navigacija

Voda - Kupa u nijansama zlatne ili tek nostalgija za ljetom

Kupa u nijansama zlatne

"Voda ima ulogu neumornog nosača svjetla, energije i topline. Prvo i najvažnije, ona je nosač svih supstancija koje stvaraju i održavaju život." Victor Schauberger

 

Kupa je danas bila zlatna. Posuta peludom u popodnevnom suncu presijavala se u pedeset nijansi zlatne od one žutih tonova pa do maslinaste. Svaki zamah i svaka kretnja radeći val djelovala je čarobno. Poput nekog cvjetnog planktona. Možda je ovo zadnje kupanje na rijeci ove godine, pomislila sam. Odlučili smo uživati, iskoristiti dan, voljeti, opustiti se i prepustiti. Koža je nakon ķupanja u Kupi nježna i meka, misli pročišćene, srce puno. Preporod u punom smislu. Istodobno pražnjenje negativne i punjenje pozitivnom energijom. 

 

U rujnu su na kupalištu samo pravi zaljubljenici u prirodu. Svaki takav topao i sunčan dan smatram poklonom. Nekad svu tu ljepotu najviše vide autsajderi i turisti. Kažu da se to zove "lokalno sljepilo". Previše kritični olako pretpostavljamo da ćemo zauvijek imati priliku biti tu. Diviti joj se. Rijeci. Vidjeti sve te Pejićeve nijanse Kupe. Puštati djecu da skaču s pontona. Učiti ih plivati. Stvarati sjećanja.

 

Slušam tako prigovore u zraku od onih političkih do vremenske prognoze: jel hladna, jel ljigava, jel vuče, jel pala. Slušam roditelje koji se ucjenjuju s djecom jel ovi malici ne žele iz vode. Tek kad poplave i smežuraju se i budu gladni tek tada pristaju na kompromis. Dakle, barem 4 sata u komadu ako se pita djecu. Njima je zakon. Love bjelice plastičnom čašom od žuje, slažu figure od kamenčića, kolače od pijeska, rone, pljuskaju, ludiraju se, žive punim plućima. Čitam i jednim okom ih pratim da ne odu predaleko. Upijamo to sunce i hranimo se energijom vode. Toplina nas prožima, voda nas hladi. Osjećamo život i njegovu snagu, ali i krhkost. Lijevo gledam most i pokušavam zamisliti onaj stari s lukovima koji nikada nisam vidjela uživo ali svi kažu da je bio poseban, ljepši. Pogled mi tako uzvodno putuje kroz vrijeme. Onda se sjetim da će uskoro u blizini biti kamp. Pravi pravcati kamp gdje će ljudi moći uvesti svoju kamp prikolicu ili šator i uživati s djecom u cijeloj ovoj eko ponudi Kupe. A onda me obuzme sebičnost  kad mi u pogled upadne plastična vrećica koja pluta prema Sisku i jedna prazna litrena boca bez poruke. Koliko će tek onda biti plastike kad mi toliko drugih otme Kupu, moju Kupu... Lako mi se zavukla pod kožu, u srce i cijelu mene. Zarobila me u svojim kapima i ja je puštam da me nosi. I mi smo većim djelom voda. Razumijemo se i dok šutimo. Dok se gledamo. Morali bi svi, da se mene pita, prvo položiti zakletvu da će je voljeti, poštovati i čuvati prije nego ugaze njen pijesak na obali. Onda bih bila sigurnija.

 

Na ušću Petrinjčice neka djeca pecaju. Dan prije početka škole i obaveza jednostavno love ribu. Baš kao i dvije bijele čaplje i jedna crna roda tik do njih. I one znaju da na ušću ima obilje ribe. Volim tu crnu rodu jer je rijetka pojava. Voli mir i gnijezdo vije na drvetu u šumi. Nije pitoma poput bijele. Drugačija je: plaha, divlja, crna. Onaj zadnji zavoj Kupe prema Sisku već se ovija u maglu jer je sunce sve niže i slabije. Magla je pravi vijesnik jeseni. Kad se njene koprene zavuku u poloje ljeto pomalo nestaje. Pametniji popušta. 

 

Neki će moji poznanici i entuzijasti plivati i upijati njenu moć, moć rijeke do zadnjeg. I ja ću biti među njima jer dijelimo istu ljubav. 

 

 

"Preporodom duha ljudski rod naviknut će se da duboko poštuje i skrbi

za sav život koji izrasta iz Zemlje." Victor Schauberger

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (1 ocjena)