navigacija

Opća kultura – sve što treba znati

Foto: Darko Milošić

Moglo je to biti negdje ujesen 1974., ili možda u proljeće 1975. godine. Trčao sam cijelim putem od škole do kuće, ne bih li svojim zabrinutim ukućanima (‟Što je sad opet?‟) čim prije priopćio ono što se toga dana zbilo tijekom nastave. A zbilo se to da nam je u školu došao trgovački putnik Školske knjige iz Zagreba, s primamljivom ponudom: knjigama kakve do tada nisam imao prilike vidjeti. U ponudi je bilo jedanaest slikovnica, tri ilustrirane knjige o životinjama, i nešto što je za mene tada bilo poput interneta: Svijet oko nas – enciklopedija za djecu i omladinu, 1 i 2. A sve su mi se meni malome učinile goleme, prekrasne, čarobne. Ukućanima sam uzbuđeno objasnio kako nam je učiteljica rekla da moramo kupiti sve te knjige, što zapravo nije bilo baš tako, ali sam ja to tako želio shvatiti, ili sam njezinu preporuku shvatio predoslovno. Nisam se – objašnjavajući im o čemu se radi – morao mrštiti poput one djece s jumbo plakata koja su u sklopu reklamne kampanje beskompromisno izjavljivala roditeljima da ‟hoće internet‟. Budući da sam čitao ima tome nekoliko godina, već sam sljedećega dana mogao svojoj ‟drugarici‟ – inače neobično brižnoj i dragoj Nadi Š. – objaviti da bih ja naručio cijeli komplet. I tako sam sa sedam ili osam godina mogao saznati bezbroj zanimljivih stvari. Nemam ovoga časa pri ruci spomenutu enciklopediju, ali ispred unutrašnjeg oka promiču mi prizori stranica sa zanimljivim ilustracijama, o svemu i svačemu, i mogu reći da sam, kao i mnogi generacijski mi bliski sugrađani, o svijetu oko nas informacije u svojim nježnim godinama crpio iz Svijeta oko nas. Knjiga je, dakako, bila, u skladu s vremenom, u stanovitoj mjeri ideologizirana, kao uostalom i sve onodobne čitanke ili udžbenici iz povijesti, ali u sredini u kojoj sam živio ideologija me se slabo hvatala, a ostalo je tako i do danas. Ono što sam tada osjetio bilo je oduševljenje, upravo ushićenost nad raznolikošću i neobičnošću prirode & društva, životinjskog i biljnog svijeta, i ljudskog svijeta kulture i civilizacije, svemir da ne spominjem. A tako je, hvala Bogu, i danas.

Stoga sam, kad sam nedavno u rukama po prvi put držao knjigu Dietricha Schwanitza, Opća kultura – sve što treba znati (Mozaik knjiga, 2008.), reagirao refleksno: odmah sam je, zbog provokativnog i pretencioznog naslova, poželio pročitati (dijete u meni: oho, novo izdanje Svijeta oko nas!). Budući da sam svakoga dana sve svjesniji koliko zapravo ne znam, i budući da općenito mislim da imam podosta rupa u općoj kulturi, pomislio sam da bi bilo (hura, napokon!) izvanredno saznati što je to ‟sve‟ što bih trebao znati. Dok je još nisam prelistao, na temelju korica – knjiga je inače nalik na ciglu, božesačuvaj da se napravi nešto što ugodno leži u rukama – pretpostavio sam da se radi o još jednom u nizu sličnih djelaca što su se u zadnjih dvadesetak godina pojavila na tržištu, popularno pisane povijesti filozofije ili umjetnosti, ili povijesti kao takve. I premda ova knjiga doista spada u tu kategoriju i pokriva sva spomenuta područja, od sličnih naslova uvelike se razlikuje, prije svega po osebujnom autorskom pristupu i stilu pa i po ambicijama. Dietrich Schwanitz na gotovo svakoj stranici skreće pozornost čitatelja na sebe – osim svojom erudicijom – svojim ironičnim opaskama (‟Dešifriranje [psihoanalitičko] uvijek vodi natrag u vlastitu biografiju. To nas sve čini obiteljskim povjesničarima, a tamo se otkrivaju istinski krivci: roditelji.‟), jetkim komentarima (‟[Njemačka] je i dalje opsjednuta [Hitlerom], što se vidi po tome da se svake dvije minute zaklinje da ga je prevladala.‟) i duhovitim zaključcima ([O političkoj korektnosti] Ponajviše će ružni, diskriminirajući izrazi čudom ozdraviti, kao da su posjetili semantički Lourdes: više se neće reći ‘nizak’, nego ‘vertikalno uskraćen’, ne ‘glup’, nego ‘drugačije nadaren’.‟). Katkad i patetikom (primjer slijedi). Time zapravo uspijeva na niz općepoznatih ili manje poznatih činjenica baciti novo svjetlo, i nerijetko suhoparne povijesne podatke osvježiti kakvom anegdotom ili ih prokomentirati iz iskošene, ili jednostavno svoje osobne, naglašeno njemačke, naglašeno humanističke perspektive (autor je inače bio profesor anglistike na hamburškom sveučilištu; o Shakespeareu emfatično piše: ‟Engleskoj je bilo suđeno svijetu darovati pjesnika svih pjesnika i dramatičara koji je uz Boga u ovom svijetu najviše stvorio… vlastitim pjesništvom umnaža Božje djelo stvaranja…‟).

Meni je, kao wannabe ‟slobodno lebdećem intelektualcu‟ takav pristup općenito blizak; neobično uživam čitajući knjige kod kojih nanjušim istinski samosvjesnog, reader-friendly autora koji piše s po mogućnosti (auto)ironičnim odmakom od prevladavajućeg diskursa/duha vremena ili dosadnog pretencioznog akademskog formalističkog kako-sam-samo-pametan daveža, prodavače ideoloških fantazmi da ne spominjem. (Odmah mi pada na um urnebesno zabavna Kultura novoga vremena (Antibarbarus, 1997.), Egona Friedella: nemojte propustiti. Hint: Friedell je – neobične li koincidencije što je upravo otkrih – umro baš na današnji dan, kada pišem ovaj tekst, odnosno, 16. ožujka 1938. Shvativši da po njega dolaze nacisti, ubio se skočivši kroz prozor. Prije toga viknuo je prolaznicima, ‟Pazite! Maknite se!‟ That’s the Spirit.).

Nego, Schwanitz. U uvodnom dijelu, u kojem se bavi poviješću Europe, piše: ‟Naša je kultura zemlja koju vodom napajaju dvije rijeke, od kojih jedna izvire u Izraelu, a druga u Grčkoj‟ (neki će se sjetiti jednog mog teksta na tu temu, Kralj David vs. kralj Edip). Prvih šezdesetak stranica posvećeno je dakle, antici, Grčkoj i Rimu te Bibliji. Potom, kronološkim redom, ali, velim, nimalo zamarajuće, čitamo o povijesti srednjega vijeka, o renesansi, reformaciji (knjiga je pisana ponajprije za njemačkog pa tek onda za europskog itd. čitatelja), i potom sve do kraja 20. stoljeća (govoreći, kao Nijemac, o holokaustu, kaže: ‟Nikad jedan narod nije učinio ništa luđe. Time su sami sebi priskrbili sudbinu koju su bili namijenili Židovima: izopćili su se iz kruga civiliziranih. Sad oni nose žig zbog kojega su kršćani progonili Židove sve do u naše vrijeme: ubili su Boga. Svijet u kojem će to biti zaboravljeno, nije zamisliv‟.). Slijedi dio u kojem se bavi europskom književnošću, književnim kanonom: od Danteove Božanstvene komedije do Čovjeka bez svojstava Roberta Musila. Evo jedne tipične opaske: ‟Don Quijotea dobro je pročitati kad se ima posla s ideološkim križarima, dakle s ljudima koji su pritisnuti potrebom da svojim banalnim životima udahnu nešto smisla, koji cijelu zbilju pretvaraju u fantastičan scenarij što im dopušta igrati grandioznu ulogu‟. Zatim piše o povijesti umjetnosti, o stilovima i pojedinim umjetnicima, potom o povijesti glazbe i povijesti filozofije, ideologijama, teorijama i znanstvenoj slici svijeta.

Posebno mi je zanimljiv bio dio o ‟teorijskoj sceni i tržištu mišljenja‟, donekle na tragu izvrsne knjige jednog drugog Nijemca, Jochena Hörischa, Teorijska apoteka – pripomoć upoznavanju humanističkih teorija posljednjih pedeset godina, s njihovim rizicima i nuspojavama (Algoritam, 2007.), premda Schwanitz o marksizmu, Frankfurtskoj školi, teoriji diskursa i dekonstrukciji itd. piše manje opširno od kolege mu. ‟Teorijska je scena danas tržište mišljenja s nestalnim deviznim tečajem. Kao i nad drugim tržištima, i nad njim kraljuje boginja mode… Ima, dakle, teorija koje su in i onih koje su out. Postoje lažne etikete i imitacije modnih marki, nelojalna konkurencija i jeftine ponude, nostalgije, valovi recikliranja, totalne rasprodaje i roba s greškom, bumovi i depresije, padovi i uzleti… treba imati nos za teorijske trendove.‟ Primjerice, ‟jezik kritičke teorije već je dugo out. Po njemu se prepoznaju stari šezdesetosmaši. Dakako, mnogi od njih sjede u šefovskim foteljama kulturnih ustanova i tko želi unutra, mora naučiti frankfurtski dijalekt‟. In su teorija diskursa, feminizam, Derrida i Foucault, i, dodao bih, Žižek.

U poglavlju Znanost i njezine slike svijeta piše o povijesti sveučilišta, napretku znanosti, Darwinu (‟…ideja o procesu koji nitko nije isplanirao, jer on upravlja samim sobom, tako je uništila i posljednju nadu teologa.‟), Einsteinu (‟Vrijeme se može preračunati u prostor, i obrnuto.‟) i Freudu (‟U društvu u kojem se otvara sve više prostora slobode, a time i mogućnosti izbora, sve je više prilika osjećati se krivim ili, pak, kriviti druge. Ovdje psihoanaliza nudi univerzalno sredstvo opuštanja: premda čovjek ustrajno čini gluposti, to ne čini doista on, nego njegov slijepi putnik, njegova podsvijest. Od otkrića podsvijesti svatko ima blizanca kojeg čini odgovornim za sve… On je nešto strano i začudno, a ipak istinski mi sami. On je i naš vječiti žrtveni jarac, tragični junak na kojeg prenosimo svoju krivnju, da bismo na posljetku morali shvatiti kako je ona samo naša.‟).

Potpoglavlje pod naslovom Društvo zaslužuje (kao i još neka) poseban tekst; ukratko, Schwanitz pojašnjava razlike između tradicionalnog i modernog društva na način koji (mi) otvara oči. Osnovni problem onih koji bi (radikalno) mijenjali društvo jest nemogućnost da ga u njegovoj kompleksnosti do kraja shvate; ljudi općenito pretjerano simplificiraju, jer im je prijatna iluzija da neki fenomen uistinu razumiju. Stoga i modernom društvu (a ono se danas tako ubrzano mijenja da je teško predvidjeti daljnji razvoj) prilaze kao da je riječ o tradicionalnom društvu (koje je bilo hijerarhijsko i statično). U potonjem je osobni identitet bio jednak društvenom (seljak = seljak, knez = knez… u svim aspektima: društvenom, pravnom, ekonomskom, psihološkom); nema razlike između ega i uloge. Od čega se danas sastoji društvo? Od komunikacije, kaže Schwanitz (ili možda, hajde da budem in, od diskursâ), dakle, od prolaznih i neuhvatljivih događaja. A strukture društva sastoje se od ustanova/sustava koji mogu povezati različite tipove komunikacije. Čovjek više ne pripada jednoznačno samo jednom sustavu, kao nekad, nego tijekom života igra različite uloge ili obavlja različite funkcije. Stoga mora razviti vlastiti identitet (samosvjesni ego), koji onda zaodijeva u ovu ili onu ulogu (malo je student, pa je malo privatni poduzetnik, pa se malo kandidira na lokalnim izborima… skače iz sustava u sustav (znanstveni, ekonomski, politički…), iz jedne komunikacijske strategije u drugu, što, dabome, izaziva stanovitu zbrku oko nas). ‟Identitet i društvo su se razdvojili. Identiteti su dani na raspolaganje ljudima, tako da danas svatko može biti originalan, a da ne trpi nikakve posljedice. S druge strane, ljudi ne mogu shvatiti društvo. Ono je samostojna tvorevina koja funkcionira prema vlastitim društvenim, a ne osobnim zakonima. Ta teškoća čini najveću prepreku za razumijevanje modernog društva.‟ Društvo nije gomila ljudi. ‟To ima neugodne posljedice… više nije dovoljno jednostavno željeti najbolje za društvo i to onda izravno ostvarivati. U privatnom životu još imamo šanse, jer je taj teren neusporedivo pregledniji. Međutim, dosad su najbolje društvene namjere uvijek imale katastrofalne posljedice, i to stoga što su ljudi imali naivnu sliku o društvu. Pritom se moderno društvo uglavnom zamišljalo kao tradicionalno, što je svaki put bilo kobno.‟ (Na tragu ovoga: teme odnosa pojedinca i društva bio sam se dotaknuo u tekstu Osviješteni pojedinac – samosvjestan narod).

Slijede završna poglavlja koja su, kao što rekoh, svako za sebe toliko vrijedna pažnje da zaslužuju posebne osvrte, za koje u ovom formatu nema prostora (Povijest rasprave o rodu; Uvod u pravila prema kojima se odvija komunikacija među obrazovanim ljudima; Kuća jezika; Svijet knjiga i pismo; Geografija za svjetske žene i muškarce; Inteligencija, nadarenost, kreativnost; Što se ne smije znati; Refleksivno znanje…). Tu do izražaja dolazi autorova ambicija da njegova knjiga ne bude tek još jedan pregled spomenutih tema, nego da služi na izgradnju u onom – tko se toga još sjeća – humanističkom smislu Bildunga (naslov izvornika je Bildung: alles, was man wissen muss), dakle, u smislu formiranja pojedinca, u smislu kultiviranja samoga sebe, u smislu sazrijevanja, što je zapravo cjeloživotni proces koji podrazumijeva osobnu preobrazbu i trajno (samo)preispitivanje.

Knjiga – kojoj se dakako ponešto može i prigovoriti, kao i svakoj knjizi – završava Kronološkom tablicom, popisom knjiga koje su promijenile svijet, Kronologijom kulturne povijesti i Kazalom imena.

U ovo doba u kojem smo u opasnosti da se udavimo u moru medijski generiranog informacijskog trasha (vidi: Medijski ekvivalent fekalijama), budite dobri prema sebi, učinite nešto za sebe i svoj intelekt i duh, i za intelekt i duh nekog svog djeteta: čitajte ovu knjigu i dajte je na čitanje drugima.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (4 ocjena)