navigacija

Bijela Smrt na Rabu

Foto: Wikipedia

Franz, kojemu je bilo trideset i šest godina, stigao je na otok umoran, ali zadovoljan zbog premještaja. Napokon! Napokon! Napokon se riješio te proklete zemlje i tog prokletog, prokletog posla. Da, odradio je pošteno svoj dio, i sad je to iza njega. Poželio je da je Theresa ovdje s njim, Theresa i djevojčice. Nedavno im se rodila treća kći, Isolde. Poželio ih je zagrliti, snažno; obuzimala ga je bolna čežnja, premda nije prošlo ni mjesec dana od kad ih je vidio. Ta one su mu sve na svijetu!

Ovdje je povazdan tako tiho, svijet je priprost i svi mu se sklanjaju s puta dok prolazi kamenitim uličicama. Žene u crnom, mršava djeca, poneki muškarac... svi uvučeni u sebe, povlače se u kuće, u dvorišta, zatvaraju vrata za sobom, motre ga iza rebrenica. Pogled na gradić s druge strane uvale djeluje smirujuće na njegove istrošene živce. Čak četiri zvonika ocrtavaju se na modrom proljetnom nebosklonu, nigdje takvo što nije vidio. Kad uhvati vremena, kao sada, sjedne na klupicu, zapali cigaretu i promatra svaki detalj, od zidina na samom rtu, do šume s desne strane gradića. To ga smiruje, makar zna da ne bi smio pušiti, zbog srca.

Ovdje prije spavanja ne mora piti schnapps; spava tvrdo, bez snova. Posla ima, i oko Trsta, i oko Rijeke, u Istri... još je neizvjesno kad će se vratiti svojoj obitelji, u rodni kraj. No, da, više ne mora piti da bi mogao zaspati. Otkad više ne mora slušati kloparanje kotača po tračnicama, i cviljenje kočnica, i svu onu strku, povike, topot nogu... mnogo je opušteniji. Vratio mu se i apetit, riba je ovdje vraški ukusna, a vino je upravo senzacionalno; morat će, kad sve ovo svrši, dovesti amo obitelj. Djevojčicama će prijati morski zrak; zamišljao je kako šeće s Theresom ruku pod ruku, ispod zidina je lijepa šetnica uz more. Na Uskrs je bio na misi, premda se bio izjasnio kao Gottgläubiger, ipak je otišao – jednom katolik, uvijek katolik – znao je i da će Theresi biti drago da je otišao, a kasnije se zadržao u razgovoru sa župnikom. Ovaj mu je rekao kako je novce za gradnju šetnice darovao 1910. princ Alois von Lichtenstein, a i bečki gradonačelnik, doktor Lueger bio je tu, godinu dana nakon Franzova rođenja. Čak i car Franjo Josip, 1875.! Dobra stara vremena. Svijet je danas drugačiji, pomislio je sumorno. Zadnje tri-četiri godine... sve bi bilo drugačije da nije bio premješten u Linz, i da se nije pojavio taj Prohaska! Prokleti Prohaska. Samo zbog njega je, kad su mu u uredu u Tiergartenstrasse 4 ponudili posao u Institutu, odlučio prihvatiti novu dužnost. Schloss Hartheim. Pokušao se, kad je shvatio o čemu je riječ, zahvaliti na povjerenju, ali, alternativa je bila da se vrati u Linz... ili mu se moglo dogoditi i štogod gore... ljudi su nestajali... pa je prihvatio.

Poslije je sve išlo nekim svojim tijekom, bio je kotačić u mehanizmu toliko složenom da ga se prestao truditi razumjeti, jer on je bio zadužen samo za osiguranje Instituta, i on je taj posao obavljao besprijekorno, i on nije gurao nos u ono čime su se bavili liječnici i bolničarke. Zato i jest napredovao, jer su znali da će dovesti stvari u red ma gdje ga premjestili, i jer je izvršavao naređenja. Ali, mein Gott, svaki novi posao bio je sve... odurniji – duboko je povukao dim – i sve... izazovniji.

Da, lagao bi samome sebi kada bi tvrdio da mu nije laskalo što su ga nadređeni držali čovjekom od povjerenja; on, koliko jučer sitni policijski službenik u austrijskoj provinciji, obavljao je najodgovornije poslove, poslove obavijene velom tajnosti. Ni pred Theresom nije smio pisnuti o tome što se zapravo događa na tim mjestima. Dobro se sjećao kad je po prvi put počeo nazirati njihovu pravu svrhu. Bilo je to u proljeće, prije dvije godine. Rečeno mu je da će, uz uobičajene sigurnosne poslove, nadgledati i gradnju novih baraka. Upravo je završio s doručkom, kad ga je Michel pozvao ustranu i šapnuo mu da dođe nešto pogledati. Hodali su nekih petnaestak minuta kroz šumarak, i usred čistine ugledali novogradnju s tri prostorije, svaka tri metra puta četiri. Kad su ušli, bilo mu je jasno čemu će služiti: vidio je to u Schloss Hartheimu.

Pokušao je prosvjedovati kod Globocnika, ta on je ponajprije policajac, zar ne, nije valjda zato ovdje, ali ga je ovaj prvo pohvalio, potom mu ponudio odsustvo, a onda ga pismeno obavijestio da se od sada nadalje obraća Wirthu, tom prostaku i zvijeri od čovjeka. I što je trebao, vratiti se u Linz? To nije dolazilo u obzir. Uostalom, nije ga se ticala konačna svrha tog mjesta; njegovo je bilo da se pozabavi osiguranjem, da se pobrine da ne bude kriminala. Da bude reda, jednom riječju. Ostao je tu do kolovoza, i doista je sve funkcioniralo po propisima, teret je redovito dolazio, desetci, stotine vagona... i sve je rješavano u najkraćem mogućem roku, nije bilo praznog hoda, sortiranje robe, dragocjenosti tu, kosa tamo, zubi onamo, sve se uredno prikupljalo i odlagalo, pobrinuo se da sve bude pod strogim osiguranjem. Napokon, za to je bio odgovoran. Za sudbinu tereta nije bio odgovoran. Nije imao ništa s tim. Nije želio imati ništa s tim. Sveo je izravne kontakte na najmanju moguću mjeru.

Najteže mu je palo to što je Theresa ipak saznala, bilo je to u lipnju, došla ga je posjetiti s Brigitte i Renate, bio je presretan što ih vidi... Smjestio ih je u obližnjoj kuriji, uz ribnjak, prekrasno, mirno mjesto... Park nalik ovom tik uz lučicu. Prve noći vodio je ljubav s Theresom, nije je se mogao nasititi, zaspali su zagrljeni. Svaki dan bi ujutro u svojoj bijeloj uniformi odjahao na posao i vratio se poslijepodne pa su ručali, i potom odlazili u zajedničku šetnju. Djevojčice su ga, da, obožavale. Njegovi plavokosi anđeli... Ali, jednog dana Theresa ga je dočekala na pola puta, zatekao ju je uplakanu na nekom panju pored cestice. Ona pijana svinja, Ludwig, izbrbljao se pred njom. Trebalo mu je dugo da je uvjeri – danima mu nije dala da joj se približi u postelji – kako je njegov posao isključivo administrativne naravi, da u njemu uživa, i da je on i dalje policajac, profesionalac. I da nije poslu pristupio, kao i uvijek, profesionalno, ne bi ga Globocnik predložio za novi premještaj.

Preuzeo je komandu 1. rujna. Pogon je bio nedavno stavljen u funkciju, ali stanje je bilo na rubu rasula. Riječju: Schweinereie. I sad mu se okrene želudac kad se sjeti infernalnog prizora prigodom dolaska: stotine tijela u različitim fazama raspadanja – neopisiv smrad – hrpe odjeće, novčanica, zlatnine... sve razbacano uokolo. Čula se harmonika, pijana pjesma i ženska cika: Ukrajinci su doveli kurve. Eberl je očito bio krajnje nesposoban, i bilo je jasno zašto su njega, Franza, poslali da dovede mjesto u red.

I sad je, promatrajući ljeskanje sunca na valovima, osjetio nalet adrenalina kad se prisjetio svog entuzijazma. Uvijek je bio ambiciozan, da, ne srami se toga. Nakon što je prevladao prvotni šok, prihvatio se posla. Prvo je od nadređenih tražio da se na neko vrijeme obustave transporti; mjesto je trebalo temeljito počistiti. A potom... želio je da mjesto izgleda, pa, lijepo. Dao je da se barake nanovo ofarbaju, da se staze pospu novim slojem šljunka; pobrinuo se da veliki sat na staničnoj zgradi i red vožnje izgledaju autentično, na svim prikladnim mjestima zasađeno je cvijeće – mnogo cvijeća – i živica, postavljene su klupe... Čak je angažirao i arhitekta iz Beča oko izgradnje zoološkog vrta – želio je da osoblju bude doista ugodno. Na kraju "cijevi" postavio je kante; katkad je nova tura morala čekati pa da se ne mora naknadno čistiti za njima. Posao je bio... zahtjevan, i samo mu je još trebalo nezadovoljno osoblje. Jer, bilo je perioda kad je dnevno – da, dame i gospodo, dnevno!, obratio se nevidljivim sugovornicima – pristizalo njih petnaestak tisuća, i svatko je morao savjesno obavljati svoj dio posla; svako otezanje moglo je dovesti do nereda, kaosa. U svakom slučaju, njegov se trud oko uređivanja i osiguranja isplatio: posao se odvijao besprijekorno, nije više bilo krađa, nije bilo praznog hoda. Nije ga Globocnik uzalud proglasio najboljim komandantom...

Osjetio je kako mu se prsni koš širi. Čulo se kričanje galebova u daljini. Ipak, pretjerivao je s pićem u to doba, da, priznaje. Uza sav užitak koji je crpio iz priznanja nadređenih, svjestan da časno i profesionalno obavlja svoju dužnost, navečer, prije spavanja... pio je, da, previše... Uspio je dobiti dopust nekoliko puta, i Theresa je primijetila da je... da se promijenio. Svatko bi se promijenio na tom prokletom mjestu!

Ali, sad je to gotovo, sad je to iza njih. Beskrajno se radovao kćerima, da, mora ih dovesti ovamo, ova je klima milost Božja. Još samo malo, neće ni ovo trajati zauvijek. Čizmom je zgazio opušak. Preplavio ga spokoj. Život uvijek pobjeđuje, pomislio je zadovoljno, život i ljubav. 

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (12 ocjena)

Komentari

Registracija
  • gospon profesor

    06.10.2015 u 20:11h

    @ PetarZ: http://blog.vecernji.hr/darko-milosic/uzas-uzas-5495
    Komentar je uređen 06.10.2015 u 20:12h
    0 0% 0
  • gospon profesor

    06.10.2015 u 20:11h

    Hvala na komentaru. Poznata mi je knjiga koju spominjete. Nedavno sam pročitao knjigu o glavnom liku moje kratke priče, ali o tome u nekom novom tekstu. Pozdrav i ne bojte se!
    0 0% 0
  • PetarZ PetarZ

    06.10.2015 u 12:04h

    Ovo ljeto mi je pod ruke došla knjiga C. Rajchmana "Ja sam posljednji Židov". Kritična masa moćnih ljudi sa smislom za praktično, tehnološki napredna koja se odrekla Božjeg zakona. Oni u Židovima nisu vidjeli ni ljude ni osobe, samo "tehnološki problem". Čovjek može nešto slično i danas ponoviti a preduvjet je isti - mora se odreči Božjeg zakona. Ostalo će odraditi pravnici, političari, znanstvenici, kulturnjaci... Zapravo to i radi. Afera Planned parenthood je ista stvar. Embriji nisu osobe (ili se mi još nismo dogovorili jesu li) i možemo s njima što nas je volja. Prodaja komada tkiva je samo "praktično i racionalno rješenje" kao što je bilo vađenje zubi i pravljenje sapuna. Meni je najdomljivije iskreno čuđenje zaposlenika Planned P zašto se netko čudi što oni to rade. Petar Z
    0 0% 0
  • PetarZ PetarZ

    06.10.2015 u 12:04h

    Ovo ljeto mi je pod ruke došla knjiga C. Rajchmana "Ja sam posljednji Židov". Kritična masa moćnih ljudi sa smislom za praktično, tehnološki napredna koja se odrekla Božjeg zakona. Oni u Židovima nisu vidjeli ni ljude ni osobe, samo "tehnološki problem". Čovjek može nešto slično i danas ponoviti a preduvjet je isti - mora se odreči Božjeg zakona. Ostalo će odraditi pravnici, političari, znanstvenici, kulturnjaci... Zapravo to i radi. Afera Planned parenthood je ista stvar. Embriji nisu osobe (ili se mi još nismo dogovorili jesu li) i možemo s njima što nas je volja. Prodaja komada tkiva je samo "praktično i racionalno rješenje" kao što je bilo vađenje zubi i pravljenje sapuna. Meni je najdomljivije iskreno čuđenje zaposlenika Planned P zašto se netko čudi što oni to rade. Petar Z
    0 0% 0