Gdje su nestali svi normalni ljudi?

Neki dan razgovaram sa svojom kozmetičarkom za koju sam napokon pronašla malo vremena i koja me inspirirala za ovu temu. Ima tako jedan smiren, logičan, razuman, normalan pristup životu i odnosima. Obično se misli, čim si normalan, imaš neki zdrav pogled na svijet, odnose i vrijednosti da si konzervativan. No nije stvar u tome nego smo zaboravili što znači biti normalan. Normalnost začuđuje u ovom nenormalnom svijetu. Čini se izglednije dobiti na lotu nego pronaći nekog normalnog za razgovor, prijateljstvo, romatičnu vezu, ljubav, avanturu, seks, što god. Nije normalno da se smiješ u okrilju ovakve krize, da uživaš u tome što imaš, da budeš to što jesi i ne sramiš se, da si iskren i da se ne pretvaraš.

U današnje vrijeme ako i kada naletiš na nekoga tko je normalan, smiren, zanimljiv, zabavan i pozitivan čovjek iznenadiš se. Pitaš se što s tom osobom nije u redu. Ne dao vam Bog da ste otvoreni i iskreni s osmjehom na licu. Navikli smo na udarce a ne osmjehe. Jeste li primjetili koliko se malo ljudi smije? Koliko se ljudi boje prići nekome, upoznati nove prijatelje? Čega se bojimo? Ne bi li to sve trebalo biti normalno?

Kada se smijem pitaju me što mi se dogodilo da sam tako sretna. Sreća danas nije normalna. Činjenica je da mi se nije ništa posebno dobro dogodilo i da nema razloga zašto se smijem. Da čekam neki poseban razlog za sreću, život bi mi prošao u mrgođenju a to bi bila šteta. Dakle, smijte se danas bez razloga, s razlogom i ne čekajte posebne trenutke jer vrijeme ne čeka nikoga pa tako ni vas. Naravno, nekad ova priručna psihologija uspijeva a nekada ne ali važno je pokušavati a ne odustati. Ustalom, pokušaj ništa ne košta.

Navikli smo danas i na negativne ljude, poremećene međuljudske odnose, probleme, brige, stres, živčanoću, frustracije i povišene tonove i veeeliko nerazumijevanje. Jeste li primjetili kako neki ljudi zrače tom negativnom energijom toliko da djeluju i na vas? I onda morate u njihovoj blizini razviti takav štit od tog štetnog utjecaja da potrošite puno energije samo da bi izgradili taj oklop koji vas spašava. Takve ljude treba maknuti iz života ukoliko je ikako moguće ili ih barem svesti na minimum.

Meni nije normalno kažnjavati druge zbog svojih frustracija, problema, kompleksa i jada. Normalno je suočiti se sa situacijom i rješavati ju. Ne moraju drugi trpiti zbog takvih. Život je ionako sam po sebi izazovan, ne trebamo jedni drugima otežavati zar ne. Probleme treba rješavati a ne potencirati ih. Ipak, kad pogledate oko sebe i čujete neke priče životne pitate se zar je zaista tako nemoguće biti normalan čovjek i imati normalan odnos – prijateljski, obiteljski, ljubavni i općenito životni?

Gdje je nestala normalna i iskrena komunikacija?

Ljudi se čude kako to da odnosi ne funkcioniraju a opet tako su malo spremni dovesti sebe u redu i svoj odnos s drugima. Danas su ljudi postali neiskreni i ne komuniciraju kvalitetno. Ta tišina i šumovi u komunikaciji tako zaglušuju i dovodi do gomilanja problema koji se onda kao ogromna lavina sruše i unište ono što gradite neko vrijeme.

Nije stvar u tome da komunicirate s puno riječi. Ponekad je tišina kvalitetna komunikacija. Ono što je jako  bitno i zapravo nužno, bilo da je riječ o prijateljstvu ili ljubavi, je iskrenost. Recite što želite  glasno i jasno jer ako ne kažete kako će netko znati što vam je na pameti. Ne trebamo se bojati iskrenosti.

Ukoliko nismo otvoreni i iskreni, čemu onda to sve? A opet, s druge strane, za koga možete biti potpuno sigurni da je iskren prema vama i da na tu osobu možete računati u dobru i u zlu? Ne mislim cijeli život ali neku malu, kratku, koliko-god-dugu budućnost. Tko zna koliko dugo će nešto trajati – koliko dugo ćete biti prijatelj s nekim, koliko dugo ćete raditi na nekom mjestu, koliko dugo ćete biti s nekim u nekom odnosu, vezi, braku? Zna li itko rok trajanja bilo kojeg odnosa? Nije odnos mlijeko da na njemu piše rok trajanja. Ali ako ne pazite na to mlijeko ono se pokvari i prije isteka roka.

Svi mi imamo prijatelje koji ne govore puno toga ali očekuju da im čitaš misli. Ja ne čitam misli, ne znam kako vi stojite s time. Ukoliko ne kažeš što ti odgovara, što ne, što te čini sretnim, što ne, što želiš a što ne želiš kako da druga strana zna? Nismo svi jednako otvoreni ali jedna stvar je čuvanje svoje privatnosti a druga stvar iskren i otvoren odnos u prijateljstvu ali i u svakom drugom odnosu do kojeg nam je stalo. A ako mi nije stalo onda ni ne trošim vrijeme na takve odnose. Želim odnose koji traju. Prijateljstva koja su stabilna i čvrsta i da se razumijemo i kada se ne slažemo oko svega. Zato – nije bitno otvoriti usta, nego otvoriti dušu.

U vezama i braku često se dogodi da partner očekuje da čitate njegove/njene misli. Ili vi očekujete da netko čita vaše cijenjene misli. Pa šutimo, pita te netko “Jel sve ok?” a ti kažeš “Je” a zapravo je daleko od toga da je ok ali kao ne priča ti se o tome a želiš da stvari budu bolje.

Kako će nešto biti bolje ako druga strana ni ne zna da ti nešto smeta i čini te nesretnim? Kako će netko znati da trebaš zagrljaj ako mu ne kažete? Kako će znati da ne voliš neke šale koje te pogode ako ne kažeš što te pogađa? Kako će znati kada te povrijedi ako ne kažeš i onda se dogodi ponovo isto pa se osjećaš sve gore i gore? Kako će netko znati što voliš a što ne ako to ne kažeš, ne pokažeš? Ako nekome ne kažeš da voliš to, to i to, ta druga osoba neće to znati, može samo nagađati. Puno ljepše je kad čuješ, vidiš i osjetiš na čemu si. Nije li to prava ljepota svakog odnosa?

Bez komunikacije, otvorene i jasne, postoji li zaista temelj za kvalitetan odnos?

Često meni drže propovijedi, pa me zovu naivnom i ludom jer ljudima ne treba vjerovati, ljudi lažu, nisu iskreni, varaju, proračunati su, druže se s tobom iz koristi, govore mi da ne postoje normalni odnosi, da je sve pokvareno, sve je površno, sve je koma koma koma. Znate što – ako to i je tako, to nije normalno i ne trebamo prihvatiti to kao normalno.

A što znači biti normalan čovjek? Nekome je normalno povrijediti nekoga, gaziti sve na putu do uspjeha, ne mariti za nikoga, lagati i krasti. Svakome je to nešto drugačije i pojam normalnog je relativan ali mislim da vam je jasno na što mislim kad kažem normalan čovjek. Osoba puna razumijevanja, poštovanja, tolerancije, ljubavi i zdravih pogleda na svijet. Netko s kim uživate u društvu i od koga možete nešto naučiti. Netko poslije koga se osjećate bolje a ne gore. To može biti i stranac ali osjetite da je normalan jer se ponaša kao Čovjek.

Svijet i svakodnevica bez normalnih ljudi i normalne komunikacije su pakao. Ali opet, raj ne postoji bez pakla, dobro ne postoji bez lošeg zar ne. Uvijek mora postojati ravnoteža. I za tu ravnotežu se borimo i njoj težimo. Da je sve dobro, ne bi postojala ta borba za ravnotežom nego jedna ravna linija, bez uspona i padova jer sve bi bilo dobro, sve bi bilo isto.

Možda ovo vrijeme nije vrijeme za normalne ljude i normalnu i iskrenu komunikaciju ali i dalje je to jedino što me zanima i što želim. Kako bi rekla jedna draga pjesma: “You may say I’m a dreamer but I’m not the only one.”