Gdje je Pozitiv(k)a nestala?

Dragi moji, nisam već dugo ništa napisala ovdje za sebe i za vas. Pišem na svim drugim stranama, za svoj postdiplomski radove, na društvenim mrežama statuse, polemike, kritike i inspiracije ali nikako da napišem novi post. Bit ću iskrena – nemam inspiracije za nešto pozitivno a osjećam da vam to dugujem pa blog mi se zove Pozitivka! Bio bi red da pišem nešto super, pozitivno, dobro itd. a ja k’o jahačica Apokalipse nepravde razne me stisle. Ali danas živimo u vrijeme kontradiktornosti i paradoksa pa sam samim time i ja onda u trendu a to je bitno danas zar ne. A zašto nemam inspiracije – zato što oko mene gdje god pogledam, gdje god da krenem čujem i vidim samo nepravdu, patnju i bol ljudi i društva.

O Bože zaustavi glupost jer nas košta!

I tako samu sebe krenem osuđivati i prozivati na red „Dijana tvoj blog se zove Pozitivka a ti kukaš i jamraš i nikako da napišeš nešto pozitivno!“ Pa krenem pisati o ljubavi, to je uvijek pozitivno i lijepo i roza i lila i miriše. I onda mi postane glupo jer em slušam samo o razvodima, prevarama i kako je brak bez veze, kako je brak glupost, kako se ionako svi varaju i moju pozitivnu euforiju ubiju. Ali nije kriva moja vjera u sve to lijepo niti njihovo razočaranje u sve to lijepo. Kriva sam ja što sam pored ljudi koji zagade zrak i otruju ono lijepo. Pa se maknem ili ako se ne mogu maknuti stavim ih na „ignore listu“.

Ljudi koji oduzimaju a ne dodaju vrijednost našem životu su samo jedno – višak u tom istom životu.

Pa onda čujem kolika je nezaposlenost, kako se potiče odljev mozgova, kako će mladi volontirati 2 godine a onda se pitam pa dobro zašto se onda svi ne iselimo u Kanadu i Australiju kada sve potencijale vladajući ubijaju i svaku ideju sasjeku u korjenu i zapravo te tjeraju da ideš trbuhom za kruhom? A onda skužim da su loši ljudi uvijek glasniji i da se samo njih čuje. Zašto – pa zato jer tako skrivaju svoju nesposobnost. Danas nije bitno što znamo nego koga znamo. I ne obazirem se više na priče vladajućih jer to što je netko na vlasti ne znači da je pametniji i da puno zna. I ne brinem jer potencijal vam nitko ne može ukrasti ma koliko se trudili.

Pa onda čujem da manje moramo telefonirati da bi platili povećanu cijenu struje, plina i zraka. Čujem da ćemo morati jesti kolače ako nemamo kruha. Čujem da je teško, da je kriza, recesija, da moramo stegnuti remen – ček, ček, pa ne slušamo li već to predugo? Zašto uopće slušamo?

Ugasim sve dotoke takvih vijesti i ljudi i odmaram u ovo predivno vrijeme svoj mozak koji zaslužuje više i može više. A kad tako slušam gluposti iz usta velikih i važnih mislim kako je gore od potonuti – tonuti sporo i mučno. Bolje se strmoglaviti odjednom pa krenuti iz pepela nego umirati kao Prometej beskonačno i iznova.

Patimo od kroničnog nedostatka dobrih, pozitivnih primjera i priča i ako netko ima koju neka ju podijeli makar ovdje. Ja ću podijeliti jednu priču o Nepravdi na koju sam naišla a koja plastično opisuje kako je mnogima danas – više na slici lijevo… A što je najgore – ima i gore uvijek.

Ne ubij! vs. Pogazi i bježi!

Prvo me jedno vrijeme bombardiralo to naše pravosuđe i kako ne funkcionira. Ljude su gazili autima, gliserima razni moćnici i ostajali redovito van ruke pravde. Ne ubij – je li zaista teško ne ubiti? Ljude ubijaju u pojam svaki dan ali ne zaustavljaju se na tome nego ih liše i života. Jesu li to ljudi ili što? Obzirom da i dalje piju kafice po sunčanim terasicama grada, ljudski život ispada vrlo, vrlo jeftin. “Pogazi i bježi” bi bila nova formulacija onogo “Ne ubij”. Zašto se više kažnjava netko tko se vozi biciklom i ne pregazi nikoga pa ni mrava ni cvijet a pogaziš autom nekoliko ljudi i ubiješ ih ali ti nitko ne može staviti soli na rep.

Ne ukradi! vs. Oguli narod!
Drugo, ljudi su krali i kradu od drugih ljudi, od nas svih ali i dalje su van ruke pravde. Počne se čovjek pitati gdje je ta pravda zapela u ovoj našoj zemlji? Pa čemu to sudstvo kad ispada da nitko nije lopov a kasa prazna? Da dignemo možda spomenik takvima za sve što su napravili za državu i narod?

Onda samu sebe umirujem, mislim dobro da nemaš djecu dok se malo ne sredi ova situacija i ne stvori neka Perspektiva. Onda pomislim šteta što nemaš djecu da te razvesele i da ne misliš o stvarima koje ne možeš promijeniti. Onda za sve okrivim hormone jer sam žensko i to mogu. Ali na neki način volim tu ludost i skakanje s teme na temu, osjetljivost jer bez sveg tog kaosa ja ne bih bila ja.

Dakle, ljudi moji dragi mene muči ta nepravda. Tako me muči da bez obzira s čim se ja bavila kad se ne bavim nepravdom to me proganja. Ne mogu prihvatiti da nam tako loše ide. Ne mogu prihvatiti da vladaju takvi ljudi. Ne mogu prihvatiti da nikoga nije briga za nas male ljude. Ta nepravda poprimi ljudski oblik i smrdi, smrdi tako jako da bez obzira kako bježiš nikako ne možeš pobjeći od smrada koji se nalijepi na tebe. I dosta je! I meni a i narodu!

I iskreno, nadam se da ovo proljeće donosi nešto novo pojedincima kada ne donosi narodu jer uz ovakvu vladajuću strukturu ne piše nam se dobro. Svatko za sebe se mora pobrinuti jer generalno stanje u društvu nije stanje nego nešto drugo da ne pišem što jer moram biti dama. Nema dana da ne vidim da netko ne kopa po smeću i to me strašno žalosti. Nema dana da ne naletim na loše vijesti o sve nižem standardu ljudi koje se sad proziva zato što ne žele raditi bez plaće za neke robovlasnike ili ih se proziva da previše telefoniraju a ne vidi se da kad ljudi nemaju za kruh, nemaju ni za telefonski račun. Nema dana da se ne razočaram jer duboko i iskreno vjerujem da može biti bolje i da je potrebno samo malo a to malo je tako nedostižno.

Potrebna je samo jedna dobra Promjena. Jedan dobar val i krenut će nam ponovo.

I kažu neki krivo je vrijeme – ma nije krivo vrijeme, krivi su ljudi.