Don blog

Archive for rujan, 2009

U ranojesenskom zahuktavanju školske i vjeronaučne godine, dok jedni “slobodni strijelci” bloginjaju a drugi mlate bloginje, odjednom me je spopala neka nostalgija - ne znam je li nedavni niz kišnih dana (kada sam započeo pisati ovaj post) “zaslužan” za taj “retro” ili je razlog za to negdje drugdje… Zapravo, svejedno, jer sada se tome silno radujem jer to je sjećanje na neke velike dane iz naše ne tako davne prošlosti. Znam da će netko reći kako je sklonost “prekapanju starih škrinja” pokazatelj ulaska u “neke godine”. Ali baš me briga… - nikad ne odustajem od onoga što je lijepo, dobro i istinito…!

I tako - dok nebeskom Ocu prikazujem svoje dane, nastojeći svakog trenutka ovdje u blagoslovljenoj Lici (hrvatskom srcu i, još važnije, kralježnici) dati ostatak života i na svoj način udahnuti zrnce dobra ter baciti “kocku vedrine”, ne želeć’ “da moji dani proteku / mračni u tihu lijuć se r’jeku / Vječnosti”, u htijenju da “kuda koracam… bacam Snopove zlatne svjetlosti” (Izidor Poljak) - “slučajno” nabasam na najmanju knjigu među tisućama u mojoj priručnoj knjižnici (od kojih je većina još uvijek u kutijama). Vrtim u rukama malu zbirku pjesama Viktora Vide DUHOVNA HRVATSKA, koju je 1992. godine izdao Hrvatski katolički zbor MI. Listam i - ne znam zašto – očaran razmišljam o jednom stihu/rečenici iz pjesme u prozi pod naslovom “Zavičaj”. Bože, koje li ushićenosti, ljubavi, dobrote…!

Kaže veliki Vida (jedan u nizu naših tragičara): “Rođen sam u Kotoru, velikoj smeđoj tvrđavi, ali, kad me pitaju za zavičaj, kao što prsti traže i otkrivaju najljepši cvijet, moja duša odabire Perast.”

Da, bio sam tamo, dvaput, premda davno: doista, dušu prožmu srsi, milina – ona nevidljiva – približava nebu…

A onda “sijevne” pitanje: imam li ja svoj Perast, nešto što duša, što srce izabire za temelj, za geslo, za smisao? Jest, svećenik sam već trideset godina! Naslušao sam se svega, naužio radosti, a bilo je malo i tuge… Nije raslo uvijek tamo gdje sam sijao - barem ne po mojim očekivanjima. No Božji je vjetar raznosio sjeme i nicalo je tamo gdje nisam očekivao. Znadem sigurno da još uvijek cvate, zapravo, milozvučno Bogu zvoni Ansambl MI Tamburica na jednom Brijegu blizu hrvatske metropole. Što jest, jest – ruku na srce (moram priznati sebi i drugima) - ipak sam se za njih malko (”samo” 17 godina) znojio… I sretan sam čovjek… Ali to je tek jedna (ali vrlo vrijedna) kocka u mojemu (polu)pastoralnom mozaiku. Onaj medijski posebna je tema…

A moj “Perast”?

Jest, rođen sam i odgojen na jugu, obilježen vodom kojom su se krstili i napajali prvi hrvatski katolički vjernici; od ranih dana gledao sam kršćansku i hrvatsku povijest Solina, Splita, Poljica i hodao njome… Znao sam i ono što se tada nije smjelo znati… sve sabirao u srcu i o tom promišljao… Za svećenika me redio veliki dr. Frane Franić, a svećeništvu učio isto tako veliki biskup Ante Jurić… I mnoge druge duše, tako danas častim svoje kolege, sricale su u tom dobu sa mnom: “Moj Bog i sve moje!”, i: “Mila zemljo naša, draga nam Hrvatska, mila zemljo naša, krvlju natopljena…”, kao i: “Teci, Jadro, teci - ti ne smiješ stati…!”

U Zagrebu za vrijeme studija klasične filologije otkrio sam širokogrudnu Hrvatsku i djelo kardinala Stepinca na samom izvoru: “Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu to je moje životno načelo. A u ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam se od nikoga natkriliti!” Otkrio sam onaj arhetipski MI, poput Pupačića kad pjeva o sebi i svojoj sedmorici braće: “Ja mali, a MI veliki…!”

I kad bih danas sve morao sažeti u jednu rečenicu, prosijati sva svoja duhovna iskustva i izvore – iz sjećanja moja duša na poseban način izvire onaj blagoslovljeni dan Nacionalnoga euharistijskog kongresa na Mariji Bistrici 9. rujna 1984.

I vraćam se istog trena u svoj duhovni Zavičaj…

Drhtao sam od strahopoštovanja pred Bogom koji je toga dana Euharistijom posebno blagoslivljao Hrvatsku. Upijao sam svaku gestu kardinala Kuharića, nadbiskupâ Franića, Pavlišića, Oblaka, biskupa Škvorca… i onog aristokratskog i isposničkog lica biskupa banjalučkog gospodina Pichlera…

I prva legenda među legendama - nekadašnji robijaški broj 1 iz Stare Gradiške, mons. Soldo, mučenik kaptolski - blago mi je mahnuo, sretan i ponosan… Doživio je toga dana vlastito i narodno Uskrsnuće! S razlogom posebno mislim na Pavlišića – danas u Lici (”jer iste su nas zmije grizle”; ovdje još nisu!) – meni je ipak lakše, sloboda je sloboda… Kažu da je on na biciklu obilazio i hrabrio povjereni mu vjerni puk, svjedoče da su ga nekoliko puta pokušali i ubiti… Jest, “vitez se ne smije žaliti na svoje rane, ako mu je kralj razapet u boju!”

Međutim, sjećanje projicira i naličje te veličanstvene ljepote: na sve strane toga posebno velikog i blagoslovljenog dana rasporedila se i rastrčala ondašnja tzv. milicija - sa psima, helikopterima, s plavim automobilima među kojima se isticala marka (onda nije bilo brendova) iz Kragujevca - famozni “Jugo”. Iza svakog grma mrki brk, samokres i pendrek. K tomu još gospoda-drugovi u civilu… Kao da se krao med, a ne Bogu klanjalo! Što li su slutili, što li su snivali Oni u vrhu petokračne piramide? Kako su zamišljali rasplet devetogodišnjeg hrvatskog vjerničkog hodočašćenja od Jelenine godine (1976. u Solinu) do tadašnje bistričke Kalvarije? Jesu li poput kokošiju i posebno osjetljive zvjeradi predosjećali “duhovni zemljotres” koji se trebao dogoditi, i koji se približavao… potres hrvatske slobode i dostojanstva…!?

(Nastavak slijedi, kad me opet “uhvati”…)

IMA LI SLIČNOSTI IZMEĐU “OTVARANJA POGLAVLJA” I OTVARANJA PROBAVE…

Moram pogaziti (sebi i drugima) danu riječ da više neću pisati o političkim odnosima Hrvatske i EUnije. Međutim, zapravo i nije riječ o tome, jer sam na ovom forumu novi “stanovnik”. Dakle, sve mi je oprošteno. Naime, teško mi je šutjeti - to više što ne spadam u kategoriju”poznatih hrvatskih šutljivaca” niti smatram da je šutnja uvijek mudra! - kada je očito da se događaju strašne stvari i to s nesagledivim posljedicama za Hrvatsku. Riječ je ovdje o famoznim političkim odnosima sa Slovenijom.

Dakle, danas u SD Duško Čizmić Marović zaključuje svoj komentar da je ostavka Davorina Rudolfa dragocjeno upozorenje protiv stranačkih zloupotreba hrvatskih državnih interese. Tako dakle - a ti stranački interesi, znademo dobro, nisu od jučer! Kao ni nevjerojatno hrvatsko političko popuštanje (na)stranim moćnicima - uvijek na našu štetu! Dovoljno je sjetiti se izručenja nekoliko generala u Haag, “igrokaz” oko Gotovine sve do uhićenja, odricanje od ZERP-a, lakrdija oko “nepredaje” Tribunalu tzv. topničkih dnevnika… do najnovijeg “uspješnog” “zapucavanja/zakucavanja gola” (”car je gol” - jer nema pameti!) u sporu oko tzv. (de)blokade naših pregovora s EU-om! A riječ je graničnom sporu - na kopnu i moru. Što je, navodno, (naravno, na štetu Hrvatske) “riješeno” još onim starim sporazumom Račan - Drnovšek.

Zato je u novim okolnostima pojačanih međunarodnih pritisaka (budući da je premijerka mnogo “kooperativnija” od bivšeg “tvrdolinijaša”!) akademik Davorin Rudolf dao ostavku na dvije dužnosti: supredsjedatelja mješovite Komisije za sastavljanje nacrta sporazuma o rješavanju graničnog spora pred međunarodnim pravosudnim tijelom, ali i na mjesto savjetnika hrvatskog šefa diplomacije Gordana Jandrokovića. Nakon što je mnogima, posebno na ulici, morao odgovarati na pitanja: “Hoćemo li ostati bez Piranskog zaljeva?” i “Jesmo li ostali i bez Prevlake?”, u intervjuu SD objasnio je razlog ostavke.

- Dao sam ostavku premijerki Jadranki Kosor jer je naše Ministarstvo vanjskih poslova poslalo priopćenje Ljubljani da će se pregovori o granici nastaviti na osnovama tzv. drugog Rehnova prijedloga koji je zaporavo nacrt hrvatsko-slovenskog sporazuma o rješavanju spora pred arbitražnim sudom. U taj prijedlog je, među ostalim, unesen i slovenski zahtjev da sud rješava i pitanje slovenskog “spoja” s otvorenim morem, a treba znati da arbitražni sudovi rješavaju samo one sporove koji su im podneseni u prijedlozima. Taj “spoj” može se ostvariti jedino da im Hrvatska ponudi koridor, zapravo dio našeg teritorija, ili da budem sasvim jasan - dio podmorja, mora i zrak iznad koridora od slovenske granice do izlaska iz Tršćanskog zaljeva koji Slovenci zovu dimnik (dimnjak). O tome, dok sam vodio pregovore, nikad nisam ni u šali htio razgovarati. Odbio sam biti i posebni savjetnik predsjednice Vlade, ali ću se uvijek, koliko mogu, angažirati u rješavanju bilo kojeg pitanja koje se tiče hrvatskih interesa.

(Cjelovit intervju ovdje )

U tom dramatičnom “igrokazu” zanimljiva je “scena” iz SD u rubrici Tjednik, u kojoj je u glavnoj ulozi saborski zastupnik bez dlake na jeziku (kad smatra da je potrebno!) Damir Kajin. Prenosim doslovce međunaslov i sadržaj.

Ponedjeljak, 14.rujna

GUBIMO 115 KM

Kao saborski zastupnik iz Istre, kao čovjek koji živi uz Hrvatsko-Slovensku granicu, kao onaj koji prati slovensku političku scenu kao i hrvatsku, javno sam (8 dana prije Kosor – Pahorskog sporazuma) pozivao gđu. Jadranku Kosor da u Ljubljani ništa ne potpisuje bez dogovora sa lokalnom samoupravom u Istri. Na žalost, od toga nije bilo ništa. Što se dogodilo?

Imamo Kosor – Pahorov sporazum (isti se još taji, ali neće zadugo. Ne mogu se skriti odredbe ugovora između MOL-a i INE, a gdje će se sakriti sramni trag “zapisnika” kojim, de facto, Sloveniji ustupamo 115 km2 teritorijalnog mora). Slobodno možemo reći da je 11.09.2009. zaživio Račan – Drnovšekov “paraf”. Osam godina tvrdili smo da parafirani sporazumi ne proizvode pravne učinke, a odustali smo od spora pred međunarodnim sudom. Govorili smo kako ne prejudiciramo granicu, a odustali smo od svih “jednostranih” postupaka, ali ne i od onih dvostranih, pa tako ni od Račan – Drnovšekova parafa, koji tobože pravno ne proizvodi pravne učinke, ali ga šaljemo na ocjenu pred arbitražu, a ne međunarodno sudbeno tijelo, što će reći da će se o istom odlučivati po političkim (daj Bože da sam u krivu), a ne pravnim načelima, i ono što je najgore, poražavajuće i ponižavajuće, Ministarstvo vanjskih poslova, dana 15.09.2009. šalje Priopćenje za javnost, br. 344/09., gdje se kaže: predsjednica Vlade Republike Hrvatske i predsjednik Vlade Republike Slovenije, dogovorili su nastavak pristupnih pregovora… na temelju prijedloga od 15. lipnja 2009.

Što to znači? Da smo pristali, ne na načelo pravičnosti, već da slovenske teritorijalne vode graniče sa otvorenim morem. Kako će se to ostvariti? Tako da Hrvatska dio svojih teritorijalnih voda pretvori u “otvorene” vode, točnije, da ustupimo 115 km2 mora Republici Sloveniji i međunarodnoj zajednici, kao što je to zacrtano Račan – Drnovšekovom “parafu”. Baš sada, kada pišem ovaj tekst, javljaju mi naši ribari, (Danilo Latin), kako slovenski patrolni čamci plove točno po Račan – Drnovšekovoj granici, ali Račana više nema, nema ni Drnovšeka, ostaje samo dogovor Kosor – Pahor.

SD, subota 19.09.09.

Eto, dakle, tipično hrvatski - rekao bi zlobnik. Dok netko u zboru ne “zapjeva falš” - svi “mudro hrvatski šute, tj. nitko nema komentara. Štoviše, svi mediji s oduševljenjem izvješćuju o “međunarodnom uspjehu” hrvatske politike. Pa čak se i sa širokog pašnjaka na Pantovčinjaku čuje komentar o sportsko-političkom uspjehu… A već dugo svi osjećaju da nešto “smrdi” - kao u slučaju nezaustavljive dijareje… Užasno… ili tragično! Ali ako nije tako, već je trebalo s najvišeg mjesta reći Rudolfu i Kajinu da su nEUračunljivi “jalnuši i diletanti”…!

No promaknula je svima znakovitost da su u procesu pregovora HR-SLO (kako je izvijestio Hrvatski radio) “odnosi postali topliji” tek kad je Jandroković otišao u Ljubljanu (a premijerka je tek poslije “poentirala”!), pa bi zlobnici mogli “pogrješno” zaključiti koji utjecajni lobi drma i u politici. Međutim - na stranu šalu nastranu! - zar već famozni MI6 nije “nogiranjem” bivšeg premijera (odnosno “preporukom” da odstupi) poslao jasnu poruku (neupućenoj) Hrvatskoj i (šutljivom) hrvatskom narodu - gdje im/nam je određeno mjesto u EUniji! Pa samo naivac može misliti da je kodirani pojam JUGOSFERA lansiran slučajno upravo u onom istom trenutku! Međutim, ja sam ipak optimist, jer hrvatskom narodu nikada u 14-stoljetnoj povijesti sudbina i budućnost nisu bili u “rešetkama” raznih “unija” u koje je bio nasilu uguravan, pa neće ni u globalnom 21. stoljeću (koje će cijelo biti u “novodobnoj zavjesi”)! Sapienti sat!

Ili - kako je protojerej Škorić pobijedio sociologa Grubišića 5 : 1!

Oče naš, koji jesi na nebesima… Amen.

Možda će tek neki primijetiti da počinjem s pisanjem bloga na portalu Večernjeg lista upravo na (blag)dan hrvatskih mučenika, ali meni se ta posebnost ne čini nimalo slučajnom, jer mi se do sada ništa u životu nije slučajno dogodilo… Zato nije slučajno ni to što je tema prvog posta Gospodnja molitva, zapravo komentar njezina “ispada” na početku ove školske godine.

Naime, u prvim je razredima nekoliko splitskih osnovnih škola, nakon intoniranja državne himne i ravnateljeva pozdrava, upravo molitvom Očenaša započela nastava. Naravno, događaj je odmah u medijima odjeknuo kao prvorazredan skandal, jer - kako je istaknuto - “takvo sakralno uvođenje u odgojno-obrazovnu ustanovu nije dočekano s oduševljenjem kod svih roditelja”. Dobro, neću sada cjepidlačiti o razlici između neoduševljenja i otvorenog protivljenja, ali jasno je što je novinski “pjesnik htio reći”. Gotovo kao - jasno je da ne treba biti ni filozof ni teolog ni psiholog ni sociolog da bi se uočila sva “strahota neprimjerenog sadržaja” u tim riječima (navedene molitve)!

Međutim, ravnatelji svih škola, u kojima je održano to “prekomjerno granatiranja” javnih ustanova molitvom, odreda kažu da je to od osnutka Republike Hrvatske uhodana praksa. Uz čuđenje toj halabuci oni ističu da nikada do sada nije bilo nikakve primjedbe roditelja, što i nije čudno, jer čak 98 posto djece pohađa školski vjeronauk.

No, pogleda li se samo malo pozornije taj odgojno-obrazovnom procesu “neprikladan” Očenaš, čak i bez dublje analize može se uočiti da on svojim sadržajem zapravo i nije apriori “kršćanska molitva” - jer ni Isus nije bio “kršćanin - i zato može biti univerzalna molitva svih vjera na svijetu! Zbog toga spada također među zastupljenije “jedinice” na internetu. Npr. famozna Wikipedija donosi link koji navodi da ima molitvu Oče naš na 1437 jezika, a klikom na taj link dolazi se na portal http://www.christusrex.org/www1/pater/ koji ističe “The Lord’s Prayer in 1550 languages and dialects”.

Ali koji se sindrom očitovao u najnovijem “splitskom slučaju”? Teško je o tome ovoga časa donijeti siguran zaključak (budući da pišem “na prvu loptu” ne čekajući nove reakcije na taj događaj). Ipak je moguće upitati: je li riječ o strahu od Boga kao Oca ili o borbi protiv svakog autoriteta - na tragu priprema za zagrebačku ateističku tramvajsko-autobusnu “kampanju” (Bez Boga, bez gospodara!) - ili je sve zajedno obično napuhavanje probnog balona?

Svakako, u cijeloj priči je vrlo zanimljivo da ravnateljima splitskih škola nikakvu optužbu nije uputio protojerej pravoslavne crkve u Splitu Nikola Škorić. On štoviše smatra da molitva nikome nije suvišna. “Odvajkada postoji obred blagoslova za početak škole i ne vidim ništa ružno u tome” - lijepo kaže protojerej. A nasuprot tome, svećenik don Ivan Grubišić, kako je prenijela Slobodna Dalmacija, procjenjuje da će se sve više roditelja protiviti tome da im se na taj način indoktrinira djecu.

- To je pitanje slobode. No ako je vjeronauk ušao u škole, onda ulazi i molitva. Premda sam ja protiv toga da vjeronauk bude u školi - kazao je don Ivan Grubišić koji smatra da je vjeri mjesto u crkvi. Zar samo u crkvi? Jer, tom logikom bi se vulgarizirano moglo reći: svi “marš natrag u sakristiju”! Odnosno, vratimo se mi lijepo u vrijeme crvenog totalitarizma, kad se po formuli “marksističkog vjeronauka” smatralo i moralo “vjerovati” da je religija “opijum za narod”. Teško je vjerovati da jedan katolički svećenik i dalje ustraje na starim “ideološkim pozicijama” ter misli da je tako bolje. Kao da je uvjeren kako je količina školskog vjeronauka proporcionalna očitovanjima dječjeg “zvjeronauka”! Tako su se otprilike već očitovali neki drugi “ugledni sociolozi”…

Smatram da će ipak većina roditelja ocijeniti komentare dvojice splitskih svećenika - pravoslavnog i katoličkog - po “formuli” rezultata nogometne utakmice između Engleske i Hrvatske. Dakle, protojerej Škorić: 5 - sociolog Grubišić: 1!

Ali ne samo to, netko će primijetiti da je nakon nedavnog “pantovčarskog” otvaranja “kampanje” za uklanjanje križeva iz javnih prostora - koja je započela uz kavu (sa šlagom od vinskih mušica) - sada stigao novi sličan prijedlog. A apsurd je da mu podršku daje jedan katolički svećenik, koji je ujedno “marksistički” sociolog. Zato nije jasno koja se njegova “bolja polovica” izjasnila protiv Očenaša u školi. Možda ćemo uskoro i to doznati…

Ovdje je važno uočiti kako su danas sve društvene strukture i sva područja života potpuno impregnirane nasiljem i svim poglavito seksualnim opačinama. Njih na jedinstven način najobilatije po glavama i dušama djece i mladih polijevaju medijski “vodeni topovi” sadržajem što se jednom riječju može nazvati “zvjeronauk”. Najnoviji primjer je i (zvj)erotski redatelj Tinto Brass sa svojom izjavom da je ženska guza ogledalo duše!… Je li to za školu, je li to odgojno? Naravno da nije, kao što ni novine nisu školski udžbenik. Ali se takvi “biseri” nalaze i u školskim torbama - na naslovnicama mnogih bilježnica - i to malotko smatra nenormalnim. Štoviše, to je cool! I, kao, nema opasnosti od indoktrinacije! A Očenaš je… kao opća opasnost?

Lijepo je netko nedavno rekao da KRIŽ nije samo simbol jedne konfesije, pa makar i one čiji pripadnici čine gotovo 80 posto biračkog tijela, već je on u Hrvata znak njihove povijesne opstojnosti, dio etničkog identifikacijskog koda, pa bi zabrana isticanja križa značila izravan napad na nacionalnu povijesnu memoriju… A to se može doslovce reći i za OČENAŠ!