“Do you speak English?” upitao sam vozača džipa.

“Mohammed.” Široki osmijeh.

“Do you speak English?” ponovio sam.

“Mohammed.”

Rekoh mu ime. Pružamo si ruke i srdačno se rukujemo. Mohammed – glatko izbrijani, elegantni muškarac s modernim naočalama i žutim turbanom – ne govori engleski, ali njegov je osmijeh topao i nedvosmisleno prijateljski. Tunižani su općenito glatko izbrijani i općenito slabo stoje s engleskim (vrhunac im je, uz cjenjkanje, Hau ar ju maj frend?); uz materinji arapski manje-više svi govore francuski, a s hrvatskim se turistima ulični prodavači sporazumijevaju na nevjerojatnoj mješavini hrvatsko-rusko-njemačko-arapskog, uz spomenutu englesku frazu. Nerijetko će vam se obratiti i sa Samo gledam. Čini se da su neki shvatili da to na hrvatskom znači Dobar dan pa kad prolazite pored trgovina veselo vam, podižući ruke na pozdrav, dovikuju Samo gledam! Samo gledam!. Hrvatski turisti su tamo očito dobro poznati, a dolaze tijekom cijele godine – od obitelji s malom djecom, pojedinaca i parova željnih “egzotike” do maturalaca i umirovljenika. Uglavnom, u Tunis idu svi oni kojima je hrvatska obala preskupa i predaleka. Jer, Tunis je jeftina destinacija na sat i pol leta od Zagreba. Prosječna plaća je oko stotinu i pedeset eura (na obali, u tzv. prvom Tunisu, penje se na nekoliko stotina eura; u unutrašnjosti, u drugom Tunisu, pada ispod stotine). Vodič će vas odmah upozoriti da je davanje bakšiša od najmanje jednog tuniskog dinara (1 euro = 1,8 dinara) nešto što se apsolutno podrazumijeva i za najmanju uslugu. To je naročito uočljivo u hotelima tijekom obroka: konobar će vas vrlo ljubazno izbjegavati poslužiti pićem ukoliko ste se pokazali netaktičnim po tom pitanju.

U Tunisu, državi čiji je prvi predsjednik bio Habib Bourguiba, nesvrstani prijatelj druga Tita, boravio sam u prvom tjednu nove godine 2011. Krenuo sam na putovanje ne sluteći – u turističkoj agenciji nisu ni čmrknuli o političkoj situaciji – da u zemlji, koju se prezentiralo kao sjevernoafričku priču o uspjehu, vrije nakon prosinačkog protestnog samospaljivanja Mohammeda Bouazizija, nezaposlenog fakultetski obrazovanog mladića koji je, nakon uzaludnih nastojanja da nađe posao, pokušao zaraditi za život prodajom svojih poljoprivrednih proizvoda, što je izazvalo reakciju policije koja ga je u tome spriječila – po svoj prilici nije pristao na reket. Nakon pokušaja da se nađe s guvernerom svoga vilajeta kojemu se želio požaliti na postupak organa reda, navodno je ismijan i fizički izbačen na ulicu gdje se zatim polio benzinom i zapalio.

Kako bilo, o tome nisam imao pojma; predstavnica agencije koja živi u Tunisu desetak godina prvih nekoliko dana nije nam o svemu rekla ni riječi. Ipak, odmah po dolasku na aerodrom, nakon što smo krenuli prema hotelu, skrenula nam je pažnju na posvuda prisutne orvelijanske portrete tuniskog predsjednika Ben Alija – čovjek doista djeluje poput nekog Velikog Brata koji vas vazda odnekud promatra – zagonetno napomenuvši da bi ti portreti uskoro mogli biti uklonjeni (što se u međuvremenu i dogodilo). Nitko nije obratio pozornost, dakako. Došli smo u turistički posjet.

I doista, prvih nekoliko dana živjeli smo u tuniskoj paralelnoj stvarnosti: prvi Tunis sa svojim hotelskim resortima, marinama i apartmanskim naseljima po europskim standardima, hotelima krcatima izvrsnom hranom i pićima, još okićenima novogodišnjim ukrasima i – posve nadrealno – Djedom Mrazom (uključujući i sobove). Soft intro u arapski svijet, ne može biti nježniji. Svakog jutra doručak završavam halvom, ne mogu je se dovoljno nauživati. Trećeg dana po dolasku posjetili smo glavni grad: na ulazu u medinu ne mogu ne zapaziti policijski kombi prepun policajaca s dugim cijevima. Još nekolicina oko vozila. Tunis je, zna se, demokratska zemlja, odakle sad ovo? No, u labirintu uličica u staroj medini, u prvom pravom susretu s Magrebom, atak na čula je snažan – prvi put vam je doista jasno da ste na drugom kontinentu, u drugoj civilizaciji. Kaftani, marame, kožne torbe, bazični parfemi – jasmin, mošus, ambra – sve moguće marke odjeće i obuće, neopisivo kičasti suveniri, šareni začini, čajevi, hrana, brijačnice, gomile smeća i ljudi koji se ni najmanje ne libe verbalno pa i fizički svratiti pozornost na ono što nude. Uspostavite li kontakt očima, gotovi ste. Progovorite li, nema vam spasa. Uđete li u trgovinu, jamačno ćete nešto kupiti.

“Hau mač?” pitam, pokazujući novčanik.

“Siksti fajv!”

“Nooo, fajv!” Čovjek se hvata za glavu. Izvodi ritual: ne može vjerovati, uništit ću ga, ima malu djecu, ja sam kapitalist, bandit… Predstava s utvrđenom koreografijom.

“Fifti?”

“No, ten.” Ponavlja se ritualno zgražanje. Ukoliko zaista želite spustiti cijenu, krenete van. Svaki vaš korak prema izlazu, deset dinara manje. Cijena pada sa šezdeset i pet dinara na deset. Po svoj prilici bi se mogla spustiti još. Isprva vam je neugodno, ali kasnije shvaćate da je sasvim u redu spustiti cijenu što je moguće niže: kao da se više cijeni vaša sposobnost cjenjkanja nego sama roba koju vam prodaju.

U Tunisu je snimljeno nekoliko vrlo poznatih filmova. Roman Polanski snimio je Pirate, Franco Zeffirelli Isusa iz Nazareta, George Lucas Zvjezdane ratove, Anthony Minghella Engleskog pacijenta, Montipajtonovci Brianov život… Jednog od njih, Michaela Palina, sjetio sam se kad smo posjetili Kairouan, četvrti sveti muslimanski grad, gdje se nalazi najstarija afrička džamija, podignuta 670. godine. Palin je o njoj snimio dokumentarac koji je prikazan i kod nas. Fascinantno. Posjetili smo i izvanredno očuvani amfiteatar u El Jamu u kojem je Ridley Scott snimio Gladijatora. Oko arene dočekuju nas deve kojima izbija pjena na usta: sezona je parenja. Povici Horvatska, Kroatija, Kroasi, Samo gledam, Hau mač… Rano je jutro. Pije se čaj od mente i puši šiša.

S Mohammedom smo se upoznali u Douzu, gradu u središnjem dijelu zemlje, poznatom kao “Vrata Sahare”. Nekad je bio važna postaja karavanama, a danas je poznat po festivalu na kojem se hrvaju deve i pokazuju različiti tradicionalni zanati i vještine stanovnika pustinje. Ipak, Douz je poznat i po tome da je u njemu policija ubila dvoje ljudi koji su sudjelovali u protuvladinim demonstracijama. Slično se dogodilo i u Tozeuru, nedaleko alžirske granice, pustinjskom gradu u kojem Europa djeluje jako daleko, prekrivenom slojevima pijeska i upravo nepojmljivim količinama smeća po ulicama. Paradoks je u tome što Tunižani zapravo itekako drže do osobne higijene i čistoće vlastitih kuća, no kad se radi o javnim površinama izvan turističkih zona, interes im naglo opada: neki dijelovi (polu)pustinje prekriveni su razasutim otpacima; možete se voziti desecima kilometara i nailaziti na smeće po poljima, kao da je neka pustinjska oluja razbucala nekoliko lokalnih Jakuševaca. Primijetio sam stidljive pokušaje vlasti da utječu na svijest ljudi po tom pitanju, ali nisam stekao dojam da su urodili plodom. Ipak, navodno je Tunis najčišći od zemalja Sjeverne Afrike. Ono što mi je također upalo u oči su nebrojene nedovršene kuće i zgrade, razasute uokolo, kako se čini, bez ikakvog urbanističkog plana.

Nakon što smo obišli ostatke ostataka Kartage, jahali na devama i posjetili trogloditsko berbersko naselje kod Matmate, između posjeta oazama Chebika i Tamerza, usput sam negdje kupio Tunisia News, novine na engleskom, zapravo propagandni provladin materijal. Na naslovnici četiri članka, sva četiri o predsjedniku Ben Aliju: gdje je bio, što je rekao, s kim se sastao. Na sljedećim stranicama slično: minhauzenska obećanja o ulaganjima, porastu zaposlenosti, objašnjenja da je mladić koji se zapalio bio psihički nestabilan, da nerede izazivaju smetenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici instruirani izvana, vanjski i unutrašnji neprijatelji… Deja vu? Vrlo neoriginalno, uvijek ista retorika vladajućih: mi činimo čuda na području ekonomije i demokratizacije društva, a raznorazni jalnuši nam podmeću klipove pod noge. Kako bilo, shvatio sam da se nešto iza brda valja. 

Kasnije, dan-dva prije povratka, kad sam već postao svjestan da se u zemlji događaju nemiri (morali smo zaobilaziti neka područja), i da ima ubijenih, promatrao sam hotelsku blagovaonicu u kojoj je dvjestotinjak turista iz europskih zemalja halapljivo tamanilo zeytun meshwi (okruglice od govedine s maslinama), brik a l’oeuf (tunjevina s jajima u kori od tijesta), kuskus s piletinom i ljutim umakom harisa, chakchouku (varivo od povrća sa smeđim šećerom i tučenim jajem) i nalijevalo se tuniskim crnjakom ili Coca-Colom, promatrao sam, dakle, blagovaonicu ukrašenu šarenim girlandama i natpisima Merry Christmas & Happy New Year, i pomislio na scenu iz Kuma 2 u kojoj američki turisti i mafijaši u hotelu u Havani slave novu 1959. dok Fidelovi revolucionari već pale automobile na gradskim ulicama i ruše korumpirani nenarodni Batistin režim. Nemiri u Tunisu nisu se događali u blizini hotela, ali očito je da su prosvjednici režim predsjednika Ben Alija, koji je na vlasti bio od 1987., smatrali korumpiranim i nenarodnim. Ben Ali je inače do 1987. bio ministar unutarnjih poslova i nakratko premijer, kad je u svojevrsnom light puču smijenio doživotnog predsjednika Bourguibu i zatvorio ga u kućni pritvor. (To je otprilike kao da je Ranković svrgnuo Tita.) Premda se ne može reći da se u Tunisu ništa nije napravilo od istjerivanja Francuza 1957., tj. od dolaska na vlast Ben Alija 1987., naročito što se tiče turizma, činjenica je da je vrlo uzak sloj elite bliske predsjedniku posjedovao 90 posto svega. Ostalih desetak milijuna Tunižana preživljavalo je s rečenih stotinu i pedeset eura, u prosjeku, i od bakšiša, tko ima sreće da smisli kakvu uslugu, poput čovjeka usred fascinantnog isušenog slanog jezera Chott el-Jerid, koje se prostire na površini gotovo dvostrukoj većoj od Istarskog poluotoka, koji za život zarađuje fotografirajući se sa svojom pustinjskom lisicom.

U međuvremenu se u Tunisu dogodila povijest. Srušen je režim, Ben Ali je bio pobjegao (u Saudijsku Arabiju gdje je i umro), supruga s tonom i pol zlata nestala je u nepoznatom smjeru, članovi obitelji su pohapšeni… zemlja je u dva dana bila promijenila tri predsjednika, ubijeno je gotovo stotinu ljudi, vjerojatno svi turisti napustili su zemlju – čovjek s pustinjskom lisicom ostat će i bez ono malo bakšiša – i pitanje je kada će se u većoj mjeri vratiti, premda, koliko vidim, aranžmani se ponovno nude… Što će se dalje događati u Tunisu, i okolnim zemljama, ne znam, ali Tunižani su svakako pokazali da je narod u stanju srušiti režim. Ben Ali je ekstremne islamiste držao na uzdi (policija je brijala brade, obeshrabrivalo se nošenje hijaba), što se sviđalo zapadnim vladama, ali je pritom nemilice zgrtao bogatstvo na račun zemljaka (navodno cca pet milijardi dolara, on osobno), što se sviđalo njemu i familiji. Svi su bili sretni, osim deset milijuna osiromašenih Tunižana. Hoće li se sad uspjeti snaći i dovesti na vlast ljude koji će se znati oduprijeti fundamentalizmu s jedne strane, i globalizaciji po neoliberalnoj mjeri s druge? Ili će nakon Kurte uzjahati Murta?