‟’Ispričat ću vam bajku’, reče Vrag…‟, započinje svoju priču Izumitelj Petar Demjanovič Ouspensky, ‟ali pod jednim uvjetom: ne smijete me pitati za pouku. Možete izvući koji god zaključak želite, ali, molim, nemojte pitati mene. I tako se o nama priča previše budalaština, a opet mi, strogo govoreći, čak ni ne postojimo. Vi ste ti koji nas stvaraju.‟

Ouspensky je spomenutu priču, skupa s još jednom, Dobroćudni vrag, objavio 1916., a nama su dostupne u hrvatskom izdanju iz 2004. (Razgovori s Vragom, Zagrebačka naklada), s predgovorom Johna Godolphina Bennetta, engleskog matematičara zainteresiranog za ezoteriju, koji je, osim s Ouspenskym, surađivao i s Georgijem Ivanovičem Gurdjieffom. Potonje spomenuti izazivali su nemalu pozornost u europskim i američkim intelektualnim krugovima tijekom prve polovice 20. stoljeća pa su na njihova predavanja dolazili i njihove knjige čitali i Aldous Huxley, T. S. Eliot ili Frank Lloyd Wright, ali sljedbenike i štovatelje imaju i danas, širom svijeta pa i u Hrvatskoj. 

Izumitelj je priča čiji je protagonist Njujorčanin Hugh B., čovjek čije je ‟ime sada poznato ljudima na sve četiri strane svijeta‟, ali koji je nekoć, kao mladić, bio tek nepoznati, siromašni, ali neobično ambiciozni wannabe pronalazač, vrlo samosvjestan i odlučan da u svom životu postigne ono nešto više. Priča započinje u času kad je Hughu dvadeset i šest godina, i kada na Manhattanu kupuje pištolj ne bi li se ubio. Ništa neobično u životu višemilijunskog grada (‟…zapravo, da budem iskren, morao sam slične događaje priređivati tisućama i tisućama puta‟, primijetit će Vrag s prizvukom profesionalnosti u glasu.). Slijedi kratki opis djetinjstva; Hugh, među čijim precima su bili i članovi Kongresa, i generali i plantažeri, bio je ‟rođeni pronalazač‟. U vrijeme kad priča počinje, Hugh je oženjen i zaposlen kao tehnički crtač u tvornici strojeva, živi u predgrađu, u ružnom malom stanu, i vrlo je nezadovoljan.

‟Robovi koji rintaju u našim uredima i tvornicama‟, pripovijeda dalje Vrag, ‟redovito su jedva svjesni svog ropstva. Ako o nečemu i sanjare, onda je to samo kako poboljšati svoje ropstvo… Čak i ako su nezadovoljni svojim životom, razmišljaju samo o skraćenju radnog vremena ili većim plaćama i dužim praznicima, ukratko, o svim uresima socijalističke utopije. Oni ne mogu nikad, čak ni u mislima, sebe potaći na pobunu protiv samog rada… Ali, Hugh je bio napravljen od drugog štofa. On je mrzio robovanje…‟

Majka mu je umrla kad mu je bilo šesnaest, otac još i prije, ostao je sam, i morao se zaposliti u crtaćem uredu za plaću od pet dolara tjedno. Radio je predano i savjesno. ‟Ali duboko u srcu nije ni za trenutak prihvatio takav život.‟ S obzirom na slavne pretke, pionire i vizionare, političare i bogataše, nikako se nije mogao niti želio uklopiti u društvo koje su sada činila ‟djeca mučnog rada i oskudice, sinovi tvorničkih radnika… i doseljenika koji su došli u Ameriku da pobjegnu od gladi… Njihov svijet bio je malen, skučen, ograničen… Unutar Hugha su, naprotiv, progovarali različiti glasovi‟.

Premda je svoje supatnike prezirao, strojevi kojima se bavio iskreno su ga zanimali. Ne bi bilo pretjerano reći da je osjećao pravu strast prema strojevima; neprestance se njima bavio; noćima je proučavao knjige o mehanici i konstrukciji strojeva, sve u vezi s njima ga je zanimalo: dijagrami, nacrti, ventili, kotači, zupčanici, poluge, princip rada… No, posao koji mu je donosio skromnu zaradu od koje je živio priječio ga je da se posveti onome o čemu je sanjao: izumima. Da bi im se posvetio u punoj mjeri, morao je imati mnogo vremena, a vremena nije imao jer se morao baviti trivijalnim poslovima koji su ga iscrpljivali. I ‟ni za trenutak nije prestao mrziti i prezirati svoje robovanje… zaklinjući se da će radije umrijeti nego se pokoriti sudbini takvog života‟. Isprva je bio pun entuzijazma i optimizma, vjere u sebe i svoj talent, ali kako su godine prolazile, nije mogao ne primijetiti da je svakodnevni radni režim počeo na njemu ostavljati traga. No, nije odustajao. (Možda je čitao romane Horatia Algera?) I doista, nakon nekoliko godina, tijekom precrtavanja nacrta nekog stroja, uočio je pogrešku i shvatio kako se može udvostručiti njegova snaga. Isprva ga nadređeni nisu željeli ni saslušati, ali nakon što im je ipak nekako dokazao da je u pravu, promovirali su ga. Imao je sad više – premda nikako ne dovoljno – vremena da se pozabavi svojim izumiteljskim radom, a promociju i odgovornije radno mjesto prihvatio je kao nešto što se podrazumijeva. U međuvremenu se oženio djevojkom po imenu Madge O’Neill. Isprva je sve bilo sjajno; Hugh je iznio viziju budućeg života koji je uključivao dvorac u Veneciji i putovanja u Indiju, a Madge je bila konkretnija i priželjkivala haljine i nakit, odlazak u kazalište, kuću s ‟potpuno novim namještajem‟, djecu… ‟Jako je željela vjerovati da voli Hugha, da je uz njega i da vjeruje u njegove izume.‟ 

Tijekom sljedećih pet godina Hugh, premda je volio svoju suprugu, i premda mu se popravio standard, ipak i dalje nije bio zadovoljan. Rad u tvornici i dalje mu je oduzimao previše vremena; štoviše, od njega se sad očekivalo da stalno smišlja neka poboljšanja, no on osobno od toga nije imao koristi; profitirali su vlasnici tvornice. Slobodno vrijeme provodio je u svojoj radionici i bio je rastrgan između potrebe da se usavršava i želje da bude s Madge. Naposljetku se pobunio i odbio izvršavati radne naloge. Plaća mu je smanjena i prijetio mu je otkaz. Odnosi s Madge, koja je ostala bez posla, polako su se počeli kvariti; nije joj više imponiralo što se on smatra ‟izumiteljem‟, osjećala se zanemarenom i osamljenom. Sve je manje vjerovala u Hughovu viziju, i sve su joj više nedostajala djeca. ‟Postoje posebni vragovi‟, primijetio je Vrag-pripovjedač, ‟koji se brinu o organizaciji obiteljskog života, upravljajući jakošću posljedica slučajnih događaja u nekoj obitelji.‟ Ubrzo su se počeli svađati i svaki razgovor završio bi u suzama. Madge je počela razmišljati o razvodu.

Hugh nije imao sreće s izumima. Ili nisu bili praktični, ili bi s njima zakasnio. Za sve je krivio prokleti posao u tvornici. Počeo je, po prvi put u životu, osjećati ‟nešto kao očaj‟. Nakon jedne posebno žestoke svađe, Hugh je porazbijao namještaj i odjurio u noć koju je proveo pijući u baru. ‟Ali što je više pio, postajao je sve trjezniji i jasnije je uviđao svoju situaciju.‟ Ujutro je odlučio ne ići na posao. ‟Neuljepšani sastojci i neprikrivena istina života kesili su mu se sa svih strana. ‘Ustukni ili ću te smrviti’, vikao je život… Najgore je od svega bilo što su mu se vlastiti snovi učinili nekako ukočeni, beživotni i umjetni.‟ U međuvremenu, Madge mu je ostavila pismo u kojem ga obavještava da odlazi tetki u Kaliforniju.

Hughu je na pamet palo samoubojstvo. ‟Bez njegova znanja i svjesnog napora ‘misao’ se potpuno razvila u njegovu mozgu i zatvorila ga za bilo kakvu drugu mogućnost. Volim takve trenutke u životu ljudi. Oni su potpuni trijumf materije, čovjek suočen s njom je bespomoćan, a ta bespomoćnost nikad nije toliko potpuna i toliko očita kao u ovim trenucima.‟ Vrag je likovao.
Napisao je kratko oproštajno pismo i krenuo u grad. Bio je ‟hladan, odlučan i smiren‟. Nakon obilatog doručka, promatrao je ljude. ‟’Robovi‟, razmišljao je Hugh, ‟robovi koji nisu svjesni svog ropstva. Već su se na to i navikli. Nikad nisu sanjali o nečem boljem, nikad nisu čak ni osjećali želju za slobodom. Nikad o njoj nisu ni razmišljali. Blagi Bože, kad samo pomislim da sam mogao postati poput njih…‟

Vrag je, rekoh, iznimno zadovoljan. Evo o čemu kontemplira dok promatra Hugha i prati njegova raspoloženja: ‟…radovao sam se jer ga je sve to dovodilo bliže trenutku mog trijumfa, to jest, trijumfa Velikog Misterija, Velike Zablude nad duhom, voljom i savješću čovjekovom. Ovaj trenutak je i psihološki vrlo zanimljiv. Da bi do njega došlo, osoba mora bezuvjetno vjerovati u stvarnost mene i moje vladavine. Shvaćate? Samoubojstvo je posljedica beskrajne vjere u materiju… Da bi do kraja proveo svoju namjeru, on mora čvrsto vjerovati da sve što izgleda da postoji, zaista i postoji. Zamislite, zbog toga, moj ushit, kad tog čovjeka – koji… povukavši obarač, skočivši s mosta, progutavši otrov, shvaćajući da je sve gotovo i da nema povratka – iznenada udari munja: napravio je grešku, nije sve onako kako izgleda, sve je obrnuto, nema stvarnosti, već samo blagoslov koji je odbacio – to jest, sam život. Preplavljen je osjećajem da je učinio nešto glupo… i grčevito se hvata za nešto da ostane, da se izvuče, da se vrati u posljednjem trenutku. Za mene je to prekrasno. Ništa mi ne pruža takvo zadovoljstvo‟.

Uglavnom, Hugh odlučuje kupiti pištolj. I tu sad stvari postaju zanimljive. Vrag je pomalo odsutan; siguran u sebe i u Hughovu odluku, donekle ga ispušta iz vida. Nehajno čeka da Hugh obavi kupovinu. Trgovac pred njega iznese desetak pištolja i on ih počne pomno razgledavati. Vrag je opušten. ‟Isprva nisam na to obraćao pažnju i pripisivao sam to nekakvoj uobičajenoj ekscentričnosti. Vi shvaćate da ja moram svako malo biti prisutan pri takvim izborima u smislu profesionalne dužnosti…‟ No, da je znao što će se dogoditi, potrudio bi se Hugha navesti da popije otrov! Naime, kad ga je nakon nekoliko minuta pažljivije pogledao, imao je što za vidjeti: Hugh je bio neki sasvim drugi čovjek! Vražja ‘misao’ o suicidu je iščezavala i zamijenile su je brojne misli o tehničkim detaljima koje Vrag uopće nije razumio! ‟Da je Hugh razmišljao o nečem samom po sebi zanimljivom… o zavođenju mlade djevojke, ili o podmetanju bombe u kazalište, ja bih mu pomogao, i to vrlo temeljito. Ali tu… nije bilo apsolutno ničeg, kako da kažem… emocionalnog. To je bio samo detalj novog izuma… Postalo mi je jasno da sam osuđen na potpunu pasivnost… U dobra stara vremena znao sam sve…Danas sam zbunjen svim tim silnim tehničkim napretkom.‟ Vrag je bio duboko frustriran. Osjećao se kao budala. 

Naime, što? Hughu je odjednom pala na pamet ideja kako bi se pištolj mogao tehnički usavršiti. Vratilo mu se staro samopouzdanje i vjera u uspjeh. Slijede sentimentalni opisi razmjenjivanja pisama s Madge, i opisi rada na novom izumu: automatskom pištolju koji će moći ispucati stotinu i pet metaka u minuti. Vrag je naćulio uši. Možda ipak nije sve izgubljeno? Hugh je mjesecima radio na nacrtima. Naposljetku je ‟dijete‟ rođeno: ‟Pištolj je bio ravan i težak… Brzina pucanja daleko je nadmašivala bilo što u to vrijeme poznato.‟ Vrag je sve promatrao iz prikrajka; nije se mogao uključiti, jer u Hughovim mislima nije bilo ničeg zločinačkog. On je samo, s užitkom, radio svoj posao. ‟Već sam vam rekao da on nije imao ni najslabiji tračak mašte koji bi ga približio meni. Zapravo, da budem iskren, često sam bio izuzetno zbunjen njegovim snovima o Madge, ljubavi, slobodi, o svoj njihovoj budućoj sreći i prosperitetu. Sve je to bilo tako dosadno i zamarajuće.‟

Hugh je uložio zadnji cent u to da plati patent i počeo je obilaziti proizvođače oružja. Pokazalo se da njegova agonija nije gotova. Naime, nitko nije odgovarao na njegova pisma, nitko ga nije želio primiti. Izumitelja poput njega bilo je na stotine. Madge je sve rjeđe pisala, novaca je ponestalo, životario je iz dana u dan. U nekom baru upoznao je odrpanog starca koji mu je, na Hughov užas, objasnio da je bio izumitelj čijim se fantastičnim izumom okoristio netko drugi, a on je završio na ulici. Hugh je shvatio da bi se to moglo dogoditi i njemu. Sve dosadašnje muke pokazale su se ništavnima u odnosu na ovu prepreku. ‟Tog se dana Hugh vratio kući podvijena repa.‟ Počeo je s rasprodajom osobnih stvari. Pomisao da se upuca vlastitim pištoljem pojavila mu se u umu.

I onda, sreća u nesreći, susret sa starim prijateljem koji je imao malu tvornicu u kojoj su se izrađivali dijelovi za bicikle. Bio je u gubicima i spremao se prodati tvornicu velikoj korporaciji. No, nakon što mu je Hugh demonstrirao potencijale svog ‟djeteta‟, Jones je odlučio uložiti zadnji novac. Pokrenuli su proizvodnju, ali prodaja je išla loše, ljudi su radije kupovali klasične pištolje, a za dodatnu reklamu nije bilo sredstava. ‟Bili su to najcrnji dani Hughova života. Predao se, osjećajući samo, bolnog srca, da sada više nema snage ni da se ubije.‟

Ipak, neplanirani događaj preokrenuo je tok stvari. U Parizu se, u visokom društvu dekadentnih i perverznih bogataša i artista, čiji je raskalašeni život punio stranice onodobnih novina, dogodilo masovno ubojstvo. Sve pariške novine prenosile su na naslovnim stranicama: ‟ČETIRI MRTVA… KRVAVA KUPKA NA CHAMPS ELYSEES! TRAGIČNA SMRT SLAVNE PJEVAČICE!‟ Ne moram prepričavati na koji su način mediji prenijeli vijest o pokolju, čitamo novine svaki dan. ‟I ni jedan članak, ni u jednoj novini, nije propustio spomenuti novi američki izum – ‘vražju napravu, novu za naše stoljeće parnih strojeva i električne energije’…‟ Vrag-pripovjedač je na to samo slegnuo ramenima; smatrao je, naime, da on s tim nema ništa. ‟Za nekoliko dana, Hugh je postao ponos Amerike.‟

Uglavnom, kao što možete pretpostaviti, narudžbe su počele pljuštati. Izumitelj i proizvođač počeli su planirati kupovinu jahti i dvoraca. Slijede opisi situacija u kojima je novi pištolj odigrao ključnu ulogu: neredi u Barceloni, četrdeset mrtvih; razbojstvo u San Diegu, dvadeset mrtvih; na dobrotvornom sajmu u Parizu više od stotinu žrtava! Za to vrijeme, Hugh ni u jednom trenutku ne razmišlja o tome; njemu je na umu samo jedno: Madge. Njihov budući sretni život. Ljubav. Putovanja. Djeca. Sreća. Milijuni dolara slijevali su se u njegov džep i Madge mu se vratila. Euforija. Vragu se od toga povraćalo: ‟U cijelosti su uživali jedno u drugome, i to me razbjesnilo. Znate da ja ne marim za takva raspoloženja. Svi ti zanosi, veselja, sanjarenja, nade, dovode me u stanje koje nije daleko od morske bolesti. Ali nisam mogao ništa uraditi.‟

Sljedećih mjeseci Hughova kompanija, General Automatic Weapon Company, počela je donositi takve prihode da je Hugh postao jedan od najbogatijih ljudi u Sjedinjenim Državama, a možda i u svijetu. Madge je rađala djecu, gradile su se palače, život je bio predivan. Posao je imao svijetlu budućnost jer, ‟počela je epoha velikih ratova‟. 

‟Sve me to činilo jako zadovoljnim‟, zaključio je Vrag. ‟Ja volim ljude… i želim im sve najbolje… Što bi bilo s ljudima da nema ratova? Divljaštvo, barbarstvo i potpuna odsutnost evolucije. Uvijek mi se činilo kao da se važnost ratova u političkom i moralnom razvoju čovjeka nikad nije dovoljno cijenila… Snovi o miru čine čak i najciviliziranije narode anemičnima i općenito ukazuju da je ta država spala na niske grane… Rat je stvaralački princip svijeta. Bez rata, javljaju se nezdrave pojave – misticizam, erotika, dekadencija u umjetnosti, i općenito propast jakih i zdravih. Duga razdoblja mira uvijek vode u degeneraciju.‟

Proizvodnja i prodaja su rasle, rasle, rasle… i rasle. Počeli su eksperimentirati i s automatskim puškama. Tržište je bilo nezasitno. Brižljivo su planirali širenje proizvodnje i radili na usavršavanju izuma (‟Posebno su zanimljivi eksperimenti s eksplozivima koji oštećuju oči. Zečevi i psi su prekrasno oslijepili, a sada počinjemo eksperimente s konjima.‟). Istodobno, kompanija je nesebično ulagala goleme novce u poboljšanje standarda svojih radnika i u infrastrukturu lokalnih zajednica. Gdje god su bile njihove tvornice, gradovi bi procvali. Ljudi su dobro živjeli, obični ljudi poput vas i mene. ‟Radničke kuće bile su okružene vrtovima; polja i livade okruživali su škole, crkve i zgrade. Svi su radnici, nakon određenog broja godina rada u tvornici, dobivali mirovinu, a kao eksperiment uvedeno je šestosatno radno vrijeme.‟ I Hugh i Madge, pravi filantropi, željeli su usrećiti zaposlenike. Radnici i građani bili su im duboko zahvalni. Hugh je utemeljio i institut za mlade izumitelje; želio je pomoći neafirmiranim izumiteljima da realiziraju svoje ideje. Filozofirao je: ‟Zastrašujuća pogreška našeg društva je da se svi svode na najniži zajednički nazivnik. Škole, institucije, političke partije, svi na umu imaju najniži ljudski prosjek… Nama cilj mora biti najviša (razina)‟. Odlikaši naprijed, ostali stoj. Institut je uskoro postao svjetski poznat; otkrivene su nove vrste puščanog praha i bojnih otrova. Kompanija se razgranala širom svijeta, kupovala je rudnike, naftne izvore, gradila tisuće kilometara pruga, gutala manje kompanije… Uglavnom, osnivači više nisu morali trošiti svoje vrijeme; drugi su sve radili umjesto njih i za njih. Hugh je sam ili s Madge proputovao cijeli svijet, počeo je skupljati zbirke umjetnina, stvarati kolekcije najskupljih slika i kipova… Jednom, dok je svojom jahtom uplovljavao u ušće Amazone, promatrao je zvijezde i one su mu postale nova opsesija. Otkrio je svoju novu strast. Izgradio je zvjezdarnicu u kojoj je provodio noći i dane. ‟Sada je radio zbog samog znanja, same kreativnosti, pridobivajući i iznuđujući od prirode njezine najskrivenije tajne. Sanjao je o komunikaciji s drugim planetima, a njegovi planovi su napredovali.‟

Madge se bacila na uzgoj ruža, a budući da je bila dobra srca (kao, uostalom, i njezin suprug), podigla je i gradski park za slijepe. Djeca su im lijepo napredovala, sin je u Parizu studirao matematiku i astronomiju, kćeri su se u Japanu bavile slikarstvom, mlađi sin je bio nadaren za glazbu. Roditelji su pucali od ponosa. Idila. Happy End.

Štoviše, Madge je nesebično uložila velika sredstva (koja im, srećom, nisu nedostajala) u to da se izgradi klinika za liječenje sljepoće. Rekla je svojoj djeci: ‟Zamislite koliko se dobroga može napraviti; kakva je to radost kad si u mogućnosti učiniti dobro!‟

 ‟’Dakle’, rekao je Vrag, ‘sve je bilo toliko lijepo da to jednostavno više nisam mogao otrpjeti. Već sam vam rekao da sentimentalnosti djeluju na mene kao uzburkano more na čovjeka koji pati od morske bolesti.’ … ‘Ali’ (mogli biste se zapitati), ‘u krajnjoj liniji, što to sve znači – da li je to dobro ili zlo? Zar je Hughu bilo potrebno težiti tome da postane izumitelj ili bi bilo bolje da je stajao na miru kao i svi drugi. Ne razumijem’. Vrag je planuo u ljutnji zelenim plamenom i udario šakom o stol strahovitim udarcem. ‘Rekao sam da me ne pitate za pouku!’ vikao je. ‘Mislite o tome što hoćete! Samo me ostavite na miru! Da sam samo na vrijeme shvatio ono osnovno o vama, ljudi!’ I nestao je pod zemljom, ostavljajući za sobom samo vonj sumpora. Vrag je od nekog vremena postao strašno razdražljiv.‟

A što vi mislite, koja je pouka?