Ovaj tekst pišem pod dojmom eksplozije u rafineriji Urinj (Kostrena, pokraj Rijeke), posljedičnog požara i tradicionalnog (ne)organizacijskog cirkusa, vrlo prikladnog trenutačnom vremenu karnevala. Ali, prije analiza i komentara, zasigurno subjektivnih (jer sam prepun žuči, kofeina i nikotina), treba priznati da su nesreće u industrijskim pogonima statistička činjenica i da ne treba kompaniju u kojoj se incident dogodio odmah stavljati na stup srama.

Ali ipak, smatram razumnim i potrebnim razgovarati o barem tri stvari; je li učinjeno sve da do incidenta ne dođe, je li se ispravno reagiralo u trenutku incidenta i je li obavljena adekvatna sanacija posljedica, uključujući odštetu ljudima koji su eventualno pretrpjeli štetu. Pritom želim više generalizirati prema opisu trenutačne situacije nego secirati noćašnje događaje, uz ostalo i zbog manjka informacija.

Krenimo od prvog problema, sprečavanja incidenata. Za to je, jasno, nužna preventiva. Uključujući i zadovoljavajuću ekipiranost tehnički osposobljenog osoblja u pogonima. I već tu imamo prvi problem. Naime, sve je više dojava od djelatnika u raznim kompanijama (diljem Hrvatske) da novi pretvorbeni vlasnici sve više smanjuju broj zaposlenika i time nerijetko ugrožavaju sigurnost samih industrijskih pogona (za onaj koji je noćas gorio nemamo takvih dojava). Drugi moment, redoviti remont, zasigurno je zabrinjavajući jer to je uvijek i svuda u svijetu ono što se prvo reže u trenucima krize. A u krizi jesmo, to je, nažalost, svakome iz vlastitog iskustva jasno.

Stoga su mnogi pogoni nesigurni ili, bolje rečeno, manje sigurni. To je problem i svakog sudionika u prometu jer vjerojatno svatko od nas ima barem nekog prijatelja koji vozi automobil i koji je više-manje u banani jer nema novca za, primjerice, nove ferode za kočnice (to što kočnice u automobilima yugo sadrže azbest druga je priča). Ali ono što je apsolutno iritirajuće i potpuno neprihvatljivo jest na ovim prostorima tradicionalno nemaran ljudski faktor, za koji je najbolja ilustracija nedavna eksplozija u Rafineriji Sisak, kada je do incidenta došlo zbog nečišćenja kanala.

Druga priča, reakcija mjerodavnih u trenutku incidenta, može se podijeliti na internu reakciju same kompanije i reakciju države (od općine do ministarstava). Premalo je mjesta u ovoj kolumni da bi se upozorilo na sve dosadašnje pogreške u sličnim situacijama.

Treća faza epopeje, sanacija i odšteta (eventualno) oštećenima, posebna je tragedija našega društva jer, kao prvo, neke sanacije u Hrvata zbog sve više pandemijske korupcije pretvorene su u novu ekološku katastrofu (Salonit), a u vezi s nepriznavanjem posljedica najbljutavija mi je činjenica da su pri dolasku u inspekciju mnogi državni inspektori nakon nekoliko minuta izjavljivali kako nema bitnih posljedica incidenta pa nakon toga uredno sa šefovima pogona (u čiju su kontrolu došli) otišli na ručak. A da ne govorima da su i mnogi od njih putovali po svijetu u društvu (katkad i na račun) predstavnika kompanija koje trebaju nadzirati.

I na kraju, vječno pitanje: što da se čini. Imate barem dvije mogućnosti. Prva je da po n-ti put odete gledati uspješnicu “Avatar”, ne mareći pritom za to što se trenutačno na ovom planetu u PRAVOM ŽIVOTU događa nekoliko sličnih priča.

Druga je da u slobodno vrijeme, umjesto proučavanja novih avantura raznoraznih Gotovčevih, Pokosica, Radeljaka, Lambaša i sličnih i/ili fetišističkih (nema veze s fašizmom) analiziranja nogometnih, rukometnih i inih utakmica, mobilizirate svoje resurse u nekom segmentu rada civilnog društva, najbolje udruga za zaštitu okoliša.

Jer, ne pitajte se za koga zvono zvoni jer možda će sljedeće zvoniti upravo za vas. A onda će sigurno biti kasno. I na kraju, sjećate li se Zdravka Martinovića? Čovjeka koji je u Karlovcu otišao prošetati psa pokraj potoka i smrtno stradao zbog posljedica aktivnosti obližnje pivovare.