Enciklopedija mrtvih
Uguravši se nekako jednog jutra u autobus, kratio sam si vrijeme diskretno proučavajući zanimljive fizionomije svojih bližnjih i razmišljajući o metafizici, erosu i thanatosu, kad mi je pogled zapeo za mladića koji je i izgledom, i držanjem, i napose odjećom izrazito odskakao od svih nas.
Na suvratku sakoa besprijekorno izglačanog i po mjeri krojenog elegantnog crnog odijela s pripadajućom savršeno vezanom crveno-plavom kravatom, imao je okačenu crnu pločicu na kojoj je bijelim slovima bilo ugravirano: STARJEŠINA FREEMAN, a ispod je pisalo još i Crkva Isusa Krista svetaca posljednjeg dana. Starješina Freeman nije baš odgovarao mojoj predodžbi o “starješinama”, jer se radilo o mladiću starom kojih dvadesetak godina, a dojmu autoriteta odmagalo je i njegovo glatko dječačko lice i frizura kakvu nose pitomci West Pointa. Kako je uspio postati starješina, ne znam, ali sjetio sam se kako u, ako se ne varam, I. Timotejevoj poslanici 4,12 Pavao piše mladom Timoteju: “Neka te nitko ne prezire zbog tvoje mladosti!” pa, rekoh, hajde… Starješina Freeman je u rukama držao notes i pisaljku, vidjelo se po pokretima očiju i mikromimici lica da intenzivno razmišlja (što je bilo posve u suprotnosti s izrazima lica naših suputnika koji su možda isto razmišljali, ali ne baš intenzivno i fokusirano, ili su, kao u onom vicu, samo sjedili), i svako toliko je nešto bilježio, lijevom rukom na kojoj je bio podeblji prsten (Oženjen? Svaka čast! pomislio sam; ako je fundamentalist, možda i s nekoliko žena…). Sve u svemu, djelovao je donekle cjelokupnom svojom pojavom poput kakvog glanc novog Forda usred manje ili više dotrajalog tranzicijskog voznog parka.
Moguće da ste ih i vi primijetili, te redovito – svaka bi ih majka poželjela za zeta – simpatične dečke (premda sam vidio i djevojke), misionare, svece posljednjeg dana, kako obično u tandemu, upicanjeni i zbigecani kao manekeni koji predstavljaju novu liniju Diorovih odijela, krstare ulicama naših gradova, dijeleći letke s pozivima na besplatan tečaj engleskoga, ili objašnjavaju nekom umirovljeniku kako zapravo stoje stvari s njegovom dušom. Među informiranijim građanima poznatiji su pod nazivom mormoni, a dolaze, kao i sve one, reći će neki, sekte i hereze što (bezuspješno, dakako!) rastaču našu tisućgodišnju katoličku uljudbu, iz Sjedinjenih Država, te kontroverzne zemlje na drugom kraju svijeta. Preciznije, dolaze (obično na dvije godine) iz savezne države Utah, koja je u 19. stoljeću, kad se njihovom osnivaču, Josephu Smithu, ukazao anđeo i rekao mu, je li, kako zapravo stoje stvari s nebom, zemljom i čovjekom, bila teška zabit… Da ne pametujem previše, prenosim citat s Wikipedije:
Knjiga Mormona iznosi mnogo toga o povijesti Amerike. Po toj knjizi, Izraelac Lehi i njegova obitelj, zajedno s prijateljima, pobjegli su iz Jeruzalema 586. godine pr. Krista, sagradili lađu i krenuli ploveći na istok oko svijeta. Pomoću kompasa iskrcali su se u Americi i od Lehijeve obitelji nastale su dvije nacije koje su postale praroditeljima američkih Indijanaca. Kroz 1000 godina zabilježili su svoju povijest na pločama na nepoznatom jeziku. Prije nego su nestali godine 421., posljednji preživjeli Moroni je zakopao ploče u brdu. Nakon svog uskrsnuća, Isus je posjetio Ameriku i osnovao novu crkvu, jer su njegove nade u Stari svijet propale. Isus će se vratiti na zemlju i ustanoviti svoje kraljevstvo u Americi.
Amen.
No, mormoni, iz čijih redova je možda i sljedeći predsjednik Sjedinjenih Država, su zapravo fascinantni po nečemu na čemu intenzivno rade od 1938. Naime, Genealoško društvo države Utah od tada prikuplja sve dostupne im podatke o umrlima širom svijeta, podatke iz knjiga umrlih koje su isprva bilježili na mikrofilmove, a posljednjih godina ih digitaliziraju. Ti podaci, a trenutno ih ima toliko da bi se njima moglo ispuniti kojih šest milijuna knjiga od po tristotinjak stranica, čuvaju se nedaleko Salt Lake Cityja, mormonskog Vatikana. Mjesto na kojem se čuvaju – a ima ih, tih podataka, od Afganistana do Zimbabvea – zapanjuje jednako kao i sama činjenica da ih je netko prikupio i da ih i dalje prikuplja (oko četrdeset tisuća godišnje). Između 1958. i 1965. u živoj stijeni su izdubljene prostorije i obložene armiranim betonom; u njima se nalaze uredi, laboratoriji i komore u koje su smješteni mikrofilmovi i optički diskovi. Taj začudan arhiv epskih proporcija poznat je pod imenom Granite Mountain Records Vault, ili The Vault, Trezor (izgleda fantastičnije no što ja to mogu opisati; pogledajte kratki video-zapis na YouTubeu). Glavna ulazna vrata teže četrnaest tona i mogu izdržati nuklearni udar; dvoja manja vrata teže po devet tona. Mikroklima u unutrašnjosti je idealna za čuvanje mikrofilmova. Genealoške informacije prikupljaju se desetljećima, pretpostavljam u skladu sa zakonima pojedine države, iz crkava, knjižnica, matičnih ureda, popisâ stanovništva… i odnose se ponajprije na podatke o rođenjima, vjenčanjima i smrti; poanta je utvrditi i potvrditi postojanje konkretne osobe (važno je napomenuti da se ne prikupljaju podaci o živim ljudima; to valjda rade neke druge službe, ili Facebook). Projekt ima svoju teološku pozadinu, ali mormoni će istaknuti i implicitnu važnost zaštite i očuvanja tih podataka za buduće generacije. Napokon, svatko može otići na stranicu www.familysearch.org i upisati željeno ime i prezime. Osobno sam tako pronašao podatke o svojim pokojnim rođacima u Sjedinjenim Državama (pronašao sam, između ostalog, i ime bolnice i sat i minutu smrti), a zanimljivo mi je bilo otkriće i koliko se osobâ s mojim prezimenom useljavalo u Ameriku krajem 19. i tijekom 20. stoljeća.
Pripremajući se za pisanje ovoga teksta, sjetio sam se genijalnog, dakako zaboravljenog, Danila Kiša (za odlikaše: www.danilokis.org) i njegove zbirke priča Enciklopedija mrtvih (u knjižnici sam posudio BIGZ-ovo izdanje iz 1987.), u kojoj se nalazi i istoimena priča (s podnaslovom Čitav život), a o kojoj u Post Scriptumu piše: ‟Osoba koja je sanjala ovaj san, i kojoj je priča posvećena, jednog je dana otkrila, ne bez čuđenja bliskog drhtaju, da su njeni najintimniji košmari već materijalizovani u tvrdom kamenu, kao kakav čudovišan spomenik…‟ (slijedi podulji navod iz socijalističkog lifestyle časopisa Duga od 19. svibnja 1981. u kojem je riječ upravo o mormonskom Trezoru). Glavna junakinja priče sanja san u kojem stjecajem okolnosti dospije u Kraljevsku biblioteku u Stockholmu i shvaća da se u dvoranama označenima slovima abecede nalaze knjige s podacima o svim umrlim ljudima iz svih vremena i zemalja. (‟Bila sam shvatila… da je to čuvena Enciklopedija mrtvih.‟).
No, za razliku od postojećeg arhiva u Little Cottonwood Canyonu, Enciklopedija iz priče Danila Kiša ne sadrži tih nekoliko u biti šturih podataka o nekoj osobi, nego zapravo… hm, sve. Sve. (‟Prvo što sam ugledala bila je njegova slika… To je ona fotografija koju ste videli na mom pisaćem stolu. Snimljena je godine 1936, dvanaestog novembra, u Mariboru, po njegovom izlasku iz vojske. Ispod snimka, njegovo ime i, u zagradi, godine: 1910-1979.‟) Kako priča teče, shvaćamo da je količina podataka omamljujuća: ‟Ali ono što čini tu enciklopediju jedinstvenom na svetu… to je način na koji su opisani ljudski odnosi, susreti, pejzaži; ono obilje detalja od kojih je sastavljen ljudski život. Podatak (na primer) o njegovom mestu rođenja, potpun i tačan (‘Kraljevčani, opština Glina, srez sisački, oblast Banija’) popraćen je još i geografskim i istorijskim pojedinostima, jer tamo je sve zapisano. Sve. Predeo njegovog rodnog kraja dat je tako živo da sam se, čitajući… osećala kao da sam bila tamo… sneg na vrhovima dalekih planina, gola stabla, zaleđena reka po kojoj, kao na Brojgelovim pejzažima, promiču na čkaljkama deca, među kojima sam videla jasno i njega, svog oca…‟. Slijedi opis pogreba očeve majke: ‟Tu sve stoji i u vezi s njom, uzrok bolesti i smrti, godina rođenja, tok bolesti. I piše u čemu je sahranjena, ko ju je okupao, ko joj je stavio novčiće na oči, ko joj je vezao bradu, ko je sanduk tesao, gde je stablo posečeno. Mislim da iz ovoga možete naslutiti, bar približno, količinu informacija koju unose u Enciklopediju mrtvih oni koji su uzeli na sebe težak i hvale dostojan zadatak da zabeleže – bez sumnje objektivno i nepristrasno – najviše što se može zabeležiti o onima koji su završili svoj zemaljski put… Tako će svak moći da pronađe ne samo svoje bližnje nego, u prvom redu, svoju sopstvenu zaboravljenu prošlost. Ovaj će registar tada biti velika riznica sećanja i jedinstven dokaz uskrsnuća‟.
(Podsjetilo me to na uzgredni komentar baptističkog pastora s kojim sam jednom bio razgovarao: ‟Sve se snima, sve što kažeš i napraviš‟, rekao je, imajući valjda na umu riječi iz evanđelja prema kojima će svatko od nas odgovarati za svaku nekorisnu riječ… Enciklopedija mrtvih iz priče doista podsjeća na neki sveobuhvatni nebeski tefter nad tefterima u koji je upisano ama baš sve i koji će nam se listati dok budemo stajali na vagi, iščekujući…)
Prema Kišu, ‟Enciklopedija mrtvih delo je neke sekte ili verske organizacije… Ova čudna eruditna kasta mora da ima svuda po svetu svoje privrženike koji ruju po čituljama i po biografijama ljudi, uporno i diskretno, a zatim obrađuju podatke i dostavljaju ih ovoj centrali… Nije, međutim, manje čudo od njihovog tajnog delovanja ni njihov stil, taj neverovatni amalgam enciklopedijske lapidarnosti i biblijske rečitosti… Zatim slede zgusnute slike detinjstva, svedene takorekuć na ideografske znake: imena učitelja, drugova, dečakove ‘najlepše godine’ u smeni godišnjih doba; radosno lice po kojem pljušti kiša, kupanje u reci, spuštanje sankama niz zavejani breg, lov na pastrmke… Ništa nije zaboravljeno, ni imena pisaca starih udžbenika i čitanki punih dobrodušnih saveta, poučnih priča i biblijskih parabola. Svako razdoblje života, svaki doživljaj je zabeležen, svaka riba uhvaćena na udicu, svaka pročitana stranica, ime svake biljke koju je dečak uzbrao…‟.
Slijede opisi gimnazijskih dana pokojnika koje je proveo u Rumi (‟Tu stoji, dakle, sažeta historija Rume, klimatski snimak grada, opis železničkog čvora; ime štamparije i sve što se tu štampa u to vreme, koje novine i koje knjige; predstave putujućih pozorišta i atrakcije gostujućih cirkusa; opis ciglane…‟) pa boravak u Zagrebu (‟Potom ga zatičemo pred oglasnim stubom na Jelačićevom trgu gde razgleda sveže izlepljene plakate, a na jednom – i taj vam detalj dajem samo kao kuriozum – oglas za Krležino predavanje.‟) i ostatak života (oko pedeset godina) – u cijelosti zabilježen – u Beogradu. Uglavnom, stekli ste dojam o kakvoj se božanskoj (ili demonskoj?) enciklopediji radi… Kako bilo, mogućnost postojanja takve jedne knjige izaziva vrtoglavicu, čežnju i zebnju u isti mah. Sama priča je dakako ovdje donijeta samo u naznakama; možda će neki od vas posegnuti za zbirkom pa je pročitati u cijelosti; Kiš je zaista vrhunski majstor. (Neki integralni tekstovi mogu se pronaći na gorespomenutoj stranici; primjerice, antologijska priča Grobnica za Borisa Davidoviča.)
Nego, mormoni. Ne bih išao tako daleko pa ustvrdio, poput jednog široj javnosti poznatog svećenika koji je, ima tome već dvadesetak godina, izjavio kako po Zagrebu šeće Sotona u odijelu i s kravatom oko vrata, ali da tako upadljivo fino obučeni na određeni način djeluju uznemirujuće, to da. Kako to mislim? Pa, vidite, ovako.
Naime, tog jutra u autobusu, primijetivši spomenuti drastični kontrast, odjednom mi je sinulo kako zapravo ne pamtim kad sam u zbornici vidio nekog kolegu u odijelu s kravatom. Dobro, ravnatelji su katkad – kad bi, povodom kakve svečanije zgode, poželjeli ostaviti naročit dojam – znali doći u svojim demodiranim odijelima i razgaženim cipelama u kojima su se valjda nekad davno i ženili, katkad bih primijetio i kakav bolji/noviji komad odjeće na nekom od kolega (možda ipak češće kolegica), ali odijelo s kravatom je iščezlo, zamijenjeno tzv. casual odjećom lakom za održavanje, jeftinim uniseks jaknama, samtericama, trapericama… ono, nemreš vidjeti više poštene štof hlače na muškarcu. Ti dečki, mormoni, na ulicama su toliko uočljivi (upravo bodu u oči, skoro poput bankarskih službenika, mladih menadžerskih lavova ili burzovnih čarobnjaka koji, dok jure Radničkom (sic!) cestom po svoj brunch, vrte u glavi NASDAQ indeks i tečaj juana) zbog žalosne činjenice da smo sve siromašniji pa rijetko obnavljamo garderobu, kupovanje nekoliko različitih odijela da ne spominjem. Ako malo bolje pogledate, više od novootvorenih second-hand dućana ima valjda jedino ovih grozomornih ‟dućana‟ za otkup zlata… Ja, recimo, trenutno imam jedno (1) odijelo, za vjenčanja i sprovode (inače ga ne nosim). S pripadajućim cipelama. Dobro, imam nekoliko kravata pa čak i dvije leptir mašne za posebno perverzne prigode. Pazite, možda bih i mogao dići kredit ili uštedjeti pa kupiti dva-tri odijela, ali čemu? Moj izgled je, doduše u obrnutom smislu, već dovoljno neuobičajen premda mi se čini da bih u zbornici, pa i inače, zasigurno više odudarao da nosim Hugo Boss odijela… (profesor koji bi danas u razred došao u odijelu s kravatom – ispravite me ako griješim – djelovao bi prilično nestvarno).
Od kad sam u krizi srednjih godina, na posao dolazim u majicama s natpisima (primjerice, Warning! TV Kills, s pripadajućom ilustracijom), što dobro prolazi kod učenika, ali nije isključeno da bih, da su bolja vremena pa da mi je plaća/standard primjeren važnosti posla koji obavljam, radikalno promijenio imidž i u školu dolazio odjeven poput starješine Freemana. Što bi također moglo imati pozitivnog odjeka kod učenika. (A propos, novi ministar obrazovanja najavio je ‟vraćanje dostojanstva učiteljskoj profesiji‟, ma što to značilo.)
Srećom, profesorske plaće su još uvijek dostatne za redovitu opskrbu higijenskim potrepštinama pa fino mirišem.
Share 
179 Responses to Enciklopedija mrtvih
O autoru
Rođen sam 1967.
Budući da mi je matematika bila slaba strana, studirao sam kroatistiku na Filozofskom fakultetu. Inače bih svakako studirao fiziku na PMF-u. Osim što jezik smatram kućom bitka, a fiziku jedinom pravom znanošću, zanimaju me i ljudska bića kao takva: tijela, duše i duhovi. Draže mi je ”i-i”, nego ”ili-ili”; zabavniji su mi paradoksi od dihotomija; dijalog pretpostavljam monologu. Njegujem početnički um i rado promatram svijet kroz različite referentne okvire. Svijet oko sebe doživljavam, u konačnici, kao nevjerojatno zanimljivo mjesto. A nemam ni alternative.
Darko Milošić
darko.milosichr@gmail.com
@Rahan
Ja Giordana Bruna nisam uopće spominjao, to je prva stvar. Druga stvar, ja nikada i nigdje nisam rekao da spaljivanje na lomači nije zlo (toliko o imputiranju), ne samo za Giordana Bruna, nego i za sve ostale slučajeve. Meni naprosto nije jasno zašto ti objašnjenja povijesne situacije nazivaš opravdanjem. Zlo nije dovoljno osuditi, treba ga razumijeti, treba shvatiti zašto je došlo do njega, a čii mi se da ti to nije važno. Cijelo vrijeme ti nastojim dokazati da stvar nije bila – ajmo mi malo paliti neistomišljenike. Isprika važi ako je optužba utemeljena, a ti optužuješ i za što treba i za što ne treba. A ispričati se onom koji kaže da je Crkva isključivi krivac za to što se događalo, da je upravo ona to pokrenula, da je bilo milijun žrtava, da se nije apsolutno ništa radilo da bi se to spriječilo itd., značilo bi priznati neistine. Moj osobni stav je, ako te baš zanima, sljedeći: da je bio i jedan jedini čovjek spaljen, treba se ispričati. No, ako ja nekog pljusnem, a od mene se traži da se ispričam i za to i za ubojstvo koje nisam počinio – ispričat ćiu se za šamar, ali ne i za ubojstvo.
Stvari kako ih ti postavljaš uopće ne daju mogućnost obrane, a ti donosiš presudu bez da pogledaš dokaze, kontekst, okolnosti, druge aktere. Kakva je to pravda, kakva je to objektivnost i kakvo je to traganje za istinom?
I ako ja iznesem obranu, koja se tebi ne sviđa (jer u konačnici o tomu se radi), proglašavaš me fanatikom, i čak suučesnikom. Da ne spominjem da se na velika usta nalaziš govoriti i suditi o katoličkoj Crkvi, čiji član nisi, ali Bože sačuvaj da netko imalo dirne u tvoje, odmah keziš zube i vrištiš o tome kako si trpiš zbog šovinizma i o tome kako si debelo povrijeđen. Ima jedan naziv za to – licemjerje. Da još malo pojednostvim:
Rahanu ne smije reći nitko ništa o njegovim uvjerenjima i religiji jer je onda šovinist, fanatik i netolreanti, potencijalno opasni zločinac. Rahan može svakom reći bilo što. Taj se ne smije braniti jer je onda šovinist, fanatik i potencijalno opasni zločinac. Kako jadno.
@abakus
Tu se nema što previše nadodati, ali vidiš, ako samo kažeš nešto protiv npr. pobačaja, odmah će svi živi skočiti na tebe, da si zaostao, da što se imaš petljati, da gledaš svoja posla, da se uvučeš u četiri zida itd. U SAD-u je ravnatelj jednog sveučilišta doživio javni i medijski linč kada je rekao, samo rekao, da možda, MOŽDA razlike u zaposlenjima muškaraca i žena mogu imati svog temelja u razlikama među spolovima. Toliko o slobodi govora.
wildfox
u pravu si
treba vidjeti zašto je hitler htio pobiti sve židove
pa treba razumjeti pavelića i zašto je on htio pobiti židove, srbe i rome
također treba razumjeti zašto je mladić pobio sve one muslimane
….
normalan čovijek takva pitanja ne postavlja
niti pokušava razumjeti zašto su oni to radili
to je moje mišljenje
“Da ne spominjem da se na velika usta nalaziš govoriti i suditi o katoličkoj Crkvi, čiji član nisi, ali Bože sačuvaj da netko imalo dirne u tvoje, odmah keziš zube i vrištiš o tome kako si trpiš zbog šovinizma i o tome kako si debelo povrijeđen.”
ovdje je kraj bilo kakvog razgovora
upozoravam te
ne ispričaš li se
zbog ovog citata
budi uvjeren
da ću ti vrlo oštro odgovoriti
krajnje nekulturno na svaku tvoju riječ koju napišeš
ako se pitaš zašto
evo
ja ne govorim o RKC nego o njenim zločinima, a ti tražiš opravdanja za njih
ja ne govorim o tome da Isusovo učenje nema puninu, nego to govore tvoji
i onda ti još imaš obraza reće da zašto ja reagiram na taj šovinizam
ok
biraj
ako ti možeš pisati takve bezobrazluke i insinuacije
moći ću i ja
kao što je i abakus rekao
ako ne ide na lijep način
onda ćemo na manje lijep
pa se ti kesi kome god hoćeš
wildfox
kad malo bolje razmislim
ne moraš se ispričati
želim ti svako dobro i što brže ozdravljenje
lijep pozdrav
@wildfox
Postavio si neka pitanja i iznio imena o čemu ja nisam kompetentan odgovoriti. Mogu (i to samo donekle) odgovoriti u vezi Yoganande, pogotovo stoga što za neka imena i ne znam tko su.
Što je Luther, za primjer, govorio poznato mi je onako, iz općeg obrazovanja i mislim da to nije ono o čemu je govorio Yogananda. Radi se o sasvim drugoj razini i drugoj stvarnosti.
Yogananda je za sebe rekao da je On taj. Za sebe je govorio da on nikada ne govori ono što on misli, već ISKLJUČIVO ONO ŠTO BOG OD NJEGA TRAŽI. Odricao je ikakvu vlastitu osobnost u svojim djelima, mislima i riječima.
Većeg argumenta nema. Jasno, samo za one koji vjeruju u Njega. Za one koji ne vjeruju, to nije nikakav argument. Isto stvar je i sa Gospodinom. Razlike nema.
I ako se u ovome slažemo onda ćemo se složiti i u sljedećemu. Ako ti, na primjer kažeš, da je tvoje viđenje i vjera ispravna, a ja to također kažem, onda među nama ne može biti nesuglasja. A upravo je to Yogananda rekao: Krist mi je osobno (višekratno) dolazio i potvrdio ispravnost mojih tumačenja.
U vezi vizija Yogananda je rekao: ako se ono što ja vidim u viziji dogodi onda je vizija stvarna. A sve se, što je “viđao”, događalo. Još i više, nikad nije bio izvan vizija, iako je bio pri “normalnom” stanju svijesti.
Jasno je da Bog nije šizofreničar niti hiroviti tiranin (što bi se često moglo zaključiti). Nitko to nije bolje objasnio nego upravo Yogananda (to je već druga i dulja tema).
Činjenica je da svi ljudi nisu isti, da se bitno razlikuju i da sve duhovne istine i sva učenja nisu za svakoga. Za primjer, izjava koja kaže: kraljevstvo Božje je na nebesima i izjava: kraljevstvo Božje je u vama. Jesu li različite te istine ili možda osvjetljavaju jednu te istu istinu sa različitih kuteva-a za različite ljude i različite razine duhovnog stanja?
Jedan Bog ili jedan u tri osobe. I opet to nitko nije bolje objasnio od Yoganande. Kršćanin-katolik otvorena duha može pojašnjenja dobiti ako ima smjelosti i otvorenosti pročitati Yoganandine knjige. U knjizi Drugi Kristov dolazak upravo to objašnjava.
Bog, Tvorac, Nestvoreni je Jedan, nespoznatljiv, neuzdrman i neovisan o svome djelu, univerzumu i cijelom pojavnom svijetu. Kada je odlučio stvoriti svijet, stvorio ga je kroz Duha Svetoga-kozmičku vibraciju i održava ga tom vibracijom-svetom riječi AUM, ili kršćanski AMEN. A da bi bio spoznatljiv cijeli univerzum je prožeo Kristovskom sviješću koja prožima svaki atom kreacije (što omogućava osobnog Boga). I ulazeći u tu Svijest spoznajemo Oca. (Kad Gospodin kaže Petru: blago tebi Petre, je ti to kaza moj Otac na nebesima…)
OM-TAT-SAT=DUH SVETI-SIN-OTAC. Hindu trojstvo i kršćansko trojstvo. Bez nesuglasja!!
Je li ovo lijepo za čuti ili izaziva neugodne konotacije? Hindu i kršćanstvo se slažu?! Ili lažu?
I sada počinje problem. I ne u stvarnosti Duha i Boga, već u stvarnosti čovjeka koji ima um koji razlaže, cijepa, mjeri….a ne sastavlja i ljubi.
I ovo je već druga tema.
I Jedan i Tri. Ili pak samo obmana riječi? Obmana nebitna za onoga koji stvarno misli na Boga.
Za onoga koji misli na SVOJE istine, sve su ovo vrlo upitne teze koje, eto, na kraju mogu dovesti i do vjerskoga rata!
I tu je upravo korijen zla. Zaboravlja se Bog i živo iskustvo Njega, već se O NJEMU GOVORI.
pozdrav
@rahan
Zaista mislim da ponekad prežestoko reagiraš. Nema potrebe za traženjem dlake u jajetu. Ljudi pišu, pitaju, komentiraju, omakne se riječ viška ili manjka svima. Kao da je to važno! Važniji je duh kojim pišemo i duh koji vlada na blogu. Kad je to u redu, onda možemo reći i najtvrđe istine i da nikoga ne boli.
Jer ljubavi o kojoj često govoriš nema mjesta kad nastupi ljutnja, reakcija, zlovolja. A vidim je prečesto.
Puno je bolje da naša istina “izgubi” u duelu, ako je rezultat toga sklad i mir koji ćemo postići unutrašnjim odricanjem od žestine dokazivanja te iste istine.
Ljudi će bolje shvatiti naše istine kroz zračenje koje izlazi iz naših riječi, nego kroz same izbor riječi.
ps
Zašto sam na ovom blogu? Upravo radi zračenja koje osjećam. Pa neka je to stakleni monitor. Duhu nema prepreka da se izrazi, a @Darko to tako lijepo radi.
@wildfox
Hm… MENI govoriš o reakcijama koje izaziva ispravno razmišljanje i ispravan život…? :)
Gledaj, neke stvari treba shvatiti:
Prvo, ono što se obično naziva “javnošću” to zapravo nikad nije. “Javnost” i “javno mišljenje” je i izriče ga jedan zapravo vrlo mali broj ljudi koji djeluju u medijima. I koji preko medija zapravo nastoje oblikovati mišljenja ljude, ali i zastupati stavove jedne još manje grupe ljudi koja stoji iza njih – lobija u čijim se rukama nalaze i čije interese pokrivaju. I ne mislim ovdje samo na razne interesne skupine tj. lobije jakog kapitala koji kroz medije promiču svoje interese, nego i na lobije koji promiču jedan nemoralan, hedonistički, sebični način života, kojima je cilj da ljude iskvare. Nemojmo oko toga imati nikakvih iluzija: ovaj svijet otvoreno je poprište borbe dobra i zla i zlo se služi svim sredstvima da se proširi i “zauzme” što veći prostor – i time ne mislim samo na medijski prostor nego na njegov prvi cilj: na ljude.
Tako da taj “medijski linč” o kojem govoriš ne mora odražavati stvarno mišljenje svih ljudi, već tek jednog dijela njih. Već sam prenosio Nathansonovo svjedočenje o lažiranim kao i potpuno izmišljenim anketama, lažnim statistikama i drugim lažima koje je njegova grupa iznosila preko medija da bi postigla legaliziranje pobačaja. Isto vrijedi i danas. Mišljenja “javnosti” najčešće su tek ona mišljenja koja NEKE skupine žele svima drugima nametnuti kao jedina ispravna. A mnogi ljudi istovremeno misle sasvim drugačije. Spoznaja toga ne čini taj “medijski linč” nimalo ugodnijim, ali to ipak treba znati i ne nasjedati mišljenju koje nam se nameće kao “mišljenje javnosti” i “svih”.
Drugo, znam dobro kakve su reakcije na npr. temu pobačaja (ali ima i težih tema, s pobačajem je još lako – pokušaj ti negdje progovoriti na temu čuvanja predbračne čistoće i bračne vjernosti, pa da vidiš TE reakcije). No te reakcije dolaze od ljudi koji sami sebe zavaravaju u svezi pobačaja, i to ili zato što su sami pobačaj već napravili ili zato što si ostavljaju otvorena vrata da ga jednom naprave. Dakle, grijeh je u pitanju, a ne normalna razlika u običajima i vjerovanjima. Protiv grijeha se čovjek mora boriti. Bez obzira na reakcije. I to nema veze sa suživotom. No isto tako ne znači da ljude koji čine pobačaj treba ići mlatiti ili ubijati. Govoroti, objašnjavati, otvoreno se zalagati za život, a na razini društva i države zalagati se za zabranu pobačaja – to je ono što smijemo i moramo činiti.
Dobro jutro, @diogenes. Ranoranilac? :)
diogenes
nije mu ovo prvi “izlet u nepoznato”
prvi put mi je zazvonio kad je neprimjereno napao židove (industrija holokausta i tako nešto)
to sam mu rekao
sada uporno pokušava opravdati spaljivanje ljudi
lažući i imputirajući vrlo ružne stvari
oprosti meni to nema veze s mozgom
prigovara to što ukazujem na šovinizam od strane kršćana
to je klasični primjer kad razum prekrije fanatizam
to stanje se zove bolest
u ratu ili kad imaju moć
takvi ljudi svašta rade
možda će ti to izgledati malo oštro
no to je tako
@Diogenes
Hvala na odgovoru i objašnjenju.
@Abakus
Nisam ti napisao prethodni post da ti pametujem. Jasno da to mišljenje ”javnosti” nije mišljenje cijele populacije, no upravo to mišljenje ima svoju težinu i na temelju mišljenja tog djela donose se odluke. Većina ljudi je indiferentna. Bez brige, govorio sam i o jednom i o drugom pa znam kakve su reakcije :D
Mada, neke reakcije su i pozitivne.
@Wildfox
Kažeš da je većina ljudi indiferentna.
Pitanje je zašto je većina ljudi indiferentna. To je pitanje kojim se ja bavim i koje ovdje uporno postavljam. Samtram da to što je većina ljudi indiferentna na zlo koje im se nameće nije nimalo slučajno.
@Rahan
Kada sam ja spominjao neku industriju holokausta? Molim te, lijepo mi napiši datum, mjesto i vrijeme hvala unaprijed.
Zaista, kad me neke osobe vrijeđaju, to mogu samo smatrati komplimentom. No ovdje svaka moja daljnja komunikacija s tobom završava; imam pametnijeg posla, a gubljenje vremena na tebe nepoštivanje je velike veličine ostalih komentatora ovdje s kojima ima smisla diskutirati. S tobom jednostavno nema, nula bodova.
wildfox
to već ja zaključih
s onim koji traži opravdanja za ubijenje ljudi
uistinu se nema što razgovarati
i to nije 0 bodova
već minus beskonačno
no kako znamo da je to crkva oduvijek radila
ne čudi što to radiš i ti
stvarno iznenađuje da netko u današnje doba može opravdavati ubojstva, spaljivanja….
svi zločinci su u svojoj glavi našli opravdanja za zločine koje su počinili
i to uistinu nije nikakav problem nači
tko ga traži, taj će ga i naći
ima li opravdanja za zločin ?
u tvojoj glavi na žalost ima
u mom srcu nema
Stvarno si “pain in the ass”, @rahane. I shvati ovo kao priznanje, a ne kao kritiku.
I nisi u pravu i jesi u pravu. Ne opravdava @wildfox ubijanje ljudi, to se vidi iz aviona, nego se “vrti” u nastojanju da obrani Crkvu od onoga što osjeća kao napad na nju. I na kraju, u silnom nastojanju da obrani Crkvu, nađe u situaciji u kojoj se ni jedan normalan čovjek inače ne bi našao: nađe se u situaciji da nabraja koliko je ljudi ubijeno i da činjenicu da ih je bilo manje od brojki kojima se inače barata navodi kao neku obranu onoga i onih koji su ipak ubijali. Nađe se, zapravo, u situaciji da brani ubojice i umanjuje težinu počinjenih ubojstava: nađe se, na kraju, uistinu u situaciji da ipak, protivno svakoj logici i zdravom razumu koje sigurno ima i koje se vidi da ima, opravdava ubojstva.
Zamka je to, o kojoj sam i ovdje već više puta govorio. Zamka u kojoj sam se sam svojevremeno više puta našao “braneći Crkvu” po forumu, tražeći, kopajući podatke, uvjeravajući da je bilo ovako i onako i sve moguće povijesne okolnosti… Sve dok jednoga dana nisam zastao i zagledao se u ono što pišem. I shvatio ŠTO pišem. I ŠTO pokušavam “objasniti”, a zapravo opravdati. Ja, koji branim život u svakoj prilici!? Čekaj malo… Pa kakva je ta “Crkva” koja me dovodi u takvu poziciju? Što ja to zapravo branim? Zašto branim nešto što se nikako ne može obraniti i što sam inače osuđujem? Zbog čega?
Ovo su sada samo moja razmišljanja nakon jučerašnje razmjene postova i ovoga što vidim da @rahan predbacuje @wildfoxu. Ne obraćam se nikome, ako se ikome obraćam obraćam se samome sebi iz vremena kad sam sam ovako razmišljao i “branio Crkvu”, iako sam već tada u sebi imao jedan odmak prema svemu onome što sam vidio da je loše u njoj. A opet sam je branio i “objašnjavao” inkviziciju i koješta drugo, dijelom zato što sam je osjećao kao “svoju”, dijelom zato što u današnjem svijetu još samo ona, pa makar i tek forme radi i samo tu i tamo, spominje neke prave vrijednosti. I što sam više objašnjavao, to sam se sve više osjećao upetljanim u zamku. Jer sam na kraju došao u situaciju da moram govoriti protiv vlastitih uvjerenja. I tu sam stao. Moja uvjerenja su ono što osjećam duboko u sebi, ona dolaze iz onoga što osjećam da je Bog i da Bog od čovjeka, od MENE traži. I nema tog “prijatelja Sokrata” zbog kojeg bih izdao istinu. Izdao Boga. Pa makar se i o Crkvi radilo.
Zločini koje je Crkva kao zajednica počinila, a koje nje ona kao institucija počinila, zločini na koje je Crkvu kao zajednicu poticalo svećenstvo ili koji su učinjeni uz prešutni blagoslov svećenstva ili su učinjeni bez otpora svećenstva…. zločini su, zločini koje ništa ne može obraniti niti opravdati. Niti povijesne okolnosti, niti to što je zločina netko drugi počinio više… ništa! Bog je rekao: “Ne ubij!”. Isus nije nikoga ubio niti je ikome rekao da ubije. Da se sam našao negdje u trenutku dok su nekoga mučili ili gologa odvlačili na lomaču (kao što su isto tako gologa Njega raspeli na križ), stao bi u obranu tog čovjeka, pa da je on ne znam što učinio. Možemo nekome zamjeriti njegove stavove, možemo osuditi nečija tumačenja ovoga i onoga, Boga, svijeta, Crkve i što ja znam čega, ali mučiti čovjeka…? Spaliti ga…? Živog čovjeka spaliti…? I to oni koji se nazivaju kršćanima i još zazivlju Isusa, zazivlju Boga pri tom…? Pa kakvog to “boga” oni zapravo zazivlju pri tom i što su još u stanju učiniti, jednako “moleći i zazivajući Boga”, kad tako nešto mogu, protivno svemu što vjera na koju se pozivaju govori? Kakvi su to ljudi bili? I, još više, za ovaj jednostavni, neuki puk još i može biti nekog opravdanja, ali kakvi su ljudi bili ti svećenici, ti biskupi, ti pape, svi redom ipak obrazovani i ipak ljudi kojima je u opisu “radnog mjesta” bilo razmišljanje o Bogu i vjeri? To je jendostavno nešto što se ni sa čim ne može opravdati! Niti objasniti. Osim objašnjenjem da je nešto drugo bilo u pitanju. Nešto što s Bogom ne samo da nema nikakve veze, već mu je i sasvim suprotno.
Ovo su pitanja koja nisu nimalo laka, znam. I bilo bi puno lakše radi mira na blogu ne iznositi ih, ne spominjati ih, kako reče @diogenes. Ali to je put savjesti koju svaki čovjek ima. I kojim mora krenuti. Inače će se prije ili kasnije naći u situaciji da, protiv vlastitih uvjerenja, brani neobranjivo.
@Abakus
Ali vidiš – ja uopće ne branim Crkvu niti metode koje su primjenjivale, niti sam pisao s vjerskog stajališta. Moje je stajalište da, ako se ispravno želi kritizirati nešto što je povjesno, onda se mora držati povijesti. Postoji osnovana i neosnovana kritika. Ja se ne zadovoljavam ni s odgovorom Crkva je čisto zlato ovoga svijet niti s odgovorm Crkva je odgovorna za sva zla; moj je prisutp uvijek bio – idemo ispitati što se tu dogodilo, ako razumijemo što se dogodilo, onda možemo biti kritični i istovremeno izbjeći da se povijest ponavlja. Zar tu ima nešto sporno? Zar su neki zbilja toliko naivni pa misle da ne postoje mehanizmi naše vlastite psihologije, društvena dinamika, ekonomska situacija, politički utjecaj, koji nadilaze granice, prostore i zidove institucija? I kada ja opišem sve te mehanizme koji su stajali iza opisanih događaja, onda sam fanatik? Na temelju čega sam fanatik? Na temelju toga što uzimam širu sliku stvari umjesto da jednostavno kažem – pa da, to je Crkva bila kriva i nitko drugi i ništa drugo.
Bio sam nepopustljiv u raspravi samo iz jednog razloga – jer osjećam vrlo čvrsto da iza zahtjeva koji su dolazili s druge strane ne dolazi niti istinsko čovjekoljublje, niti želja za istinom, niti objektivnost nego puka želja za potvrdom stavova velikim djelom proizašlih iz sadašnjih frustracija koje najmanje veze imaju s onim što se događalo prije 500 godina. Takvim željama ne podilazim.Ti i ja se, primjerice, u milijun stvari nećemo složiti ali bar argumentiraš; daješ mi povratnu informaciju s kojom mogu raditi.
wildfox
mehanizam je jedan jedini
u tvojoj glavi
ovo što ti tražiš u takozvanim povijesnim okolnostima i …..
je samo projekcija tvog htijenja kako bi opravdao zločine
…
opravdanje za zločin ne postoji
evo da ti to i slokovito opišem
prijatelj mi je bio u hr policiji početkom rata
školovan je za to
hrvat je
no dolaskom firera Tuđmana
u policiju je došao sav ološ
drugim riječima
ubojice iz zatvora su postali policajci
kada je on vidio što ti policajci rade sa zarobljenim civilima (to je bilo i prije početka većih sukoba )
odmah je napustio policiju
on to nije mogao ni gledati a kamoli raditi
ti ćeš za to tražiti opravdanja
no on ih nije tražio
već se maknuo što dalje i što prije
naravno da im je rekao da to ne rade
spriječiti ih na žalost nije mogao
znači
postoje ljudi koji su ljudi u svim prilikama i uvjetima
jer su oni to u srcu
i postoje oni koji će opravdati svaki zločin koji počini njihova strana
tražeći povijesne i ine okolnosti kao opravdanja
zavezati čovjeka na lomaču i spaliti ga
to je zločin
koji nema opravdana
ono se nalazi samo u glavama opako bolesnih i zlih ljudi
@wildfox
Sinoć sam na prošlu temu stavio u post dva svoja stara komentara, jedan je bio na temu odnosa znanosti i vjere, a u drugom sam govorio o srednjem vijeku. Ne znam jesi li taj moj post pročitao, no to i nije bitno. Taj moj drugi stari komentar zapravo je samo početak jednog puno dužeg posta koji sam napisao jednom komentatoru u okviru jedne naše duge, gotovo privatne rasprave u kojoj je taj post bio samo jedan od niza postova koje smo razmijenili. Kažem “gotovo privatne” jer se odvijala na forumu, ali na jednoj staroj temi koju ljudi više nisu pratili i gdje smo mogli razgovarati u miru. Nisam imao namjeru vaditi taj post iz arhive jer ga smatram privatnim, ali sada ću to ipak učiniti, iako znam ga donekle vadim iz konteksta cijele rasprave i iako znam da neće biti baš svakome shvatljiv. No to je moja stvar i moja odluka. I moj problem. Evo dakle tog posta u cjelosti (a ti uzmi u obzir da sam s tim komentatorom prije tog posta o dosta tema već detaljno razgovarao i da sam zato ponešto samo “dotaknuo” u njemu):
“@valvel
|
abakus
|
5.9.2009 08:22:54
Napisao sam svojevremeno da je srednji vijek bio jedno od ljepših razdoblja čovječanstva (čime ne niječem zla koja su u tom vremenu učinjena) i neki forumaši nakon toga i dan danas ne mogu k sebi doći od čuda… :D Istina o kršćanstvu i srednjem vijeku, @valvel, slijedeća je: Prava kršćanska crkva postojala je zapravo samo prvih par stotina godina. Čim je kršćanstvo postalo državna vjera, među prave vjernike počeli su ulaziti oni kojima nije bilo uopće do vjere (niti su zaista bili vjernici) već do osiguranog položaja u društvu i privilegija koje su očekivali. S društvenim priznanjem i vezivanjem uz vladare dolaze osionost i moć. Na vjeru koja se od malene grupe ljubavlju i skromnošću ljudi koji su joj pripadali u kratkom vremenu proširila među mnoge narode takvi su gledali samo s pozicije sredstva za nadzor nad pukom, a time i nad vladarima – dakle kao na političku moć koja, naravno, donosi i materijalnu blagodat “odabranima”. Treba li reći da takvi ne žive kao vjernici, jer to, objektivno govoreći, ni nisu? To se nastavilo kroz stoljeća: loših svećenika bilo je sve više – sve dok oni dobri nisu postali iznimka – i ti loši svećenici sve su se otvorenije nekršćanski ponašali. No narod, običan svijet, nije bio takav – većinom su ljudi nastojali živjeti kao pravi vjernici. Duh pravog kršćanstva još je postojao među njima. Danas ljudi loše misle o srednjem vijeku, ali zaista to je bilo sretno doba (pogotovo u usporedbi s ovim današnjim). Zemlja je još bila djevičanska, ljudi su još bili nevini, živjelo se i radilo teško, ali svojim smirenim ritmom koji nama iz današnje perspektive izgleda nevjerojatan, umiralo se i rađalo bez puno potresa, s vjerom u Boga. Ne kažem da su ljudi bili savršeni, sveci, ali su imali ideal svetosti pred sobom i divili su mu se, pjevali o tome i pričali priče o tome, i samim time imali se pred sobom jedan uzvišeni cilj koji je sam po sebi djelovao na njih da barem pokušaju biti bolji. Trubaduri i veličanje čistote, gospe u čiju slavu vitezovi čine dobra djela i brane sirote… Ne kažem da je to u praksi uvijek bilo tako, ali to je bio ideal i već samo postojanje takvog ideala djelovalo je na ljude da makar pokušaju biti bolji. To je bio srednji vijek.
Do Luthera svećenstvo se skroz bilo iskvarilo. Osim par časnih iznimaka, zaista svetih ljudi, sve ostalo strava je i užas. Lutherov proglas i pojava protestantizma Crkvu su jako uzdrmali. Bila je to prva prava kritika ponašanja svećenstva koje nije imalo nikakve veze s kršćanskim. I ta je kritika imala učinka. No imala je i svoje posljedice – pojavu protestantizma. Protestantizam, koliko god da je započeo kao Lutherov bunt protiv pokvarenosti svećenstva i iskrivljavanja kršćanskog nauka (dakle, nešto pozitivno), prihvaćen je od velikaša prvenstveno, zapravo jedino zato što im je omogućio da novac koji su dotada slali Rimu zadrže za sebe (dakle, nimalo pozitivni razlozi). Nastao je kao kritika nečeg negativnog, a sam je na kraju rezultirao težim posljedicama za ljude (i za same protestante kod kojih su radna etika i “moral” novčanika zamijenili pravu duhovnost kao i za one koje su na svom putu bogaćenja i radnog elana iskorištavali i uništavali) od onoga što je kritizirao. Za Katoličku crkvu ta je kritika međutim imala određenog pozitivnog učinka – nastao je isusovački red koji je bio zadužen da nered među svećenicima “sredi” i počelo se ozbiljnije shvaćati vjeru (protureformacija) što se vidjelo i u umjetnosti (pokrivena je golotinja koja se u renesansi uobičajila pokazivati) i u književnosti (napuštene su raskalašene teme koje su uzele maha u renesansi, pisali su se pobožni tekstovi o pokajanju itd. – barok).
U pretprošlom pasusu napisao sam da je u srednjem vijeku duh pravog kršćanstva još uvijek postojao među običnim ljudima, bez obzira na pokvarenost svećenstva. Dolaskom renesanse, koja je po prvi put stavila u središte pozornosti čovjeka, to se počelo mijenjati. Umjesto ideala Dobra i svetosti kojima se teži, pred puk po prvi put dolazi ideal čovjeka (ne Čovjeka). Čovjek otkriva sebe i svoju važnost. Vjera u čovjeka (koju će prosvjetiteljstvo podignuti na razinu bojnog pokliča, a 20. stoljeće u potpunosti prihvatiti) ne znači i vjeru u Dobro u njemu (u čovjeku) nego samo vjeru u njegove sposobnosti da shvati svijet oko sebe, da ga promijeni. Općenito, misli se na promjenu na bolje, ali u stvarnosti, pored dosta toga što je zaista promijenjeno na bolje, dosta je toga što se promijenilo na gore – logično, jer rast znanja nije pratio i rast morala koji bi nadzirao uporabu tog znanja. I opet – logično, jer je postavljanje čovjeka u središte pozornosti iz tog središta udaljilo Boga i njegove zakone.
Kako ja dakle vidim razvoj vjere među ljudima? Prava kršćanska crkva postojala je samo u početku, ulaskom moći i novca u nju kvari se svećenstvo no poruka je Kristova tako jaka da običan narod ostaje neiskvaren (ne govorim ovdje o osobnim grijesima pojedinaca nego o općem shvaćanju dobra kao dobra i zla kao zla). Duh renesanse kvari svećenstvo u potpunosti, no još je gore što po prvi put zlo ostavlja traga i kod običnih ljudi i od tada se među njima širi – postupno, ne naglo, ali stalno. Pojavom protestantizma svećenstvo se pokušava “srediti”, no proces okretanja od vjere više se ne može zaustaviti iz jednog jednostavnog razloga – zlo je parolom čovjeka u središtu svega (a zapravo sebičnosti na prvom mjestu) našlo svoj put među obične ljude. To je trenutak gubljenja nevinosti čovječanstva – čovjek je ranije mogao osobno griješiti, ali je imamo svijest o tome da je ono što čini grijeh – zlo. Od tog trenutka Zlo čovjeka počinje uvjeravati da zlo koje čini nije zlo, da na njega ima “pravo”, a da je Bog samo priča kojom ga pokvareno svećenstvo nadzire. Dolazi vrijeme čovjeka i njegove negraničene (kako se mislilo, a mnogi to misle i danas) moći koja se nije tumačila kao moć za činjenje dobra nego kao moć za činjenje dobra SEBI (tj. onoga što mislimo da je dobro za nas).
Vidiš, dok govorimo o Bogu vrlo rijetko spominjemo Zlo, osim u vrlo uopćenom obliku. A ipak, ako govorimo o Bogu kao o Dobru i Ljubavi, Onome koji nastoji usmjeriti ljude na dobro, onda moramo progovoriti i o Zlu kao o mržnji i destrukciji, onome što ljude nastoji usmjeriti protiv dobra. To je Zlo vrlo djelatno, njegova mržnja na Boga i sve što je od Njega, pa i na ljude, beskrajna je i vječna. I kao što Bog djeluje preko ljudi koji su mu se otvorili, tako i Zli djeluje preko onih koji su odbacili Dobro. Svjesni toga ili pak nesvjesni, uvjereni u svoju “slobodu”, oni su njegovo oruđe u borbi protiv Dobra. Ne saveznici (kao što neki misle i laskaju si), jer on mrzi SVAKOG čovjeka budući da je svaki, pa i onaj najgori čovjek ipak i dalje božje stvorenje, nego samo oruđa, koja iskorištava i u svojoj mržnji naposljetku uništava. Jednom sam rekao da ne vjerujem ni u kakve svjetske zavjere i urote zla i to je istina: ne vjerujem u njih iz jednog jednostavnog razloga – ljudi okrenuti zlu ne poznaju prijateljstvo i vjernost, ne poznaju ideal za kojeg je vrijedno boriti se do kraja (jer su sami sebi najveća vrijednost i tu vrijednost nikad ne bi ni za što ugrozili) te nisu sposobni za trajnije udruživanje (jer udruživanje znači podređivanje sebe grupi, a oni svoje JA uvijek izdižu iznad bilo čijeg drugog ja). Ali vjerujem u jednu zlu misao i volju koja upravlja njima, kao svojim oruđem, i usmjerava ih u pravcu koji želi.
Pitao sam se ponekad zašto je Isus došao baš prije 2000 godina, zašto nije došao ranije (prije npr. 4000 godina) ili kasnije (npr. prije 1000 godina ili danas). Mislim da je odgovor ovaj: Bilo je došlo vrijeme za Njegov dolazak. Čovjek je sazreo za to, više nije bio dijete. Da bi krenuo dalje ispravnim putem, putem pravog i moralnog napretka, Bog je Sam sišao među nas kako bi nam pokazao koji je to put – put nesebičnosti i unutrašnjeg razvitka kao prethodnice onog vanjskog, svjetovnog. Uloga Crkve (ne svećenika nego svih članova Crkve) bila je proširiti to i učvrstiti među ljudima – ne silom nego primjerom i ljubavlju. Svećenstvo koje je preuzelo ulogu vođa Crkve iznevjerilo je svoje poslanje i IZGUBILO VRIJEME koje nam je bilo dano za to poslanje. Vjera se raširila među ljudima, ali bez prave dubine i razumijevanja, samo izvana. Kad je došao trenutak prvih pravih otkrića, trenutak kad je čovječanstvo došlo na prag početka svog naglog razvoja, njegova je moralna komponenta, neizgrađena kako treba, popustila i srušila se – opet kažem: ne naglo, ali sigurno. A tome je i te kako pridonijelo djelatno Zlo koje je koristilo svaku prigodu da zaniječe Boga i odvoji ga od čovjeka. Čime je to rezultiralo, vidimo danas oko sebe: potpunim moralnim kolapsom, uništenjem planete, bezbrojnim ljudima koji svakodnevno umiru od gladi i u svim mogućim ratovima i sukobima, općom nepravdom, osjećajem depresije i izgubljenosti (što se očituje u broju onih koji bježe od stvarnosti, bilo uz pomoć alkohola, droge, sedativa i antidepresiva, igrica itd), otuđenjem i vrlo opasnim pravcima u kojima se razvija znanost – opasnim zato što se taj razvoj nalazi u rukama onih kojima je i dalje profit jedini interes i koji su, neki svjesno, a neki nesvjesno, manipulirani onim djelatnim Zlom kojem je jedini cilj od početka bio uništenje svega što je od Boga – i čovjeka, i životinja, i prirode.
Među svećenicima je bilo pametnijih ljudi koji su uvidjeli što se zbiva. Pokušali su zaustaviti širenje zla, što je bilo besmisleno jer je Crkva propustila vrijeme u kojem je to mogla napraviti (i u kojem je bila pozvana da to napravi) i licemjerno jer je zlo bilo među njima samima. Proces Galileu (ali ne i prijetnje spaljivanjem niti mučenje i spaljivanje ljudi inače!) bio je opravdan, jednako kao i kasnije protivljenje Darwinovoj teoriji evolucije, jer cilj tog protivljenja nije uopće bilo pobijanje znanstvene činjenice o helicentričnosti sustava i o evoluciji, nego se htjelo spriječiti njihovo korištenje od strane Zla za nijekanje Boga (što se desilo i u jednom i u drugom slučaju i tom argumentacijom Zlo se koristi i danas) – htio se spriječiti ovaj užas u kojem se nalazimo danas. No to je bilo glupo, jer je čovječanstvo već bilo krenulo putem s kojeg nema povratka i bilo je glupo jer je i jedno i drugo (i heliocentričnost sustava kao i teorija evolucije) bilo istinito. Jedino što je moglo pomoći bilo je potpuno odustajanje svećenstva od bilo kakve moći i materijalnog te potpuni povratak kršćanstvu (načinu života) iz prvih stoljeća Crkve uz opće javno pokajanje, Crkve kao institucije kao i pojedinaca unutar nje. To nije učinjeno, zlo je unutar redova svećenika bilo prejako. Od tada Crkva kao zajednica ljudi okrenutih dobru naglo slabi (ne i sama Crkva kao institucija!), a Zlo se neometeno širi, sa svim svojim posljedicama i po čovjeka i po prirodu.
Sve je ovo meni jasno, @valvel, kad gledam što se događa. Crkva je za mene danas sotonska tvorevina – dobila je poslanje i iznevjerila ga, i za zlo na svijetu smatram je u potpunosti odgovornom (čime ne umanjujem težinu osobnog odabira grijeha svakog pojednica). Sam je često kritiziram. A ipak, isto tako često nađem se i u prilici da je moram braniti, vrlo nevoljko, a ipak moram. Jer, vidiš, kakva god da je, i sa svom svojom krivnjom na sebi, Crkva ipak, još uvijek, spominje ono Dobro koje je morala proširiti među ljudima, spominje ga praktički još jedina. To je samo forme radi, nitko se više toga ne drži (osim zaista malobrojnih)… a ipak i to “samo forme radi” bolje je nego nikako. I to “samo forme radi”, koliko god je svima jasno da je samo forme radi, još uvijek izaziva bijesne proteste onih koji su se u okrenuli od dobra, još uvijek je, koliko god slabašno bilo, nekakav trn u oku Zla. Zanimljivo je promatrati komentare onih na forumu koji kritiziraju Crkvu – većina ih počne s kritikom licemjerstva, bogatstva, ubijanja i spaljivanja, netolerancije i sl., a onda shvatiš da im uopće ne smeta zlo u Crkvi (jer su zlo i sami prihvatili kao normalno i žive tako) već im smeta ono ponešto dobro što se još uvijek tu i tamo može čuti iz Crkve. Da, inkvizicija, lomače, križarski ratovi, nasilna pokrštavanja… sve je to bilo loše, bilo je zlo i rezultat zla. Ali to na forumu spomnju i osuđuju u pravilu oni isti koji će bez pardona pohvaliti napad zapadnih zemalja na Afganistan i Irak, koji će dapače predlagati da se na “sve te terorističke islamske zemlje baci atomska bomba”, “da ih se zbriše s lica zemlje”. To osuđuju oni isti koji mirno puštaju da se svakodnevno djeca ubijaju u pobačajima, da druga djeca umiru od gladi i bolesti i ratova u afričkim državama (koje su uglavnom skirivili zapadnjaci), ti isti koji viču o tolerantnosti zatvorit će usta Papi (Sapienza) i rado bi ih zatvorili svima koji za sebe kažu da su vjernici (što ne znači da i jesu), ti isti branit će nošenje vela muslimanskim ženama u europskim državama (što je nasilno pozapadnjačivanje) i oni isti koji brane Galilea kao znanstvenika ismijavat će i uskraćivati pravo na naziv znanstvenika onim i dokazanim i uglednim znanstvenicima našega vremena koji su se usudili dati podršku nečemu što je dobro i što još, makar forme radi, zastupa Crkva. Zapravo, ti koji spomnju inkviziciju, lomače, križarske ratove, nasilna pokrštavanja itd. u principu su (osim u rijetkim iznimkama) oni isti ljudi koji su sve to i poticali i provodili nekad unutar Crkve. Ni jedni ni drugi nisu imali i nemaju nikakve veze s Bogom. I jedni i drugi okrenuli su se od Dobra. Ono što su neki od njih činili prije kojeg stoljeća, ovi današnji učinili bi isto – svima koji misle različito od njih. Vrlo, vrlo su rijetki oni koji će na forumu napadati Crkvu zbog onoga što je zaista zlo u njoj, a istovremeno braniti vrijednosti za koje se ona još uvijek (iako samo pro forma) zalaže. Vrlo rijetki. U velikoj većini oni koji kritiziraju Crkvu kritiziraju zapravo one ostatke dobra u njoj, a zagovaraju zapravo zlo – i u njoj i kod sebe.
No to spominjanje dobra makar i forme radi neće još dugo trajati. Crkva se prilagođava ljudima. Već sada vidim da se neke stvari spominju rjeđe, a od nekih odustaju – ne možda još i službeno, ali i to će skoro doći na red. Ponekad se pitam ne bi li to zapravo bilo i bolje? Kad bi se Crkva danas jasno izjasnila protiv onih vrijednosti koje još na papiru zastupa, ljudi bi, oni koji još koliko-toliko valjaju (a kakvih je ostalo vrlo malo), vidjeli jasno o čemu se radi i udaljili se od takve Crkve prije nego što ih skroz iskvari. Ali kad Crkva jednom tako napravi, kad otvoreno navuče prsten Zla (sjećaš li se Tolkiena?) onda je, prijatelju moj, gotovo.
Što može učiniti čovjek poput mene danas? Ono što je svaki kršćanin trebao i za što mu nikakvo zlo u Crkvi ne može biti izgovor što to nije i napravio – živjeti kao kršćanin. U onom pravom značenju te riječi.”
abakus
možemo li priklanjanje protestantima od strane engleza gledati
kao na odvajanje od toga da im papa određuje tko će im biti kralj a tko ne
ustvari
želja za samostalnosti
@Abakus
Jesam pročitao sam post. Točno to se dogodilo, kršćanstvo postaje državna religija i tu se upliće interes, postala je stvar prestiža i društvenog života, a kasnije čisto politički jamac nekog poretka – ono istinski važno je najčešće bilo sekundanro, ako je uopće i bilo. Iako car više nije bio Bog u teoretskom smislu, sakralno i svjetovno se ispreplelo jednako gusto i nerazdvojivo kao što je to bilo za vrijeme Rima, a možda čak i više. Kroz naredna stoljeća, nekada je bilo više, nekada manje te simbioze, nekada je prevladavala suradnja, a nekada otvoreni sukob. Najbolji dokaz toga su vjerski ratovi koji su nastupili nakon reformacije, nije se tu borilo za vjeru, nego za politički utjecaj i iz tog razloga je nastao koncept sekularne države, države koja neće voditi brigu o tome što vjeruju njeni građani. To je bilo jedino i najbolje rješenje.
Ne bih baš nazvao srednji vijek djevičanskim, ali je činjenica da nije bio mračan kako je nazvan u renesansi, a kasnije je prosvjetiteljstvo nastavilo tradiciju. Naime, prvih par stoljeća nakon pada rimskog carstva bilo je vrlo mračno jer su se raspale poznate političke i ekonomske strukture. Na golemom teritoriju više ne vlada jedno carstvo nego se deseci vladara bore za utjecaj; više nije bilo važno da vladar bude načitan nego da bude ratnik. Tek za vrijeme Karolinga dolazi do kakve takve stabilnosti, a naposlijetku i do karolinške renesanse. U visokom srednjem vijeku dolazi do ekonomskog, kulturnog i demografskog booma ali i do dekadencije. U 1. stoljeću dolazi do ogromnog naleta i oživljenja religioznosti jer je bio kraj tisučljeća. U tom razdoblju još više slabi Bizant te ponovno dolazi do poremećaja ravnoteže snaga.
14. stoljeće je bilo prijelomno, prvo nekoliko godina gladi i ljeto bez sunca, zatim i kuga. Prosječni životni vijek spušta se na 15 godina (sljedeći put će se tako nisko spustiti u 19. stoljeću za radnike u industrijskoj revoluciji). Ljudi postaju usredotočeni na sadašnji život, opsjednuti smrću, željom da uživaju dok mogu. Crkva doživljava oštre napadae i ljulja joj se autoritet jer molitve nisu spriječile kugu, a visoko svećenstvo nije bilo dovoljno uz narod. Istovremeno, samostani ostaju gotovo prazni (jer niže i siromašno svećenstvo jest pomagalo i skrbilo za bolesne). Zbog pomanjkanja ljudstva, u Crkvene se redove prima praktički svatko. Time se samo produbio nemoral svećenstva. Tu nastaju prvi reformatorski pokreti, kao što su flagelanti, koji otvoreno napadaju Crkvu.
U tom razdoblju, isto zbog pomanjkanja ljudstva doalzi do prvih borbi poslodavaca za radnike, pa počinje konkurencija u visinama plaća za njih (neki tu vide početke kapitalizma).
@Abakus
Eh, tek sad vidim da si nakeljio post; ja sam čitao onaj gornji koji si ranije stavio. Ukratko, dobro da sam skratio svoj (jer sam mislio pisati o renesansi) jer bi duplirali stvari. No, tu se razlikujemo – ja mislim da su nakon renesanse, kad je Crkva bila na najnižoj točci, krenule na bolje jer više nije postojao univerzalan prestiž biti katolik ili svećenik, dapače, negdje je to postalo vrlo opasno (kao uostalom i protestant drugdje).
Također, nisu ni stvari sa znanosti i slično krenule nužno na loše, tada su ljudi zaista bili zainteresirani za otkrivanje svijeta, nisu imali neke ogromne osobne koristi od tih otkrića i svojih znanstvenih istraživanja.
Sekularna država nastaje kao direktna posljedica vjerskih ratova, koji su bili krjanje besmisleni i nisu vodili nigdje. Jednostavno, rješenje je bilo u tome da država prestane voditi računa o tome što vjeruju njeni građani. I to je tada bilo najbolje rješenje, a najbolje je i danas, to je bar moj stav.
@wildfox… :)
Ovaj je moj post najmanje govorio o povijesti.
@rahane
Možemo.
Ali sve je to zapravo nebitno.
@Abakus
Bez obzira na to, događaji se ne mogu promatrati izolirano; sve se uvijek svodi na interakciju različitih elemenata. Povijest, politika, ekonomija, naša vlastita psiha, naše biološko nasljeđe, kultura, priroda, sve ima utjecaj. Nije sve moguće obuhvatit ali treba nastojati obuhvatiti što više, tako se dobiva objektivnija (iako nikad sasvim objektivna) slika određenih događaja, procesa, uzroka i posljedica.
@wildfox
Sve je to samo površina. To su samo “simptomi”. Simptome čovjek treba uočiti jer nam oni mogu dati informaciju o tome što se događa “ispod” njih, što ih uzrokuje, povezuje, oblikuje i što ih vodi u interakcije. Ali usredotočiti se samo na njih besmisleno je: oni su tek površina. Treba ići dublje, tek kad zađeš dublje i shvatiš ono što je “ispod” njih moći ćeš i “simptome” zaista razumjeti.
abakus
oni koji ne žele naći razloge
traže izvana
oni koji žele
traže iznutra
moj prijatelj nije htio mlatiti vezane žene i starca
dok su drugi to radili
potpuno isti uvjeti su vladali izvana
i za njega i za ostale
no
uvjeti unutar njega su bili razlog zašto ih on nije mlatio
i sad
onaj koji to želi
tražiće opravdanje za to što su ovi mlatili te vezane ljude
normalan čovijek će to osuditi
Vidim, pacijenata ne nedostaje, mašala!!!