Na medenom otoku Molatu, umorne od putovanja, dočekala nas je domaćica, šjora J-a. Dočekala nas je s litrom domaćeg vina i fino narezanim pršutom. O tome prilikom ugovaranja cijene smještaja nije bilo riječi pa mi je na pamet pala novela jednog od ponajboljih hrvatskih pisaca, Antuna Šoljana, Dobri čovjek s Kaprija, u kojoj mladi par, osposobivši nekako stari leut, brodi kornatskim arhipelagom. Kad su naposljetku ostali bez kruha i bez soli i bez živaca, pristali su predvečer u lučicu mjestašca Kaprije, gdje su ih mještani u to neko praturističko doba kad nije bilo ni butige niti pekare dočekali podrugljivo i gotovo neprijateljski, sve dok im jedan stariji mještanin nije izašao ususret. Izmorenima i gladnima, povrijeđenima neljubaznim dočekom, učinio im se poput spasitelja, naročito kad im je donio polovicu kruha pečenog u pepelu, bocu vina, nešto slanih srdela, kapule i sira prelivenih maslinovim uljem. Sjeo je bez ustručavanja s njima na palubu, skupa su jeli, pili i pušili, i ‟osjećali se kao ugodna mala zajednica‟. Nadugačko im je pripovijedao o otoku i o mjestu ‟ali sve im je to prijalo… jer je sve ovo bilo domaće i dolazilo od srca dobra i gostoljubiva čovjeka‟. Druženje se nastavilo do duboko u noć. ‟Kad je iscijedio posljednju kaplju iz boce, pokupio kruhom posljednje oko ulja s tanjura i popušio posljednju cigaretu, dobri se čovjek digao na noge‟, a mladić ga je onako gotovo makinalno, kurtoazno priupitao ‟bojažljivo, da ne uvrijedi dobra čovjeka ponudom prljavog novca‟… ‟koliko smo dužni za…‟, jer ‟nekako je očekivao da će dobri čovjek, nakon ovako ugodno provedene večeri, u ćakuli među prijateljima, samo odmahnuti rukom i reći, nije važno, naši smo, domaći‟. Dobročinitelj se protegnuo, ‟kao što se radi nakon duge i dobre sjedeljke‟, i, sve u istom registru, bez žurbe izdeklamirao koliko što košta: ‟Pet stotina za kruh… a hiljadu za porciju srdela, trista pedeset za vino, i onda sve ono ostalo, ulje, luk i sitnice, recimo, ko brat bratu, dvije hiljade… A onda, tu su i sir i masline… Recimo, neka bude, ko vama, hiljadu petsto. Sve zajedno tri i po hiljade…‟.

Naša domaćica nam je i na dan prije odlaska donijela upravo frigane srdele i krumpir s lukom preliven maslinovim uljem, i opet bocu vina, da se malo založimo prije no što nam navečer svrati radi sređivanja računa. Cijelo vrijeme boravka na otoku sam se šalio s A., a sve imajući na umu Šoljanovu novelu, ma vidjet ćeš, sve to ćemo dodatno platiti… No, pokazalo se da je gostoljublje bilo nehinjeno, nije bilo ni spomena provijanata.

Molat se pokazao kao pun pogodak, s obzirom da smo skloni retro-turizmu, gotovo nalik onom iz Šoljanovog teksta. Jer, turista je bilo kao u nekoj pred-predsezoni, ili kao nekoć, recimo u nekim ranim 60-ima, kad je ukupan godišnji prihod od turizma bio kojih stotinjak milijuna dolara (a ukupni dug tadašnje države kojih milijardu i po dolara). Kad bismo se navečer spustili do lučice (koju Molaćani zovu Lučina), sreli bismo pet-šest šetača i isto toliko mačaka. Bilo je i nešto ljudi, mahom stranaca, na jedrilicama, i u jedinom restorančiću u kojem nisam jeo jer je orada od po kile, a manjih nema, koštala stotinu i pedeset kuna… Slično je bilo i na plažama, i onoj u uvali Jazi i onim brguljskim kojima i ne znam imena. Na otoku, koji se može uzduž prepješačiti za dva sata, živi kojih stotinu i pedeset ljudi – podaci variraju s obzirom na doba godine – u tri pitoreskna mjesta: Molatu, Brguljama i Zapuntelu. Mačke nisam spomenuo slučajno: kao veliki ljubitelj tih životinjica, sa zadovoljstvom sam primijetio da ih ima neuobičajeno mnogo zdravih, njegovanih i sitih; doista, šećući mjestom neprestance smo ih viđali, u jednom dvorištu bilo ih je čak sedam! Dojmu prošlih vremena doprinosio je i ‟konobar‟ koji je iz improviziranog ‟bara na plaži‟ puštao isključivo Claptona, Bluesbreakerse i slične izvođače, i to taman toliko glasno da godi ušima pa mi je bilo kao da sam se vratio u mladost. No, i bez toga na Molatu sam se osjećao neobično ugodno i izuzetno opušteno, čemu sam se i sâm pomalo čudio. Bit će da mi je prijalo odsustvo mobitela, interneta, radija i televizije, raznih trolova, medijske buke i bijesa i muke. Bit će da mi je prijao zaglušujući krešendo i dekrešendo što je dopirao iz krošanja borova, smrče, tršlje i pukinje: uz to, cvrčci na Molatu zapravo su prvi cvrčci koje sam ikada vidio; dok smo silazili  makadamskim stazama do neke od uvalica, svako toliko bi proletjeli pored nas pa bi se poneki i zaletio u glavu, a jedan nam je uletio i u apartman. Poveliki kukac, malo me podsjetio na onu japansku bubu iz crtića…

Do Brgulja smo pješačili nešto manje od sat vremena prolazeći mimo zapuštenih ili napuštenih njiva i vrtova; spustili smo se prvi put na jednu stranu otoka, a sljedeći put na drugu: svugdje isto, prozirno tirkizno more, vrlo malo kupača, mnogo tišine i mira, izuzmemo li neumorne cvrčke. Razmišljali smo da jedan dan odemo do Zapuntela, na suprotnoj strani otoka, ali ipak radije biciklima. Uslijedila je jedna tipično naša, hrvatska priča. U molatskoj lučici, u staroj zgradi s natpisom ‟Recepcija“ pored ulaza, iza pulta je sjedila djevojka. U drugom dijelu prostorije bilo je posloženo kojih desetak novih brdskih bicikala. Poveselili smo se. ‟Što nam možete ponuditi‟, upitao sam je, na što mi je odgovorila, ‟Zapravo ništa‟. U prvi mah sam pomislio da se šali, da je to neki molatski humor pa sam prihvatio zezanciju, ali ne, nije se radilo o zezanciji. Djevojka nam je pojasnila da uprava u Zadru nikome nije izdala potrebnu dozvolu, koncesiju, što li, pa Recepcija marine nema što za ponuditi, nikakve brošurice o mjestu, ni vez u marini, a niti bicikle. To je dakako bilo teško shvatiti, ali eto, događa se da turist koji je spreman platiti za postojeće bicikle i vezove iste u špici sezone ne može koristiti zbog neke administrativne zavrzlame ili nekih lokalnih animoziteta, sve u svemu, zbog ljudske gluposti. Cura je slegnula ramenima, a mi smo odustali od Zapuntela koji smo ipak vidjeli vozeći se katamaranom natrag u Zadar.

S naše terase pružao se pogled na šumovitu uvalu Jazi uz koju se tijekom 2. svjetskog rata nalazio talijanski fašistički logor kroz koji je prošlo dvadesetak tisuća logoraša, i u kojem je život izgubilo, ovisno o izvorima, između tri stotine i tisuću ljudi. O tom – iz nekog razloga – relativno manje poznatom koncentracijskom logoru do nedavno nisam znao zapravo ništa. Od samog logora – te parcele pakla usred ljepote prirode – ostale su zgrade uprave, zlokobne stražarske kule i vješala. Nakon rata tamo je bila vojarna JNA, zasađeni su borovi pa je sada na prostoru gdje je nekoć bio goli kamenjar, gdje se čuo plač i škrgut zubi, ugodna hladovina. I kupalište. Tu je i pekara. Obitelji s malom djecom uživaju u plitkoj uvali s pješčanim dnom. Mladi igraju picigin. Čuje se smijeh. Razmišljao sam sumorno o tome što se tu događalo prije ravno sedamdeset godina, kad je logor osnovan. Srećom, u funkciji je bio tek nešto više od godinu dana, do pada Italije. Uz betonske galge danas su parkirani automobili. Nema nikakvog obilježja – postoje navodno neki planovi s tim u vezi – tako da neki od kupača zacijelo nisu bili svjesni gdje se nalaze.

Slučajno ili ne, ali jedna od knjiga što sam ih bio ponio sa sobom bavi se upravo umiranjem i smrću; naslov joj je izravan i nesmiljen poput udarca šakom u trbuh: Smrt (AGM, 2011.). Autor, Vladimir Jankelevitch, ‟jedan… od najznačajnijih mislilaca moralnih paradoksa druge polovine XX. stoljeća, a ujedno jedan od najvećih filozofa suvremene glazbe u svijetu‟, o smrti govori kao o ‟najizvjesnijoj neizvjesnosti‟ i ‟najneizvjesnijoj izvjesnosti‟, a knjiga je nastala na temelju predavanjâ što ih je držao upravo tijekom 2. svjetskog rata u Toulouseu, krijući se od nacista.

Tako sam, između kupanjâ, s puno erosa uživajući u suncu, moru, vjetru i životu, oslonjen o zid ruševne zgrade u kojoj su možda isljeđivali zatočenike, u kojoj je možda netko i ubijen,  povremeno kontemplirao o smrti, o smrti koja (mi) je posve bliska i posve neshvatljiva. ‟I sam zbunjujući pa čak i vrtoglavi značaj smrti… jednako je proturječan: s jedne strane, smrt je misterij metaempirijskih, to jest beskonačnih dimenzija, odnosno posve bezdimenzionalni misterij, a s druge strane uobičajen događaj koji se zbiva u iskustvu, a ponekad i pred našim očima.‟ Nije mi strano razmišljanje o konačnosti (moga) života usred uživanja u istom; ne na neki morbidan način, više u smislu intenziviranja svijesti da sada i ovdje jesam živ (i da relativno skoro to više neću biti), više u smislu potenciranja vrijednosti i važnosti svakog tog prolaznog sada i ovdje, mojega i svačijega. Primjerice, vašeg. ‟…jer dostaje sitnica, ugrušak u arteriji, grčenje srca, pa da ‘ono tamo’ odmah bude ‘ovdje’… Smrt je posve blizu, nevidljiva, a ipak tako bliska… Cio naš život ovisi o sljedećoj sistoli ili sljedećoj dijastoli, o čudu koje se svake sekunde neprestano obnavlja!‟ Čudo. I stoga mi je vazda teško pojmiti zašto se neki među nama ponašaju prema bližnjima svojima tako da im svojim riječima i djelima zagorčavaju taj tako kratak i tako dragocjen i krhak život, i ne samo da im ga zagorčavaju, nego su toliko zaslijepljeni da im ga prije reda oduzimaju, kao nekoć ovdje, nekoliko desetaka metara od mjesta na kojem se sunčam. Ima li ičeg goreg?

I tako sam provodio vrijeme na Molatu, razmišljajući (i) o smrti i uživajući u životu, čitajući Jankelevitchevo filozofiranje o posljednjim stvarima i roman Susane Fortes, Quattrocento (Fraktura, 2010.), o političko-vjerskoj uroti protiv Medicija Anno Domini 1478., pravu književnu poslasticu spram koje mi je Da Vicijev kôd djelovao još beznačajniji no što jest. Nije me bilo briga za otvorenje Olimpijskih igara niti njegovu masonsko-iluminatsku simboliku. Premda su u davna vremena na otok nasrtali razni, čak i engleski gusari, evo ga i dalje tu, a evo sam i ja bio, sa željom da se vratim.