušeno naselje smješteno na istoimenom brdu u Izraelu. Megido je bio naseljen negdje od 7000. g. p.n.e. do negdje 500. g. p.n.e.. Bio je smješten na rubu Jizreelske ravnice. Brdo Megido (hebrejski Har) dalo je ime Armagedonu, koji se spominje u Bibliji”. Premda napravljen da izazove (pod)smijeh, dokumentarac na kraju izaziva jezu. Scene devastacije okoliša, vjerskog fanatizma, prizori religijske histerije, bombaši samoubojice, avioni koji se zalijeću u WTC, mase vjernika u zanosu, snimke nuklearnog holokausta, portreti svjetskih političkih i vjerskih vođa… popraćene su, uz dramatičnu “apokaliptičku” glazbenu podlogu, citatima iz dijelova Kur’ana i Biblije koji govore o Sudnjem danu. Mlada Amerikanka izjavljuje: “Ne znam mnogo o politici, ali glasala sam za predsjednika Busha zbog njegove vjere“, mladić s maramom oko glave, opasan bombama, ljubi Knjigu zelenih korica… “Religija je opasna”, čujemo Mahera, “jer omogućuje da ljudska bića, koja nemaju sve odgovore, misle da ih imaju”. “Biblija ne kaže da će to biti nuklearni rat”, kaže poznati američki propovjednik, “ali ja mislim da će biti“. Na pitanje tko će pobijediti, holandski hodža odgovara: “Mi”, a američki senator: “To će odlučiti Bog na Sudnji dan”. “U sukobu smo Dobra i Zla…”, poručuje predsjednik Bush. Deklarirani vjernici (kršćanski, muslimanski, hinduski, židovski…) drže prst na gumbima nuklearnih lansirnih rampi… “Jedini primjereni stav koji čovjek može imati nije arogantna samouvjerenost koju promiču religije, nego stav sumnje”, poentira Maher. “Sumnja je ponizna, a takav i čovjek treba biti…”; “To je to: odrastite – ili umrite”, posljednja je rečenica koju čujemo, dok se uz pretapanje scena s vjerskih sastanaka i atomske gljive ekran zatamnjuje.

Teza: a što ako Stvoritelj svemira, razočaran svojom posvađanom djecom, pokušava – ne bi bilo prvi put da progovara kroz kontroverzne osobe – ovaj put kroz usta podrugljivog agnostika poručiti da je krajnje vrijeme da se sredimo, da se stvarno pomirimo, da prestanemo svoje sitne geopolitičke i ine agende, svoje sitne probitke i manipulacije ostvarivati krijući se iz “Božje volje” i “Božjeg plana”?