navigacija

Orgazmima se – nažalost – ne rješava sve

Foto: Darko Milošić

Knjigu koju sam nedavno čitao (i pokušavao shvatiti) napisao je Norman O. Brown, kod nas zapravo nepoznati američki filozof. Radi se o djelu Život protiv smrti: psihoanalitički smisao povijesti (Naprijed, Zagreb, 1989.), koje je prvi put objavljeno 1959. i koje je tijekom šezdesetih bilo prilično popularno (navodno je to bila jedna od omiljenih knjiga Jima Morrisona). Brown (re)interpretira i radikalizira frojdovske ideje, u smislu da ga čita na nov, emancipatorski način koji najavljuje (utopijski) duh šezdesetih. (Pedesetih godina se, naime, Freud u Americi općenito čitao kao zagovornik potiskivanja, koje da je nužno da civilizirano živimo.) Dakle, valja imati na umu kad i gdje je knjiga objavljena, a nije zgorega poznavati lik i djelo Sigismunda Schlome Freuda. Evo uvodnog pasusa:

Bolest zvana čovjek

Postoji jedna riječ, koja je, ako je dobro razumijemo, ključna za Freudovu misao. Ta riječ je “potiskivanje”. Čitava zgrada psihoanalize, rekao je Freud, temelji se na teoriji potiskivanja. Cijeli Freudov život bio je posvećen proučavanju fenomena koji je nazvao potiskivanjem. Frojdovska revolucija radikalna je revizija tradicionalnih teorija o ljudskoj prirodi i ljudskom društvu i ona postaje nužna ako potiskivanje prihvatimo kao činjenicu. Gledano iz nove frojdovske perspektive, bit društva je potiskivanje individuuma, a bit individuuma je potiskivanje samog sebe.

Čovjek je, u tom smislu, neurotično stvorenje koje potiskuje svoje autentične, biološki zadane nagone. Pitanje mentalnog zdravlja zapravo je iz stanovite perspektive, one društvene, pitanje stupnja: mentalno zdrav je onaj koji glatko funkcionira u društvenom u-stroju. No, što ako je društveni ustroj bolestan? Naposljetku, on sâm je proizvod su-djelovanja mnoštva neurotičnih pojedinaca. Ispada da je onaj tko najbolje funkcionira u bolesnom sustavu zapravo najdalje od stvarnog mentalnog zdravlja. Osjećaj nepripadanja, nelagode i otuđenosti od takvog neurotičnog društva postaje tako znak da smo relativno mentalno zdraviji pojedinci. Što nam je od slabe pomoći, jer će nas bolesnici veći od nas proglasiti luđima od sebe. Primjera ima koliko hoćete, samo se osvrnite oko sebe. Od “obilježenih pacijenata” koje luda obitelj dovodi u umobolnicu, preko neshvaćenih “ćaknutih” profesora pa do pomračenja uma čitavih višemilijunskih zajednica poput Njemačke u doba nacizma.

Odakle neuroza? Pa, ako je u samim našim temeljima žudnja za doživljavanjem ugode i izbjegavanjem bola i ako je cilj “načela ugode” sreća/zadovoljstvo/užitak, problem je u tome što se – tako izgleda, zar ne? – cijeli svijet (sekularne i religijske institucije, običaji, tradicije, pravila itd.) urotio da nas spriječi u postizanju toga cilja. Odnosno, “načelo stvarnosti” u sukobu je s “načelom ugode”, što uzrokuje potiskivanje. A potiskivanje nagona je… nezdravo. Frustrirajuće. Bolno. Katkad izluđujuće. Ali je ipak nužno da bismo imali “civilizaciju”. Naslućujete li kompleksnost i golemost problema s kojim se suočavamo? Pustimo li nagonima na volju, neće li civilizacija propasti? Neće li se sve te divne institucije koje smo stoljećima osmišljavali urušiti? Ako pak pretjerano potiskujemo nagone, stvaramo kao bolesni pojedinci bolesno društvo u kojem kolektivno patimo, a nagone iživljavamo na (samo)destruktivan način. Obolijevamo tjelesno i psihički ili silujemo, postajemo ovisnici ili ratujemo. Kao izlaz nudi nam se ideja o sublimaciji: preoblikujmo energiju nagona u nešto društveno prihvatljivo, čak uzvišeno. Zvuči dobro, osim što je to u osnovi i opet potiskivanje, samo zakrinkano “višim ciljevima”. Prema Brownu: sublimacija je prerušena represija, ili: sublimacije zadovoljavaju nagone isto onoliko koliko čitanje jelovnika zadovoljava apetit. Dakle, nagone ne možemo uništiti, nego ih potiskujemo izvan domašaja svjesnog dijela ličnosti, branimo se od njih složenim sustavima (samo)nadzora što smo ih usvojili kroz proces socijalizacije, a rezultat je da se nagoni izbačeni kroz vrata vraćaju kroz prozor, i katkad nas doista sablazne, zaprepaste i prepadnu. Ili izazovu osjećaj krivnje pa nam oni neki bližnji koji su stvarno majstori u potiskivanju, čak profesionalno, kažu, »…aha, vidiš? A lijepo smo ti govorili da ćeš nastradati ako…«.

Ni Freud nije baš bio načisto što s tim vječitim problemom. Katkad bi se zalagao za odricanje od nedoraslih snova o beskrajnoj ugodi i za bezuvjetno prihvaćanje stvarnosti, a katkad za mijenjanje stvarnosti da bi se postigla ugoda. Ili nešto između. U svakom slučaju, svjesno Ja je općenito podređenije načelu stvarnosti nego načelu ugode, a ako nam se čini da kod nekog nije tako, uvijek ga možemo osuditi kao oblapornika, preljubnika, hedonista, ili već prema situaciji. Radije ćemo baciti kamen, nego priznati da bismo i mi rado… Radije ćemo vlastitu ugodu iživjeti kroz snove, fantazije ili psihofizičke bolesti. Brown: U okolnostima potiskivanja, pod vladavinom načela stvarnosti, potraga za ugodom degradirana je na status simptoma.

Znači: čovjek – potiskujući i sublimirajući nagone – stvara društvo/civilizaciju/kulturu, društvo pojedincu nameće potiskivanje, potiskivanje uzrokuje neurozu: jednom riječju, u banani smo. Bolest zvana čovjek. (Brown:…čovjek je životinja koja samu sebe potiskuje i koja stvara kulturu i društvo da bi potiskivala samu sebe… ako društvo nameće potiskivanje, a potiskivanje uzrokuje sveopću neurozu čovječanstva, onda slijedi da postoji neka bitna povezanost između društvene organizacije i neuroze.) U tijelu smo, s biološki zadanim nagonskim potrebama koje tijekom socijalizacije počinjemo doživljavati kao “niže”, a onda, nakon što smo ih potisnuli i preusmjerili na stvaranje kulture, na stvaranje nečeg “višeg”, ako smo iskreni pred sobom, zaključimo da nas kultura ne usrećuje istinski, da smo i dalje nezadovoljni, tj. nezadovoljeni. I tako nastaje povijest.

Dalje je u knjizi riječ o seksualnosti i djetinjstvu, što može djelovati sablažnjivo, ako se smetne s uma da su stvari malo složenije od ignorantske predrasude da je Freud jednostavno odraslu genitalnu seksualnost pripisao nevinoj dječici. Kad se govori o dječjoj seksualnosti, valja imati na umu da se radi o nečem daleko širem. To je, pojašnjava Brown, snaga ili želja koju ljudsko biće ulaže u traganje za ugodom… Sposobnost proizvođenja takve ugode (što naziva erogenom kvalitetom) pripisao je svim površinama ljudskog tijela… To su genitalni organi, ili pak usta, kao kod sisanja palca, odnosno oči, kao kod oduševljenja time što vidimo. Uz ovakvu definiciju seksualnosti, sigurno ima malo onih koji bi poricali da djeca zaista imaju seksualni život… Mala djeca… u ugodnoj aktivnosti vlastitog tijela nalaze svoj jedini cilj… položaj djeteta je doista takav da mu omogućava dobavljanje ugode nastale od aktivnosti njegovog tijela u mjeri koja odrasloj osobi nije dostupna. Tako iz Freudove definicije seksualnosti proizlazi tvrdnja da djeca imaju bogatiji seksualni život nego odrasli. O tome još malo kasnije.

Ako do potiskivanja dolazi tijekom socijalizacije, to bi značilo da je potiskivanja to manje što se više vraćamo u prošlost pojedinca. U najranijem periodu života, piše Brown, dijete je… zaštićeno roditeljskom pažnjom od grube stvarnosti; rano djetinjstvo je doba povlaštene neodgovornosti i slobode od vladavine načela stvarnosti. Ta povlaštena neodgovornost u početku omogućuje i pospješuje procvat bitnih želja ljudskog bića, bez potiskivanja i u znaku načela ugode. S druge strane, objektivna ovisnost djeteta o roditeljskoj, posebno majčinoj brizi potiče ovisnički odnos prema stvarnosti i usađuje pasivnu (ovisničku) potrebu da budemo voljeni, koja će obojiti sve naše buduće osobne odnose s drugim ljudima.

Roditelji (koji su, dakako, više ili manje neurotični) uskoro počinju postavljati stanovite uvjete ukoliko dijete želi njihovu ljubav: načelo ugode mora ustuknuti pred načelom stvarnosti (»Kakaj u kahlicu, zlato, ili…«). Započinje proces potiskivanja, što predstavlja traumu od koje se individuum nikad ne može psihički oporaviti (»Da kakam u kahlicu?! Ali zašto? Zašto?! Hm, bolje da poslušam, ovi me hrane…«). Svi oni snovi o bezgraničnoj ugodi bivaju potisnuti u nesvjesno i djetešce polako odrasta u vrlog neurotičnog čovjeka koji je svoju raskošnu “polimorfno perverznu” seksualnost, goleme kapacitete praktički cijelog tijela za užitak, suzio na usko područje genitalija. A cilj genitalne seksualnosti je, dakako, prokreacija, koja ne proizlazi iz načela ugode, nego iz načela stvarnosti (Brown: Čovjekova seksualna organizacija i njegova društvena organizacija tako duboko su uzajamno povezane da nije moguće utvrditi koja je prva nastala… Seks = obitelj = društvo = represija.). Tako je obrazac normalne seksualnosti odrasle osobe… tiranija jedne komponente dječje seksualnosti, koja neke komponente potpuno suzbija, a sve ostale potčinjava sebi. Drugim riječima, od puberteta nadalje mi potencijale za tjelesni/seksualni užitak zapravo umanjujemo svodeći ih, manje-više, samo na kontakt penisa i vagine.

Brown: Ako se prosuđuje po mjerilima normalne seksualnosti odrasle osobe, odbačeni elementi dječje seksualnosti su perverzni. Seksualne perverzije odraslih kao i normalna seksualnost odrasle osobe dobro su organizirane tiranije: one također predstavljaju pretjeranu koncentraciju na jedan od mnogih erotskih potencijala prisutnih u ljudskom tijelu koje dijete aktivno istražuje u djetinjstvu. Način djelovanja ove tiranije, kao i bliska povezanost normalne i perverzne seksualnosti očituje se u činjenici da su različite erotske aktivnosti koje se nazivaju perverzijama kad služe kao zamjena za normalni seksualni čin, legitimne ako je njihova uloga podređena pripremanju za normalni seksualni cilj. Djeca, s druge strane, ne praveći razliku među pojedinim dijelovima tijela, istražuju bez nekog reda sve erotske potencijale ljudskog tijela. U Freudovoj terminologiji, djeca su polimorfno perverzna. Ali ako je sa stanovišta normalne seksualnosti odrasle osobe dječja seksualnost perverzna, onda je po istoj logici, sa stajališta dječje seksualnosti, normalna seksualnost odraslog neprirodno ograničavanje erotskih potencijala ljudskog tijela.

No, zar seksualna aktivnost u cilju reprodukcije nije upravo prirodno stanje stvari, ne samo kod ljudi, nego i kod životinja, a ne neprirodna tiranija? Psihoanaliza kaže da zbog dugačkog perioda čovjekovog djetinjstva, duljeg nego kod životinjskih mladunaca, infantilna seksualnost doživljava puni procvat prije no što biva potisnuta i upravo potiskivanje (i posljednična neuroza) odvaja čovjeka od drugih životinja. Otuda slijedi da je genitalna organizacija tiranija koja vlada u čovjeku i zbog njegovog specifičnog djetinjstva čini ga doživotno privrženim obrascu infantilne seksualnosti (Brown).

Premda se općenito – pogrešno – smatra da je Freud u nekom smislu promicao seksualnost, ova njegova teorija dječje seksualnosti sadrži u sebi kritiku zamisli da će ljudi svoj problem sa seksom riješiti “slobodnom ljubavlju”. Radi se o tome da su to promicali neki njegovi sljedbenici, poput Reicha. Znamo i iz osobnog iskustva da tome nije tako; orgazmima se – nažalost – ne rješava sve.

Freud ide i dalje pa u samom genitalnom činu vidi sukob Erosa i Thanatosa. U početnoj fazi ljubavne igre sudjeluje (ili bi trebalo sudjelovati) cijelo tijelo, pri čemu se aktivira polimorfna perverzna igra dječje seksualnosti. Završna faza je čisto genitalna (Francuzi imaju izraz La petite mort, a poznata je i latinska Post coitum omne animal triste). Cijela scena je kompromis između želje vječnog djeteta u nama za čistom polimorfnom igrom (Eros) i načela stvarnosti koje nam nameće genitalnu organizaciju (kojoj je cilj reprodukcija) (Thanatos). Koji bed…

U osnovi, vraćamo se na tezu da je u srži našeg bića potraga za ugodom, za povratkom u rajsko stanje.

Brown: Ovakva tvrdnja dovodi u pitanje psihološke pretpostavke na kojima je izgrađen naš zapadni moral. Već dulje od dvije tisuće godina čovjek trpi što neprestano ulaže napor da bi se preobrazio u asketsku životinju. Unatoč tome, on ostaje životinja koja traži ugodu. Disciplina koju nameću roditelji, osuda tjelesnog užitka od strane religije, filozofski zanos životom uma, sve je to čovjeka učinilo naoko poslušnim, ali u nesvjesnom on potajno i dalje ne vjeruje i stoga je neurotičan. Čovjek ustrajava u svom nevjerovanju, jer je u djetinjstvu kušao voće s drveta života, i zna da je ono dobro te nikad to ne može zaboraviti. Unatoč visokom obrazovanju, starom dvije tisuće godina, i utemeljenom na shvaćanju da je čovjek u biti čista duša koja je nekim slučajem iz tajanstvenih, nama neznanih razloga zatočena u tijelu, Freud tvrdi da čovjek ostaje neizlječivo glup i još uvijek potajno misli o sebi prvenstveno i prije svega kao o tijelu.

Freud je pesimist. Povratak u djetinjstvo je nemoguć, a nije ni poželjan, premda nesvjesno ostaje čovjekov cilj. I što nam je onda činiti? Ako sam dobro shvatio taj dio knjige, od djece možemo naučiti sljedeće: djeca idu za ugodom, aktivna su i njihova aktivnost dolazi od aktivnog života njihova tijela. A koja je to aktivnost slobodna od rada, od ozbiljnosti života i načela stvarnosti?

Pa, igra. Igra.

Igra je bitna oznaka aktivnosti kojom upravlja načelo ugode… Brown: Igra je »nesvrhovita, a ipak smislena«… igra je erotički oblik aktivnosti. Igra je ona aktivnost, koja u ushićenju životom, ujedinjuje čovjeka s objektima njegove ljubavi, što je doista očito i po ulozi koju igra ima u normalnoj genitalnoj aktivnosti odrasle osobe. A prema Freudu, prava bit našeg bića je erotička i traži aktivnost u skladu s načelom ugode.

Brown nadalje smatra da …moderni svjetovni intelektualci-humanisti slijede glavnu misao Platona i Descartesa koja ih vodi do lude obmane da prava bit čovjeka leži u bestjelesnoj duševnoj aktivnosti.

Dakle, trebalo bismo se vratiti tijelu i igri. Trebali bismo postati poput mliječnozube dječice, jer inače nećemo vidjeti kraljevstva nebeskoga. Rajsko stanje već nam je poznato iz djetinjstva, utisci su zauvijek utisnuti u našu dušu. Samo se trebamo prisjetiti i prestati biti “realni”. “Realni” ljudi obolijevaju od hipertenzije, čira, a oni najrealniji i od raka.

Brownovim riječima: Naša neuništiva želja za vraćanjem u djetinjstvo, duboka fiksacija na djetinjstvo, želja je za povratkom načelu ugode, ponovnim oživljavanjem tijela, od kojega nas kultura otuđuje, i za igrom umjesto rada.

Je li to moguće? Hm… Freud je i opet pesimist. Načelo ugode je u smrtnom konfliktu s načelom stvarnosti.

Ali, je li, malo više zaigranosti ne bi nam škodilo.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 ocjena)