navigacija

Zašto Hrvati ne silaze s Križnog puta

Foto: Sandra Sabljak Gojani

 

INTERVJU MJESECA: Miro Glavurtić, slikar i književnik

glavurtic2Miro Glavurtić, slikar, književnik, idejni začetnik beogradske umjetničke grupe Mediala, već gotovo osamnaest godina, otkako je protjeran iz Beograda, živi u Hrvatskoj. Osim što je izniman slikar ter autor knjiga “Satana”, “Pakao”, “Glas zvekir”, “Psine” itd. Glavurtić je uvijek bio katolik i antikomunist, provokativan polemičar i autor brojnih intrigantnih eseja ne samo o umjetnosti nego i o društvenim fenomenima. Bez dlake na jeziku govorio je o svemu o čemu se mnogi ne usude ni misliti. Takav je i u ovom razgovoru, koji je objavio VIJENAC u studenome prošle godine (a objavljen je i na portalu hakave.org – 17.11.2010.) i iz kojega prenosim jedan dio.

Otkako ste prije sedamnaest godina prognani iz Srbije, iz Beograda, živite u Hrvatskoj. Zašto ste morali iz Beograda?
Morao sam zbog raznih ucjena i stalnih prijetnji smrću, ne samo meni nego i pokojnoj supruzi i kćeri. Prva je otišla kći u London, a supruga i ja na nesreću došli smo u Hrvatsku.
Zašto na nesreću?
Zato što su mi se gotovo iste stvari događale ovdje u Hrvatskoj, gdje sam zapravo već nestao. Prije svega nestao sam iz javnoga života, a to meni znači i da me nema.
Znači li to da je Hrvatska vješta u odstranjivanja ljudi iz javnog života?
Nije tako samo u Hrvatskoj, ali sa svojim političarima, s novinarima kolumnistima, da i ne spominjem druge institucije i ljude, Hrvatska je prije svega antihrvatska. Za račun međunarodnih sila vodi antihrvatsku, izdajničku politiku… Općenito hrvatska je elita izdajnička, osim jadnoga puka koji je naučen da šuti.
Evo, vi ne šutite.
Ja ne da imam razloga da govorim, nego imam razloga da urličem. Zato bih najviše volio da me se likvidira. To mi jedino nedostaje u biografiji.

U Beogradu ste počeli i postali netko, pa kako je počelo?
Dovoljno mi je bilo doći u Beograd, u otvoreni kulturni centar, gdje sam se upoznao s ljudima koji su imali isti stav kao ja.
Kakav je bio taj stav?
Bio je protukomunistički. Mediala nije bila ništa drugo nego prikriveni pokret protiv komunizma. Svi smo bili antikomunisti. Prigodno smo smislili ime koje je trebalo zavesti, ali je ono itekako proizlazilo iz našega antikomunizma. ‘Med’ je značio najbolju hranu, a svi znamo da je ‘ala’ zmaj kojega svatko u sebi ima. Koji uništava.
Dakle, vi ste istodobno ”medili’ i ‘žderali’ komunizam?
Tako nekako. Med je sladak, a ala je gorčina. Ja sam se hranio gorčinom.
Gnjev i ogorčenost poticajni su za umjetnost?
Sve je poticajno. I rat je poticajan, i zločini su poticajni, ali živjeti u svijetu zločina znači, kako su istovremeno rekla dva američka pisca H. P. Lovecraft i Ambrose Bierce, živjeti loyghor. To je riječ koju su oni skovali, a znači proizvoditi efekte zločina koji su nekada genijalna slika ili pjesma, ili nova svijest. Zagreb je područje osobito velikih komunističkih zločina.
Je li to bio razlog da iz Kotora odete u Beograd, a ne u Zagreb?
Iz tih krajeva mi smo tada gravitirali prema Beogradu, koji je bio metropola države, Zagreb gotovo i nije postojao u našoj svijesti. Na koncu, Hrvati su stvarali Jugoslaviju koju Srbi nisu htjeli jer su već imali svoju državu.
Koji su to Hrvati stvarali Jugoslaviju?
Stvarali su je hrvatski kler i hrvatska inteligencija. Kompletni kler bio je za tu državu jer su bili protiv Beča i Budimpešte. Jedino je Papa bio protiv, ali ga nitko nije slušao. Vodeći čovjek te ideje koja je bila poticaj iluminata bio je J. J. Strossmayer. Trebalo je uništiti Austro-Ugarsku kao katoličku i monarhističku, Beograd i Prag bili su poligoni odakle se to radilo.

Čega se sjećate iz djetinjstva; rata, poraća, Informbiroa?
Sjećam se svega, a najviše se sjećam leševa koje su proizvodili komunisti. Prvo što sam vidio kada su komunisti došli na vlast bilo je klanje.
Komunisti su klali? Učili smo da su to radili samo ustaše i četnici.
Komunisti su bili najveći koljači u povijesti. I nisu samo klali nego su i nabijali na kolac i pekli žive ljude. O tome su knjige napisane.
Treba li govoriti o takvoj prošlosti?
Da se ne govori o toj prošlosti žele oni koji su stvarali tu zločinačku prošlost. Zbog žrtava nužno je o njoj govoriti, to je dužnost svih onih koji ne žele da se ponovi takva prošlost.
Koliko se u Beogradu znalo za zločine komunizma, je li se govorilo o tome?
Samo smo o tome i govorili. Logorologija je odredila Danila Kiša, čitavo njegovo stvaralaštvo. Nakon svih pročitanih knjiga o zločinima komunizma i logorima Kiš je izjavio da ne zna o čemu drugom i može pisati osim o tome. To je i napisao na više mjesta, pogotovo u Francuskoj, gdje je živio i radio kada je pisao “Grobnicu za Borisa Davidoviča”.
Često sam spominjao pa i u nekrologu Kišu da smo se zajedno 1965. spremali braniti Budimpeštu od Sovjeta. Točnije rečeno poginuti. Kada je Kiš umirao kao kršćanin na mađarskom su Parlamentu demolirali crvenu petokraku. Dovoljno za jedan osmjeh na licu umirućeg Kiša.

Je li Đilas poslije zatvora bio demokrat?
On nikada nije mogao biti demokrat. I danas se u NIN-u vodi polemika tko se s njim sukobio o temi vjere u jednom beogradskom društvu. Čak je Đilasov sin zabranio jednu knjigu jer nije govorila istinu.
Što je istina?
Istina je da sam se ja tada sukobio s Đilasom.
Zašto ste se sukobili?
Đilas je pričao u društvu u kojem su bili Borislav Pekić, Matija Bećković, Mirko Kovač itd. o tome kako su u ratu partizani “pričešćivali” katoličke svećenike ubijajući ih. Pod izgovorom da će ih pričestiti svećenicima su stavljali cijevi pištolja u usta i pucali. Društvo se smijalo, samo sam ja prosvjedovao.
Od svih komunista s kojima ste se družili, koji su na vas ostavljali dojam liberalnijih? Jesu li to bili Slovenci ili Srbi? Ili možda Hrvati?
Hrvati su bili žestoki komunisti, počevši od Tita koji je bio, to treba uvijek reći, jedan od deset najvećih zločinaca u povijesti ljudskoga roda. Ali mi još nismo raskrstili s Titom niti ćemo čini se ikada raskrstiti. Zagreb je posljednji komunistički i udbaški grad u Europi. Sve je pod vlašću komunista i Udbe.
Koliko je tadašnja srpska umjetnost, njezina tradicija, bila poticajna i je li uopće mogla utjecati na vaše stvaralaštvo?
Beograd je bio kao velika retorta, tamo je mogao uspjeti svatko tko je imao talenta. Nije bilo predrasuda, ljudi su htjeli novo i dobro. Zato su prepoznali dobre slikare, prepoznali su moje crteže, moje pisanje, prepoznali su Medialu, koja se obraćala i europskoj tradiciji. Naravno, među nama je bilo i nekih koji su sanjali Dušanovo carstvo.
Kao Milić Stanković, poznatiji kao Milić od Mačve?
Da. On i još neki poslije su počeli veličati to carstvo, što je naravno bila utopija kao i svaka utopija. To je bila, to volim istaknuti i zato sam napisao “Romskoga cara”, žudnja za izgubljenim imperijem. Hrvatska je živjela u imperiju koji se zvao Austro-Ugarska, ali jer je bila utemeljena na katoličanstvu bila je srušena. Zato su hrvatski politički i intelektualni krugovi bili za Jugoslaviju, zato su radili na tome da se u Beogradu instalira tzv. jugoslavenski Pijemont. No mnogi nisu bili samo za Jugoslaviju nego su bili i prosrpski opredijeljeni, pisali su ćirilicom, nosili šajkače… Ivo Andrić priklonio se srpstvu i iz Beograda pisao Bogdanu Radici: Što čekaš, posrbi se kao što sam se i ja posrbio.
Mislite da se iskreno i do kraja posrbio?
Ne znam je li se posrbio iskreno ili je to bio samo njegov kukavičluk, ali ostao je Ivo, a nije postao Jovo. Ja se nisam posrbio, ja sam podrijetlom Hrvat i uvijek sam se smatrao Hrvatom.

Proljetos ste imali nastup na beogradskoj televiziji koji je trajao tri sata. O čemu ste govorili?
Tri sata sam razgovarao, ali emitirana su dva. To je u Beogradu izazvalo veliki interes među mladim ljudima koji me nisu poznavali, a koji su stasali i sazreli u vrijeme mojeg izgnanstva. Da tamo i nisam bio poznat, s tim razgovorom na TV Košava postao bih.
Jeste li razgovarali i o protjerivanju iz Srbije?
I o tome. Zatim o Srbiji, o Hrvatskoj, o sudbini, o kršćanstvu, o masoneriji… Voditelj Milomir Marić u jednom me je trenutku upitao: Ima li ustaša u Zagrebu?
I što ste mu odgovorili?
Odgovorio sam mu: Mariću, u Zagrebu nema ustaša. Izbij iz glave te stereotipe, to nije točno. Zagrebom i Hrvatskom vladaju komunisti. To mu se svidjelo. Ali Srbima je svejedno vladaju li Zagrebom ustaše ili komunisti, oni su protiv jednih i drugih. Srbi su u osnovi antikomunisti i monarhisti.
A Hrvati?
Hrvati su protiv svake države. Jer ne znaju da se država mora štititi, a ne krčmiti; ruše svaku državu, a poslije se kaju. Hrvati su individualisti i ne znaju što je zajedništvo, samoljubivi su i ako ne moraju ne vole nikoga tko ne misli kao oni. Hrvatski mentalitet je sluganski, radije će slušati stranca koji im ne želi dobro nego svojega najpametnijega. Nesretan narod, koji ne silazi s Križnog puta.
Dokle će Hrvati trpjeti?
Kako se sada ponašaju, trpjet će uvijek. To je posljedica strašnih zločina nad njima. Trebalo bi jednom otkopati sve te kosti komunističkih zločina i spremiti ih u veliku kosturnicu, to bi bila katarza. U mnogim komunističkim državama postoje muzeji žrtava komunizma, čak i u Albaniji, u Tirani, a u Hrvatskoj se o tome i ne razmišlja. Ako se to ne dogodi, teško Hrvatskoj.

Napisali ste da su “izdaja, ubojstva, diktatura odlike komunizma, da je vrijeme komunizma vrijeme bogova, tenkova, doušništva, progona, zatvora”. No čini se da su zaboravljena ta zla komunizma?
Jesu, zaboravljena su. Na djelu je memoricid, sustavno se radi na uništenju memorije. Na tome rade i mediji. Sve rade da se komunističko zlo zaboravi, a s druge strane pišu i govore da se fašističko zlo ne smije zaboraviti. Selekcioniranje zla, proglašavanje jednoga zla boljim od drugoga najveće je zlo koje se čovječanstvu događa. To je Zagreb kako ga ja vidim.
Zašto je tako?
Zato što je u Zagrebu bilo više od četrdeset komunističkih stratišta. Manje-više znam gdje su ta gubilišta. Kosti iz tih masovnih grobnica same izlaze na površinu, a vlast umjesto da ih iskopa i upokoji, ona ih zatrpava misleći da će tako ostati neotkrivene. Moj prijatelj Ivica Relković gotovo je otkopao nekoliko grobnica jer grad i vlast ništa ne žele učiniti. Ni pravosuđe neće ništa učiniti. Kao ni Društvo Hrvatskoga zmaja. Među nama su zločinci za koje se zna da su zločinci, a nitko ništa neće učiniti.
Sadašnji predsjednik, koji je osim pravnik još i kompozitor, dakle netko tko bi i po tome trebao biti humanist, izjavljuje da je “kapa partizanka kapa ljubavi”. To mi je dokraja smučilo život u Hrvatskoj. Isti taj Josipović je na tzv. Dan pobjede rekao da je sve dobro što su uradili partizani i partizanke. Tako se nešto monstruozno teško može reći. A njemu je to bilo lako.
Strašno je kada jedan državnik uništava svoj narod, a to Josipović radi. Svojim izjavama on narod polarizira, osuđuje na vječni rat i uči krivoj istini. On u Srbu otkriva spomenik srpskim četnicima koji su ubijali Hrvate i odlazi u Varivode, ali ne i u Škabrnju. Ne vjerujem da se može učiniti išta gore od toga. To je gore od Kreontove zabrane Antigoni da pokopa jednoga brata. Prezirem ga. To vjerojatno nećete objaviti, ali si dopuštam drskost da to nazovem pravim imenom. Poslije tih njegovih mračnih izjava razmišljao sam da mu vratim Domovnicu, a onda sam ipak shvatio da mi je on nije ni dao.

Je li hrvatski nacionalizam posljedica komunističkog nasljeđa?
Nacionalizam kao pojam datira iz 18. stoljeća i uvijek je bio, kako sam rekao, sredstvo rušenja velikih struktura. Zato mu se uteklo i razbuktavalo ga se i kada je trebalo rušiti nadnacionalne strukture kao što su bili SSSR i Jugoslavija. Danas gospodarima globalnih struktura ne odgovara nacionalizam jer rade na stvaranju novoga društva i novoga građanina koji nije vjernik ni domoljub, nego je nadasve izdajica. Izdajica svih načela koje je baštinio, koje je naslijedio. Krleža ga zove apatrid.
Među srpskim liberalima, sada se otkriva, bilo je i nacionalista poput Pekića.
Da. Ali lako je kliznuti u nacionalizam, to je euforija koja se uvijek javlja u nekom trenutku povijesti, dok je liberalizam nešto drugo. Nacionalizam je uvijek bio potican u okviru iluminatskih nacionalnih programa, koji su nacionalizam instrumentalizirali protiv određenih struktura. Nekada su to bile monarhističke strukture kakva je bila npr. Austro-Ugarska. Nacionalizam koji su zagovarali iluminati toga vremena, stvarajući Mladu Italiju, Mladu Tursku, Mladu Bosnu, bio je instrument rušenja velikih monarhija.
A danas?
Danas se nacionalizam demonizira i ukida jer je odigrao ulogu rušitelja velikih struktura koje se opet grade poput globalizma, EU i slično, samo na drukčijim temeljima. To je dijalektika koju mnogi ne žele prihvatiti… I povijest umjetnosti, i povijest svijeta, i razvoj civilizacija mi smo vidjeli kao dijalektički proces, latinski izraženo pojmovima “solve et koagula”, što ističe masonska heraldika. Znači opet se stvara velika nadstruktura, svjetski sustav, globalna sila, realizira se sinarhistička, a ne anarhistička ideja, i u tom smjeru aktivira se ‘sinergija’. To se nastoji stvoriti na ruševinama vjere u Boga, naciju i suverenu državu.

glavurtic1-crtez1Poznati ste demonolog, jedan od prvih koji je ukazivao na sotonizaciju svijeta. Što vas je natjeralo da velik dio života posvetite demonologiji?
Natjeralo me to što se Katolička crkva po vodećim teolozima oslobođenja počela odricati svoje tradicije pa je počela poricati postojanje Sotone, demona, pakla i grijeha.
Zašto to čini?
U Crkvi je mnogo izdajica. Poslije Drugoga vatikanskog koncila svi su se utrkivali tko će se više pokloniti profanom svijetu. Ja sam aktivno sudjelovao u tim postkoncilskim zbivanjima, bio sam jedan od vođa tradicionalnih katoličkih pokreta, družio sam se u Parizu, u Italiji i drugdje u svijetu s ljudima mojih uvjerenja, i to vidio. Mi smo dakle tradicionalisti, a nasuprot nama je moćna sekta koja se zove modernizam. Te dvije struje, koje stalno generiraju sukob u samoj Crkvi, koji se osobito razbuktao nakon Koncila, uzrok su negativnosti u Katoličkoj crkvi. Zato se nakon Koncila prvi put u povijesti Crkve dogodilo da su iz Crkve izbacivani tradicionalisti, a ne heretici.

U knjizi “Satana” tvrdite da su mnoge osobe koje su stvarale našu civilizaciju bile pod utjecajem Sotone. Je li to moguće?
Itekako je moguće. Sotona djeluje na svakoga i na svim razinama društva, može zaposjesti svakoga od djeteta do starca. To ste mogli vidjeti u mnogim filmovima. Praktički vlada našim svijetom i zato je nazvan gospodarom ovoga svijeta.
Zašto se Crkva i vjera tome malo odupiru?
To ovisi od epohe do epohe. U sadašnjosti su u povlačenju, ali Crkva je vladala Europom, ona je Europu učinila kršćanskom. Crkva posreduje kršćanski nauk i ima sredstva borbe protiv demonskoga svijeta. Po definiciji i de facto Crkva je božanska institucija, stvorena s neba, dakle nije stvorena od ljudi…
Kaže se talent je od Boga, a vi pišete u knjizi “Satana” da su pod utjecajem Sotone stvarali Baudelaire, Proust, Jung…
Bilo je mnogo književnika koji su izražavali svoj sotonizam. Mnogi su pisali o Sotoni, Baudelaire je napisao himnu Sotoni, Carducci također, a bilo je i većih od njih. Baudelaire je jedan od obraćenika, on je autor slavne definicije o djelovanju Sotone koja glasi: Najveća moć demona jest da uvjeri svijet da ne postoji. To je on formulirao u godini smrti, 1867. Neki kažu da mu demoni to nisu oprostili i da je zato umro te godine.
Kao umjetnik koliko vjerujete u maštu, a koliko u znanje?
Mašta je jako važna, ali svijest mora organizirati maštu. Kada smo počeli s Medialom, u Europi je stvorena sintagma ‘fantastični realizam’, koji je bio čitav jedan program u Parizu, Beču, Beogradu… Eto, to je ta priča. Mašta može odvesti ka demonstvu, ka iskazivanju “noćne strane života”, kako bi rekli beogradski nadrealisti. Nasuprot tome kršćanstvo je s dnevne strane života, ono se živi javno, ne zatvara se u tajne odaje i ne pravi urote, što rade ezoteristi. Zato postoji vječni sukob svjetla i tame.

Vratimo se vašem životu u Hrvatskoj i Zagrebu. Vjerujete li zagrebačkoj kulturi, njezinim kriterijima, ili mislite da je sve stvar lobija, kortešija, klanova?
Puk Hrvatsku čini hrvatskom, a kultura je područje koje malo zanima hrvatsko. Recimo, crkve su u Zagrebu punije nego igdje u svijetu, još ima pobožnoga svijeta, ali taj svijet kulturu ne zanima, nema svoje predstavnike u toj kulturi. U Zagrebu katolik ne može biti političar, o tome sam pisao u katoličkom listu MI; ako se bavi politikom mora se odreći svojih katoličkih nazora, mora zanijekati katoličku doktrinu. Svako bavljenje politikom u svijesti zagovornika tzv. građanskoga otvorenoga društva mora uključivati izdaju Crkve, od njega takvi građani to očekuju. To smo mogli vidjeti osobito u posljednjoj predsjedničkoj kampanji.
Zašto onda Crkva odgađa s otvaranjem katoličkoga sveučilišta?
Ne može ga otvoriti jer u ovako licemjernu i nevjerničkom društvu svi bi se okrenuli protiv Crkve. Bilo bi onih koji bi sjedili na više stolaca, bili bi masoni i katolici, a to je nemoguće pomiriti. Ili bismo ubrzo imali ‘neofilnu’ Crkvu. Sada izdajice ne izlaze iz Crkve, nego ostaju u njoj. Papa Ratzinger poziva ih da iziđu ako im ne treba, ali oni ostaju kao unutrašnji neprijatelji…

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 ocjena)