Rekapitulacija
Četvrtog svibnja 2011. objavio sam prvi tekst na ovom portalu. Danas, godinu dana kasnije, nakon šezdeset tekstova, i nešto preko tri tisuće komentara, vrijeme je za kratak osvrt, svojevrsnu rekapitulaciju. Prije prihvaćanja angažmana na blogu Večernjeg lista bio sam dvije i pol godine anonimni bloger, i ono malo tekstova što sam ih objavio na drugim mjestima, objavio sam pod pseudonimom. Nisam imao pretjeranu želju otkrivati svoj identitet, upravo suprotno, no kad sam stjecajem okolnosti stupio u kontakt s cijenjenom urednicom ovog portala, koja me ljubazno pozvala da se pridružim zanimljivoj ekipi koju je okupila, odlučio sam, kako se to kaže, prihvatiti izazov.
Budući da sam na starom blogu vrlo brzo uočio važnost komentatorâ, čiji su komentari nerijetko po kvaliteti i dubini nadilazili moje tekstove, i ovdje sam od početka poticao ljude koji imaju za reći nešto pametno i znaju to pametno reći da se javljaju, i sa zadovoljstvom i zahvalnošću primjećujem da brojnost i razina velike većine komentara, njihova uljuđenost i širina, čine ovaj blog mjestom susreta i prijateljske razmjene mišljenja, često svjetonazorski sasvim suprotstavljenih ljudi. Dakako da katkad frcaju iskre; nesavršeni kakvi jesmo, u nemogućnosti da vidimo izraze lica i druge neverbalne signale, sporadično se pogrešno shvatimo. Iskre frcaju i kad ljubomorno štitimo ono što smatramo vrijednim. Sve je to razumljivo; ipak, svatko snosi svoj dio odgovornosti.
Odlučio sam ovaj put ukratko predstaviti svaki od do sada objavljenih tekstova. Stalo mi je, naravno, da ‟ponovimo gradivo‟, a i želim imati referentnu točku na koju mogu uputiti sve zainteresirane čitatelje, stare i nove, neku vrstu ‟bibliografije‟. Katkad imam potrebu pozvati se na neki raniji tekst, i mislim da je ovo dobar način, a pridonijet će i tome da se ovaj moj angažman sagleda u perspektivi, čime se mogu izbjeći mogući nesporazumi. Let us go then, you and I…
Prvi objavljeni tekst, Zbogom, Jeruzaleme? (4. svibnja 2011.), napisao sam potaknut čitanjem istoimenog romana francuske novinarke Alexandre Schwartzbrod, a ponešto sam o temi tužnog izraelsko-palestinskog sukoba saznao i prevodeći knjigu Čija je Obećana zemlja? Colina Chapmana. U tekstu se postavljaju pitanja objema stranama, a sve u perspektivi apokaliptičnog scenarija iz spomenutog romana.
Na pisanje teksta Marx – ekonomist ili sotonist? (10. svibnja 2011.) ponukala me kontroverzna knjižica Marx i đavo Richarda Wurmbranda, u kojoj se mogu pročitati pjesme u kojima mladi Karl piše o ‟maču‟ što mu ga je ‟Knez tame podario‟. U tekstu se spominje i roman Arthura Koestlera, Pomračenje o podne; preporučeno štivo za sve koje zanimaju stranputice povijesti 20. stoljeća.
Tekst Zašto ne – Da, ali (16. svibnja 2011.) bavi se transakcijskom analizom, psihoterapijskom tehnikom koju je osmislio Eric Berne (Koju igru igraš?). U ‟igranju igara‟ svatko se može prepoznati jer svatko od nas mora nekako strukturirati svoje vrijeme tijekom budnih sati. Korisna je i konstrukcija ‟ego-stanjâ‟, Roditelja, Odraslog i Djeteta, iz kojih se obraćamo jedni drugima, što izaziva čitav niz nesporazuma.
U tekstu Najopasniji filozof Zapada u Zagrebu (21. svibnja 2011.) predstavio sam ukratko ‟lik i djelo‟ slovenskog filozofa Slavoja Žižeka, koji je na predavanju kojemu sam prisustvovao zaključio da je ‟apsolutni pesimizam neusporedivo bolji od liberalne pseudohumanističke propagnade, jer nas može osvijestiti o tome kako stoje stvari…‟. Žižek će i ovog svibnja (5.-12.) gostovati u Zagrebu pa vas možda tekst zainteresira da ga odete, hm, doživjeti.
Nakon čitanja knjige Patricka Collinsona, Reformacija – kratka povijest napisao sam tekst Tko je nama Martin Luther? (26. svibnja 2011.) u kojemu, ne, ne promoviram luteranstvo, nego razmišljam o tome koje je povijesne procese pokrenuo vjerski sukob iz 16. stoljeća i kako se postaviti prema različitim tumačenjima Svetoga pisma.
Gledanje filmova o Adolfu Eichmannu i slučajni susret u autobusu potaknuli su me na pisanje teksta ‟Eichmann? Nikad čuo.‟ (31. svibnja 2011.). Iz teksta se može nedvosmisleno razabrati moje mišljenje o nacizmu i svim njegovim inačicama i patologiji, kao što moj prijedlog da se Koestlerov roman Pomračenje o podne uvede u obaveznu školsku lektiru govori što mislim o lijevom totalitarizmu (koji ne izjednačujem s onim što je u lijevoj misli pozitivno).
Tekst Azazel ili protiv nasilja u ime svetoga (6. lipnja 2011.) prikaz je romana Azazel egipatskog pisca Youssefa Ziedana, koji govori o turbulentnim zbivanjima na vjerskoj i političkoj sceni u Aleksandriji u prvoj polovici 5. stoljeća, teološkim prijeporima i sramotnom umorstvu matematičarke Hipatije. Autor je izjavio da njegov roman (kao ni moj tekst) “nije protiv kršćanstva, već protiv nasilja, posebice nasilja u ime svetog”.
U tekstu O obraćenju, Sotoni i kozmetičkim tretmanima (9. lipnja 2011.) pišem upravo o tome: o vjerskom obraćenju, o jednom našem poznatom estradnjaku koji u veoma zanimljivom intervjuu zbori o Sotoni koji nas ”očekuje na svakom uglu”, ali i o tome da se ne srami priznati da odlazi kod kozmetičarke jer smatra ”da u tom pogledu nema razlike između žena i muškaraca”. Jednom riječju: duhovnost & facelifting.
Zatim, 14. lipnja 2011., tekst koji je izazvao priličnu pažnju, što je i razumljivo s obzirom na temu i timing: gay pride: Čudo neviđeno, homofob, a peder!. O svojevrsnoj neobičnosti i jest riječ; naime, pišem o eksperimentu (koji, uostalom, svatko može napraviti sam) koji je pokazao da na homoseksualne scene seksualnim uzbuđenjem reagiraju, u prosjeku, više deklarirani tzv. homofobi, nego oni koji su spram homoseksualnosti ravnodušni.
U Zagrebu je gostovala izložba sprava za mučenje pa sam napisao osvrt na nju u tekstu nazvanom po nekim mučilima, Vještičji jarac, španjolski pauk i smetlareva kći (17. lipnja 2011.). ”Proučimo li, makar i površno, povijest mučenja i mučilâ, ono što zapanjuje je upravo nevjerojatna inventivnost kad je riječ o metodama i tehnikama nanošenja boli; očito je da su ljudi duboko razmišljali jer su neka “rješenja” u svojoj perverznoj opakosti na rubu neke mračne genijalnosti.”
Tekst Jung i Hrvati (23. lipnja 2011.) kroki je nekih tema kojima se švicarski analitički psiholog bavio, s naglaskom na Sjenu, nesvjesni (neosviješteni) dio osobnosti koji sadrži nepriznate/odbačene/potisnute osobine nas samih, o čemu bismo trebali povesti više računa pa bi nam možda svima bilo bolje.
Slijedi tekst Ines Fahrenhait? Ne, Nives Celzijus!(28. lipnja 2011.) u kojem se ne bavim gospođom Zeljković Drpić, nego pišem o knjizi njezina oca Kamo sutra, koja mi je na sasvim neobičan način dospjela u ruke, budući da, kao i mnogi drugi, zbog ilustracije na naslovnici, sam za njom u knjižari ne bih posegnuo. I kao i mnogi, koji sude knjigu po koricama, pogriješio. Jer knjiga je u mnogim aspektima vrijedna čitanja.
Potom tekst pod naslovom Pustite me za hranu zvijerima (ili me barem nemojte omalovažavati) (2. srpnja 2011.), jedan od onih koji se mogu, čitaju li se površno, pogrešno shvatiti kao napad na jednu legitimnu instituciju, ali, i sasvim obratno, kao nastojanje da se istoj (ili: da si ista) vrati dignitet.
Uz godišnjicu rođenja Nikole Tesle, prigodan tekst Sretan rođendan, gospodine Tesla! (8. srpnja 2011.), jedna malo drugačija biografija.
U tekstu Orgazmima se – nažalost – ne rješava sve (16. srpnja 2011.) razmišljam o onome o čemu sam čitao u knjizi Normana O. Browna, Život protiv smrti: psihoanalitički smisao povijesti. Psihoanaliza je imala ambiciju postati jedan od ‟velikih narativa‟, zauzeti mjesto religije, i premda u tome nije uspjela, nikako ne znači da zločesti psihoanalitičari nisu, podigavši tepih, svašta iznijeli na svjetlo dana.
Iran – vrlo kratak uvod (23. srpnja 2011.) putopisna je reportaža iz nama slabo poznate zemlje o kojoj dobivamo vrlo šture, površne i jednostrane informacije.
Potaknut jezivim događajem u Oslu, napisao sam tekst Psihologija zla (4. kolovoza 2011.), u kojem sam o Breiviku napisao i ovo: ‟Ako nema dijagnozu koja drži vodu (premda, nešto će mu već prišiti, recimo, ‘narcistički poremećaj osobnosti’…)‟, što se i obistinilo. Osnovna tema teksta je pitanje može li se ‟zlo‟ smatrati psihičkim poremećajem ili ne. Ako da, zašto ga onda suvremena psihijatrija ne uvrsti u stručnu literaturu kao jedan od poremećaja? Ako ne, što je onda ono?
Majmuni i bit (9. kolovoza 2011.) esej je na temu odnosa vjere i znanosti, mjesta čovjeka u poretku stvaranja i (ne)prihvaćanju teorije evolucije. (I da, katkad i ja glačam.)
Tekst Satori u šoping-centru (14. kolovoza 2011.) satira je na račun ‟lajfstajl‟ magazina i naših ‟selebritija‟ koji te magazine promoviraju e da bi oni promovirali njih, i da bi zajedno promovirali određeni stil života i svjetonazor.
Masoni i ostali, debelo smo zaostali (19. kolovoza 2011.) parodija je teorijâ zavjere (premda ne mislim da su sve i u potpunosti bez osnove). Primjerice, iznimno cijenim radove Williama Engdahla, ali slabo cijenim radove Davida Ickea). Neki zabrinuti čitatelj napao me na ‟fejsbuk‟ stranici nazvavši moj tekst u kojem izražavam nevjericu u to da je Obama klonirani egipatski faraon, ‟pljuvanjem bez trunke dokaza‟, smatrajući dakle da bih ja trebao dokazati da nije. (Uzdah.)
Tekst na koji se rado pozovem (25. kolovoza 2011.) nosi naslov Osviješteni pojedinac – samosvjestan narod. Evo zaključka: ‟Bolan proces osobnog osamostaljenja fantastična je prigoda za učenje i rast, a kao zajednica, mogli bismo napokon početi osvješćivati neupitne vrijednosti kojima raspolažemo, bjelodane potencijale koje imamo i – uzajamnost interesa. Jednom riječju, mogli bismo se polako transformirati u samostalne, osviještene individue sposobne za suradnju i rad na općem dobru.‟ Sapienti sat.
Recenzija filma Obred pod naslovom Egzorcizam za početnike i napredne (30. kolovoza 2011.) napisana je i kao rezultat stanovitog interesa za taj fenomen. Pročitao sam, naime, neke ozbiljne naslove na tu temu, poput neprevedene knjige Hostage to the Devil (Talac đavola), isusovca Malachija Martina, a pisao sam i ponešto o tome na drugom mjestu.
Knjiga Johna Taylora Gattoa, Oružja za masovno poučavanje – Putovanje nastavnika kroz mračni svijet obaveznog školovanja, trebali bi pročitati svi koji rade u prosvjeti ili imaju djecu školske dobi. Prikaz možete pročitati u tekstu Mračni svijet obaveznog školovanja (4. rujna 2011.).
Tekst o romanu Otkrivanje nebesa, Harryja Mulischa (10. rujna 2011.): ‟Roman, ambiciozan do pucanja, prepun je lucidnih zapažanja, britkih dijaloga i vrckavih znanstvenih rasprava/eseja o Velikom prasku i dešifriranju ljudskog genoma, o disku iz Festosa, o Bachovoj glazbi, o zbivanjima na nizozemskoj političkoj sceni, o renesansnoj arhitekturi, o eutanaziji, o holokaustu, o hladnom ratu, o umjetnosti, matematici, katoličkoj, protestantskoj i islamskoj teologiji, filozofiji politike i prirodi vlasti… Roman je to u kojem se isprepliću Nebo i Zemlja, biologija i filozofija, znanost i teologija, starodrevno i suvremeno, ljubav i patnja‟.
Stvarnost ili reality? (15. rujna 2011.) govori o psihološkom poremećaju nazvanom ‟Trumanov sindrom‟, a odnosi se na paranoju potaknutu reality-show programima i glasinama o totalnom nadzoru svih građana.
Na tragu prethodnog teksta, objavio sam (21. rujna 2011.) tekst Praktično: čip umjesto osobne iskaznice u kojem je riječ o tehnološkoj izvedivosti ugradnje čipa u ljude u svrhu kontrole, i unatoč mračnim prognozama, razlozima za optimizam.
I dalje u futurističkim vodama, tehnološkim čudesima koja dolaze ili su već tu, bavim se u tekstu WC školjka koja pjeva (26. rujna 2011.).
Slijedi podugačak tekst o mitovima, drevnim i suvremenim, vjerskim i sekularnim, i našem odnosu spram njih, pod naslovom Možemo li bez mitova? (5. listopada 2011.). I u njemu se može pronaći moj odnos spram totalitarizama, lijevih i desnih, svjetovnih i religijskih.
U tekstu pod ‟provokativnim‟ naslovom Ante Pavelić i Dara Bubamara (12. listopada 2011.) pišem o neobičnom fenomenu: stanoviti broj mladih i ne tako mladih ljudi u ovoj zemlji istodobno su poklonici obje te osobe.
U Vrhuncima analnog alpinizma (18. listopada 2011.) donosim zgodan izbor pjesama što su ih više ili manje poznati pjesnici pisali vladarima na ovim prostorima u posljednjih stotinjak godina. Pripremite se na iznenađenja.
Deset zapovijedi za Hrvate (25. listopada 2011.) je moj ‟prepjev‟ Dekaloga.
Pridruživši se nekim blogerima, i ja sam napisao ‟anti-Halloween‟ tekst, Noć vještica? Kaj god! (30. listopada 2011.).
Zatim je objavljen tekst Kralj David vs. kralj Edip (6. studenoga 2011.), u kojem se zalažem za to da se mladima ne uskrate spoznaje vezane uz Bibliju niti spoznaje vezane uz (grčku) mitologiju.
Saborski zastupnici i lanena kučina (10. studenoga 2011.), crtica je na temu prolaznosti ‟slave ovoga svijeta‟; preporučam svim koji se bave politikom i estradom.
Podulji tekst Medijski ekvivalent fekalijama (16. studenoga 2011.) bavi se nekim kontroverznim umjetničkim djelima (primjerice, Palmotićevim epom Govnaida, ili Manzonijevom provokacijom Merda d’Artista), ali i pitanjem ‟koliko svatko od nas vlastitim nepromišljenim mlaćenjem prazne slame ili kenjanjem daje svoj obol općem sranju koje prijeti da nas potopi‟.
U autoironičnom tekstuljku Šta je bre ovom čoveku? (21. studenoga 2011.) opisujem, u stilu autobiografske fikcije, studentsku dogodovštinu prigodom koje sam upoznao Fahretu Jahić alias Lepu Brenu. Njime sam uvrijediti mogao jedino – sebe.
Vrijeme rata i razonode (27. studenoga 2011.) je književna kritika, a ne ideološko svrstavanje na stranu pisca istoimene zbirke priča.
Slijedi tekst Zlo putuje zemljom (1. prosinca 2011.) prikaz knjige Zlo putuje zemljom – Rasprava o našim sadašnjim nelagodama, povjesničara i politologa Tonyja Judta. ‟Svatko tko želi razumjeti uzroke naših sadašnjih nelagoda i tko još nije pao toliko nisko da prodaje čovjek za jedno pivo ili tvrtke od nacionalnog interesa za konto u švicarskim bankama, pročitat će ovu izvrsnu knjigu.‟
Jesu li ‟luđaci‟ u nekom smislu zdraviji od ‟normalnih‟? Tko je lud, BUDI mu drug (7. Prosinca 2011.).
Sličice iz prekogrobnog života (14. prosinca 2011.), esej na temu navodnih prekogrobnih iskustava, uz prikaz urnebesne Krležine Keglovichiane.
Predbožićna crtica Dijete se – iako ne 25. prosinca – rodilo (23. prosinca 2011.) i pjesma T. S. Eliota Putovanje maga.
Da nam živi, živi rad! (30. prosinca 2011.) nije još jedno razotkrivanje mojih ‟pravih‟ uvjerenja, nego esej o odnosu prema radu kroz povijest, od Biblije, Aristotela, preko katoličke i protestantske radne etike, buržoaskog pristupa… sve to, a da nisam spomenuo Marxa!
Uz godišnjicu rođenja apstraktnog ekspresionista Jacksona Pollocka, U sjećanje na Jacksona Pollocka (5. siječnja 2012.).
Tekst O ženama i čišćenju (12. siječnja 2012.) govori o agresivnoj reklamnoj kampanji za sredstva za čišćenje koja ženama nameće osjećaj da nikad nisu dovoljno dobro očistile životni prostor.
Prehrambena matrica (20. siječnja 2012.) prikaz je dokumentarca Hrana, Inc. Što Amerikanci (a i mi?) sve više jedu? Kukuruza ima i u dječjim pelenama.
Potom je objavljen tekst Vječito zločesta djeca (26. siječnja 2012.), pitanje o tome koliko smo sami odgovorni za loše ponašanje mladeži. ‟Priznavanje vlastitih (psiholoških) nedostataka može biti izrazito neugodno i bolno, i većina nas od toga bježi – kao vrag od tamjana – u racionalizaciju: ‘Sa mnom je SVE u redu.’ I tako – predajući svoju patologiju mladom naraštaju – činimo medvjeđu uslugu i sebi i svojoj neposrednoj okolini i društvu u cjelini.‟
Ide tekst Profesionalac (2. veljače 2012.), situacija iz stvarnog života jednog nastavnika.
U tekstu Quo vadis, Iran? (9. veljače 2012.) nadovezujem se na ranije objavljen putopis po Iranu, s naglaskom na političku situaciju.
Vidrić &viljuškari (15. veljače 2012.), još jedna situacija iz razreda.
Slijedi tekst Gadna mana (21. veljače 2012.), razmišljanje na temu potrebe opraštanja. ‟Zašto ne bismo pokušali suzdržavati se od razmišljanja o tuđim manama i promašajima, odbacujući takve misli kad god nam se pojave u umu? I, umjesto toga, pokušali razmisliti o vlastitim? Jer upravo tu, vlastitim naporom i – ako smo vjernici – s Božjom pomoći, nešto možemo učiniti. Druge oko sebe, shvatili ste, ne možemo promijeniti; možemo promijeniti sebe.‟
Ministarstvo smiješnog hoda (29. veljače 2012.), jedan od rijetkih tekstova koji se referiraju na domaću političku situaciju, i to tek kao ‟šlagvort‟ za ukazivanje na isprazan, šupalj govor u javnom prostoru.
Iraniana (6. ožujka 2012.), još jedan tekst vezan uz Iran. Zašto mislim da napada na Iran ipak neće biti? (I nije ga bilo.)
Kolegi blogeru Draženu Bušiću dao sam Intervju (12. ožujka 2012.). Dobio dva (2) komentara.
U tekstu Smisao džihada (14. ožujka 2012.) predstavio sam knjigu Kratka povijest mita, Karen Armstrong.
Tekst koji je pokrenuo val komentara koji se pretvara u tsunami: Podmukli lašci (20. ožujka 2012.). Pokušali smo rasvijetliti jedan biblijski ulomak, i moram priznati da su mi neki vaši komentari bacili sasvim novo svjetlo na nj. Naime, nije mi palo na um čitati ga u kontekstu suvremenog unisonog medijskog omalovažavanja braka.
Mjesto za Boga (26. ožujka 2012.) esej je o ‟via negativa‟ s pozivom na otvaranje javne rasprave između vjernika i ateista, koja bi se vodila na televiziji ili u javnim prostorima, s relevantnim sugovornicima.
Tekst Naši uskrsni običaji (3. travnja 2012.) bavi se podrijetlom nekih uskrsnih običaja; izazvao je priličan interes i iznijeta su brojna razmišljanja na tu temu; mogao se pročitati cijeli dijapazon stavova.
Zatim sam objavio tekst Podrugljivi agnostik (9. travnja 2012.), o satiričaru Billu Maheru i njegovom dokumentarcu Religulous. Kontroverzan lik, kontroverzna tema, dobra podloga za stotine komentara.
Nedavno ste mogli čitati tekst O Ustavu RH, križu i Marku 16,15-18 (16. travnja 2012.) čiji naslov govori i o temi teksta.
Napokon, zadnji objavljeni tekst je Happening gospođe ministrice (23. travnja 2012.), o postmoderni, altermoderni, smislu umjetnosti, trashu, kiču, campu i umjetničkoj provokaciji.
I, to je to, dame i gospodo, za sada. Budući da imam potrebu nešto vam pokloniti, neka to bude jedna pjesma. Robert Frost, Road Less Travelled, u prijevodu Antuna Šoljana.
Put kojim ne krenuh
Dvije staze tu u šumu skreću,
I žaleć što objema ići neću,
Ja ostadoh jedan putnik, dugo stajah,
Promatrajući sve do kraja,
Gdje nestaje u trave što je spleću;
Tad drugom, isto tako zgodnom, krenem,
Jer možda ima na me veće pravo,
Neutabana i obrasla travom;
Premda su obje bile prelaženjem
Zapravo podjednako izgažene,
I obje tog jutra ležale su
U Ušću nepocrnjelom od nogu
O, kanio sam prvom krenut drugi put!
Al znajuć kako staze beskrajne su, Ja
sumnjam da se na nju vratit mogu
Jednom ću o tome pričati s tugom Kad
vrijeme bude prošlo dugo, dugo: Dvije
staze su se račvale, a ja – Ja pođoh
manje iskušanom, drugom: Odatle
nastala razlika je sva.
385 Responses to Rekapitulacija
O autoru
Rođen sam 1967.
Budući da mi je matematika bila slaba strana, studirao sam kroatistiku na Filozofskom fakultetu. Inače bih svakako studirao fiziku na PMF-u. Osim što jezik smatram kućom bitka, a fiziku jedinom pravom znanošću, zanimaju me i ljudska bića kao takva: tijela, duše i duhovi. Draže mi je ”i-i”, nego ”ili-ili”; zabavniji su mi paradoksi od dihotomija; dijalog pretpostavljam monologu. Njegujem početnički um i rado promatram svijet kroz različite referentne okvire. Svijet oko sebe doživljavam, u konačnici, kao nevjerojatno zanimljivo mjesto. A nemam ni alternative.
Darko Milošić
darko.milosichr@gmail.com
@Gestalt
Kažeš: “Ipak, i nametnuto je ljudima jer danas moraju oba roditelja raditi…”
Moja supruga “ne radi”. Nije istina da trebaju oba roditelja raditi, samo je potrebno odbaciti ideje koje nam danas drugi nameću o onome što je po njima “potrebno imati” i što je “standard”. Par se mora zajedno dogovoriti i posložiti svoje prioritete te odbaciti sve ono što je zapravo potpuno nepotrebno a na što masa ljudi danas troši upravo enorman novac te se posvetiti onome što je zaista bitno i zaista vrijedno. I sve se može.
I nemoj misliti da moja supruga “ne radi” zato što se “dobro udala” (kao što je zlobno rekao jedan svećenik koji nije poznavao našu situaciju, jer je to sa svoje pozicije “sitog i pjanog” vidio kao jedino objašnjenje činjenice da dvoje ljudi imaju brojnu obitelj a na samo jednoj plaći), već dvoje ljudi koji se vole, koji su cjelina i koji ispravno žive mogu imati brojnu obitelj i samo jednu plaću, a ipak živjeti puno kvalitetnije od svih onih s jedno, dvoje djece i dvije plaće.
Kako? Tako da jednostavno žive ispravno.
@abakus
Kao što @rahan “zna da takvi kao ja ne mogu njega uvrijediti” (iako sam mu se jednom samo obratio), tako ti znaš da smo mi tamo činili zlo. Trebali smo prvo navratiti k tebi da nam kažeš koji dio Očenaša je Isusov a koji krivotvoren. Vrati se u Crkvu abakus, Isus sve čini novo.
lipi moj @geo
Iz svakog znanstvenog pronalaska izvire tisuću novih nepoznanica. Znanost može samo sve više zaostajati za beskonačnim Bogom.
abakus:
“…Ne možemo odijeliti sam pedofilski čin od ove pedofilije bez izravnog čina – ali koja je također nasilje nad djecom i njihovom psihom.”
Ne slažem se niti s ovim niti s onim što si u tom cijelom postu napisao niti odobravam da se to uspoređuje ili uopće spominje u istom kontekstu jer se na taj način umanjuje sam pedofilski čin. Slažem se s time da je sve to što si napisao zabrinjavajuće ,jest, da to treba mjenjati, treba, no jednom pedofilu nije bitno jel djevojčica u minici iznad koljena ili širokoj trenirci pa se ponašanje djece i njihovo oblačenje NE SMIJE dovoditi u vezu sa pedofilima isto kao što se NE SMIJE za žrtve silovanja tvrditi da provociraju silovatelje oblačenjem, na taj način opravdavamo zločinca, u ovom slučaju pedofila i za taj grozan čin nalazimo razloge svugdje osim u samom počinitelju. Djeca jesu prerano i seksulano aktivna i neprimjereno odjevena i neprimjerenog ponašanja no nisu sva, a čak i ona koja jesu na niti jedan način ne smiju biti stigmatizirana na način da su zbog takvog ponašanja i odjevanja privukla predatore.
A o tome da se djeca ovako ili onako ponašaju ili oblače bi se također dalo razgovarati. Ne samo da je nekad bilo potpuno normalno da se ljudi žene i imaju djecu sa 15-16 godina nego zaboravljamo da se u tom periodu pojavljuje i mjesečnica, a sa njom i hormoni, odnosno osoba postaje fizički odrasla, pitanje je koliko je ona psihički odrasla, no fizički jest obzirom da je spremna na reprodukciju. Isto tako moramo imati u vidu da ne sazrijevaju svi psihički u jednako vrijeme i kako ima mnogo 18ogodišnjaka zrelijih i stabilnijih od 50ogodišnjaka pa me malo smeta kad se u pojam “djeca” guraju i osobe kojima tamo davno više nije mjesto. Nisam za raznorazne zabrane, više sam za edukaciju. Ne možemo očekivati da će se današnja mladeđ ponašati kao i ona od prije 50ak godina jer nije ista sredina, isto društvo, ista brzina razvoja kako fizičkog tako i psihičkog, a jaz generacija i “odrasli” često ne žele poslušati te mlade ljude koji i te kako imaju puno toga pametnoga za reći, no odbacuje ih se upravo zato jer ih se smatra premladima za bilo kakvo konstruktivno i kvalitetno mišljenje. 16godišnjakinje danas se nemaju što igrati sa barbikama niti preskakivati gumi-gumi, one su to davno prerasle i ne možemo ih tjerati da rade ono što im nije zanimljivo, možemo ih jedino educirati da ono što rade, rade odgovorno, savjesno i u dobroj namjeri. Puno bolji odnos i zaštita mladih ljudi se uspostavlja kada se s njima komunira, savjetuje ih se, nego kada im se serviraju zabrane i prodike kako su nekad djeca bila bolja, a najlakše je za sve to okriviti društvo. Društvo kao i sam čovjek još uvijek evoluira i mladež za 50 godina neće biti mladež kakvu je vidimo danas, a to je potpuno normalno, jesi li ti abakus bio sa 18 isti kao tvoj djed kad je on imao 18, isto se ponašao, istim stvarima težio, iste vrijednosti cijenio? Prečesto se mladež podcjenjuje, a kada ih podcjenjujemo ne možemo ih adekvatno zaštiti. Vrlo dobro se sječam svog puberteta i adolescencije i ono što me najviše smetalo je kada bi me netko izignorirao ili podcjenio na račun mojih godina, kada bi mi određivali kako se smijem ili ne smijem obući i kako se moram ponašati da bi svima u mojoj okolini to bilo primjereno i da slučajno ne bi svojim izgledom izazvala tamo nekog pohotnog starca, ma vid ti mudrosti, moja sloboda se stavlja pod ključ radi kretena, kreten je kreten bez obzira kako ja bila obučena i dobro se zna gdje mu je mjesto.
@jeronime
Nisi mi odgovorio na pitanje. Tvrdiš da ste tamo slavili Boga. Pitam te: Zašto tako misliš, na temelju čega? Kako ste ga to slavili?
jeronim
netočno si napisao, a to nije lijepo
ja nisam donosio sud o tebi
nego ti o meni
kao i abakus o tebi
dakle
možeš usporediti samo sebe i njega :)
nije lijepo svoja djela prikrpavati drugom
i naravno da me oni koji donose sudove o meni
potpuno neutemeljeno
nikako ne mogu uvrijediti
@abakus
Tko je mjerodavan da razluči koga smo slavili, ti i samo ti?
Green
Postavila si cijelu poruku moga posta naopačke… :) Nisu djeca ta koja svojim oblačenjem provociraju pedofilsko ponašanje, već je to kako se ona oblače i kako plešu i kakve odrasli pjesme snimaju i kako im općenito ODRASLI pristupaju pokazatelj pedofilije društva: sve veće iskvarenosti društva i sve veće erotiziranosti nas ODRASLIH… zbog čega je onda i pedofilija u porastu, kao krajnji rezultat te sve veće erotiziranosti društva.
Zar su djeca ta koja se tako oblače? Ili su tu ipak neki odrasli koji im šiju takvu odjeću, ohrabruju ih da je obuku, nameću im tu “modu” – i to djeci koja nisu ni svjesna toga što im ti odrasli time čine i kako ti odrasli zapravo utažuju na taj način vlastite želje kao i opravdavaju time vlastito nemoralno ponašanje, jer oni koji se sami nemoralno ponašanju ne podnose pogled na nevinost, pa ni na nevinost djece.
Zar su djeca ta koja su sama naučila takve erotizirane plesne pokrete i takve pjesmice? Ili je ipak riječ o nekim odraslim ljudima koji su ih tome naučili, opet iz onih razloga koje sam maločas naveo…
Kažeš: “Ne možemo očekivati da će se današnja mladeđ ponašati kao i ona od prije 50ak godina jer nije ista sredina, isto društvo, ista brzina razvoja kako fizičkog tako i psihičkog…”
Zapravo se varaš. Nekad su mladići od 18 godina već bili brkati muškarci. A djevojke su već bile žene. Što je čovjek na višem nivou civilizacijskog i intelektualnog razvoja, to je njegovo sazrijevanje kasnije. I danas su ti mladići od 18 godina i te djevojke od 18 godina još uvijek DJECA po stupnju svoje prave zrelost. Druga je priča što zbog kojekavih otrova u hrani neke djevojčice dobivaju možda ranije menstruaciju. I druga je priča što se zbog nemoralnog ponašanja odraslih to ponašanje prenijelo i na djecu kojoj ga zapravo upravo ti odrasli nameću. To nije pokazatelj zrelosti. To je samo pokazatelj iskvarenosti i nemorala općenito društva u kojem ta djeca na žalost žive i odrastaju. I ne provociraju ona pedofile, već društvo postaje u svojoj iskvarenosti sve pedofilskije, jer ta iskvarenost, nakon što se na svemu prethodno iživila, traži nevinost – traži njih, djecu.
@jeronim
Zašto me to pitaš, kad ti je odgovor dao sam Isus? “Po plodovima ćete ih poznati.”, kaže. 90% katolika, pobačaj legalan, moral u društvu nikad nije bio niži. To su plodovi. Čiji? Božji sigurno nisu.
Kažeš da ste slavili Boga. Kako? Pjevajući? Osjećao si se dobro? I nastavio po starom, kao i većina drugih koji tako “slave Boga”. Ili si postao još gori, jer ti je to “slavljenje Boga” umirilo savjest i poručilo ti da je sve u redu iako se ne mijenjaš na bolje.
Pitam te opet: Kako znaš da ste slavili Boga a ne vraga? Po čemu?
@jere, jerolime, kažeš:
“Iz svakog znanstvenog pronalaska izvire tisuću novih nepoznanica.
Znanost može samo sve više zaostajati za beskonačnim Bogom.”
Točno, …. s tim da više nije nepoznanica to što se alatom znanost otvorilo i iznilo na sunce!!! :-)
Da nije alata znanost i ta nepoznanica bi i dalje bila nepoznanica, ovako …. više nije!!!
I sve što se do sada pronašlo to je bilo oduvijek tu,
a Bog ljubomorno čuvao i nije dao da njegova stvorenja znaju nešto više.
Štoviše, njegovi, navodno legitimni, zastupnici krvavo kažnjavali one
koje se usudiše i promislit nešto drugačije od Božjih riči zapisanih u Libru!!
Naravno, nepoznanica je i dalje ko u priči, ali i alat znanost se ne tupi,
a vrimena ima; ima uboga dana!!! Doće svi na red!! :-)))
abakus
znaš da ti se ne obraćam
no eto
probaću
primjećuješ li da cijelo vrijeme tražiš neko zlo
i da cijelo vrijeme optužuješ crkvu za nešto na što ona ne može utjecati (zakon o abortusu)
da vrijeđaš nečije osjećaje kada govoriš da su evanđelja laž ili neki put još i gore
više puta si upotrijebio riječ “zlo” od bartimeja i svih onih koje spominješ i kritiziraš
samo “zlo” pa “zlo”
čovijek ti kaže da je slavio Boga, ti i tu trežiš “zlo”
ne jedem meso……pa što sad
trebam li sada svima koji jedu meso nabijati na nos da su ovakvi ili onakvi ?
eto
toliko
moja namjera je da prestaneš tražiti zlo i okreneš se onom što je dobro
shvati je kako želiš
nešto govori i to što ti se obraćam
@Abakus
A što da ti kažem? Superi, drago mi je da ste uspjeli urediti tako život. Možeš knjigu odmah napisati s praktičnim savjetim ljudima, uključujući i onima koji crnče, a ne dobivaju plaću. Neću sada tvrditi da nema ljudi koji trče za lovom, da nema onih kojima je životno dostignuće skijanje i mercedes. Ali bome, neki itekako trebaju crnčiti i maltretirati se i obitelj zbog toga pati i djeca pate kad vide da im roditelji rade, a ne mogu normalno živjeti. Uopće nije bitno šta kažeš o tome, ne zanimaju me nikakve formulacije ovdje, ovo je činjenično stanje ove države. Najlakše je nać nekog i onda ga kriviti da si je sam kriv za stanje jer ne živi ispravno. S djelom stvari koje pišeš se mogu složiti, no to i nije teško kad netko uzastopce upada u kontradikcije.
Darko
vidite kako čovjek ponekad zablokira :)
rekli ste da vam je don Branko bio domaćin i da vas je vodio u Gospu od Škrpjele i tu ste stali
a ja sam zablokirao :)
pa ako vam nije teško, rado bih poslušao ako imate još pokoju riječ za reći o njemu :)
a ako imate malo više osobnog iskustva s njim
mogli bi i neki post napisati……naziva….recimo…..Izniman čovijek….Iznimni ljudi……moj susret s don Brankom……
Gestalt
Ovisi što smatraš pod “normalnim životom”. I nemoj upasti u zamku miješanja patologije stanja ove države u kojoj je masa nezaposlenih kao i onih koji rade a ne primaju plaću te zbog toga jedva spajaju kraj s krajem s mišljenjem kako “oba roditelja moraju raditi”. Oba roditelja danas “moraju” raditi uglavnom zato da što jedna od tih dviju plaća “mora” pokriti one gluposti koje su zapravo nepotrebne a koje je ljudima nametnuo potrošački mentalitet zapadnog svijeta kojem po tome (iako ne i po plaćama) pripadamo. Prosječna obitelj danas samo za automobil troši jedan vrlo visok iznos, da sve druge neracionalnosti (ovo sam se blago izrazio – riječ je zapravo o bahatosti i potrebi “pokazivanja” pred drugima) i ne spominjem.
O kojim to točno kontradikcijama govoriš?
@ rahan: nažalost, naše druženje potrajalo je tek jedan dan, a dogodilo se u sklopu ekskurzije u Dubrovnik. No, i taj kratki susret dostajao je da shvatim da je riječ o “drugačijem” čovjeku…
darko
http://www.youtube.com/watch?v=OgQiBL9RbUo
evo 15-ak minuta, vrijedi pogledati
svima preporučam
vjernicima svih vjera i znanstvenicima
Darko Milošić says:
7. svibanj 2012. at 8:39 poslijepodne
@ Gestalt… pa i meni se spočitavalo da navodno imam “kratak fitilj”
””””””””””””””””””””””””””””””””””””””””””””””””””””””””””””””””””””’
Ma, hajde? … Rekapitulacija?
@rahan,
a nu, mene Sbutega tri sata provodio kroz vatikanske muzeje
a ostalih sedam dana ko malo dite po Rimu … od sikstinske kapele, zavoda sv.Jeronima, Mojsija, Pijeta … do katakombi :))
no, eto, ja i dalje impliciram o tome kako je moj mercedes ‘bijele’ boje
I to je ‘ljubav’
pa reci koju :)
ali o njemu :)
ne o muzejima
@Abakus
”Stvar je u tome da jurnjava i to “nema se vremena” danas nije nametnuto ljudima, ” a sada kažeš da im je ipak nametnut zapadni potrošački element iz kojeg logički proizlazi i ta juranjva i taj osjećaj da moraju trošiti više nego li im je potrebno. To je kontradikicja na primjer. Da se sada oslanjam isključivo na tvoje pisanje, zaista ne bih mogao shvatiti šta je posrijedi. Nametanje ili ne.
Meni se čini da je to ko i svaki odnos dvosmjerno – nametanje-prihvaćanje. No svako mora vidjeti da ljudi danas jure i troše jer žele biti priznati, prihvaćeni i poštovani od strane zajednice. Ako nemaju gdje da polože svoju sigurnost i izgrade svoj identitet, onda će ga normalno položiti u ono šta elita kaže da je najvrednije.
A da se može bez puno toga je istina. Da ljudi par minuta potroše na ozbiljno razmišljanje o tome što im sve treba odnosno ne treba, brzo bi pali troškovi života. No nije u interesu kapitalizma da na taj način razmišljaju jer je se on održava na potrošnji. Kada je potrošnja pala jer su pale plaće, rješenje je bilo navesti ljude na kartično i kreditno življenje. Sada kada su dugovi došli na naplatu, siromašenje je epskih razmjera, ali se šaćica vrlo obogatila.
I ono što sam napisao – da mi je drago što ste uredili život, nije bila ironija. Zaista mi je drago. Nije mi ipak drago kad se s visoka gleda na one koji nisu uspjeli, što zbog neznanja, što zbog nametanja, a što zbog – jednostavno rečeno, nedostatka sreće i kairosa. Nije nikakvo upadanje u zamku kada miješam stanje patologije s potrebom da oba roditelja rade. Ja sam vrlo praktičan čovjek i komentiram ono šta jest realno, a realno je da neki moraju raditi i po dva posla, na crno i na svakakve se načine snalaziti da bi dali svojoj obitelji ono osnovno jer mnogi nemaju ni za to. Najveći dio troškova odlazi na hranu i režije, a to nije nikakva luksuzna roba.
Nego, namjesto da raspravljamo o patologijama, reci mi što je to ispravan život. Jer eto dolazim do zaključka da ljudi ne znaju pa su zato i pali u zamku prihvaćanja nametnutog. Nemoj misliti da sam se šalio kad sam rekao da napišeš knjigu. Dobro, možda ne doslovno knjigu, ali ako imaš iskustva kako treba urediti život, onda se tu javlja i odgovornost da se ti uvidi podjele i time se ljudima pomogne da shvate. U suprotnom, ja sve volim strpati u ladicu pod nazivom pusta tlapnja.
@Gestalt
„@Smiling
Nema problema. Nismo ništa naročito mudro zaključili, ot je jasno svakom tko ima imalo volje gledati. Zar trebam spominjati ko stoji iza medicine danas? Hipokratova zakletva ili farmacijska zakletva?“
Ne, @Gestalt, ne moraš, mogu ti, na žalost, iz prve ruke reći tko stoji iza medicine danas – farmacija, i ti to znaš kao i ja. Nije tema pa neću širiti, ali ostavit ću link na jedan članak:
http://www.index.hr/vijesti/clanak/molimo-pomozite-nasoj-djeci-u-klaicevoj-bolnici-kanalizacija-curi-u-intenzivnu-u-kirurskim-salama-su-gljivice/613929.aspx
Ovdje riječi nisu potrebne, samo djela.
@ smiling: o tzv. farmaceutskom lobiju neki pišu ispod novog teksta pa se možeš pridružiti i ti.
Hvala, Darko.
:)
Gestalt
Citiram početak tvoga posta:
“”Stvar je u tome da jurnjava i to “nema se vremena” danas nije nametnuto ljudima, ” a sada kažeš da im je ipak nametnut zapadni potrošački element iz kojeg logički proizlazi i ta juranjva i taj osjećaj da moraju trošiti više nego li im je potrebno. To je kontradikicja na primjer…”
Shvaćam na što misliš. Ne, nije kontradikcija. Potrošački mentalitet JEST nametnut ljudima. Međutim, jednom kad smo ga počeli prihvaćati, on je urodio nemirom, kaosom u ljudima (jer je zapravo riječ o prihvaćanje nečega što nije dobro – što je zlo, a zlo uvijek izaziva nemir, kaos u onome tko ga prihvaća) i sada ljudi sami jure kako ne bi morali stati i osluhnuti svoju dušu i ono u njima što im govori da su prihvatili nešto loše, da čine loše i da STANU – i odustanu od toga što su prihvatili: da se promijene.
Taj zapadni potrošački mentalitet nam je nametnut, ponajviše kroz medije. Ali tu isto treba reći da su ga neki ljudi prihvatili vrlo spremno, dok su ga drugi prihvatili ne toliko što su to sami željeli koliko zato što se nisu bili spremni razlikovati od drugih: svojih prijatelja, susjeda, rodbine… To ti je ona logika: susjed je nabavio auto, moraš ga i ti, iako nemaš novaca za njega. No bolje i biti gladan nego priznati da si „gori“ od susjeda i da ne možeš imati ono što i on.
Kažeš: „Da ljudi par minuta potroše na ozbiljno razmišljanje o tome što im sve treba odnosno ne treba, brzo bi pali troškovi života. No nije u interesu kapitalizma da na taj način razmišljaju jer je se on održava na potrošnji. Kada je potrošnja pala jer su pale plaće, rješenje je bilo navesti ljude na kartično i kreditno življenje“
To je ovo o čemu i sam govorim. Međutim, svatko može stati i razmisliti. I svatko može reći „Ne.“ i odbiti to navođenje kapitalizma na trošenje na nepotrebno i na podizanje kredita. Zašto to ljudi ipak ne čine? Upravo zbog ovoga što sam maloprije naveo: vire preko susjedova plota i ne žele da susjed ima nešto što oni nemaju. Ali ima tu još jedan faktor: kad ljudi prihvate nešto što nije u redu, onda žele da to prihvati i što veći broj drugih ljudi jer u tome onda nalaze opravdanje za to što su sami prihvatili to nemoralno. I rade pritisak na one koji to nisu prihvatili. Ja, recimo, nemam automobil. Imao sam ga jedno kratko vrijeme na početku (i to ne svoj, već sam ga dobio na korištenje zbog potreba posla), zaključili smo i moja supruga i ja da nam u principu ne treba i da je prevelik trošak za onih par puta kad bi nam eventualno zatrebao – i nemamo ga. Ne možeš zamisliti koliko sam se priča naslušao zbog toga. Od jednog sam tipa čuo čak i to da „nije muško onaj koji nema automobil“ i da me „žena neće poštovati zbog toga“… :))) No ja ne spadam u one kojima je do toga da ostavljaju utisak na druge i uvijek sam činio i živio onako kako sam osjećam da je ispravno – kad je riječ o automobilu, broju djece (imam brojnu obitelj, što je isto znalo izazivati svakakve reakcije) ili bilo čemu drugom. I to je ključ za ispravan život: živjeti onako kako osjećaš da je ispravno, a ne onako kako ti nameću drugi ili kako oni očekuju da živiš ili kako ti općenito nameće društvo kroz medije kao i na druge načine.
Ne gledam s visoka na one koji nisu uspjeli urediti život na ispravan način. Ne, sve ovo što govorim dolazi zapravo iz toga što mi je žao ljudi, jer vidim da se muče i vrte u tom obruču u koji su sami ušli. I htio bih sve ovo što znam svima reći, tako da izađu iz tog obruča i žive kako treba, kao Ljudi, a ne roblje. Međutim, istovremeno sam svjestan toga da su oni u to ušli tako što su prihvatili nešto što nije u redu – dakle grijeh je u pitanju. Njihov grijeh. A čovjek ne čini grijeh zato što je nevin, već zato što je na njega u sebi pripravan. I prije bilo kakve promjene on se toga u sebi mora odreći – tek tada moći će doći do promjene. Zato sve ovo što govorim ne može imati težinu dok ljudi ne shvate kako su prihvatili nešto loše, kako im zbog toga i JEST loše i kako su zarobljenici vlastite spremnosti na prihvaćanje nečega što nije u redu i zarobljenici vlastitoga grijeha. Mogu li ljudi to prihvatiti… iskreno, mislim da ne mogu. Barem ne većina.
Čitao sam nedavno jednu knjigu čiji autor kaže da su zli ljudi oni koji su toliko upetljani u svoje laži, toliko je tu laži preko laži – cijeli slojevi laži jedni preko drugih – da nakon nekog vremena postaje nemoguće prodrijeti kroz sve te slojeve do čovjeka koji se nalazi ispod njih. Ja bih rekao da je takva stvar s društvom u kojem živimo: toliko je tu već slojeva i slojeva laži jednih preko drugih i toliko su ljudi dijelom zaluđeni njima, a dijelom ih prihvatili jer im te laži odgovaraju, da je sve to postalo nerazmrsivo. Kreneš razjašnjavati jednu laž – i naiđeš na njih još deset, pedeset. Objektivno govoreći, smatram da za većinu ljudi (dakle za društvo u cjelini) više nema pomoći: oni će se i dalje vrtjeti u krugu svojih laži kao i laži koje su prihvatili. Ono što mi je cilj je pomoći onim rijetkim pojedincima koji još nisu u sebi prihvatili toliko laži da se ne bi moglo prodrijeti kroz te laži do njih. Ako oni to dopuste, naravno, jer bez volje samog čovjeka ništa se ne može učiniti.
Ispravan je život ono o čemu ovdje govorim cijelo vrijeme. Ali to ne ide putem „recepta“, nego je riječ o nečemu do čega sam čovjek dolazi postupnim raskrinkavanjem laži koje mu onemogućuju da ispravno živi. Ako te zanima recept: Bog nam ga je davno dao. A vidimo ipak da nije to baš tako jednostavno i da većina ljudi tako ne živi, zar ne…? :)
Ispravan život počinje kvalitetnim brakom, brakom u kojem se supružnici vole, međusobno poštuju i imaju potpuno povjerenje jedno u drugo: brakom, dakle, u kojem su oni zaista jedna cjelina sastavljena od dva ljudska bića. Bez svoje supruge ja nisam ta cjelina, kao ni ona bez mene. Tek zajedno imamo onu pravu snagu. To je početak. No da bi taj početak bio uopće moguć, potrebno je prethodno doći do te cjeline, ostvariti je. I na tome već mnogi „padnu“. I to ne bez razloga. Odnosi prije braka, čak i između samo ovo dvoje, bez trećih osoba, a POGOTOVO s nekim trećim, tu cjelinu jako oštećuju i najčešće je onemogućuju, a to znači da čovjeka onemolgućuju i za ispravan život i otvaraju svakom daljnjem grijehu. I upravo je zato taj segment čovjeka, i to upravo kod mladih ljudi, djece, danas pod tolikim udarom.
@rahan,
bio je crnogorski Andjelko Kacunko, Tomislav Šagi Bunic, Jozo Ćorić :)))
joj misti
oprosti
ali
nekak mi on i kaćunko ne idu skupa,
ali baš nikako :)
to je moj osobni stav
volim crnke :)
Ma, šalim se @rahane. Pokoj mu duši, al Anđelko mi je više pri srcu
Jes da je Branko bio boem, al mi Anđelkova ‘blizina narodu’ izgleda zauzetija i konkretnija, beskompromisnija. … čišća (ako me razumiješ)
misti
rekoh ti
volim crnke
ti plavuše
svako traži svoj tip :)
moj je Sbutega
tvoj je Kaćunko
bar se nećemo tući oko njih :)
Rekoh, šalim se, …a mislio sam na ovaj dio teksta koji sam našao:
“Sbutega je bio potomak osam stotina godina stare obitelji bokeljskih pomorskih kapetana i proizvođača svile. Iniciran je za duhovnika Malteških vitezova za Srbiju i Crnu Goru. crnogorski andjelko kacunko tomislav sagi bunic jozo coric”
ps
Inače sam oprezan kad vidim da S.Mesić nekoga hvali. Odmah mi slika o tom postane sumnjiva :)
A i Albanija je blizu!
Nemoj mi samo reći da ti je i Mesić fan :)
http://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=21490:prosvjed-za-promjenu-imena-trga-marala-tita-pogledajte-video-56minuta&catid=34:hr-svijet-tv&Itemid=129
misti
kako ono iđe
neću politiku u moju butigu :)
nemam ti ja fanove u politici :)
Zatopljenje će se uskoro umnožiti sa tisuću tisuća. Iz 57. Zagreb neće biti zaštićen od anđela. Ima ih u Zagrebu koji preskaču vatre.
Prije vatre dolazi zahladnjenje.
@Milo imam jednu vakcinu protiv ptičje gripe,
Hoćeš da ti je dostavim? Besplatno.
@misti
Anđelkova “blizina narodu”…?
Misliš da je Anđelko blizak narodu?
Možda i klanu Sanaderovih i bratu Vinku? I oni su (bili) jako bliski narodu.
Ili je možda magla (mist) pa ne razaznaješ dobro?
A da se raspitaš malo po Gospiću s kim se druži don Angelo! Pa da vidiš kojemu je to narodu blizak don Angelo.
Vidiš @misti imam jednog prijatelja. Čovjek zabludio u nekom svom “filmu” i stalno priča o ljudima, potrebi da se ljudi vole i druže, da treba graditi mostove prema ljudima. I sve bi to bilo dobro i lijepo da on te mostove ne gradi prema jednakima sebi: pušačima, neradnicima, (polu) pijancima i pritom svakome “soli pamet” da je to što on radi užasno važno, biti s ljudima dobar.
A moj drugi prijatelj, suprotan u svemu od prvoga; radnik, poduzetnik, pametan i pošten čovjek, trezvenjak, nepušač kaže meni u povjerenju: a zašto mene ne voli?
Kaćunko i Sbutega se više razlikuju nego ti i ja!
Puuuno više!
Dobro je da si naveo primjer te tvoje dvojice
I Anđelko je poduzetan, pametan, radnik ….
ne puši, trezvenjak, ne pije, ne psuje, … iako navraća i u birtije
@misti
Doskočice ne pomažu, nego zamagljuju
Malo je reći da navraća u birtije. Upravo su birtijaši njegovi.
ma što ja trošim zube.
aj bog.
Na tvoje @diogene od 07. svibnja 2012 at 5:34
na temi “rekapitulacija:
“Evo @geomire, imaš ponudu pa izvoli.”
“Dati ću ti kartu da nađeš put do rudnika…..”
geomir says:
7. svibanj 2012. at 7:08 poslijepodne
@diogene, bravo, tako te volin!!
Nego ako si bliže , u Splitu dolazim po tu kartu,
i pošto sam jometar moću se snać u njoj.!!!
A kavu ili koju drugu bibitu ćemo popit onako, usput!! :-)
Znači, ne pratiš nastavu,…. sidiš na ušima!! :-))))
:)
Pa nisam ti ja Peck, @Franjo, koji će ti govoriti o dobru i zlu krajnje općenitim, lijepim izrazima tako da se osjetiš dobro i potaknut na kakav manji kozmetički zahvat na sebi, dok ono pravo zlo ostaje nespomenuto i netaknuto. Ja govorim o konkretnim stvarima i postavljam vrlo konkretna pitanja koja pogađaju u samu bit problema i ne ostaju na površini. Zato ti se ne sviđa to što i kako govorim.
Ne kaže se bez razloga da zlo treba imenovati. Možemo mi ovdje ili bilo gdje drugdje voditi vrlo uljudne razgovore i svi ćemo biti ok, 99% ljudi će biti poštenjaci, a onih 1% i tako je imaginaran pojam, ostavljen samo iz retoričkih razloga. Ali kad progovoriš o pravim stvarima, kad se zlo imenuje, onda maske padaju i oni “manji kozmetički zahvati” otkrivaju se kao upravo takvi – bezvrijedni. Zar ne, @Franjo?