Avatar je privid za ekološki (ne)osviještene
Ovo pišem pod dojmom upravo pristiglih vijesti o Zlatnim globusima koje je dobio film “Avatar”, važnoj međustanici prema osvajanju ovogodišnjih nagrada Oscar.
Prije nego što iznesem moje osobno viđenje tog filma, volio bih reći da je “Avatar” zasigurno veliki film, briljantne vizualizacije i nesumnjivo prihvatljivih ekoloških i socioloških vrednota. U biti se jako pazilo da film bude “kosher”. I to je sve što se (po mom mišljenju) o filmu dobro može reći. Jer kada sam jedne subotnje večeri gledao film moja prva misao bila je: pa koji je ovo kliše. Točno ste na početku mogli pretpostaviti da će glavni lik povesti uspješnu narodnooslobodilačku borbu obespravljenog naroda protiv besćutnih osvajača; točno ste mogli pretpostaviti da će se lik spetljati s nekom domaćom ljepoticom; točno ste mogli pretpostaviti da će na kraju imati pseudomitsku borbu s glavnim negativcem za kojega će trebati pojačane napore da ga ipak umlati…
To je slično kao jednom davno kada su se gledali ratni filmovi pa si znao da kada američki vojnik uzme zastavu i popne se na tenk on ide u pobjedu i slavu; kada isto napravi pripadnik Crvene armije on ide u pobjedu i smrt. Kliše je bio toliko jak da je čak i na kraju izvrsne ekranizacije “Mladih lavova” na kraju filma američki vojnik preživio rat i vratio se voljenoj, dok je oficir Wermahta Marlon Brando napucan završio u lokvi vode (u romanu Irwina Showa bilo je obrnuto).
Ah, taj Hollywood. Drugi problem filma je što je to čisti plagijat. I sadržajno i izvedbeno. Izvedbeno, jer su mnoge scene kopirane iz drugih filmova (”Avatar” veoma podsjeća na filmove o Vijetnamu – jurcanje i pucačina iz helikoptera; jedino katastrofalni glavni glumac koji u biti uopće ne glumi već samo statira odudara, jer još pamtimo sjajne likove u “Apocalipsa now”). To čak nije ni jasno citirano (kao što je Boorman u “Excaliburu” citirao Bergmana iz “Sedmog pečata” – scena plesa Igrayin uz lupanje ratnika peharima po stolu). Što se tiče plagijata na sadržajnom nivou, mnogi su već rekli da je film u biti “Ples sa vukovima”, samo u svemiru.
Osobno mislim da je plagijat mnogo dublji, a za to treba poznavati djelo Franklina Patrica Herberta Jr., autora šestodjelne legendarne sage “Dune”, koju mnogi (pa i moja malenkost) smatraju apsolutno najboljim SF djelom ikada napisanim. Zbog kratkoće kolumne neću prepričavati sadržaj, već ću samo reći da i kod Herberta junačina dolazi na zagonetni planet koji ima čudnovatu sirovinu (spice), pa se spetlja s domorocima, ćopi najboljeg komada, te nakon određenih metafizičkih promjena postaje jedan od njih, jer popivši vodu poplave mu oči. Po mom skromnom mišljenju sličnosti s “avatarom” je previše da bi bilo slučajno.
Završno, “Avatar” je inačica banalnosti u koju naša pop kultura zapada, jer nakon “Ratova zvijezda” koji su (pre)trivijalizirali neke zaista velike i vrijedne misli “Avatar” je pomaknuo granice do nivoa “filozofije” tipa Paulo Coelho i sličnih instant “rješenja” ove (pre)površne civilizacije. A o remek djelima tipa “Solaris” i “Stalker” legendarnog Rusa Tarkovskog (filmova za koje smo na faksu govorili da ti nakon gledanja krv curi na uši od prenaprezanja mozga) sada samo sanjati možemo. I na kraju, zašto sada tupim po tom filmu kada postoje mnoge važnije teme. Jednostavno zbog toga što sam doživio da gledanje “Avatara” mnogi naši sugrađani doživljavaju kao ispunjenje minimalnih zahtjeva za ekološko-političkom korektnosti, jednako kao što klikanje na Facebooku doživljavaju kao vrhunac svog političkog aktivizma.
I kada preko vikenda s obitelji pogledaju “Avatar” ispune se tolikim zanosom brige za okoliš da cijeli sljedeći tjedan mirne duše mogu zarađivati kruh svoj svagdašnji, možda i u tvrtki koja zagađuje. Jednostavmo, “Avatar” (ako ga se ne pogleda kritički) je privid a la Matrix za ekološki (ne)osvješćene građane.
I stoga pod hitno uzmite crvenu pilulu! Te se javite kao regrut u najbližu udrugu za zaštitu okoliša, jer zasigurno imate neku ekološku svinjariju u blizini. I probajte pravi život, aktivistički.
Share
