Imala sam neki takav osjećaj u sebi da jednostavno moram ići jer stalno propovijedam da sam za sve ljubavi i da ljubav nema pravila ni granica. Da ne bi sve ostalo samo na mojim propovijedima, koračala sam s 15000 ljudi u šarenoj povorci ljubavi nekih drugih i drugačijih, a zapravo  ni po čemu drugačijih osim po tome koga vole. Svi ljudi oko mene bili su isti kao i ja. Bilo je tu i roditelja s djecom, biciklista, pasa, heteroseksulaca, parova, samaca i puno, puno ljubavi!

Idući prema mjestu okupljanja osjećala sam nelagodu zbog kordona policije maksimalno opremljene skoro pa za rat. Mislila sam što ako bude neki incident pa dođe do sukoba, nereda, ozljeda, tu je puno i djece, neki strah me grickao… Gledati pištolje i pendreke uz one sve silne slojeve zaštite nije mi ulijevalo sigurnost nego me strašilo. A zašto – pa zato što su uopće potrebne takve mjere osiguranja za takav jedan miran događaj. Nažalost, toliko policije bilo je nužno i potrebno jer malo treba da stvari izmaknu kontroli pokazala je povijest. Hvala Bogu na policiji koja nas nekada štiti jedne od drugih umjesto da živimo u miru i pustimo druge da žive.

Meni na prvom redu smeta činjenica da smo mi ljudi takvi da ograničavamo druge u njihovoj ljubavi i njihovim životima pa se netko mora boriti za to pravo koje nam je svima dano, samo netko odluči iz čista mira oduzeti jednima pa da pripada samo njima. A zašto? Nije li to glupo? Uzet ću tebi nešto jer to pripada samo meni? Tko kaže da to pripada samo meni? Nije li svijet bogatiji što je više ljubavi? Ako mi smeta tuđa ljubav nije li to pogrešno, krivo i problem je u meni?

 

Je li moguće da nekoga vrijeđa nečija iskrena ljubav prema drugom ljudskom biću možda zato što sam nema dovoljno ljubavi i tolerancije da pojmi razlike? Ljudi su siromašni duhom, nažalost me ne čudi premda me žalosti to što je istina kako Bukowski kaže: “Mržnja, jedina stvar koja traje.” 

 

Cijeli ZG PRIDE me podsjetio na jedan veseli festival ljubavi no žao mi je što uopće moraju postojati takvi događaji jer u mojoj glavi svi smo slobodni da volimo koga želimo i svi imamo to pravo kao što imamo pravo na život.

 

Ja se ne trebam boriti za pravo da volim, ljubim, grlim, vjenčam se i zasnujem obitelj. Ako se ja ne moram boriti zašto se moja prijateljica ili moj prijatelj moraju za to boriti? Ali moraju se boriti nažalost i zato postoje ovakvi događaji. Da smo svi zaista slobodni, onda ne bi bilo parade.

 

Kada se sljedeći put zapitate zašto ONI paradiraju – zato jer je to jedini način da se digne svijest o važnosti toga da smo svi isti i imamo ista prava na ljubav. I ja bih radije da se novac uloži u fond za bolesnu djecu, ali društvo je bolesno od mržnje i onda moraju postojati ovakvi događaji dok ne naučimo da svi imamo pravo da volimo koga želimo. Nadam se da ćemo naučiti…

A tko ne ljubi bližnjeg svoga nego svoju mržnju sebično skriva iza Boga vjeruje da postoji Bog koji kaže: “Mrzi druge i drugačije!” Je li vi stvarno vjerujete da postoji takav Bog? Ne mislite li da prisvajate sebi to da sudite drugima, a to nije vaša zadaća? Ne bojite li se tog istog Boga koji sve vidi, sve zna pa tako i zna da ste puni mržnje prema bližnjim svojima?

Pa onda, volite li vi ili mrzite druge i drugačije? Štujete li Boga ili Sotonu jer mržnja nije od Boga nego od Vraga? Ako ne volite nekoga, uzimate mu prava koja mu pripadaju, ako sputavate nekoga, ograničavate, činite nesretnim, proganjate – čini li vas to zaista sretnim ljudima?

Mene moram priznati ti neki mrzitelji podsjećaju na sluge Sotone. Razjareni, bijesni, pjena im na usta ide od mržnje, ali se oni bore da sačuvaju kombinaciju muškarac + žena makar tu kombinaciju nitko ne ugrožava, ne zabranjuje, ne sputava. Tko kaže da je pravo na ljubav i brak rezervirano samo za kombinaciju muškarac + žena?

Neće svi postati homoseksualci ako im se daju prava i omogući brak zar ne? Pa nismo svi postali crnci kada je njima dana sloboda uzeta od strane pripadnika iste ljudske vrste samo bijele boje kože? Jesmo li nešto izgubili kada su žene dobile ista prava kao muškarci, a do tada su bile niža vrsta? Povijest se ponavlja, a mi nikako da naučimo.

Ja nisam homoseksualna, ali ni ne gledam na sebe kao homo ili heteroseksualnu osobu nego kao – seksualnu osobu. Ne volim žene u seksualnom smislu premda su mi privlačne, lijepe i senzualne.

 

Pomisao da jesam lezba i da imam problem zbog toga ispunjava mi glavu upitnicima – zašto bi to ikome bio problem s kim se ja ljubim, grlim, s kim se seksam, s kim vodim ljubav, s kim ulazim u brak? Je li to nekoga briga i zašto bi bila to nečija briga osim moja i od mog partnera/ice? Hoće li taj netko biti sudionik toga ili što? Je li ja na bilo koji način ikoga inkomodiram? Uzimam li ja tako ikome išta?

 

Da sam lezba radila bih što radim i sada. Ljubila, grlila, voljela, BILA ovako kako to radim sada – kada poželim, slobodno i bez straha.

Bili vi hetero ili homo uvijek će nekoga zanimati što vi radite u svoja četiri zida, s kim se ljubite, grlite, dijelite, volite, udajete/ženite. Ljudi vole zabadati nos u tuđa posla. I ako ste hetero nekim ljudima će smetati nešto. A ne dao Bog da ste druge boje kože, druge vjere, druge seksualne orijentacije, iz drugog grada, zemlje, kontinenta – e onda ste nastradali!

Ljudi vode ljubav. Idioti vode ratove. 

A ipak je ljepše voditi ljubav nego rat. Svaki rat počinje iz osobnih problema. Konflikt s drugim ljudima nastaje jer smo nesređeni, nesretni i nezadovoljni. Pa kada sljedeći put poželite da netko drugi nema pravo da voli, ljubi i vjenča se jer mislite da je to pravo rezervirano samo za vas i slične vama zapitajte se – jeste li vi sretni sami sa sobom i svojim ljubavnim, seksualnim životom jer vaš život je vaša briga kao što je moj život moja briga i život drugih i drugačijih njihova briga.

Briga mene s kim se vi ljubite, grlite, s kim vodite ljubav, dijelite život, sklapate brak! Ako vas to veseli i čini sretnima, ja sam sretna zbog vas!

Ja sam za SVAKU LJUBAV, a vi?

Ja pišem blog o raznoraznim temama i često mi kažu da držim prodike, a ljudi ne vole prodike iz čega neminovno proizlazi da ne vole onda mene (pa sjedim, plačem, tugujem…). Ljudi ne vole ni istinu, ali nećemo zato početi lagati zar ne? Bez obzira voljeli vi mene ili ne, voljeli vi prodike ili ne, evo još jedne moje blog koga čega – prodike.

Ovih dana sam razmišljala o poštovanju drugih ljudi. Razmišljala sam kako se malo ljudi poštuju. Mnogi ljudi ne poštuju ni sami sebe pa kako onda očekivati da poštuju druge?

Uvijek vjerujem da treba krenuti od sebe kako bi onda bili bolji i u odnosima s drugim ljudima. Ponavljam to kao papagaj da sve počinje od nas. Kada pogledate na primjer neke komentare ljudi, shvatit ćete koliko poštuju drugu stranu, ali koliko poštuju i sami sebe jer iz tog odnosa izvire i njihova dijagnoza. Kad razgovarate s ljudima, osjetite to, osjetite njih.

• Poštovanje prema starijima, ali i prema mlađima

Koliko često ste svjedoci nepoštovanja prema starijima? Jednog dana svi ostarimo, postanemo nemoćni, bolesni, spori i nismo više kao prije. Majka priroda je zamislila da to ide tako. Bilo bi odlično da u doba kada završimo svoj radni vijek, uživamo u plodovima svog rada i svojoj djeci, unučadi i stvarima, aktivnostima koje nas čine sretnima. Često to je to ograničeno jer smo bolesni, nemoćni, stari. Ne možemo to nažalost promijeniti. No možemo imati razumijevanja prema ljudima koji su u toj situaciji jer ćemo svi jednog dana biti u toj situaciji. Stariji ljudi imaju svoje neke priče i ne mogu biti niti reagirati kao mlađi ljudi. Treba im dati prostor i poštovati ih zbog svih tih godina iza njih.

Ono što vjerojatno iskreno iziritira i vas i mene kod starijih ljudi je kada imate dojam da umjesto da od njih nešto naučite, vi morate bježati (izolirati se) jer oni nemaju razumijevanja niti poštovanja prema vama i vašoj uvjetno rečenoj mladosti. Nekada stariji također nemaju poštovanja prema mlađima i njihovim željama, potrebama i njihovom ritmu. Samo zato što je u njihovo vrijeme netko i nešto, ne znači da će stoljeće kasnije biti isto.

Mali ljudi kako zovem od milja djecu također zaslužuju poštovanje. Od malena trebaju znati da imaju mišljenje koje se čuje, uvažava i da budu članovi obitelji jer nisu plišani medvjediću nego baš mali ljudi s osjećajima. Poštovanje prema tim malim ljudima kasnije rezultira puno boljim ponašanjem od onoga u kojem se djecu tretira kao da nemaju pravo na svoje mišljenje.

• Poštovanje prema bolesnima

Kada ljudi obole, nisu više u punoj svojoj snazi i ne mogu tako brzo, tako lako, a nekada ne mogu nikako. Treba im pomoć, treba im društvo, treba im potpora. Ne znam jeste li ikada bili bolesni, nadam se da ste zdravi i čili, ali kada se čovjek razboli vidi zapravo tko ga poštuje i tko mu je pravi prijatelj. Ako ne možete poštovati da netko ne može biti kao inače jer je bolestan, onda bolje da se maknete odmah i da se zna da se na vas ne može računati. Ili se poštujete uvijek, u zdravlju i u bolesti, ili nikako.

Često od ljudi očekujemo uvijek isti napon, uvijek istu snagu i kada se dogodi da se razbole i ta snaga opadne i dalje očekuje se od tih ljudi da su sjajni, veseli i da se bore kao lavovi.

Znate što – netko se bori kao lav, netko kao mrav, ali i lav i mrav su životinje

• Poštovanje prema manjima, slabijima, drugačijima

Ne razumijem ljude koji promatraju druge ljude na način da moraju biti u nekim gabaritima da bi ih poštovali, cijenili – veliki, mali, crni, bijeli, žuti, zeleni, debeli, mršavi, zgodni, nezgodni, ovakvi, onakvi. Ne znam jesu li ti i takvi svjesni da smo mi svi različiti? Ako me volite sada jer sam lijepa, zgodna, nasmijana, mršava, pametna i uspješna, a ne volite me kada sam uplakana, ružna, s kojom kilom viška, neuspješna i u nekoj ne tako dobroj fazi – onda mi molim vas učinite uslugu i nemojte me voljeti ni poštovati nikako.

Ne znam jeste li kada bili u ono super dobroj, lijepoj i uspješnoj fazi koju zovete “doba ponosa i slave” (tako ju zovete kasnije u manje dobrim fazama) i onda se strmoglavili. Život jednostavno funkcionira tako kao u zabavnom parku – samo što ti padovi nisu tako zabavni. I onda skužite da vas ljudi ne poštuju jednako u teškim trenucima. Naravno, isto tako shvatite da to nisu ljudi čije poštovanje uopće želite.

Nekada smo jaki, nekada smo slabi, a tako i ljudi oko nas. Trebamo se poštovati u svakoj fazi jer život je pun uspona i padova. Različiti ljudi, različite životne faze i različite kulture zaslužuju poštovanje.

• Poštovanje prema kolegama, prijateljima, obitelji 

Ako imate loš dan, moraju li i drugi imati loš dan jer su u vašoj blizini? Ako imate probleme, moraju li i drugi patiti zbog tih problema? Ako niste raspoloženi, morate li djelovati da pokvarite nečije dobro raspoloženje?

Ljude koji su s nama u našem društvu trebamo poštovati jer ako ih ne poštujemo, zašto provodimo svoje vrijeme s takvim ljudima? Ti ljudi imaju svoje živote, svoje probleme, brige i radosti. Nekada je najlakše se istresti na nekog kolegu, prijatelja, člana obitelji jer eto tako, nije naš dan, nismo jutarnji tip, imamo neki problem, muči nas nešto, more nas brige velike ili male – a gdje je tu poštovanje te druge osobe, je li ona umiješana bilo kako u razloge tog našeg stanja? Ljudi zaboravljaju da trebaju poštovati druge ljude. Naravno, i ja zastranim i imam nekad takve “žute minute”, ali nastojim ih svesti na minimum jer poslije se osjećam lošije nego što bi mi taj ispad pomogao.

I kada zastranimo, možemo popraviti iskrenom isprikom ako nam je stalo.

• Poštovanje prema partneru, ljubavi

Ljudi se spajaju bez da se poštuju. Sve ide na brzinu. Sve je ekspres. Duže traje da dobijete hamburger nego da se spojite s nekim. Postalo je sve lako, brzo i dostupno. Ali ljudi ne poštuju jedni druge. Bitna je konzumacija. Nije bitna konverzacija niti komunikacija. A poštovanje? Osoba koju ljubite, volite, s kojom u krevet liježete – poštujete li ju? Razmišlja li itko o tome?

Svaki čovjek ima osjećaje i osjećaje treba poštovati. Biti iskren prema osobi s kojom dijelimo neko vrijeme, trebalo bi ući u ustav! Tako bi spasili mnoga slomljena srca, potonule lađe i izgubljene nade. Poštujem iskrene ljude jer jedino ako ste iskreni moguće je istinski uživati u odnosu kako god on bio definiran. Iskrenost poštujem, neiskrenost prezirem, ali danas je puno lakše biti neiskren sudeći po mnogima.

• Koga ne poštujemo? 

Kažu da se poštovanje mora zaslužiti, to obično kažu ljudi koji vole biti iznad drugih ljudi. Ne mislim da se poštovanje mora zaslužiti, kako bi to izgledalo – jako, jako se trudiš da te netko poštuje ili što?

Što bi čovjek trebao raditi da zasluži poštovanje? Kako to funkcionira?

Ima puno slučajeva kada neke ljude morate naučiti poštovanju. To također kažu neki ljudi i to kažu s nekim nasilnim prizvukom. Kako se nauči nekoga da poštuje nekoga?

Moram priznati da ima ljudi koje ne poštujem. Na primjer – ne poštujem zle, zloćeste, nepravedne ljude. Mogu biti na vrhu svijeta, ali ja ih ne poštujem kao pripadnike ljudske vrste. Ne poštujem one koji uzimaju tuđe, prisvajaju tuđe, nanose štetu drugima i čine druge ljude nesretnima. Ne poštujem ljude koji govore i rade protiv drugih iz čiste zlobe, jala i zavisti. Ne poštujem ljude koji ne poštuju druge ljude, omalovažavaju ih i maltretiraju – fizički, psihički.

Svi smo vjerojatno nekada ljudi koji ne poštuju druge ljude dovoljno. Bitno da osvijestimo to i da imamo želju da se popravimo. Poštovanje ne znači da se slažemo uvijek, u svemu, sa svima. Poštovanje znači uvažavanje i razumijevanje.

Kao i inače kad pišem “svoje prodike” (kako mi veli jedna draga osoba), sve zvuči tako jednostavno, a ništa jednostavno nije. Pitam se svejedno:

Zašto ljudi tako malo poštuju sami sebe i druge? Je li to tako teško? Je li to baš nemoguće ili je rezervirano samo za rijetke od straha da nas ljudi ne povrijede?

Uče li se djeca da poštuju ljude oko sebe, druge i drugačije? Ta djeca onda izrastu u veliki odrasle ljude koji ne znaju poštovati, a puno je takvih.

I premda mi kažu da previše razmišljam (u načelu se s tim i slažem), ipak mislim da je razmišljanje korisno jer već od sutra ću samu sebe podsjetiti da još više poštujem sebe, ali i druge. I ne samo ljude nego svijet u kojem živimo, prirodu koja nam daje zrak, hranu, tolike ljepote, prilike koje nas obogaćuju, neprilike koje nas jačaju. I da, znam da tako neću promijeniti svijet ni ljude, no barem ću uljepšati svoj svijet u kojem živim, a  druge ionako ne možemo mijenjati nego samo sebe.

Kad malo pogledate oko sebe – što vidite? Ja vidim ljude kako ratuju. Svi smo nekada u raljama vukova, a nekada moramo priznati da smo i mi sami ti vukovi. Došlo je neko vrijeme kada je lakše uperiti u nekoga prst nego pružiti ruku i pomoći. Nekome to pruža zadovoljstvo. Oni kojima sukobi ne pružaju zadovoljstvo ne mogu to shvatiti ali različiti smo. Nekome je lakše potencirati i izazvati sukob nego riješiti problem i neku nastalu situaciju. Ima jedna dobra uzrečica:

Očekivati da svijet bude pošten prema vama samo zato što ste vi pošteni prema njemu je kao da očekujete da vas lav ne pojede jer vi ne želite njega pojesti. 

Uče nas da kada tebe netko kamenom, ti njega kruhom umjesto da nas uče da bježimo od takvih ljudi i ne trošimo svoju energiju ni na to da im odgovorimo. Previše je negativne energije u zraku. Osjetite ju. Morate napraviti debeli štit od te negativne energije. Morate uložiti svoje vrijeme, energiju i trud u to da napravite najbolji štit (moj je optočen safirima) koji će vas štititi od ljudi koji su negativni, od vukova. Mislim na one koji truju svojom negativnom energijom, cvijeće u njihovoj blizini vene. Premda nema nekog opravdanog razloga zašto su takvi. Niste vi krivi za njihov život kao ni oni za vaš.

Neki dan me prijatelj D nazvao i istresla sam se na njega. Jednostavno se nisam mogla suzdržati i bez razloga sam se istresla na njega k’o neka bijesna vučica. Poslije sam se ispričala jer su me fakat zašorali hormoni (vječni ženski izgovor zar ne;), strašan neki pritisak koji me poput cunamija pokosio i bila sam negativna prema njemu što on nije zaslužio.

Ako pogriješite uvijek možete popraviti – bitno je da želite popraviti, da vam je stalo. Podijelit ću s vama jednu meni jako dragu, dragocjenu priču i topla preporuka da prolistate pa razmislite i kupite knjigu od autora Dereka Lina: Tao svaki dan. To je knjiga koju imam u torbi kad mi padne moja snaga pa crpim inspiraciju jer je tako jednostavna, a tako korisna. Poklonila sam ju dragim ljudima jer nešto što vrijedi – morate dijeliti.

Vukovi su također živa bića, samo morate znati kako s njima.

“Učitelju morate mi pomoći”, reče posjetitelj. “Ne znam više što da radim.”
“A u čemu je problem?”, upita mudrac.
“Problem je u tome što jedva obuzdavam svoj bijes”, reče posjetitelj. “Kad su ljudi jednostavno takvi. Kritiziraju druge ljude, a pritom nisu uopće svjesni vlastitih mana. Ja ne želim nikoga kritizirati, ne želim biti isti kao oni, ali mi to jako smeta.”
“Shvaćam”, reče mudrac. “Samo da te nešto pitam: nisi li ti onaj mještanin koji je prošle godine jedva umakao smrti?”
“Jesam”, potvrdi posjetitelj. “Bio je to strašan događaj. Zašao sam predaleko u šumu i naišao na čopor gladnih vukova.”
“I što si učinio?”
“Popeo sam se na stablo čas prije nego su me vukovi opkolili. Bili su ogromni, začas bi me rastrgali na komade.”
“I ostao si čučati u krošnji?”
“Jesam. Znao sam da neću dugo moći bez vode i hrane, pa sam odlučio pričekati trenutak kad neće obraćati pažnju na mene. Kad se ukazala prilika, skočio sam, potrčao što sam brže mogao do sljedećeg stabla i popeo se na granu čas prije nego što su me opkolili, i tako od stabla do stabla.”
“Bio si u velikoj muci.”
“Jesam. Sve skupa je trajalo dva dana. Bio sam siguran da neću živ. No, imao sam sreću, kad sam prišao bliže selu, naišla je grupa lovaca. Vukovi su razbježali i ja sam spasio glavu.”
“Samo me jedna stvar zanima”, reče mudrac. “Jesu li te vukovi u bilo kojem trenutku uvrijedili?”
“Molim? Kako uvrijedili!?”
“Uvrijedili. Je li ti se ponašanje vukova činilo uvredljivim?”
“Naravno da nije, učitelju. Takvo što ne bih nikad pomislio.”
“Zašto ne? Pa samo su gledali kako da te ugrizu, zar ne? Htjeli su te ubiti, zar ne?”
“Da, ali to su vukovi! Vukovi su jednostavno takvi. I bilo bi glupo da se zbog toga vrijeđam.”

Autor: Derek Lin, preuzeto iz knjige “Tao svaki dan”

Moj život se dijeli na dva dijela. Prvi je bio prije rata a drugi brojim nakon 23. travnja 1992. Nekada su ta dva života toliko različita da se pitam je li postojao onaj prije život, a to je zbog toga što imam tako malo uspomena nažalost. Jako mi je žao što se ne sjećam više, ali ne čudi me bila sam dijete. Doduše, sjećam se kad se mama poskliznula na ledu i pala kada smo imali priredbu za pionire…

Jedna od prvih uspomena je kada sam imala četiri godine, mama je otišla roditi mog brata pa sam teti “pomagala” da pripremi sve za njihov dolazak i govorila da ću mu sve dati i dudu svoju (tada najdragocjenije što sam imala) i svoje mjesto gdje spavam. Naravno, kada je došao nisam mu dala svoju dudu jer ju nisam dala nikome. Kada su djeca išla iz škole ja sam čekala kod ograde da pričamo malo jer je meni bilo žao što ja ne idem još u školu.

Sjećam se kad sam dobila poziv za upis u prvi razred. Trčala sam od prijatelja Mrkija do kuće i bila užasno uzbuđena da sam mislila da će mi srce iskočiti. Sjećam se igranja gumi-gumija ispred škole. Sjećam se kada sam zaboravila naučiti pjesmu o žapcu i dobila jedinicu pa sam rekla svom djedu: Bolje da sam išta dobila nego ništa. I dan danas to ponavlja i tome se smijemo.

Sjećam se sitnica, trenutaka, ali fali mi uspomena, fali mi korijenje… Netko je napravio rez par mjeseci prije mog 11. rođendana. Zato cijenim uspomene koje imam iz bilo kojeg perioda jer je predivno moći se vratiti nekada u prošlost, u neko vrijeme, u neko mjesto i biti sretan jer si živio taj neki trenutak. Život je mozaik uspomena i svaka je tako dragocjena. Meni fale neki komadići u mom mozaiku…

• Slike

Nemam niti jednu jedinu sliku iz djetinjstva niti bilo kakvu sliku tog vremena do moje skoro pa 11. godine. Sve su tamo ostale. Kada se sjetim tih nekih slika, bila sam baš k’o neka vesela, nasmijana žaba (ali u najboljem smislu), voljela bi da ih imam, da se sjetim same sebe jer sam malo zaboravila kakva sam bila kao dijete. A moj četiri godine mlađi brat je bio med medeni s kovrčavom smeđom kosom i velikim bademastim očima…

Mislili smo da ćemo se vratiti brzo pa smo došli tu s tri vrećice i bez previše stvari, bez slika. Mislili smo da ako nešto i bude da će biti brzo gotovo, a zapravo se tek zakuhavalo… Prvi put kad smo krenuli, vratili smo se s pola puta jer je neki most bio srušen.  Krenuli smo opet za koji dan, a ja sam mislila da ćemo se vratiti opet. Mene su čekale moje prijateljice da se igramo i glup mi je bio sad odjednom taj neki rat koji mi remeti planove…

Sjećam se lijepih trenutaka, igranja, škole, prijateljica, obitelji, ali nekako mi ipak malo uspomena ostalo u glavi pa sam uvijek žalila za fotografijama jer bi mi one pomogle da zadržim taj dio sebe, svoje prošlosti i svog identiteta, osjećaj da me veže nešto i da imam korijenje. Sjećam se jedne crno-bijele slike s vjenčanja mame i tate, kako je gledao u nju… To je ljubav.

Obzirom da nemam niti jednu zabilježenu uspomenu tog nekog života prije zato sada koristim svaku priliku da hvatam trenutke u svakodnevici i zabilježim ih kroz fotografije i fotografija mi nikad nije dosta. Volim zabilježiti i sitnice jer ne treba nikada čekati posebne trenutka da ih zabilježimo – poseban trenutak je ovaj ovdje i sada, a sutra tko zna… Fotografirajte puno ne samo posebne trenutke nego je i svakodnevicu predivno zabilježiti. Fotografije pričaju priče – zapamtite.

• Rat

Kada se počelo pričati o ratu, ja nisam ni znala što je to. Mislila sam da je to nešto kao kada su moje male prijateljica iz susjedstva zapalile sijeno igrajući se pa se to pretvorilo u veliku vatru i došli su vatrogasci. Mislila sam u svojoj dječjoj glavi (i tada bujne mašte) da je iza Kozare velika voda koja će se preliti preko brda i planina kada bude taj rat (i dan danas se nekako bojim “velike vode”). Ta brda su mi tada djelovala kao ogromna ramena nekog diva…

No to nije bio rat. Rat je bio nešto nezamislivo strašnije. Prije tog rata nisam znala da nismo mi svi ljudi isti i da samo zbog toga što nismo isti može doći do rata. Nije me nitko učio da smo različiti, nije nitko rekao – to su Oni, Oni nisu kao Mi. SVI smo uvijek živjeli skupa. A onda…

Prije 21 godinu, trideset i prvog svibnja, izdana je naredba putem lokalnog radija kojom se naređuje nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili plahtama i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava. Ovo je bio početak genocida čiji je konačni ishod bio uklanjanje 94% Bošnjaka i bosanskih Hrvata s teritorija općine Prijedor. 94%………………

Nedavno sam kukala kako nemam sreće baš a onda sam samoj sebi opalila “mentalni šamar” jer sam počela razmišljati što znači “imati sreće”. Da nisam imala sreće možda vam ne bih pisala sada. Ne želim ni misliti što bi bilo da nismo došli prije nego je sve počelo… Došli smo mjesec dana prije nego je počeo rat i nismo bili po logorima i nemamo te strašne traume, a najvažnije od svega – svi smo živi hvala Bogu. Imali smo veliku sreću jer smo imali kod koga doći jer tata tu radi od svojih dvadesetih, tu je našao prvi posao. Zapravo, nitko nije vjerovao da će početi rat pa smo došli usput vidjeti gdje on radi i mislili smo da ćemo se vratiti. Nismo ozbiljno shvatili što se može dogoditi jer razloga za rat nije bilo. Kakav rat pa svi smo živjeli skupa u skladu u mom mjestu!?

Kada smo došli ovdje mislili smo da smo došli na godišnji. Mama je kupila između ostalog i neke velike bijele bombone koji su bili prefini. Kada smo shvatili da nismo došli samo na godišnji i da se nemaš gdje vratiti, nije više bilo takvih velikih bombona… I dan danas se sjećam tih bombona.

• Korijenje

E sad, zašto pišem o ratu. Pa vrijeme je to u godini, svibanj mjesec, prije 21 godinu taj rat ničim izazvan je opustošio moje male Kamičane (općina Prijedor) a i nekako što sam starija to sam nekako emotivnija i svjesnija da nemam korijenje, lopoč bez korijenja, pluta svijetom koji mu je dom. Ali znate ono kad osjećate korijenje… Ovako, pripadaš svugdje, a opet nigdje… Ne mogu taj osjećaj ni opisati dovoljno… Nekome je to patetično, ali meni je to divno i nedostaje mi makar se taj osjećaj nije stigao ni razviti.

Osjećate li vi svoje korijenje, zahvalnost što ga imate… Osjećate li korijenje kad slušate Vicu Vukova kako pjeva meni jako dragu pjesmu Tvoja zemlja… Nadam se da osjećate i da ste zahvalni. Nadam se također da nikada nećete morati zbog rata pobjeći od svoje kuće i iz svog dvorišta.

Svaki put kada odemo u moje malo mjesto  pitam se zašto je bio taj rat kada u tom ratu kao ni u svakom ratu nije bilo pobjednika. Ljudi žive tamo gore nego prije tog rata. Prijedor je strašan. Vrijeme je stalo. Ljudi ipak malo po malo se približavaju jedni drugima, ali nikad to neće biti kao prije.

Kada dođem dolje, osjećam samo ono čega nema i ono što je bilo. Osjećam one ljude kojih više nema. Osjećam sebe koje više nema. Ja sam neka druga. Onda mi bude žao što sam neka druga jer se pitam kakva bih bila da imam korijenje duboko u zemlji u kojoj sam rođena. Ali nemam. To korijenje je prerezano. A zemlja u kojoj sam ja rođena, mada je živa, ona je ranjena vječno, dan danas krvari zemlja i krvari moje mjesto. Nema tog flastera ni melema koji bi mogli njene rane zaliječiti. Žao mi je zbog toga.

Rat koji se dogodio pojeo je ljude, zajedništvo i jednu zemlju. Nije nikome donio ništa dobro. Može biti 356 kvazi republika u toj jednoj zemlji ali to će uvijek biti – jedna zemlja tri naroda koji su jedan. Barem u mojoj glavi.

Toliko se svi sramimo jer smo na Balkanu, želimo pobjeći od tog Balkana, želimo pobjeći jedni od drugih. Nekada jedna zemlja a sada nam je previše i što graničimo jedni s drugima. Najbolje da preselimo cijele zemlje što dalje da se ne dodirujemo.

• Zašto ratujemo svaki dan? 

Krenimo od početka – zašto se događa rat? Ima li netko neki opravdan razlog da započne rat?  Preteško je to pitanje a odgovora, razloga ni opravdanja nema.

Zato ću ja dati odgovor utopijski zašto se događa rat  - zato što umjesto da prigrlimo naše različitosti i shvatimo ih kao bogatstvo, surađujemo i učimo jedni od drugih, rastemo i razvijamo se zajedno, mi napadamo druge i drugačije, želimo ono što nam ne pripada, ono što nije naše. To je rat.

Nisu rat uvijek puška, bomba i tenk koji su užasni, razorni i progutaju cijele narode, cijele zemlje, izbrišu ih s lica zemlje. Rat su također riječi mržnje. Tako sve počinje. Rat je razdor između ljudi. Rat je rak društva a ono najžalosnije – taj rat stvaraju ljudi. Otvorite oči, načulite uši, pogledajte oko sebe – što vidite? Vidite pojedince, manje ili veće horde razjarenih ljudi, pjena im od bjesnoće ide na usta i ne libe se baciti kamen na svakoga tko je drugačiji, ništa im ne valja, svi su im krivi. Zašto – samo zato što je netko drugačiji i zbog toga što mrze sami sebe pa mrze i sve druge. A da im date puške – što mislite da bi napravili?

I da, ja jesam sanjar, oprostite ako vam smeta ali radije sanjam svijet bez ratova nego prihvatim da je rat rješenje jer rat ne rješava ništa. Rat ubija ljude. Rat ubija zemlje. Rat ubija društvo. Ponekad se osjećam kao da smo stalno u nekom ratu, jedni protiv drugih, svi protiv svih. Institucije i sustav protiv ljudi koji čine ovaj narod. Čovjek protiv čovjeka. Umjesto pružene ruke, šamar.

Ono što je jako žalosno je da ljudi ne uče na greškama. Ratova je bilo i ratova će nažalost biti.

Jeste li primijetili da svaki dan ratujemo mada je rat gotov? Nekim ljudima nikad nije dosta. Pri tom ne mislim samo na narode koji ratuju nego na ljude koji se sukobe oko svega i svačega, s razlogom i bez razloga jer je valjda lakše ratovati. Nije li lakše riješiti sukobe nego ratovati?

Može li se uopće opstati bez da surađujemo vi, ja, mjesto s mjestom, grad s gradom, zemlja sa zemljom, kolega s kolegom, vlada s narodom, sustav s narodom, političar s narodom,”obitelj” i “svaka obitelj”, crnac i bijelac, muškarac i žena, kršćanin, musliman i židov itd…? Imamo li svi više koristi od suradnje ili od toga da ratujemo? Koliki je trošak tog ratovanja?

Ne mislim samo na rat između naroda. Mislim na naše odnose s ljudima, znanima i neznanima, u životu, u prolazu, na poslu, u prijateljstvu, u ljubavi, u krevetu… Trebamo smanjiti tenzije i pojačati nježnost da slomimo tu glad i žeđ za ratovanjem, borbom za prevlast. Vrijeme je za nešto novo – vrijeme je za dogovore, pregovore i dijalog u kojem se uvažavaju različitosti.

Umjesto da stvaramo rat, zašto ne bi se usudili stvoriti ljubav? Između tih razlika napraviti mostove? Umjesto sukoba – dijalog? Je li to tako nezamislivo, teško ili smo jednostavno prelijeni da volimo, da pomognemo, a uvijek spremni da  mrzimo, da odmognemo?

I ako ratuju svi – ne moramo ratovati i mi.

Nedavno sam dobila jedan prekrasan kompliment koji me ostavio bez teksta. Vjerujte mi ja nisam osoba koju je lako ostaviti bez teksta jednostavno zbog toga što ja uvijek imam nešto za reći i “nije lako sa mnom, mada se može” (rekao bi jedan moj drag pjesnik). Kompliment je došao od jedne predivne osobe, divnog književnika koji nam je uljepšao jednu čarobnu večer čitanjem poezije na francuskom. Ono bitno je da mi taj gospodin nije to rekao jer ga zanimam kao žena i zbog toga me je to ostavilo bez teksta jer znam da je bilo iskreno a i sasvim spontano.

I tako sam ja, osoba koja nikad nije bez teksta, ostala posramljena jer ja sebe uopće nisam vidjela tako kako me on vidi. Nije bio neki moj dan, nisam bila nešto posebno sređena, nisam se osjećala dobro u svojoj koži, nisam izgledala najbolje samoj sebi i na sebi sam vidjela samo ono što nije dobro. I baš me posramio. Posramio me taj kompliment jer sam mislila kako sam ja grozna prema sebi kad ne vidim isto što i on!

I zato – napravimo mali test. Pogledajmo se u ogledalo. Cijeli. Bez maske. Bez šminke. Bez odjeće. Bez dodataka. U kućnom izdanju. Opušteni.

1. Prvi korak – znamo li tko i što je osoba u ogledalu? Tko si ti čovječe?
2. Drugi korak  - što primjećujemo kod te osobe? Što je prvo što nam upada u oči? Kako bi opisali tu osobu?
3. Treći korak – prihvaćamo li tu osobu koju gledamo u ogledalu takvu kakva je ili nam je u planu 100 planova što bi promijenili?

Zašto ne znamo primiti kompliment? 

Zanimljiv video, koji govori puno i dobra je lekcija, nedavno je sa mnom podijelila prijateljica Z i možete ga pogledati klikom ovdje. To me zapravo i ponukalo da napišem ovaj post. Nevjerojatno mi je zapravo kakvima sami sebe vidimo i kako nas drugi vide. Sami sebe vidimo puno gorima nego nas drugi vide. Zato nas nekada i zatekne nečija reakcija, kompliment, pohvala jer smo opterećeni onima što na nama “ne valja” i ne vidimo se kao kompletnu osobu nego samo iskaču neke naše mane od kojih smo mnoge umislili ili barem preuveličali.

Ne čudi me takav stav jer smo svi takvi, netko više, netko manje. Kada dam kompliment svojim prijateljicama i kolegicama često se zbune i iznenade. Ljudi ne gledaju na sebe kao na osobe koje imaju prekrasne oči, divan osmijeh, sladak nos, lijepo lice, predivnu kosu, lijepe ruke, zgodne noge i slično. Ljudi gledaju na sebe kao na osobe koje imaju prevelik, kriv ili premali nos, krive zube, loš ten, ravnu kosu a žele kovrčavu ili obrnuto, kratke noge, male cice, prevelike cice, nemaju guzu, imaju preveliku guzu i tako u nedogled.

Ljudi hodaju svijetom nesvjesni sami sebe točnije ljepote u sebi, na sebi ali zato su spremni svoje mane potencirati do neba i svaki svoj gram viška osjete. Moje prijateljice koje najbolje izgledaju ujedno su najmanje toga svjesne i zapravo su nesigurne. A ono što svakako nije lijepo je nesigurnost. E sada kako se toga riješiti izazov je jer svi smo nekada nesigurni.

Mijenjajmo se zbog sebe i svoje sreće a ne zbog drugih!

Kada čovjek gleda u sebe, ima uvijek nešto što bi možda mijenjao jer eto koža mi nije više kao nekada sa 20, nos mi nije najravniji, zubi pogotovo a i ima još toga što bi trebalo oduzeti, dodati ali ipak to sam ja. Možemo biti kritični ali ne moramo sami sebi biti najveći neprijatelj i najveći, najžešći kritičar koji upire prstom samo u ono što nije dobro.

Majka priroda nam je dala dar a poklonjenom konju se ne gleda u zube reklo bio se. Nešto možemo mijenjati a nešto ne. Ako nas promjena čini sretnim i želimo to žarko zašto da ne sve dok ne ugrožavate svoje zdravlje a zdravlje je najbitnije, kako ono fizičko tako i ono mentalno a nekada za mentalno zdravlje godi promjena.

Ako se ne možete nikako pomiriti s tim što imate i smeta vam – promijenite ali budite spremni raditi za te promjene jer i promjene zahtijevaju trud, rad i vrijeme. Smršavite, udebljajte se, utegnite se, izravnajte ili smanjite nos ako vas tako jako muči, stavite si cice ili ih smanjite, poravnajte zube, pofarbajte kosu i što god želite dok to radite zbog sebe jer sami sebe moramo prihvatiti, voljeti i cijeniti i to radimo zbog toga.

Ako radimo to zbog drugog onda smatram da je to potpuno krivo. Ako smršavimo da bi nas netko više volio – traje li ta ljubav/strast dok se držimo određene kilaže? Bilo bi jako žalosno da je tako.

Nitko nam ne može diktirati tko i što trebamo biti!

Nevjerojatno je koliko smo bombardirani time da moramo izgledati ovako i onako. Možete pročitati sve o tome kako povećati i smanjiti neke dijelove tijela, koliko je kila važno imati da bi se osjećali dobro (jer određena kilaža garantira dobar osjećaj!?) i koliko morate jesti, piti, piškiti i kakati da bi izgledali baš kako treba!

A kada ste zadnji put pročitali kako živjeti ispunjeno i sretno takvi kakvi jesmo? Kako sebe prihvatiti sa svime što imamo i nemamo? Svi takvi članci redovito su ismijavani kao što će vjerojatno i ovaj moj biti jer self-help/literatura za samopomoć nije u modi. Ali znate što – ja ne pratim modu nego stvaram svoju! Puno je zanimljivije tako i ne utopite se u masi mada je u masi sigurno i toplo!

1. Prvi korak – upoznajte osobu koja te gleda iz ogledala. Pružite joj ruku i recite – drago mi je. Mislim kud ćeš bolju osobu upoznati od samog sebe jer to je osoba s kojom si od početka života do kraja. Sami sebi trebamo biti najbolji prijatelji. Pa, upoznajte svog najboljeg prijatelja napokon!
2. Drugi korak – fokusirajte se na ono dobro. Ono što vam baš jako jako smeta promijenite ukoliko možete, ukoliko ne – prihvatite to inače ćete biti jadan i nesretan čovječuljak a šteta život potrošiti na žaljenje jer nisam manekenka s nogama do neba, cicom peticom i bujnom crnom kosom!
3. Treći korak – prihvatite tog čovjeka u ogledalu (od milja zvanog Čovječuljak). Nakon što ste ga upoznali, skenirali i shvatili koliko dobrog je u njemu i da te vaše oči i dalje sjaje jednakim sjajem i srce kuca istim žarom, osmijeh još uvijek može biti postojan i zarazan, prihvatite Čovječuljka kojeg znate, zagrlite ga i pomirite se s demonima koji su stajali između vas!

Kile, viškovi, manjkovi, krivine, ravnine – možemo se boriti s njima, možemo ih prihvatiti, sve možemo ali moramo se voljeti! Nitko nam ne može diktirati kakvi trebamo biti. Sami najbolje znamo kako se osjećamo u svojoj koži. Važno je prihvatiti samog sebe, osobu koju gledamo u ogledalu i taj odraz ne predstavlja samo nas fizički nego i ono što jesmo. A mi smo cjelina. Važno je da u toj osobi vidimo sve – i dobro i loše a ne samo loše, ono što na nama “ne valja” i što bi mijenjali.

Kada prihvatimo sami sebe i osvijestimo sami sebe u sebi, lakše će nam biti u odnosima s drugim ljudima. Osjećat ćemo se lakše. Nije bitno što drugi ljudi govore jer nekad govore namjerno nešto da nas povrijede. Bitno je kako se mi osjećamo u svojoj koži.

Kada se dobro osjećate u svojoj koži kakva god ona bila, ništa vam ne može nikakav komentar, na vama je vaš štit od safira i rubina i sjajite zadovoljstvom, mirom i ravnotežom!

Do sljedeće teme pitam vas:

Ako kažu “Ljepota je u očima promatrača” zašto onda sami sebi nismo lijepi? Zašto nas drugi onda vide boljima nego mi sami sebe a i mi vidimo druge boljima, ljepšima od sebe?

Primjećujete li više svoje mane, nedostatke nego prednosti, vrline, dobre strane? Imate li neki svoj recept kako prihvatiti sebe sa svim manama i vrlinama?

Ono što sam primijetila uspoređujući žene nekad i sada je da su žene sve manje žene. Kao da je vrijeme izazvalo neki novi val u kojem je teže ako si žena koja voli nositi tu svoju ženstvenost, ako se to vidi iz tvog izgleda, ponašanja i načina komunikacije. 

Jesu li žene povijesno opterećene nejednakošću i žele biti kao muškarci pa se trude podsvjesno biti što sličnije muškarcima makar neće to priznati?

Boje li se žene biti ženstvene ili se možda srame svoje ženstvenosti pa ju potiskuju?

Pogledajte malo oko sebe. Pogledajte kako se žene ponašaju, kako se izražavaju, kako se oblače. Pogledajte kako se odnose prema drugim ljudima, kakvom energijom zrače. Pogledajte kakav dojam žele ostaviti, kakav ostavljaju. Pogledajte koliko drže do sebe – pri tom ne mislim da se svaka žena mora šminkati, biti “upicanjena” niti da mora nositi skupu robu i biti nalickana tip-top. Kad spominjem “držanje do sebe” ne mislim pri tom na skupu odjeću i skupu šminku nego na osobnu higijenu, urednost i sređenost.

Jedna od najljepših žena svijeta Monica Belluci nosi minimalan make up i vrlo jednostavnu odjeću bez puno detalja a jedna je od najženstvenijih žena ikad! Dakle, nije stvar u odjeći, šminki niti dodacima koliko u stavu.

Imate li ponekad osjećaj da je biti žena, biti ženstvena postalo demode u današnjem svijetu?

Moj zaključak promatranja i istraživanja je da su žene postale grube. I u ponašanju i u izgledu.

Valjda zato ja volim neki vintage, retro glamur i pin up stil gdje su žene bile meke, senzualne, nježne, nenapadno ali jasno seksi i prije svega – ženstvene…

Danas moraš biti hladni robot da budeš cool, ne dao ti Bog da si slatka, ženstvena i da jednostavno voliš biti žena. U modi nije biti soft nego hard Lara Croft (a čak i ona ima svoju soft stranu).

Na poslu se žene trude ne isticati ženstvenost htjeli mi to priznati ili ne. Koliko puta ste čuli da ako želite da vas shvate ozbiljnije ne nosite suknju makar ona bila sasvim pristojne dužine nego da nosite hlaće. I koliko god ljudi govorili da to nije tako, istina je zapravo plitka i površna.

U razgovoru sa svojim “ženama” na ovu temu došle smo i do toga da muškarci ne vole sređene žene, ne vole kažu “da se previše macka i licka”, sređuje i da izaziva pažnju jer s takvom ženom nije lako, misle da su zahtjevne. Je li to zaista tako? Pa, to onda više govori o tim muškarcima i njihovoj nesigurnosti.

Prava žena se ne sređuje za muškarce niti za druge nego za sebe. Ne čeka posebne prilike, ne čuva sebe ni odjeću za posebne prilike nego posebne prilike stvara sama.

Ponosno nosi to što je i ne srami se toga što je žena.

Prava žena ne skriva da je žena. Ona jednostavno – jest!

Žene, barem one koje ja smatram ženama, vole biti prirodne, vole biti bez šminke i bez odjeće jednako kao što vole nositi i šminku i odjeću, neke više, neke manje jer sve smo mi različite. Ali svaka od mojih velikih žena koje zovem prijateljicama ili su dio moje obitelji voli biti žena. Ja gledam šminku i odjeću kao način izražavanja. Gledam ženstvenost kao nešto kreativno i zanimljivo za promatranje i za bivanje.

Boje li se žene biti ženstvene? 

Jesu li žene žrtvovale svoju ženstvenost da bi bile sličnije muškarcima?

Srame li se žene biti žene? Boje li se biti ženstvene da ne bi netko pomislio da su slabe?

Zašto bi ženstvenost bila slabost?

Danas kao da je bed biti ženstvena žena jer je IN biti žena koja je skoro pa muškarac – po ponašanju više nego po izgledu, kao cool smo, ne pokazujemo jako osjećaje, možemo sve same, otvaramo same vrata – ne dao Bog da muško otvori vrata a i mi imamo biceps za “utrku”.

Nemam ništa protiv toga da svatko bude ono što osjeća da je, neke žene vole biti ženstvene, neke ne ali nije biti žena demode niti nešto čudno. No ipak… nekada osjetim kao da se žene trude sve više postati muškarci jer je tako sigurnije. Ako budu cool, ako ne budu iskazivale osjećaje, potrebe i svoju ženstvenost bit će – lakše? Možda u ovom uvrnutom svijetu ali ipak je ljepše biti ono što stvarno i jesi.

Nemojte me krivo shvatiti – nisam ja najženstvenije čeljade koje ćete sresti ali volim biti žena premda nije to baš tako lako. Ima dana kada bih se spakirala skupa sa svojim hormonima i mijenjala mjesto s nekim muškarcem bar na jedan dan da malo odmorim od analiza, misli, iznenadnih promjena raspoloženja od sreće do tuge u dvije sekunde i kompliciranosti ženske tih nekih dana u mjesecu (majka priroda je kriva, nismo mi žene). Mada žene to neće priznati, činjenica je da previše analiziramo, previše mislimo, često kompliciramo i nekada nama vladaju hormoni ali psssst niste to čuli od mene.

To je u našem genetskom kodu i ne možemo drugačije.  A je li zaista toliko loše biti žena? Imamo li nešto za skrivati?

Žene su zbog emancipacije i želje za dokazivanjem postale sve bliže muškarcima. Želimo dokazati, pokazati da možemo isto kao i oni. Umjesto da surađujemo mi se natječemo čija muda su veća (ups, dama tako ne priča).

Nisam feministica iskreno, zaboli me za ravnopravnost spolova i nejednakost jer toga će uvijek biti i to je borba s vjetrenjačama. Sve dok žene svaki mjesec krvare a muškarci ne, dok žene luduju s kaosom hormona jer je tako priroda jednostavno htjela i strepe pitajući se hoće li uspjeti roditi dok im biološki sat ne otkuca zadnji tik-tak – ravnopravnost možete okačiti o klin.

Mijenjala bih se s nekim muškarcem mjesec dana pa da vidimo čija mati crnu vunu prede i tko je jači spol jer tu nema dileme – žene su jači spol. No to je već neka druga tema…

Pitam se… 

• Boje li se žene biti ženstvene ili su zapravo zaboravile što znači biti ženstvena i više ne znaju kako to biti? 

• Je li opasno biti ženstvena jer svijet gleda na žene kao slabiji spol pa želimo dokazati/pokazati da to nismo neisticanjem ženstvenosti? 

“Umrla je Vesna.”

- “MOLIM!? Kako misliš umrla je Vesna!?”

“Umrla je…”

Pitala sam šokirana kako je umrla jer mislim – pa ljudi poput Vesne ne umiru, ljudi tako puni života, kreativni, mladi, pa nije imala ni 40 godina!!! Pitala sam kako je umrla a nije bilo važno kako, činjenicu da je umrla nije moglo ništa promijeniti. To kako je umrla bilo je sada sporedno kada je vijest došla do mene. Ono bitno je da je više nema. Ta vijest me toliko pogodila jer se dogodilo iznenada.

Imam osjećaj kao da ju je netko ukrao od života, oteo ju a tu je još imala posla, još ju je toliko toga čekalo…

Vesnu sam upoznala prije godinu i nešto sasvim slučajno. Šivala mi je haljinu kada sam bila kuma na vjenčanju od prijateljice. Moje ideje je uspješno iskombinirala sa svojim idejama i finalni rezultat je bio savršen. Haljina, njenih ruku djelo je toliko lijepa da su me mnoge žene pitale otkud je, svima sam pričala o Vesni i preporučivala je… Toliko mi je simpatična i toliko smo kliknule odmah. Nekada jednostavno imaš onaj osjećaj da je netko dobar čovjek, jednostavno osjetiš…

Kad god sam vidjela nešto u modnim časopisima mislila sam kako bi mi Vesna to mogla sašiti jer Vesna može sve, ima puno ideja i zna kako najbolje prilagoditi ideje mojim mjerama. Vesna je sva od ideja i sva od kreativnog stvaranja. Vesna voli konje i sve životinje i svoju veliku pesicu i svog Dragog i život i ljude… I sada odjednom nema Vesne. To mi je bilo tako šokantno.

Cijeli prošli i ovaj tjedan Vesna je sa mnom. Svako malo naiđem na nešto i pomislim “moja Vesna bi mi ovo napravila…”.  A Vesne više nema. Premda poznanica, premda osoba kod koje sam bila nekoliko puta, ostavila je tako neki dobar dojam na mene da sam imala osjećaj da ju ni ne trebam dugo znati jer ju znam. Osjetiš njenu toplinu, njeno dobro srce…

Sve mi se bilo pomiješalo, pitanja o besmislu, smislu, smrti, poanti svega… Ljudi bi trebali proživjeti život pa umrijeti a ne usred života prekinuti tu nit koja nije ni do kraja istkana…

Pitam se zašto nismo svi isti, zašto ljudi moraju umrijeti mladi, zašto nismo svi zdravi i ne umremo od starosti u snu, mirno…

Pitam se zašto se brinem oko gluposti pa i oko nekih velikih stvari, egzistencijalnih pitanja, životnih dilema…

Pitam se zašto se brinem oko ljudi koji čine loše drugim ljudima a nema smisla brinuti jer ima ljudi koji će uvijek biti krivi ma koliko ih ispravljali i ma koliko ih prihvaćali uvijek će nas iznenaditi svojom zlobom…

Pitam se zašto se toliko brinemo, mučimo, zašto smo nesretni, zašto želimo sve što nemamo a ne vidimo sve što imamo…

Pitam se gdje je pravda, što je pravda, je li mit ili stvarno postoji neka kozmička ravnoteža…

Pitam se zašto sanjamo, želimo i čekamo bolje dane kada je san, želja i vrijeme ovdje i sada…

Pitam se što je taj život…

I tako sam se jako puno pitala, nije bilo odgovora osim da smo mi ljudi tako čudno nasađeni na ovaj svijet. Tek kad izgubimo shvatimo što smo imali. Kad nešto imamo, to ne cijenimo dovoljno. Kad nekoga imamo, ne cijenimo ga dovoljno. Nismo zadovoljni sami sa sobom, sa drugima, s našim životom, s time kako drugi žive svoje živote a kada nam uzmeš djelić tog života s kojim nismo zadovoljni ili nas nešto zakoči takve kakvi jesmo, nezadovoljni sami sa sobom, onda shvatimo tek…

I ja sam najviše shvatila što je bitno, tko je bitan kada sam dva mjeseca ležala u bolnici, dva najljepša mjeseca u godini, lipanj i srpanj otrgnuta od svoje dinamične svakodnevice pune ljudi… Ali bitno da sam shvatila. Premda je užasno iskustvo biti 5 mjeseci na bolovanju, to je bila tako jedna velika lekcija iz koje sam se kao šareni Feniks velikih krila digla se iz pepela, bolja, jača i pametnija (uvijek kad spominjem Feniksa moj prijatelj preokreće očima ali volim tu priču iz mitologije, jednog dana ću ga i istetovirati kao podsjetnik).

Kaže dragi Ivo Andrić: “Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabre.” E pa tako je to! Kada neki ljudi odu možemo nazdraviti za njihovu slavu! Žive vječno i kada ih nema! Tako i Vesna, čujem ju, pipka me i namješta mi haljinu, radi završne dorade, smije se, sa strane na krevetu i na vješalicama su stvari koje trenutno radi drugim ljudima, Vesna je stalno u akciji, poslu, balkonska vrata su otvorena i ulazi svjež zrak, nebo je plavo, sunce sja…..

Skoro pa utješne su riječi starog, mudrog Seneke i zaista je istina: “Važno je kako živimo, a ne koliko dugo.”

Hodam u ponedjeljak gradom, oko mene puno ljudi, žamora, priča, sjedam sama u jedan od omiljenih birceva u gradu, čekam prijateljicu, naručim cugu i mislim:

Vesna Kraljice,

ovo je za tebe, nazdravljam tebi, tvom ispunjenom životu! Tebi jer si taknula sve ljude koje si upoznala! Tebi punoj energije, volje i želje za životom! Tebi koja ne izlaziš iz mojih misli, tebi koja si tako jako živjela!

Hvala ti što si hodala ovim svijetom, disala s nama i stvarala!

Pozitivno je što u svemu nađem inspiraciju za pisanje i kroz pisanje doživljavam svoju katarzu. Kockice se još bolje poslože i inspiriram samu sebe da ostanem vjerna dobrome jer što je druga opcija – pljuvati po svemu što hoda? Ne bih hvala!

Zašto je lakše “pljuvati” nego reći nešto dobro tu i tamo? 

Ljudi su zaboravili govoriti lijepo, dobro, pozitivno ali nisu zaboravili olajavati i pljuvati. Udebljajte se i budite sigurni da će to apsolutno svi primjetiti od vašeg tigra u krevetu do vaše kolegice u uredu pa do susjede prek plota koja će ošinuti vašu stražnjicu kao da vas ona hrani pa ju koštate.

A ukoliko smršavite, utegnete se, strukić vam nikad uži, guza nikad prpošnija a vi se osjećate još bolje i zračite jače nego ikad – neće vam nitko ništa reći – od zavisti neki ljudi naprosto svisnu!

Osim izgleda koji je uvijek predmet komentiranja, ovo je praksa koja je prisutna i kod ostalog – od vašeg privatnog života do vašeg posla. Ako vam se dogodi neki krah svi će to komentirati a ako vam se dogodi neka sreća neće biti previše komentara jer će ljudi biti zaposleni kuhajući u sebi zavist.

To je to nešto prokleto u ljudima da će objaviti na sva zvona nešto negativno o vama a ako ste dobri, lijepi i uspješni nećete se naslušati nikakvih pozitivnih komentara. Ni ne moramo biti obasipani hvalospjevima niti nam treba netko dizati ego, samo je to jedan zanimljiv fenomen kojeg u ovom postu, ovaj put obrađujemo. Bilo bi logično očekivati ravnotežu u komentiranju drugih tj. da primjećujemo i dobro i manje dobro no stvarnost je drugačija…

Žene prednjače u zločestim komentarima za druge žene jer dobro je poznata ona stara narodna: “Žena je ženi zmija.” kao i ono da uspjeh ljudi ne opraštaju. Ali ni muškarci nisu imuni na takvo negativno „kokodakanje“ pa nerijetko komentiraju isto tako negativno a pozitivno im je nepoznanica. Možda se ljudi boje reći nešto dobro ali kako se ne boje reći nešto loše? Možda je u pitanju neki strah da će se maknuti pozornost s njih samih ako priznaju da je netko drugi dobar, lijep, uspješan, pametan, sposoban? Od straha ništa dobro nije nastalo ali svatko bira kako “svira”…

Postavlja se pitanje moramo li o/nekome govoriti nešto lijepo i dobro? Odgovor je da ne moramo ali zašto onda govoriti ružno o drugim ljudima kada ni to ne moramo ili je neki novi trend popljuvati sve živo i neživo a nikada ne reći nešto pozitivno?

Zašto je puno lakše reći nešto loše? Kada nešto napravite loše viče se na sva zvona ali kada napravite nešto dobro što čujete – ništa, ne čujete ništa.

Postoje ljudi koji na drugima samo traže mane a kad ih ne nađu izmisle ih i uvijek nešto negativno kola i stvara neku lošu atmosferu među ljudima. Bilo da je riječ o izgledu, poslu, životu tako je, primjećujemo samo loše, komentiramo ono loše premda je ono dobro važnije a dobrog ima, samo je ovo lošije zanimljivije…

A ako možemo stvoriti lošu atmosferu zašto ne bi tu energiju usmjerili pa stvorili pozitivnu? 

Koliko košta kompliment? Koliko košta priznati da je netko drugi dobar?  

Ljudi bljuju vatru a ne samo zmajevi. To poprilično puno govori o tim ljudima. Negativan stav prema drugima proizlazi iz negativnog stava prema samom sebi i nesigurnosti koja je uzrok mnogih problema u međuljudskim odnosima. Ne trebate biti psiholog da shvatite da takvoj osobi treba pomoć u prihvaćanju same sebe.

Osim što nam nedostaje sunca i topline – nedostaje i one međuljudske topline. Ljudi su toliko zaboravili na lijepo ponašanje, lijep odnos a zaboravili su i kako reći nešto lijepo nekome i o nekome. Navikli smo da nam ljudi uvijek tako dragi, pristojni i uviđajni kažu puni brige da smo se udebljali, da smo još dodatno posijedili, da smo bogatiji za neku novu boru ili neku drugu kožnu blagodat, da smo ovo i ono nešto što eto baš nije tako lijepo. A ako ima nešto pozitivno – to neće ni primjetiti.

Nitko ne primjećuje vašu sreću, vaše obrazovanje, vaš uspjeh na poslu ali svi će primjetiti da nemate dečka, da se niste udali, da niste rodili.

Što imate uopće od toga da kažete nekome da je debel kada to nije vaš posao niti vaša briga – je li tu osobu vi hranite? Što imate od toga da nekome kažete da izgleda loše – znate li je li tu osobu možda muče neki problemi, možda zdravstveni zbog kojih se promijenila? Što imate govoriti nekome da je nizak/visok jer je toga osoba sama svjesna? Što imate govoriti bilo što o bilo kome vezano za izgled kada to ta osoba sama najbolje zna jer se svaki dan gleda u ogledalo?

Što imate govoriti ljudima zašto su sami, neudani, neoženjeni, nemaju djecu kada osobu i njenu sreću ne definira to jer da osobu to definira onda bi ti koji to sve imaju bili sretni bez da zabadaju nos u tuđi život i tuđi krevet?

Što ako vam ja kažem s velikom vjerojatnošću da sve što drugima govorite zapravo mislite sami o sebi i ne volite sami sebe zbog tih ili nekih drugih viškova, manjkova i općenito nesigurnosti? Što ako vam ja kažem da je vrlo vjerojatno da ste jako nesretni u svojim odnosima, vezama, brakovima, sa svojom djecom a drugima popujete jer mislite da ste vi ispunili društvene norme “normalnog” ali niste ispunili ono najvažnije – sebe?

Tko ste vi da ikome govorite kako da živi SVOJ život i kako da izgleda, priča i kako da diše?

Ne bi li bilo iskrenije da se zatvorite u svoju sobu i sami sa sobom popričate prije nego krenete pljuvati druge,  NJIHOV izgled, NJIHOV život, NJIHOV stil i NJIHOVE odabire?

Zrelim ljudima ne treba potvrda da su dobri ali ne treba im ni tuđa negativa niti tuđe smeće! 

Osim što me na pragu 32. iskreno boli briga što ljudi koji mi nisu nikakav faktor u životu govore o meni uvijek mi je to dobra tema za pisanje. A ovo me baš inspiriralo! Ta negativna energija koju ljudi šire svojim komentarima, ta trulež iz ljudskih usta koja je nepotrebna jer samo malo je potrebno da svijet dobije malo boje, bude ljepši, slađi. Nekad je dovoljno nekome reći: Hvala, puno si mi pomogla! ili Odlično obavljen posao! ili Lijepo izgledaš danas!

Nedavno sam jednoj nepoznatoj gospođi u tramvaju rekla kako ima tako odličan, zanimljiv i poseban stil jer je toliko iskakala svojim bojama i kombinacijom da sam morala nešto reći! Gospođa se ozarila i jako ugodno iznenadila što je mene razveselilo i to je meni bilo zadovoljstvo. Kolegici sam neki dan rekla da je sve ljepša i ljepša a i ona se toliko izenadila time da sam morala joj pojasniti da ne volim ipak žene nego samo primjećujem da je još ljepša nego inače.

Prijateljici X redovito moram radi sebe govoriti kako zrači jer naprosto zrači i uživam biti blizu nje jer te njene zrake su čudesne! Prijatelju M moram reći da je divan kavalir jer zaista je a to je tako rijetko no njegovo otvaranje vrata mene uvijek vrati u neka davna vremena kavalirstva! Nepoznatim ljudima u dućanima i slično kažem “Hvala, jako ste ljubazni.” jer želim da znaju da se to primjeti i da je to divno i tako treba. Ljudima koji rade svoj posao dobro kažem i dam do znanja da to rade dobro jer vidim koliko entuzijazma ulažu u to što rade. Nasmijanim i dobrim kolegicama kažem uvijek  kako je takav kolegijalan stav dobar i važan jer to čini atmosferu boljom, motivira ljude da nastave biti takvi.

I nastavi se ta spirala pozitivnih riječi, pretoči u djela i osjetite kako kola pozitivna energija. Nije bitno ni to da vama ljudi govore dobro koliko je bitno da ste vi ustrajni u tome da govorite dobro, radite dobro i budete dobri.

Svijet zaslužuje jedan veliki lijek! Taj lijek se zove: Pozitivan stav! Nije rezerviran samo za pozitivan stav prema sebi nego i prema drugima!

Taj lijek možemo pogrickati, progutati ili otopiti u čaši vode i popiti ali ajmo se izliječiti od tog pljuvanja svega što hoda! Recimo nešto lijepo, napravimo nešto lijepo, nasmijmo se, izmamimo osmijeh, pružimo ruku, ne budimo zloćesti, primjetimo ljepotu oko nas jer zaista postoji i recimo glasno i jasno nešto dobro, lijepo i pozitivno!

Kad već toliko žustro primjetimo loše ajmo sa istim žarom primjetiti nešto dobro!

Imam potrebu govoriti ljudima dobro jer važno je govoriti dobro i činiti dobro drugima jer tako činimo dobro i sebi. I dakle, bili vi mršavili ili debeli budite prije svega čovjek. Ljepota dolazi iznutra a ako imate samo onu vanjsku, uzalud vam trud svirači jer ta vanjska ima svoj rok trajanja a ona unutarnja traje vječno pa i kada nas više ne bude. A ako niste lijepi unutra, ako ste gorki – i za to ima lijeka, i za gorčinu postoji dijeta, samo trebate htjeti. Pitanje je želite li biti gorki ili slatki.

Ako druženje/kontakt s vama ostavlja gorak okus – nitko neće doći po repete. Budite slatki i budite svoji jer to je uvijek bolje nego da ste otrovni.

Ne kažu uzalud Beatlesi: ALL YOU NEED IS LOVE! Volite sebe da bi voljeli druge!

Lijep pozdrav dragim ljudima punim dobre volje!

Na tu temu me ponukala činjenica da već neko vrijeme primam mailove od nekog nepoznatog tko se potpisuje kao David Novi, ne znam tko je, ne znam što je, ne znam otkud mu ja i ne zanima me no tip mi uporno šalje mailove i to nevezano za moj blog za koji inače primam komentare i na mail.

Nemojte me krivo shvatiti nije da suze ronim zbog toga i da ne mogu živjeti ali činjenica je da mi to smeta. Prvo je htio da chatamo/čavrljamo što sam naravno odbila. Onda su počeli mailovi svaki dan neki mail, ne uvijek upućeni samo meni nego grupi ljudi ali najbitnije – primam sadržaj koji ne želim. Bombardirana sam njime protiv svoje volje. Kada primate newsletter koji ne želite barem možete se skinuti s liste na koju se niste ni dodali ali ovo…. Ovo ne prestaje već tjednima.

Zar ne bi bilo normalno da zamolim tog nepoznatog lika koji mi šalje mailove da prestane s tim i da on to i napravi? Je li to stvarno previše za očekivati? No ja mailove i dalje dobivam.

Ja koristim mail osim za dopisivanje i za dobivanje sadržaja koji me zanimaju profesionalno i privatno iz kojih učim, inspiriram se, motiviram, koji me zanimaju i koji su mi stoga važni. Obzirom da svoj javno na blogu objavljeni mail koristim i poslovno i privatno meni je taj inbox u zadnje vrijeme zakrčen mailovima od dotičnog Davida. Unatoč mojim molbama da mi ne šalje mailove koji me se ne tiču i uz mailove “forwarduše” – lik ne prestaje. Više ne znam što da radim. Čak sam prijatelje zamolila za savjet da nekako blokiram njegove mailove i obavijesti što je podijelio na google + koji ni ne koristim.

Onda sam postala ljuta jer sam se zapitala – koji vrag je ljudima danas? Zašto se uopće moram baviti time i braniti svoje pravo, svoj mail od nekog “zlostavljača”? Gdje je nestala (ako je ikad i postojala) pristojnost u ponašanju i u virtualnoj komunikaciji?

Jesu li svi pomahnitali zbog slobode komunikacije umjesto da cijene mogućnosti komunikacije u moderno doba razvijene tehnologije?

Ne možete takve ljude zaustaviti jer ne prestaju ni nakon par mailova u kojima ih ljubazno molim da mi više ne šalju mailove. Ostaje vam mogućnost da uzmete vremena, proučite što možete napraviti i potrošite dodatno svoje vrijeme i živce da bi se doslovce obranili od neželjenog sadržaja.

Toliko truda samo da sačuvate svoje pravo da primate sadržaj koji želite i na koji pristajete!?!?!

Rekla bih da je u pitanju bolest novog doba. Umjesto da smo sretni jer komuniciramo na sve moguće načine – brže, bolje, jače mi to zlorabimo. Danas se samo dočepa netko vašeg maila ili društvene mreže i krene s komunikacijom na koju vi ne pristajete niti želite.

Kada jasno i glasno izjavite da ne želite primati te mailove, poruke i sadržaj – i dalje nastavite dobivati takav sadržaj za koji ne da nemate nikakvog interesa nego vam nepotrebno puni vaš mail inbox i zahtijeva od vas vrijeme koje morate utrošiti da bi brisali te mailove i praznili inbox.

Netko tko vam uporno šalje mailove koje ne želite mora da ima tako neispunjen život jer bi inače ga koristio za komunikaciju s ljudima koje zna i koji žele s tom osobom komunicirati.

Netko tko vam uletava a ne želite ništa s njim no uporno želi komunicirati i ne prestaje – pomislio bi normalan čovjek da je normalno rješenje da kažete: Nemam vremena pričati s neznancima a nemam ni interesa? Ali nažalost kod takvih ni to ne pomaže.

Komunikacija je omiljena riječ u mom riječniku. Uvijek odgovorim na komentare vezane za blog koje primam i poštujem vrijeme ljudi koji su uložili da sa mnom komentiraju teme slagali se mi ili ne. Ono što ne poštujem je svakako nepoštovanje tuđe privatnosti, granica i prava.

Svima nedostaje poštovanja i uvažavanja u komunikaciji. Ako netko ne želi nešto, nitko nema prava da ga bombardira time.

Sve češće primjećujem te neke društvene anomalije. Ima i gorih ali danas manje zlo je tema. Ovo je samo jedan banalan primjer, nije najveći svjetski problem niti da sada razbijam glavu od jutra do mraka time no baš me potaknulo da napišem ovu temu. Možda netko tko je tako naporan i prestane jer to što radi nije u redu a sigurna sam da nije ni zdravo. U svakom slučaju ja se osjećam napadnuto. Moja sloboda je napadnuta. Ja se moram braniti. Jedno je da komentiramo blog što shvaćam poluposlovno i odgovorim ali ovo nema veze s tim. Bilo je još degutantnijih slučajeva koje ne želim ni spominjati, srećom prestali su jer su prevršili svaku mjeru. Nažalost moj blog je poziv i ne tako lijepim situacijama kada se osjećam ugroženo.

Sada reći ćete joj pa pišeš blog, što bi ti htjela, javna si osoba (premda ne bogata ni slavna), moraš to prihvatiti ali to da te netko tjednima bombardira mailovima koje ne želiš po meni ne prelazi samo granicu dobrog ukusa nego je i narušavanje tuđeg mira i privatnosti. Uz to morate potrošiti izvjesno vrijeme dok ga blokirate, nekako spriječite da uopće vas dočeka njegov mail u inboxu jer vas toliko iritira da ne možete ga ni gledati.

U krajnjoj liniji ne treba vam razlog ali ljudi nemaju dopuštenje da vas bombardiraju i jednostavno ne želite prazniti inbox, mijenjati mail adresu i trošiti vrijeme da svoj mail/Facebook inbox ostavite za sadržaj koji želite primati.

Samo zato što je nešto, netko tu i dostupan je ne znači da imate pravo iskorištavati tu dostupnost.  

Ljudi trebaju poštovati prava drugih. To se odnosi i na komunikaciju u virtualnom svijetu. 

Zašto ljudi ne poštuju granice, tuđu privatnost u virtualnoj komunikaciji? Samo zato što je virtualno ne znači da ne postoje pravila lijepog ponašanja i granice dobrog ukusa.

Ne mislim pri tom samo na ovaj moj slučaj koji sam uzela za primjer. Mislim općenito na sve što uključuje komunikaciju u virtualnim svijetu.

Zašto neki ne znaju za granice i ne prestaju s komunikacijom premda im se da do znanja da druga strana nije zaintresirana, ne želi, smeta joj, nelagodno joj je?

Hoće li nam uskoro životinje držati lekcije o dobrom ponašanju jer evolucija nas vodi nazad a ne naprijed?

U čemu je problem ljudi?

Različite žene, različite želje. Svega sam se naslušala na tu temu a vjerojatno i vi sami. I ja sam jednom davno (dok nisam evoluirala) imala savršen tip muškarca. Nešto između tigra, lava, medvjeda i mačka. Ta kombinacija je idealna. Što ću kad volim životinje. Onda sam se ludo zaljubila u nekoga tko uopće nije bio takav i to je bilo predivno. Tek kada sam se zaljubila i istinski zavoljela, shvatila sam što je to zapravo savršen muškarac.

Što je bitno da savršen muškarac ima? 

Skloni smo tome da radimo planove, imamo neke uvjete koje neki ljudi moraju zadovoljiti da bi bili s njima, da bi došli u obzir. Nekada me poprilično iznenade ti uvjeti. Jučer stojim na stanici, čekam bus i jedan tip simpatično priča prijateljici kako voli ekstremne sportove i želi voditi curu na takve utakmice i ona mora voljeti utakmice jer je NJEMU to bitno. Mislim, budimo realni – ne vole sve cure utakmice ali ih to ne čini manje savršenima. Možda će mu biti super neka djevojka koja ne voli utakmice ali voli njega.

Nekad se privlače sličnosti, nekad različitosti. Pravilo je da nema pravila. Ali opet, mi ljudi volimo zakomplicirati s idejama o savršenom partneru premda smo i sami daleko od savršenstva. Što je to savršen partner uopće? Što mora imati savršen muškarac?

Savršen muškarac mora imati velik:

• auto
• stan
• novčanik
• biceps
• mozak
• biiiiiiiiiiiiiiiiip
• sve navedeno i još poduži niz toga

Što god da je – bitno da je veliko! Veliko je u modi. Furamo se na materijalno. Gleda se koliko tko ima, koliko tko može, čiji je najveći u selu. Karikiram ali shvaćate što želim reći.

Što je zaista bitno jednoj heteroseksualnoj ženi koja sanja, želi i voli muškarce? Što je to što čini savršenog muškarca? Žele li i ovce (u glavi na broju) i novce (na debelom bankovnom računu)? S kakvim ženama imate iskustva dragi muškarci? S kakvim muškarcima imate iskustva drage žene? Što mora biti veliko?

Nekada je lista uvjeta koji moraju biti ispunjeni toliko dugačka (čak duža od mojih postova vjerovali ili ne) da se čovjek umori već na prvih par.

• Kakav auto lik vozi – zašto bi to bilo bitno? Kako to govori nešto o toj osobi i kakva je? Meni je to suludo. Ja volim Volvo ali briga me ima li mi tip koji mi se sviđa Volvo, traktor ili bicikl (doduše ako ima motor… – šalim se). To me ne čini sretnom nego me čini sretnom kako se on ponaša prema meni. Najsretnija sam bila s onima koji su imali malo. Najnesretnija s onima koji su mislili da je bitnije materijalno. Fokusiranje na materijalno je jadno i ograničavajuće ali pošto živimo u svijetu u kojem moramo tolerirati netoleranciju tako moramo tolerirati i arogantne, bahate snobove. A biti arogantan, bahat snob bez osjećaja za ljude a s osjećajem za materijalno – takve ne želim niti kao prijatelje niti u svom krevetu.
• Lijepo je kad netko ima rješeno svoje stambeno pitanje ali obzirom na situaciju koja vlada u državi i svijetu, glupo je očekivati od nekoga da ima svoj stan pa da mu onda možeš dati zeleno svjetlo. Pa onda nije dovoljan samo stan, mora imati i neku vikendicu, ne buš sirota ljeti apartmane unajmljivala. Gleda se da ima i stan i vikendicu i koji lokal čisto da je osiguran. Da sam takva žena mislim da bih se tukla po glavi svaki dan dok mi sva ta glupost ne bi izašla iz te lude glave. Užas.
• Debeli novčanik imam i ja samo što nije debeli zbog novčanica nego zbog računa. Jedna moja mana je da sam kao krtica pa skupljam i račune koji će me kao spriječiti da zgriješim sljedeći put. Sramota bi me bilo mog smisla postojanja da gledam koliko netko ima u novčaniku i da mi je to kriterij odabira frajera. Ja sam onaj tip koji se uvijek svađa oko plaćanja računa jer moramo dijeliti po pola – nekad znam biti naporna oko toga, priznajem. A onda što se dogodi nekada, dogodi se to da me neki frajer pita da mu “uletim” s lovom što me totalno ohladi, baš slučajno je svaki put “kratak s lovom”. Što da kažem – baksuz sam.
• Velik biceps lijep je na slici i dobro dođe kao jastuk dok gledaš film ali koliko je bitno u odnosu ovisi o tome je li fizički izgled primarni kriterij. Ako je – sretno vam bilo. Fizička privlačnost mora postojati ali ona je daleko više od velikog bicepsa i ploćica na trbuhu. Ona izvire iz osobnosti. Netko može imati savršeno tijelo ali i biti savršeno hladan.

Kad je materijalno kriterij odabira partnera uvijek me to začudi. Ne može to nikako biti neka veza/odnos baziran na normalnim temeljima. Uvijek se pitam kako to pali ljude, je li ih zaista to materijalno drži skupa? Ljudi ulaze iz krivih razloga u odnose, veze, brakove i povode se materijalnim a koliko je to zaista bitno? Naravno da to ne znači da je super ako netko nema ništa jer je lijenčina, sve popije, prokocka i potroši.

Što zapravo pali žene? 

Pipl mast trast as – nas žene pali Mozak. Samo je u procesu zavođenja dosta zanemaren i premalo korišten. Od mozga sve kreće. Tako malo je potrebno da muškarac bude savršen. Samo treba slušati ženu, osjetiti je. Mozak pokreće akcije.

Jučer u ugodnom društvu svoje prijateljice koja je tako fino mirisala pričam o tim uletima i tim i takvim muškarcima. Svjesne smo mi žene da smo nesavršene, komplicirane, hormonalne i da smo zahtjevne uz to što smo divna, prekrasna, osjećajna i strastvena bića.

Znate zašto smo zahtjevne – jer želimo da se prema nama muškarac ponaša kao da smo ljudsko biće. To je to.

Ukratko to je ono što je bitno da je veliko – osjećaj za druge. Ljudi su općenito zaboravili da drugi imaju osjećaje. Kad se mozak uključi, tko ga ima zna da smo mi žene ljudsko biće (ovisi koji dio mjeseca je), da smo mekane unutra ma koliko god izgledale snažno i nosile, rješavale sve svoje probleme same i da nismo hladan kamen nego želimo da nas netko zagrije lijepim riječima, razumijevanjem i osjećajem ljudskosti. Mozak probija taj oklop a ne nova A klasa Mercedesa ma koliko savršeno izgledala.

S vremenom smo postali plići i površniji. Mislimo ako definiramo neke uvjete koje netko mora ispuniti i tražimo onoga koji ispunjava te uvjete da smo napravili sve što trebamo da nađemo dobrog partnera i da smo se osigurali. Ali nije to put ka sreći.

Umjesto da ljudima dodjeljujemo odmah, na samom početku pluseve i minuse, možda bi bilo bolje da dodajemo plus na svoju toleranciju, razumijevanje i umijeće kompromisa. No dobro, ja sam utopist i vjerujem da se sve može komunikacijom popeglati (šteta što se moje prve – lažem samu sebe, već su tu druge – bore ne peglaju komunikacijom…).

Savršen muškarac nije onaj koji izgleda savršeno i uklapa se savršeno u naše predispozicije što sve mora biti veliko. Savršen muškarac je onaj uz kojeg se osjećamo savršeno.

Kada se budemo pravile hrabre, bezosjećajne i cool jer je to u modi i to je naš oklop – sjetimo se da kad tad sve maske padnu i poželimo nekoga tko nas drži kada smo najmanje i vidi pravu nas a ne nekoga tko će nas provozati u najvećem autu.

Savršen muškarac je onaj uz kojeg se osjećamo kao ljudsko biće, s manama, s vrlinama, osjećamo se svojom i slobodnom. Savršen muškarac je onaj uz kojeg se smijemo i uživamo.

Je li to tako nemoguće? Bila ja utopist ili ne – vjerujem da je to moguće.