Foto: REUTERS/Nikola Solic

POVIJESNI OBRAT S PREDSJEDNIKOM GLAZBENIKOM!!!

Ovo je prst Božji (digitus Dei)! – spontano sam uskliknuo jutros odmah poslije molitve za vrijeme blagoslova kod jedne obitelji. Naime, razmišljajući na svoj način o rezultatu predsjedničkih izbora, budući da silno volim glazbu, došao sam do zaključka da je naš kršćanski puk – dajući glas jednome GLAZBENIKU (nakon silnih promašaja s raznim pjesnicima, liječnicima, pri-pravnicima…) – prvi put u povijesti intuitivno učinio doista dobar izbor (iako neki klerici u jednom trenutku nisu imali dobar sluh). Zašto to tvrdim i je li to “opet neki don Kaćunkov salto mortale”?

Nipošto! Nije ovo ni skok sebi u usta ni nekakva glumljena egzaltacija, nego najobičniji izraz mojega optimističnog realizma. Naime, uskoro – kad Hrvatska (zajedno s cijelim Regionom) bude anektir…, pardon, pridružena Europskoj uniji – moglo bi se još jednom pokazati kako “Bog i po (hrvatskim crven… pardon, kosim odnosno) krivim crtama piše ravno!”

Znam, netko će pomisliti da se (opet) rugam ili da se ozbiljno šalim (što jako volim)! Ali da sam na dobrom tragu uvjerio me danas glazbeni kritičar Zlatko Gall osvrtom u “svojoj novini” pod naslovom I POLITIKA JE ZVONKA RADOST. Nabrojio je nekoliko skladba svestranog skladatelja Ive Josipovića, među kojima mi je posebno iznenađenje “Drmeš za Pendereckog” (napisana za tamburaški orkestar čak 1986.). Davno sam za to djelo bio čuo i čak sam ga jednom čuo (mislim da je to bilo na susretu glazbenih amatera Zagreba, u dvorani na Trešnjevci – ne sjećam se izvođača!), međutim nije mi posebno privuklo pozornost (ne znam zbog čega – možda zato što sam s nestrpljenjem očekivao nastup “mojega” Ansambla MI TAMBURICA iz Hrvatskog Leskovca!). No to je sporedno!

Gall ističe – citirajući kompetentnu Eriku Krpan – da je riječ o skladbama u kojima se najšire shvaćeni elementi tradicijske kulture – dakle, tambura kao “nacionalni instrument”, folklorni uzorak, “tradicionalna” glazbena dosjetka… – povezuje s nesputanom autorskom kreacijom koja ne robuje ni jednom “smjeru, stilu ili skladateljskoj ideologiji”! Hm, jako zanimljivo. A bilo bi također značajno kad bi ta glazbena karakteristika novoga RH-predsjednika bila primjenjiva i u politici. Ali, budimo realni (ne tražimo nemoguće!) – to je utopija. U čijim bi se valovima čak i jedan Gall, kao “lijevi” Splićanin – utopija! Posebno sada kada je cijela Hrvatska pocrvenila, a samo Lika – poplavila!

No, pustimo u stranu šalu nastranu! Stvar je globalno ozbiljna! I za nas vrlo perspektivna! Premda – kako Gall s pravom ističe – samo euforični optimisti mogu povjerovati da u Hrvatskoj (kao da je drugdje drukčije – moja opaska!) politika ikada može postati – zvonka radost! Međutim – zanemarujući čak i važnu činjenicu da je treći RH-predsjednik “osoba koja je svjesna vlastite nacionalne baštine, kulturološke prtljage i osebujnosti prostora u kojemu živi, ali i svih zakonitosti odabrane skladateljske forme – moramo se svi zajedno veseliti (ma, gotovo kao na fašniku!) još važnijoj činjenici da je Ivo Josipović vrlo vješt i trijezan – PIJANIST!

Dakle, kada nam ON – nakon dobro obavljena posla na brojnim iscrpljujućim seansama, pardon, sjednicama marljivih briselskih i drugih arhitekata novog svjetskog eu-poretka, u opuštenoj atmosferi nakon kavijara sjedne za klavir – dogodit će se ČUDO!

Ljudi, ovo čujte i počujte:

PRVI PUT u povijesti hrvatskog naroda i države,

prvi put od stoljeća sedmog

cijeli svijet će PLESATI

onako kako

jedan Hrvat

SVIRA!

Te Deum laudamus!