KRIŽNI PUT KRŠĆANSKIH I HRVATSKIH STRADALNIKA (15. svibnja)

“Velik je broj mučenika koji su tijekom stoljećâ nikli u ovim (hrvatskim) krajevima, počevši od vremenâ Rimskoga carstva, s likovima kao što su Venancije, Dujam, Anastazija, Kvirin, Euzebije, Polion, Mavro i toliki drugi. Njima su se u kasnijim stoljećima pridružili Nikola Tavelić i Marko Križevčanin, zatim mnogi svjedoci vjere u vrijeme otomaske vladavine te oni iz naših vremenâ među kojima se ističe svijetla osoba kardinala Stepinca.”

Tim je riječima Sv. Otac Ivan Pavao II u Mariji Bistrici 3. listopada 1998, na svečanosti proglašenja kardinala Stepinca blaženim, želio naglasiti i posvijestiti nam da je naša domovina sveto tlo i naša povijest “sveta povijest”, jer je zalivena krvlju brojnih svetih mučenika. Pokušat ćemo ovim razmišljanjem povezati dvije obale rijeke naše kršćanske i narodne Povijesti, koje su, iako su 14 stoljeća udaljene jedna od druge, ipak čvrsto povezane.

Danas se, naime, u našoj hrvatskoj Crkvi, osobito na jugu – u Splitskoj metropoliji – slavi blagdan Sv. Solinskih mučenika, vjernih Isusovih svjedoka iz 3. i 4. stoljeća. Ali, danas se, također, cijeli hrvatski narod diljem svijeta, s tugom i molitvom sjeća onoga tragičnog dana – 15. svibnja 1945. godine – kada je na Blajburškom polju, nakon što je engleski zapovjednik od svojega političkog vrha iz Londona dobio šifriranu zapovijed da “očisti palubu od suvišnog tereta”, počinjena ili započela najveća tragedija u povijesti našega hrvatskog naroda.
Toga je dana i u sljedećim tjednima bilo pobijeno ter bačeno u tenkovske rovove i razne jame u slovenskim i hrvatskim šumama više od 200 tisuća hrvatskih vojnika i civila, žena, djece, staraca (prema nekim procjenama, jer ni približno točan broj nikad se neće saznati). Preživjela je tek “šačica” najizdržljivijih od onoga golemog mnoštva mučenika na tzv. marševima smrti – Križnom putu – od Bleiburga sve do istočnih granica bivše jugoslavenske države (među kojima je, hvala Bogu još uvijek živ, i moj otac Ante, koji je pješice došao do Osijeka…).

Solinski mučenici nisu bili Hrvati. Oni su bili građani Rimskog carstva, kršćani različitih staleža – tradicija ih navodi devet, a u sredini je njihov biskup Sv. Dujam. No njima možemo pribrojiti mnoge druge svete mučenike: vojnike, časnike, generale, biskupe, svećenike, obične građane (žene, djecu, starce…), koji su bili “krivi” jer su vjerovali da im je Isus jedini spasitelj – a ne nikakve integracije i asocijacije moćnoga Rimskog carstva, i da se samo Bogu treba klanjati – a ne Neronu, caru Dioklecijanu, ili bilo kojem drugom moćniku, ili “zvijezdi” ovoga svijeta.

Slično je, 1700 godina poslije, žrtvama Bleiburga bila jedina i najveća “krivnja” to što su bili Hrvati – pripadnici staroga europskog naroda koji je neizbrisivo do krvi obilježen 14-stoljetnom vjernošću Isusu i njegovu Evanđelju, i što su željeli živjeti u svojoj slobodnoj i neovisnoj državi. Zbog te su tzv. krivnje jedni i drugi bili smaknuti.

No, može se činiti da nema smisla ovo povezivanje, jer da Solinski mučenici nemaju veze s Blajburškim. Međutim tragedija na Bleiburgu povezana je bitno s progonom Crkve poslije rata u svim totalitarnim komunističkim državama, pa i u Hrvatskoj. Bleiburg je zapravo početak, uvod u taj progon. Naime, stalno smo, u posljednjih 50 godina, kao krivca za našu nesreću navodili KOMUNIZAM. Međutim, kako to razumjeti, kad je Crkva bila progonjena i u prvim stoljećima kad NIJE bilo komunizma?

Promislimo kome je sve Krist smetao, tko je sve progonio Crkvu tijekom dva tisućljeća? Jesu li farizeji bili komunisti(čkim mentaliteom zadojeni)? Je li Savlov konj, na kojem je jurio u Damask po kršćane da ih zatvori, na čelu imao crvenu zvijezdu? Jesu li Neron i Dioklecijan petokrakom ovjeravali dekrete za progon kršćana, a masa u arenama mahala crvenim zastavicama dok su ih izvodili pred divlje zvijeri? Gdje je komunizam u Voltaireovu racionalizmu, ili Napoleonovu cezarizmu? U čemu je razlika i sličnost između Marxova komunizma i Hitlerova nacističkog rasizma? Zar je Lenjinov proleterski internacionalizam pokrenuo krvavu Francusku revoluciju? I, na kraju, je li i globalizam financijske internacionale, čiji se obzori sve jasnije naziru, također komunizam ter treba li očekivati nove progone i “krvavu kupelj” (Stepinac) u budućoj “Europskoj zajednici” samo zato što je na njezinoj novoj moneti – petokraka?

To su naizgled čudna, ali vrlo važna pitanja, premda izrečena retorički. Zato, bez ispravnog odgovora na njih ne možemo razumjeti zašto ista “sudbina” prati Isusove učenike u prvim stoljećima i kršćane na početku 3. tisućljeća. Vidimo naime kako opet jačaju čudne težnje i programi da vjera bude samo “privatna stvar”, da se Crkva ponovno “vrati u sakristiju”. Iz toga je očito da postoji vrlo star plan i vrlo lukav “Planer” prema kojem kršćanstvo mora nestati ili barem biti daleko od utjecaja u javnosti. Nekad su borci za takve ideje “nezavisni intelektualci” diljem svijeta, nekad cijeli pokreti, a nekad, citiram, određeno “društvo najozbiljnijih duhovnih radnika koji vode društvo do najviših ljudskih ideala, prema onom vremenu kada će čitavo čovječanstvo biti jedna velika, dobro organizirana obitelj, kada će čovjek ponajprije biti čovjek, kada čovjek neće tražiti pomoć i rješenje S NEBA, iz ultramontanskog svijeta, nego će se uzdati u sebe i oslanjati se na drugog čovjeka, na ljudsko društvo”. Upravo tako se javnosti predstavilo jedno kršćanstvu oporbeno, navodno humanitarno, polutajno udruženje, u svojoj masonskoj čitanki “Amenkamen”, koja je objavljena u Zagrebu.

Međutim, nije moguće razumjeti otkud ta trajna i žestoka oporba Isusu Kristu i njegovu Evanđelju, ako ne prihvatimo činjenicu postojanja “otajstva bezakonja” – mysterium iniquitatis – kako ga definira Sv. Pismo. A u tu “tajnu zla” spada i TAJNA RATA, pa je tako i zagonetku Bleiburga (i drugih pokolja 20. stoljeća – “stoljeća rata”) moguće odgonetnuti i razumjeti tek u otkriću te TAJNE ZLA.

Mi kršćani, hvala Bogu, rješenja i odgovore na sva pitanja i zagonetke nalazimo u Riječi Božjoj. Ona nam pomaže otkriti da je ANTIKRIST na djelu – i u progonu Solinskih mučenika, i u Holokaustu židovskog naroda, i u Hirošimi, i na pokolju u Bleiburgu, i u Jasenovcu, i u američkom pokolju Indijanaca, i u turskom pokolju Armenaca, i u krvavoj Francuskoj revoluciji, i u terorizmu famoznog 11. rujna u New Yorku… jednako kao što je i rat između Izraelaca i Palestinaca također djelo Sotone…!

Znači li to da je sudbina mučenikâ, put svih Isusovih učenika? Da, ista kao što je bila Isusova: “Ako su mene progonili – i vas će progoniti!” To je sudbina kršćanâ, drugog puta nema! Ako svijet kršćanina hvali, znači da nešto nije u redu s njegovim kršćanskim svjedočenjem. Kardinal Kuharić 1983. dao nam je recept za ispit savjesti: “Bože moj, gdje sam pogriješio, ako me moj neprijatelj hvali?” Zato Isus opominje:”Blago vama kad vas zbog mene pogrde i prognaju… Radujte se!” Bog to potvrđuje i u Knjizi Mudrosti kad kaže za svoje vjerne: “Očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovoga svijeta kao nesreća, i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru!”

Ali… Bog uvijek čini čudesan obrat – sudbina mučenika nije smrt i nesreća, nije propast i tragedija – nego POBJEDA! Jer jedino Bog može poraz pretvoriti u pobjedu. Tako je učinio najprije s Isusom, a potom sa svim Njemu vjernim (m)učenicima. Tako je bilo i sa Sv. Dujmom i Solinskim mučenicima: ubojica, car Dioklecijan svojoj je žrtvi, Sv. Dujmu, nehotice sagradio crkvu – carev mauzolej u Splitu sada je najstarija kršćanska katedrala na svijetu! Koji je recept za takav ishod? Kršćanski mučenici NIKAD NISU MRZILI svoje progonitelje i mučitelje nego su za njih molili, upravo po Isusovu primjeru i zapovijedi. Tako je i Bl. Alojzije Stepinac potkraj života svaki dan služio sv. Misu za svoje krvnike, i za Tita! To je kršćanska veličina! Ali to je i recept za prevladavanje svih naših povijesnih razdora, to je lijek za sve hrvatske crne i crvene rane. To je jedini put za našu bolju budućnost!

Sv. Otac nam je u zaključku divne propovijedi na splitskom Žnjanu, u listopadu 1998., koja čini cjelinu s Papinim riječima dan prije u Mariji Bistrici, najprije posvijestio da je odluka naših pradjedova da prihvate katoličku vjeru u 7. stoljeću, odigrala glavnu ulogu u vjerskoj i građanskoj povijesti (naše) nacije. Zatim nas je opomenuo: “Baština je to koja obvezuje!”, ponovivši riječi koje nam je uputio 1979. upravo na današnji dan, u Pismu za ‘Branimirovu godinu’: “Svojom ustrajnošću načinili ste svojevrstan savez s Kristom i Crkvom: ostati vam je u tom savezu, koliko god vremena tome bila protivna. Onakvi kakvi bijaste od slavne one godine 879., takvi uvijek ostajte!”

Zato, po primjeru Sv. Solinskih mučenika, po primjeru Sv. Ivana Nepomuka, po primjeru Bl. Alojzija Stepinca, po primjeru svih hrvatskih mučenika i stradalnika, želimo li biti POBJEDNICI – poslušajmo Papu!

(Moja propovijed u crkvi Krista Kralja, na zagrebačkom Mirogoju, i u crkvi Sv. Ivana Nepomuka u Lučkom – uoči župnog blagdana, 15. svibnja 2002.)

—————–

WeAK-Lik’s:

1. Nakon što je SDP-ov ‘Kukušinjac’ u suradnji s ‘Pantovčinjakom’ BRZOPOTEZNO & SPOROMOZGOVNO likvidirao tradicionalno pokroviteljstvo nekadašnjeg HRVATSKOGA Sabora nad komemoracijom na Bleiburgu, sada je providnostan trenutak da HBK preuzme i organizaciju i pokroviteljstvo – to više što se ponovno pokazalo koliko je deplasirano politički program s dugim i dosadnim govorima “koristiti” kao uvod u bogoslužje. Svejedno je hoće li (a sigurno hoće, tj. trebao bi) novi saziv Sabora ponovno preuzeti neki oblik potpore toj prevažnoj manifestaciji, Crkva bi trebala inzistirati na čistoći svetoga čina (i mjesta), da političko strančarenje ne zagađuje komemoraciju pljuvanjem po neistomišljenicima, niti da na račun žrtava produbljuje jaz u narodu. Ako pak neliturgijski nastupi ostanu sastavni dio te manifestacije, treba ih u program staviti poslije svete mise, a političke govore tek kad se narod raziđe i kamere isključe!

2. Zlurado je s istoka krenuo trač da se srpski “kralj bakra” i hrvatska ‘bakrena kraljica’ više ne slažu onako bajkovito kako su o tome cvrkutale ženske revije i tabloid(iot)ni trač-magazini. Jedan od razloga je plač maloga “budućega princa”, koji njegovu umornom ocu Milanu smeta… Neki se komentatori sada čudom čude kako ASTROLOZI – bez čijih savjeta navodno “kralj Milan” ništa ne poduzima (hm, i Hitlera su savjetovali svakodnevno!) – nisu PREDVIDJELI da se njih dvoje ne slažu (jer im je tako “zapisano u zvezdama”)… Bez obzira na ‘(ne)zgodnu’ igru riječi KRALJ BAKRA i KRAJ BRAKA, narod kaže da “svatko vrše kako je nasadio”. Ali kršćanin (i katolički i pravoslavni!) značenje i tumačenje svega uvijek treba potražiti najprije u Bibliji. A ona kaže: “Što tko želi, to će mu se dati!” i: “Što tko sije, to će i žeti!” U svakom slučaju – jadno dijete (sigurno će uspjeti ili u politici ili na estradi)!

3. (…dodat ću poslije, nakon što iz guste crošume izaberem zgodno blogodrvo…)