‘Američki san’ planetarno je poznata sintagma, a odnosi se na predodžbu da se u Sjedinjenim Državama, tom ‟domu hrabrih‟ i najslobodnijoj zemlji na svijetu, podrazumijeva da ama baš svatko ima mogućnost prosperirati i uspjeti, i da je upornim zalaganjem i napornim radom moguće uspinjati se na društvenoj ljestvici. Jedna od definicija spominje i to da bi ‟život trebao biti bolji i bogatiji i ispunjeniji za svakoga‟, bez obzira na društveni status i podrijetlo. Jer, poznato je, u Americi se vjeruje da su ‟svi ljudi stvoreni jednaki‟, da im je ‟Stvoritelj udijelio stanovita neotuđiva prava‟, uključujući i pravo da ‟tragaju za srećom‟.

Svoj obol usađivanju tih ideja u umove milijunâ Amerikanaca dali su mnogi i premnogi, znani i neznani, a osobito se oko toga potrudio jedan ne baš naročito kvalitetan, ali zato iznimno plodan pisac, Horatio Alger, Jr (1832.-1899.). U nas je on praktički nepoznat, za nj su možda čuli tek studenti anglisti ili komparatisti, ali u Sjedinjenim Američkim Državama čak se govori o ‟mitu Horatia Algera‟, a postoji i organizacija The Horatio Alger Association of Distinguished Americans, Inc., o kojoj će još biti riječi. Elem, Horatio Alger tijekom druge polovice 19. stoljeća bio je jedan od najčitanijih autora u zemlji, poznat po svojim romanima za mlade (premda su ih čitali i odrasli). Praktički svi ti romani bavili su se sličnim junacima i istom temom: siromašnim mladićima koji usprkos skromnom podrijetlu i brojnim preprekama uspijevaju u životu i to zahvaljujući predanosti, teškom radu, štedljivosti, hrabrosti i poštenju. Budući da je napisao oko stotinjak romana, i budući da su ih čitali milijuni mladih u formativnim godinama, može se pretpostaviti da je znatno pridonio neobično raširenom vjerovanju da je ‘Američki san’ moguće ostvariti. Ako ga mnogi i nisu ostvarili, barem su cijeloga života, gradeći Ameriku, optimistično, ‟veselo fićukajući‟, vjerovali da im je nadohvat ruke.

Udruga koju sam maloprije spomenuo, The Horatio Alger Association, osnovana 1947., na svojim stranicama predstavlja se kao neprofitna obrazovna organizacija koja ima za cilj ‟obesnažiti rastuću nevjericu među mladim Amerikancima da ‘Američki san’ više nije dostižan‟. ‟The Horatio Alger Association… posvećena je jednostavnom, ali moćnom uvjerenju da se teškim radom, poštenjem i odlučnošću mogu prevladati sve prepreke.‟ (Na stranu sad opravdane primjedbe koje se mogu čuti i od samih Amerikanaca – jer je, naročito zadnjih nekoliko godina, prilično jasno kako stvari zaista stoje – o tome da se radi o fantazmi i iluziji, činjenica je da su desetci milijuna američkih građana iz (naj)nižih slojeva desetljećima davali sve od sebe ne bi li postali, poput junakâ Algerovih romana, pripadnicima srednjeg sloja, a tko zna, uz još malo više truda, i uz malo sreće, i milijunašima. Činjenica da su mnogi (ali ni približno svi) doista i barem donekle uspjeli, dodatno je tjerala vodu na mlin svima koji su željeli vjerovati u ‟rags-to-riches‟ narativ ili onima koji su od njega imali direktne koristi, primjerice krupnim kapitalistima. Kažem, na stranu te primjedbe, jer mi je ovdje namjera ukazati na nešto drugo.)

Uglavnom, fabula gotovo svakog Algerovog romana organizirana je otprilike ovako: u središtu priče je dječak seoskog podrijetla koji se našao u gradu. Svladava sve nepovoljne okolnosti i iskušenja i polako napreduje. Obavezno mu neki njegov poznanik zabije nož u leđa ili ga lažno optuži, ali istina izađe na vidjelo. Algerov junak obavezno ima i nekog mentora koji odigra ulogu u njegovom uspjehu. Glavni lik se nikad ne osvećuje, i redovito uspijeva promijeniti svoj status u društvu. Njegove glavne karakteristike su, između ostalog, spremnost na težak rad i učenje, lojalnost nadređenima i podređenima, suzdržavanje od alkohola, čedan život, urednost, osobni integritet, govorenje istine, izbjegavanje nasilja i osvetoljubivosti, spremnost na pomoć slabijima i, nota bene, prihvaćanje tuđeg i očekivanje vlastitog uspjeha.

Primjerice, godine 1873. Horatio je objavio roman ‘Try and Trust’ (‘Pokušaj i imaj povjerenja’), o mladom Herbertu koji nakon majčine smrti ostaje sam na svijetu i dolazi u New York gdje – jer uporno ‟pokušava‟ i ‟ima povjerenja‟ u Boga i sebe – unatoč brojnim peripetijama postaje ugledni član zajednice. Također, iste te godine Alger je s najbližim rođacima posjetio Europu gdje je u to doba, u malom provincijskom gradu velikog carstva, djelovao jedan njegov kolega, pisac po imenu August Ivan Nepomuk Eduard Šenoa, koji je također netom bio objavio jedno svoje djelo, novelu ‘Prijan Lovro’. Tematika oba književna djela neobično je slična. I Lovro je, naime, inteligentno seljačko dijete, i on želi postići “nešto više“ u životu, u čemu ga štoviše podržavaju i roditelji. No, za razliku od Algerovog, Šenoin junak, nakon brojnih peripetija ne postaje ugledni član zajednice, nego si dapače britvom prereže grkljan. Grkljan. Britvom. Evo kako je novela predstavljena na poleđini jednog od izdanja: “U noveli je oslikan težak put siromašna, ali i sposobna seoskog dječaka koji se zaputio u grad na školovanje te kojeg neimaština i podrijetlo sputavaju u svim pokušajima i željama. On nema sredstava i zaštite u birokratskom, nemilosrdnom društvu u kojem se ne vodi računa o poštenju i sposobnosti, već o podrijetlu i novčanoj moći. Plemenitaška djevojka ne može primiti njegovu ljubav jer je seljak. Lovro u nevolji pravi kompromis i traži si ženu, bez obzira na ljubav. Nakon svega, kada je napokon pronalazi, optuže ga da se ženi zbog miraza i on se ubija“.

Nažalost, ne radi se o bizarnoj iznimci. Primjer ‘Prijana Lovre’ zapravo je paradigmatičan i tema propadanja nadarenog, inteligentnog, talentiranog pojedinca u skučenim, nesklonim okolnostima provlačit će se u hrvatskoj književnosti do danas. Primjera ima mnogo; čak se ovog časa ne mogu sjetiti je li ijedan glavni junak u našoj postpreporodnoj (kanonskoj) literaturi na kraju svog redovito mukotrpnog života uspio i postao barem normalnim članom zajednice. Neki cinik bi možda spomenuo Flaksa iz Slamnigove ‘Bolje polovice hrabrosti’, koji na kraju romana, ne želeći se obvezati, ‘pametno uzmiče’ i bježi od ljubavnih problema na selo. Ne, glavni likovi mahom polude, ubiju se, ubiju čovjeka ili više ljudi, prikolju ženu ili muža, propiju se, tavore rezignirani i deprimirani, pasivni i apatični u nekoj zabiti ili usred grada, svejedno. Pregrizu nekome grkljan. Ili puze četveronoške prema zoološkom vrtu. Đuro je Martić (Leskovar: ‘Misao na vječnost’) poludio opterećen samonametnutom krivnjom zbog samoubojstva djevojke; Ivica Kičmanović (Kovačić: ‘U registraturi’) propije se i zapali nakon što mu je ljubavnica, koja je i sâma plod silovanja i koja je imala incestuozni odnos s ocem, poklala familiju; Đuro Andrijašević (Cihlar Nehajev: ‘Bijeg’) izvrši suicid jer ga malograđani ubiju u pojam… Usporedimo naslove Algerovih i Leskovarovih djela: ‘Slava i bogatstvo’, ‘Utopi se ili plivaj’, ‘Učini i usudi se’, ‘Uz borbu prema gore’… ‘Propali dvori’, ‘Katastrofa’, ‘Poslije nesreće’, ‘Izgubljeni sin’… Nijedan glavni lik iz djelâ Janka Leskovara ne završi dobro. “U svom desetogodišnjem književnom stvaralaštvu Leskovar je bio zaokupljen psihološkom analizom likova naglašeno nezainteresiranih ili nesposobnih za životnu borbu. Njegovi junaci postaju žrtvama vlastitih fikcija, kao ljudi kontemplacije koji život motre sa strane umjesto da u njemu djeluju.“ Ovo o “kontemplaciji“ treba shvatiti vrlo uvjetno; prije se radi o kakvoj inačici depresije ili o paranoidnoj shizofreniji.

Luciju Stipančić (Novak: ‘Posljednji Stipančići’) grubo omalovažava patrijarhalni otac, ona neiskusna “posrne“ pa oboli od sušice i mlada umre u potpunoj bijedi i rezignaciji. Đuka Begović (Kozarac: ‘Đuka Begović’) raspali oca po glavi žaračem u svađi zbog zajedničke priležnice. Djevojčica Srna (Šimunović: ‘Duga’) zbog nakaradnog odgoja poželi promijeniti spol pa se trčeći za dugom utopi. U drami ‘Požar strasti’ (Kosor) na kraju dvoje mrtvih. Giga (Begović: ‘Bez trećega’) ubija patološki ljubomornog muža. Pijani Mika (Novak: ‘Iz velegradskog podzemlja’) pretuče kćerku Evicu koja od ozljeda premine. Mali Stakan (Šegedin: ‘Djeca Božja’), dječak je koji se pokuša, da, samorazapeti. I, dakako, gospon doktor koji su “zaklali barunicu“, Baločanski koji Bobočki pregrize vrat. I tako dalje.

E sad, odražavaju li pisci, kao senzibilizirani pojedinci, umjetnici, u svojim djelima “duh vremena“ i “stanje nacije“ ili možda na to stanje svojim djelima mogu utjecati/utječu? Što se može zaključiti na primjerima Horatia Algera i spomenutih hrvatskih književnika? Zbog čega je Horatio Alger i njemu slični (bio) moguć u Americi, a mi takvog sličnog nemamo? Ili ipak imamo: Janko Matko? No, koliko je Janko Matko uistinu utjecao na mentalni sklop naroda? I sjeća li ga se itko? Na popisima lektirnih djela ga nema. Povjesničari hrvatske književnosti ga u pravilu ne spominju. A Zagorka? Oboje su bili veoma popularni, pravi “pučki pisci“. Kako bilo, što se tiče umjetnički relevantnih autora, naveo sam primjere iz kojih se teško može izvući, ne neka optimistička poruka, nego ni zerica vedrine. Naravno da se mogu pronaći i suprotni primjeri (Šenoa: ‘Budi svoj’, Nazor: ‘Cvrčak’… ali bojim se da je riječ o iznimkama koje potvrđuju pravilo.)

A kako bi mogle izgledati alternativne radnje nekih od naših najpoznatijih romana? Evo, uzmimo na primjer Krležin ‘Povratak Filipa Latinovicza’. Nakon što ga je majka-nemajka bešćutno izbacila na ulicu, Filip odlazi u bijeli svijet; potuca se po europskim metropolama i živi od danas do sutra. Neko vrijeme u Hamburgu radi u tvornici obuće i tavori među lumpenproleterima, na samom dnu pa i niže od toga. Vucara se po lučkim bordelima i promatra frajle. Pije apsint. Odlazi u Berlin gdje se zapošljava u opskurnom kabaretu kao pomoćni scenski radnik. Tamo zalaze ekspresionisti Otto Dix i George Grosz s kojima se upoznaje prigodom jedne terevenke. Pijani Grosz se zainteresira za mladog neurotičnog, neobično nervoznog, ali i inspirativnog Agramera i poželi ga portretirati. Filip, družeći se s njime, upoznaje umjetničku scenu i otkriva vlastiti talent za slikarstvo. Kroz nekoliko godina profilira se kao nezaobilazno ime berlinske, a uskoro i europske scene. Njegova fantazmagorična platna o kojima kritičari ‘Berliner Tageblatta’ , ‘Frankfurter Zeitunga’, ‘Le Figaroa’, ‘Guardiana’ i drugih novina pišu hvalospjeve (‟Latinovicz je‟, piše Maximilian Meyer-Schmidt, likovni kritičar ‘Hamburger Abendblatta’, ‟apsolutna senzacija. Slika široko, smjelo i silovito. Boje na njegovim slikama su žarke, zvučne, čiste i hrabro kombinirane. Premda se čini kao da slika impulzivno, on svoja djela duboko promišlja. Teme su iskonske: Eros i Thanatos. Metamorfoza. Smrt. Ludilo. Latinovicz je genij.‟). Galerije se otimaju za njega, a slike dostižu vrtoglave cijene. Godine 1930. u Frankfurtu nazočan je na prijemu upriličenom povodom dodjele nagrade ‘Goethepreis’ bečkom psihoanalitičaru Sigmundu dr. Freudu, za njegovu knjigu ‘Das Unbehagen in der Kultur’. Budući da Filip od kad zna za sebe ćuti duboku nelagodu, preko nekih svojih židovskih prijatelja upoznaje se s dr. Freudom. Uskoro u Beču leži na kauču na adresi Berggasse 19. Prisjećajući se odvikavanja od tute, nižući slobodne asocijacije, analizirajući omaške u govoru, snove i odnos s majkom, Freud osvijesti Filipu da nije ni mogao razriješiti Edipov kompleks budući da nije bilo oca kojega bi poželio ubiti pa je zapeo u faličkoj fazi, a do simbioze s majkom (sreća u nesreći!) nije došlo jer je ionako bio neželjeno dijete. Nakon toga, u Filipu se oslobađa golema količina kreativne energije koja je do tada bila zarobljena u nesvjesnom pa slika bolje no ikad. Budući da na vlast dolaze nacisti koji i njegove radove svrstavaju u ‘degeneriranu umjetnost’, Filip seli u Švicarsku gdje u svojoj vili trokatnici pored Ženevskog jezera okuplja izbjegličku elitu i izgovara nadahnute monologe o umjetnosti, u sretnoj vezi sa zgodnom malom Francuskinjom, Colette.