MILORADU BIBIĆU MOSORU – IN MEMORIAM!
Split, katedrala Uznesenja BDM (Sv. Duje), subota 25.2.2012. u 17 h

Na blagdan Sv. Jakova apostola, prvog apostola ubijenog za ideale čovječanstva oko 42. poslije Krista, a čije je u čitavom svijetu poznato svetište u Santiagu di Compostella bilo hodočasničko središte čitave Europe, posebno u srednjem vijeku, ali i sada su uočljive markacije suvremenim hodočasnicima, u skromnoj i poštenoj obitelji Jove i Zdenke Bibić, rođene Uzinić, čuo se je najdraži plač, san svake obitelji. Rodio se je onaj, zbog kojeg smo ovdje. I neka mi bude dopušteno izraziti toplu, ljudsku i kršćansku sućut u ime biskupa dubrovačkog mr. Mate Uzinića, koji me je nazvao netom je čuo bolnu vijest o preseljenju našeg Mosora u život onkraj groba. Divno je opisan taj život u južnom dijelu mirogojskih arkada. Dvojica pravoslavne braće su pošli studirati u Pariz. Razboljeli su se i umrli, a na grobu im je natpis: “I molimo za vas roditelji mili, kad ćete se zemnih razriješiti uza i preseliti nama u novi bolji život u kom nema suza!” Ja pak u svoje ime i u ime don Anđelka Kaćunka, velikog Mosorova prijatelja, izražavam sućut dragoj majci Zdenki, supruzi Slavici i njihovoj ljubimici, jedinici kćerki Vedrani, kao i ostalim članovima bliže i daljnje rodbine. Istu sućut izražavam u ime svih nazočnih bilo vjernika bilo onih koji misle da to nisu.
Ožalošćena i draga obitelji visokog Milorada, a neusporedivo većeg čovjeka. Dopustite mi da malo razgovaram s njime, umjesto da govorim o njemu. Nemojte misliti da ću ga proglasiti svetim i bezgrešnim, jer čuli ste na početku mise – pozvani smo priznati svoje grijehe. Zato je najveći lažac onaj koji drugima pripisuje grijehe, a svoje ne priznaje, jer ih nema. I ti i ja, prijatelju, a i svi koji ste ovdje nazočni, grešnici smo, koje Bog voli i želio bi da se što više grijeha svih vrsta, pogotovo manjka ljubavi, svaki dan odričemo. Prijatelju dragi, ti koji imaš kompjutorsko sjećanje znadeš dobro kako je počelo naše prijateljstvo. Nećeš mi zamjeriti ako ovdje to ispričam svima. Negdje pred konac 1991. god. kada je već hrvatska zemlja bila u krvavoj kupelji, jer su sotonske sile mržnje, zla, laži, ustale protiv istine, pravde, dobra, ne dopustivši da na ovim prostorima zavlada ono betlehemsko zbivanje s početka nove ere, prigodom rađanja najvećeg čovjekoljupca Isusa iz Nazareta. Vraćajući se sa šetnje sjevernom stranom Marjana sreli smo se dok si ti upravo išao na svoj đir. Pozdravili smo se, izmijenili nekoliko uopćenih rečenica, a onda, ne mogavši ni ti izbjeći sotonske sile u njihovom plesu ovim prostorima, veoma ozbiljno si me zapitao. Tada smo još bili “na vi”: “Što biste učinili vi u ovom vremenu da ste na mome mjestu?!” Ukratko si mi ispričao curriculum vitae. Sjećam se kao danas kako mi je sigurno Duh Sveti dao inspiraciju pa sam te pitao: “Jeste li ovo pitanje postavili znancima i prijateljima?” “Nekima jesam.” “Što oni kažu?” “Kako koji. Jedni mi govore da bi bilo najbolje negdje se sakriti dok prođe ovo ludilo, drugi da tražim zaštitu, treći – da ne znaju biti pametni!”
“Jeste li vi ikome ikada štogod zla učinili ili, ne daj Bože, tvorno nekome naškodili?” “Ma nikada nikome, jedino što se volim zafrkavati” (on je to rekao u malo drukčijoj varijanti). “Recite vi meni ide li se vama igdje ili biste voljeli ostati ovdje!” “Pa ja sam ovdje rođen, meni je ovdje sve…” “Prijatelju, i u mirnodopskom doba je moguće da neka budala uzme na nišan nekoga, i tko kaže da iza ovih borova nema nekoga tko već ne cilja nas obojicu?! No ovdje vam se kunem najvišim – Bogom svevišnjim: Koliko je u mojoj moći ne će vam pasti vlas s ruku, jer je na glavi ima malo, dok sam ja živ i dok mogu utjecati na važne strukture da zaštite poštene građane.” Izmijenili smo adrese, telefone, mobitele, poljubili se i svatko na svoju stranu. Od tada nikada nije prošao tjedan dana a da se nismo čuli, izmijenili e-mailove, po mogućnosti se sreli, svaki put zagrlili i izljubili uz onu tvoju berekinsku primjedbu: “Ljubimo se, iako nismo topla braća! Uostalom ja sam i onako lezbijka, jer volim ženske.”
I kao što vidimo, velikom Bogu hvala, nitko se nije usudio dirati u dragog brata Mosora. Nemojte me pitati je li trebalo intervenirati, jer postoje pitanja na koja, posebno svećenik, ne daje odgovor, pogotovo javno i ako je to vezano ispovjednom ili sličnom tajnom. Od tog događaja je prošlo više od 20 godina, a onda 11.2.2012. u 18:25:03 – Bibić Milorad Mosor – zadnje riječi, ne izgovorene, ali meni poslane, kao odgovor na moju poruku gdje te obavještavam da ministranti iz Sv. Duje i Božji narod skupa sa mnom mole za tebe. Poruka koju ću čuvati sve dok, dizdarovski rečeno, ne odem s drugu stranu rijeke, gdje se ti sada nalaziš, a ona glasi: FALA TI, LJUDINO! Slijedio je moj odgovor: SKINUO SI MI HIMALAJU SA SRCA. BOG NAM TE VRATIO NAMA – ZDRAVIJEG OD DRENA. FALIŠ NAM (11.2.2012. u 18:29:25) (ova se poruka još uvijek ‘vrti’, što znači da nije stigla). U gomili riječi i osjećaja koji me prožimaju od trenutka kada me je u kasne noćne sate nazvala tvoja suputnica i supatnica majka Zdenka, na čije si se ime toliko puta znao zakleti, a dična starica, koju do tada nikada nisam vidio, zamolila me je da molim za tebe, jer – reče – “on vas toliko spominje i voli da nije virovat”. Ta mi je noć prošla u molitvi a da nisam osjetio da je sunce već izišlo. Tražim riječi kojima bih ušao u stvarnost ove bolne i neopisive zbilje. Sjetih se besmrtnog nobelovca Hemingwaya, koji kao stanovitu posvetu svog glasovitog romana: “Kome zvono zvoni” donosi riječi Johna Donnea: “Nijedan čovjek nije Otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako more odnese Grudu zemlje – Europe je manje, kao da je odnijelo kakav Rt, posjed tvoga prijatelja ili tvoj vlastiti; smrt svakoga čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u Čovječanstvu; I zato nikada ne pitaj kome zvono zvoni, Tebi zvoni” (Johne Donne)
Iako je izgovorena, posebno napisana riječ čovjeka s kojim se privremeno opraštamo začinjena humorom, ipak da bismo bili prijatelji istine, u našim odnosno mojim intimnim susretima s njim kao da slušamo njegov glas, odjek misli Izaije proroka:
“Operite se, očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti! Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomažite do pravde, za udovu se zauzmite… Htjednete li me poslušati uživat ćete plodove zemaljske” (Iz 1,15-19), jer: “Pravednikova su usta izvor života, a opakomu usta kriju nasilje. Mržnja izaziva svađu, a ljubav pokriva sve pogreške” (Izr 10,11-12). Svatko je od nas pozvan dati se u borbu sa samim sobom, a ne s drugim. I u toj borbi poručuje Pavao iz Tarza: “Ako li pak jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne proždrete” (Gal 5,15).
Svima su nam usta puna čovjeka a u biti tražimo nekoga tek onda kada zapadnemo u probleme, kada smo spremni prodati najveće vrednote poput istine, pravde, slobode kao da zaboravljamo veličanstveni natpis na vratima grada čiji je stijeg libertas, na njegovoj tvrđavi Lovrijenac urezan je latinski natpis: “Non bene pro toto libertas venditur auro” (“Ni za sve zlato /svijeta/ ne prodaje se sloboda!” Uživao si, prijatelju, kada bismo raspravljali o transcendentnim vrednotama: istine, pravde, mira, ljubavi. I meni i tebi je bilo jasno da se ne će ostvariti nikada ljubav ni sreća ako nas ne zahvati drugi natpis Dubrovačke republike iz Kneževa dvora: “Obliti privatorum publica curate! – Zaboravite osobne probitke, a vodite brigu o zajedničkom dobru!”
Oprosti mi što si se toliko izmučio da me uvjeriš kako bih nastupio u prvoj Mosorijadi. Nakon tvoje uobičajene zakletve: “Majke mi moje Zdenke…” prihvatio sam i 16.10.2008. održana je prva emisija Mosorijade, koja je, kažu, zapalila gledatelje. Primio sam tvoj dar, a i ti si primio moj s posvetom. Nisam rekao na televiziji o čemu se radi. Zato to činim sada.

“Istina će vas (nas) osloboditi!” – Isus (Iv 8,32).
“Ja sam Put, Istina i Život!” – Isus (Iv 14,6).
Nikada se s Mosora ne može uživati u onome što se vidi s Himalaje. Istine se ne kriju u žabokrečinama ljudskih gluposti i slatkih navezanosti za ono što nam kasnije ostavlja trpki i otrovni okus protiv pravog života.
Istinu nitko ne posjeduje kao monopol nego se njoj možemo i trebamo stalno penjati, uz mogućnost posrtanja i padova. Onaj koji je sama Istina dobro nas razumije. Primjer kako se služi istini za dobro drugih pružit će ti i ova, nekada veoma opasna i teškim kaznama popraćena, knjiga.
Dragom Mosoru s pola puta na Himalaju
Split, 16. listopada 2008.

Riječ je o u komunizmu proskribiranoj knjizi: Aleksa Benigar, ALOJZIJE STEPINAC, HRVATSKI KARDINAL, II. popravljeno i prošireno izdanje, Zagreb 1993. Poput malog djeteta ćeš mi priznati kako nisi imao pojma o takvom Stepincu kao i onima koji su zbog njega patili, a i onima koji su učinili da nevini pate.
Uglavnom nakon tolikih godina iskrenog prijateljstva slagali smo se u svim bitnim crtama i vrednotama bez kojih ne može živjeti jedan narod, nacija i sl.
Samo se u jednom nismo slagali – stalno si, skoro do dosade, izjavljivao kako mene trebaju postaviti za biskupa. Prijatelju, gore nevolje nisi mi mogao zaželjeti. Dobro ti je poznato kako ja nijednu vlast ne volim, to ne znači da je mrzim, a poštujem samo onu koja poštuje mene i svakog tzv. malog čovjeka. Sigurno je da sam češće u sukobu s onom crkvenom, nego li svjetovnom, pogotovo ako crkvena sliči drugim vlastima, jer njezin utemeljitelj je tražio da nositelji vlasti u njegovoj Crkvi služe, a ne da se Crkvom služe za izrabljivanje odnosno iskorištavanje tzv. malog čovjeka. Meni je drago da u službenim natpisima vidljivi i najodgovorniji pastir Crkve nosi naslov servus servorum Dei (sluga slugu Božjih), a je li to tako, sada ćeš, prijatelju, vidjeti kod Sv. Petra, a nama ovdje ostaje samo nagađati.
Nikakva mi pretjerivanja nisu draga pa ni ona koja žele istaći tvoju dobrotu pa pišu, kako nisi imao neprijatelja. Ne može se biti izrazito dobar čovjek, a da nema neprijatelja. Ugledajmo se u najboljeg čovjeka svih vremena, Nazarećanina, iz roda Davidova. Ubiše ga pred gotovo 2000 godina. Što li sam se svega naslušao na račun tvoje plemenite duše? Ono što me je činilo zadnjih godina nesretnim bili su prljave duše. Kad bih od njih čuo nešto što nisam mogao prihvatiti, odmah sam im dao mobitel da te nazovu i ponove što su meni rekli. Kao svi “heroji iz busije” odmah bi podvili rep i otišli. Neka mi na ovom mjestu istupi bilo tko i navede kada i gdje je naš gorostas tijelom, a neizmjerno veći div duhom, napisao nešto protiv nacije, svoje hrvatske države, katoličke vjere. Nitko nema prava zabraniti mu da nešto što po poštenoj procjeni jest, on to obradi, bilo da se radi o pozitivnim bilo o negativnim stvarima. Takav njegov stav je poruka svim ljudima pera, naročito novinarima da budu odgovorni u svojim pisanjima i ne nasjedaju logici “što više novca, a što manje poštenja”, jer para može sve. Ne može! Svi mi ovdje, koji bilo da pišemo, bilo da govorimo, bilo da snimamo stvari koje nisu istinite, mi ratujemo protiv najvećih svetinja našeg hrvatskog naroda i njegove vjere. Ono što Mosor nije shvaćao bilo je kada sam mu pokazivao slovo po slovo u pojedinim dopisima, koja su puna otrova. U svakom normalnom društvu koje nije na razini Sjeverne Koreje, tiskala bi se ispravna mišljenja, jer je jadno i do kraja degutantno da onaj koji laže, jer mu je potrebno ispuniti lisnicu, može plaćeno lagati, a onaj koji je lažno obilježen ne može ni sanjati da će mu se to objaviti.
Jedna ilustracija, a mogao bih ih do iduće prijestupne godine navoditi, a vi provjerite je li istina. Izišla je jedna knjižica pod naslovom, čini mi se, O sakramentima. I tu si dao svoj dični doprinos. Niti jednog slova, kamo li rečenice protiv Crkve ili sakramenata, niti o Crkvi i sakramentima! “Prijatelju, niti slova nisi donio za naslov knjige!” Rekao si mi: “Što ću ja pisati kada ja ne znam ništa ni o Crkvi ni o sakramentima!” Odgovorio sam mu: “Ti više pripadaš Crkvi nego mnogi koji se busaju u prsa svojim katoličanstvom i hrvatstvom. Bog ne gleda na brbljanje, nego na djela. Neki od tih samoproglašenih vjernika imaju usta puna Boga, a iz srca im je Bog otišao na vječni godišnji odmor.”
Na žalost ne mogu o svim drugim člancima o Crkvi i sakramentima, pa ni iz te knjižice, govoriti mirno i pomno, iako su ih pisali većina s primljenim sakramentima. Ponovit ću ti ono što ti se je svidjelo kada sam ti prvi put rekao: “Tko pljuje u arju, pada mu na čelo.” S ovog mjesta mi se moramo vratiti bolji i ne ponašati se – kada nemam dovoljno novca kleveći, laži, pljucaj, najbolje po Crkvi! A bez nje, ne znam čime bismo se ponosili u povijesti ovih prostora? Bi li nas uopće bilo? Vratiti se bolji na posebni način vrijedi za ljude pera, pogotovo one kojima je to jedini izvor zarade. Svi mi koji se služimo perima, a posebno oni koji od njega žive, ne budu li služili pravdi i poštenju morat će se stidjeti svog roda i poroda, a i njihov rod i porod će se stidjeti njih. Iskrena im sućut, jer su takvi živi mrtvaci. Obrnuto od tebe, visoki – preveliki moj prijatelju. Ti si mrtav, ali živ, oni su živi, ali mrtvi, živi mrtvaci.
Ne želim nikoga ni na što siliti. Moj jedini bezgrešni učitelj Isus Krist stavlja na srce: “Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas” (Lk 15,12 i 17). Dodao je: “Ljubite i neprijatelje svoje, činite dobro onima koji vas progone i mrze…” (Mt 5,44; Lk 6,26). Ako nas Isus iz Nazareta poziva ljubiti neprijatelje, onda smo tim više dužni ljubiti prijatelje svoje. Najveći čin ljubavi jest prikazanje novozavjetne žrtve, sv. mise.
Majko Zdenka, nikada vas nisam vidio do danas, a čuo sam vas onda kada ste me duboko u noći pozvali da molim za vašeg sina, mog prijatelja i brata Milorada. Sa svojim Jovom ste ga odgojili u načelima prirodnog morala i potihe vjere. Ne znam jeste li gledali našu Mosorijadu od pred 2 mjeseca, pogotovo njen završetak. Reći će Mosor: “To je najjača Mosorijada do danas. Nijedna nije izazvala takve pozitivne reakcije kao ona.” Navodim. Nakon što si već završio i odjavio Mosorijadu br. 286 od 22.12.2011.– ja nisam pristao da je gotovo, nego sam zamolio da ja pitam, a ti odgovaraš.
“Sad ću ja tebe. Tvoj otac kako se je zvao?” “Jovo.” “Je li bio u partizanima?” “Je…” “Što je ono bilo nešto u svezi sa stanom koji je napustio?” “Bilo je malo drukčije. Kad je došao s Visa onda mu je narodna vlast, kad je došao s Visa iz bolnice, dala kuću i rekla: ‘Evo to je tvoje.’ On je rekao – ja tu stanovat ne ću, to je tuđe, i otišao je živjeti s još tri familje u Sirišćevićevu. U sustanarstvu.” “Gospodo, koji slušate, katolici, nekatolici, antikatolici i antivjernici i štošta drugo!” – nastavio sam – “što ćete sada reći? Nemam što reći, osim po djelima ih sudite! Prema tome ja u ovom slučaju mogu kleknuti pred pokojnim Jovom i reći da ne pada kruška daleko od stabla, osim ako je na nekom visokom strmom brdu! Možeš biti, Mosore, ponosan na takvog oca, jer ako ga zgaziš bilo bi bolje da ne živiš.” “Sad si me (procurile su suze) potpuno uzdrma i rasplaka…” “Hvala ti što si mi to kazao.” “Malo si me…” “Čekaj, Mosore, Jovo batelant udbaš, a majka Uzinićka, Bog znade što.” “Znaš što sam sada čuo, da mi je mater Zorica Stanisavljević iz Kragujevca, poznata splitska četnikuša, iz poznate četničke obitelji. Šta ću ja sada govoriti da mi je mater Uzinićka…” “Ti dobro znadeš koliko je moj brat Miroslav cijenio tvog oca i svi u Dubravi, a mene će neki pokušati okrenuti?! Ovo što je učinio tvoj otac učinio bi i moj jer je Bog u njima, a da toga nisu uvijek ni svjesni. Hvala ti i dok je takvih ljudi živjet će i Hrvatska i cijeli svijet. Jesi me mijesio, ali dobro.” “Zbunio si me skroz!” – projecao je Milorad. “Neka, ali znadeš što je rekao Krist: ‘Nemojte misliti da sam došao donijeti mir, ne – došao sam donijeti razjedinjenje. Došao sam rastaviti oca od sina, kći od majke, svekrvu od snahe (ajde ti to sjedini!), jer neprijatelji su čovjeku ukućani njegovi…”
Oko 23:30 – sav ushićen javljaš da je već stiglo 40 e-mailova, a telefoni neprestano zovu. Negdje iza 1 poslije pola noći si mi rekao: “Nikada nisam zvao muško iza pola noći, ali moram ti javiti da je preko 100 e-mailova došlo do sada (1 poslije pola noći).” “Ovo nije virovat.” “Kod mene je slično!”
Pred malo manje od 2.000 godina zapisaše očevici da je svjetina, nakon najvećeg zločina u ljudskoj povijesti, ubojstva Bogočovjeka Isusa Krista, vidjevši što se sve događa oko njegove smrti, silazila s Golgote udarajući se u prsa. Možda nisu bili ni svjesni da kada se digne ruka na Boga nestaje čovjeka. I mi idući svojim kućama, svjesni da je u svakome čovjeku Bog, često u onima koji toga nisu svjesni, čak i više nego kod svjesnih, ne želimo li da ovi trenuci zemaljskog oproštaja budu jedna stvar koju je trebalo odraditi, vraćajmo se kući zahvalni visokoj staturi, ali daleko većem čovjeku, za sve čime je obogatio svakoga s kim je u dodir dolazio: svoju malobrojnu ali dragu obitelj, koju je vješto skrivao od pogleda javnosti, jer ljubav nije isto što i glamur, svoje prijatelje, a kako je pripadao zvanju u kome je ljubomora krvotok, pa i one koji su ga teško ili nikako prihvaćali, a na posebni način nas prijatelje, učinimo sve, što je činio on, da se ljudi više smiju, onako kako besmrtni hrvatski pisac Ivan Raos kada opisuje u svom romanu “Prosjaci i sinovi”, veliki, moralni, sirotinjski lik don Pavla Čikeša kako se ispričava malom Protrki za veliki grijeh kojega je tijekom života činio. Ne bojte se nije riječ ni o pedofiliji, ni o ostalim nakaradnostima izvitoperene prirode, njegov je grijeh: “Sinko moj, malo sam se smijao!”
Dopustite mi razigrati maštu. “Počivaj mirno, plemeniti borče, u zemlji hrvatskoj koju si toliko volio, ali ne na način da si je tobože nosio u srcu, a njena bogatstva trpao u džepove. Volio si je, jer si imao svoje korijene u majci Zdenki, biću ponosne Poljičke republike, i ocu Jovi, poštenjačini koji odbija kuću, jer nije njegova i rađe zarađuje pošteni kruh batelanta. Budući da smo imali česte kontakte, a one pisane sam sačuvao, možda će jednog dana i to osvanuti pod naslovom: Dva svećenika (Jedan sam bio ja, a drugi si bio ti!). Dvije tvoje želje će ostati neispunjene. Zamolio si me da samo nas dvojica pođemo do Vječnog grada Rima i da te tjedan dana vodim ne samo gdje vodim hodočasnike. S njima nisi želio – “jer šta ću ja kad ja ne znam molit!?” “Tko može od običnih smrtnika vidjeti mičeš li ili ne mičeš ustima na molitvu. Zato miči ustima i ponavljaj neke revolucionarne pjesme, jer naš je Bog dobrota čovječanske i božanske revolucije!” Tebi sam ostavio da biraš taj tjedan našeg putovanja u Vječni grad. Ne znam za kada si ga isplanirao. Rekao si mi i da te je moj mlađi brat Miro pozvao da u tercetu provedemo jedno poslije podne u Vlaškoj. I “vojvodo, alkar Bibić – u ništa!” Tvoja neprestana zauzetost najviše je tebe koštala.
Ti meni nastoj kod Sv. Petra ispuniti jednu molbu. Molim te, kod Sv. Petra pripazi na jezik, pogotovo na tvoje tzv . ‘beštimje’ koje nisu beštimje nego ružne riječi, barem one koje si izrekao preda mnom, jer kako Sv. Petar ne otvara često vrata takvima kakav si ti, strah me je da ćeš ti prije naučiti Petra hrvatskom folkloru, nego li on tebe nebeskim izražajima. Nikoga, prijatelju, ne želim vrijeđati. Vidio si kako sam bio i na komemoraciji na Pjaci kao i na oproštaju kod Sv. Lovre, na Lovrincu. Na oba događaja sam došao sat prije, obavio što svaki obrazovan i kulturan čovjek obavlja. Stalno molio krunice a da se krunica i ne vidi. Molio sam za tebe i drugog neponovljivog stanovnika Splita, Vinka Mladinića Fažola. S njim ti ne će biti dosadno u raju, kada malo prođete kroz čistilište. Sve me je duboko u srce taknulo, ali sam se osjećao posramljenim kada pojedini ljudi pera i riječi ne mogu bez jezika ulice, štiteći se tvojim leđima, kojim se jezikom ne služe niti na utakmici, a kamo li na ovakvim događajima. Možda će me napasti, jer imaju ‘svemoć’ u tiskovinama. Njihova svemoć je moralno intelektualna nemoć. Najčešće se je čulo i čuje se: “Nikada te ne ćemo zaboraviti.” Vjerujem da u to ne vjeruješ. Da se ne bi meni dogodilo da te zaboravim već sam u svoj radni dnevnik zapisao za 17.2.2013. u 17 h u najstarijoj katedrali svijeta sv. misa za neumrlog Milorada Bibića – Himalaju. Ako se ja do tada pridružim tebi, moj će nasljednik poštovati moju oporučnu želju.
Pretpostavljam da bi neki htjeli imati ovaj govor kako je napisan i izgovoren da se ne dogodi da me se krivo citira. Ako možete pamtiti moj e-mail: jcoric@inet.hr . Pošaljite mi vaš e-mail ili ako ga znadete napamet dajte mi ga nakon ovog susreta. Hvala.
Do viđenja, brate i prijatelju, i pozdravi mi nedavno preminulog mlađeg brata Stipu, koji je sve tvoje stvari u Njemačkoj čitao, a ako nešto nije stiglo morao sam ja odavle slati. Ne znam koja me je smrt više pogodila, njegova prije tri mjeseca ili tvoja. Oprostit ćete mi na još jednoj anegdoti.
Kada bismo se sastali ja sam morao svaki put ponoviti jednu od tri-četiri baze koje je on znao na pamet, ali su ga opet, po ne znam koji put, oraspoložile. Ne ću dvije izreći, jer nose malo političkog mirisa. No hoću onu, koju svatko pošten i ne pati od neizmjerne narcisoidnosti, treba u svom životu ostvarivati. Kaže, naime, neka istočnjačka priča kako se je jednog dana Isus šetao s dvanaest svojih vagabunda. Najednom su svi, kao jedan, osim Isusa, zatvorili nos i dali maglu nogama. Isus ih je pozvao da mu odgovore zašto su pobjegli. Pokazali su mu prstom na roj muha koji se spustio na strvinu psa koji se je raspadao. Isus ih, unatoč smrdeži strvine, pozva: “Dođite ovamo!” Kada su došli prekorio ih je, a onda prstom pokazao na usta psa uz komentar: “Pogledajte kako je imao lijepe zube!” Ako naš Učitelj može naći u raspadnutoj strvini nešto što vrijedi onda je i nama taj put slijediti, jer nema gorih ljudi od bezgrešnih, koji potroše život prebirući po tuđim stvarnim i izmišljenim ostacima strvine, a sami su strvina koja niti dobre zube nije imala. Teško narodu i Crkvi gdje takvi prevladavaju i svojim zakulisnim igrama postižu uloge kojih nisu dostojni.
Mislio sam ne reći ovo što slijedi prije završne točke. Često si mi, prijatelju, znao reći: “Ja ne mogu virovat u Boga kad ga ne poznajem.” “Čekaj, prijatelju, poznaješ li ti potpuno svoje najdraže npr. svoju bolju polovicu – svoju Slavicu?” “Potpuno ne znam!” “Ipak ti njoj vjeruješ, jer je voliš. Bez ljubavi ničemu se dobrom ne možemo nadati. I nemoj misliti da ja, svećenik i doktor teologije, vjerujem Bogu ili u Boga, jer ga predobro poznajem. Vjerujem mu jer mi je dao milost da ga volim i zbog te ljubavi volim cijeli svijet!” Vjerujem da sada, najvjerojatnije iz čistilišnih sfera gdje te toka malo trenirati prije ulaska u ljepote raja, mnoge su ti stvari jasnije, jer ti znadeš puno više o nama, nego li mi o tebi. Navodim riječi jednog od tvojih prijatelja g. arhitekta Jerka Rošina, izgovorene na promociji njegove knjige o kojoj si i ti trebao govoriti: “Mosore, govorio si da ne vjeruješ u Boga, ali zato On vjeruje u tebe!” Tom Bogu zavapimo:
Velikoj i plemenitoj duši, pokoj vječni daruj mu, Gospodine! Počivao u miru! Puni duha ljubavi i opraštanja raziđimo se u miru.