via Korčula – grad podno Tommijeve butige

Jedna buduća arheologija globalizacije iskopati će ne samo naše kosti već i onu zagrobnu popudbinu koja će nedvojbeno i jasno posvjedočiti o bešćutnosti koja je dovela do propasti i smrti kulture koju smo naslijedili i uništili. Marijan Grakalić

Kad prilazite Korčuli s morske strane od smjera Orebića dočekati će vas jedna sasvim nova vizura ovog renesansnog grada. Ako su se rijetki naivci i nadali da je sustavna megabetonizacija hrvatske obale koliko toliko poštedjela i njene otoke, ovaj zadnji primjer uništavanja starog grada Korčule je zasigurno pomeo i zadnje optimiste.

Još 2010. tik uz staru gradsku jezgru Korčule, na parceli od 7648 kvadratnih metara investitor Kerum započeo je gradnju parkirališnih mjesta i trgovačkog centra. Krajem 2011. Kerum je odustao, a projekt izgradnje je preuzeo trgovački lanac Tommy te uz suglasnost Grada, Odsjeka za prostorno uređenje i zaštitu okoliša grada Korčule i Konzervatorskog zavoda iz Dubrovnika dobio sve potrebne dozvole za izgradnju ovog betonskog čudovišta ponad grada.

Znamo da su u Hrvatskoj šoping centri inače malobrojni pa je ovaj još jedan nasušno bio potreban turistima, a nadasve prebogatim građanima lijepe nam naše koji i inače ne znaju kuda će s parama pa eto, da ih imaju gdje potrošiti. U gradu u kojem se koš za smeće ne može naći u krugu od petsto metara, brižni gradonačelnik Korčule je razmišljao kako otvoriti nova radna mjesta za svoje građane pa mu je kao profesoru Baltazaru sinula genijalna i originalna ideja – otvoriti će šoping centar, veći od grada – da bude vidljiv iz daleka na ponos i diku cijelog otoka jerbo kad turist iz Zagreba ili Milana dođe na Korčulu, mora se osjećati komotno, mora osjećati ka da nije maka iz kuće, jer kako će preživjeti tih petnaest dana odmora bez Zare, Cinestara i McDonald’sa?  Zemlja kojoj su trgovački centri najviši domet urbanizma nikad neće shvatiti da se problem nezaposlenosti ne rješava otvaranjem šoping centara nego otvaranjem proizvodnih pogona. Zemlja je to koja je moralno degradirala čovjeka radnika na nivo tupavog šopingholičara.

A struka (konzervatori, društva arhitekata i povjesničara umjetnosti), struka je nanovo patetično bespomoćna i uvijek zadnja sazna što joj se kuha u vlastitoj kuhinji. U dubrovačkom konzervatorskom zavodu oboljeli su od kolektivne amnezije, čak se ni ne sjećaju da li su izdali dozvolu za gradnju ovog trgovačkog centra na Korčuli ili ne. Dok struka kafeniše, lakira nokte i kupuje spizu pod radnim vremenom, bezobzirnost i pohlepa mirno zidaju svoje betonske bedeme. I nikako ne može biti opravdanje to da se ovakvi projekti realiziraju u tajnosti, grade iz potiha da nitko ne zna, a kad se sazna onda je uglavnom već prekasno za bilo kakve izmjene, jer u praksi smo imali puno sličnih skandaloznih primjera – od obnove Dominikanskog samostana u Splitu i Hektorovićevog ljetnikovca na Hvaru (gdje je izgled krovišta samovoljno promijenjen sa znatnim povećanjem gabarita) pa do totalnih gubljenja kriterija u tome što jest, a što nije spomenik kulture što je vidljivo na primjeru nedavne sramotne odluke Konzervatorskog zavoda iz Vukovara o rušenju rodne kuće Ivana Kozarca u Vinkovcima jer ona nije kulturno dobro (!). Upravo na tim primjerima vidimo koliki je autizam prisutan u struci jer arhitekti, urbanisti, konzervatori i teoretičari umjetnosti ne surađuju, oni ignoriraju jedni druge i ne smatraju za shodno da bi trebali obavjestiti kolege o novim arhitektonskim i urbanističkim projektima i međusobnim savjetovanjem izbjeći eventualnu mogućnost trajne štete. Na koncu, u Hrvatskoj se uvijek  upliće i ona sumnja o postojanju interesne sprege između investitora i onih koji odobravaju te investicije – jer na žalost i za to primjera imamo – previše.

Nadalje, ne mogu ne prozvati građane Korčule kao djelomične krivce za rast ovog betonskog tumora povrh grada jer projekt izgradnje trgovačkog centra im je javno predstavljen još 2010. godine i na predstavljanje je došlo svega petnaestak stanovnika. To što je mene mimoišla ova informacija i zgranula me kao već realizirano djelo, ne čudi jer od Korčule me dijeli više stotina kilometara udaljenosti kao i često izbivanje iz Hrvatske, a niti me struka obvezuje da išta znam o tome, ali čudi da Korčulani reagiraju tek sada, da arhitekti, urbanisti i povjesničari umjetnosti reagiraju sada kad je Tommijeva butiga već pod krovom.

Ni sva silna obećanja Korčulanima u stilu - imat ćete posa, nećete morat u Split po nove postole, imat ćete nova parkirališna mista pa neće bit gužve u gradu – ne mogu opravdati gradnju Tommijevog mastodonta koji je zauvjek izmijenio idiličnu vizuru ovog grada bacivši sjenu ne samo na raskošni kampanel katedrale sv. Marka nego sjenu i na obraze svih nas koji nismo baštinili mudrost naših predaka i nismo znali očuvati ljepotu ovog grada za djecu naše djece.

Uz jedan link na prigodnu pjesmu Ziđam koju od srca preporučujem da je poslušate do kraja, završavam ovaj osvrt citatom izmišljenog dijaloga kojim je jedan prijatelj facebook grupe Koručula – grad podno Tommijeve butige transparentno objasnio cijelu građevinsku situaciju ne samo na Korčuli, nego i šire:

Sidimo na kafi… ja i prijatelj koji ima svoju parcelu na lipo misto.
Ja ga pitan – ma danu, što ti je sa onom parcelom?
On reče – ništa, stoji tamo di je.
Ja rečen – ma imam ideju, daj mi da nagradin zgradu na TVOJOJ parceli (ništa ti neću platit normalno!) nego ću ti dat podrum pa iznajmljuj parking (podrum će bit tvoj) a ja ću na prvi kat afitat dva poslovna prostora da mi kapa malo love, a na vrh sebi otvorit butigu za kompjutere (osim podruma ja ću bit vlasnik dva kata)
On reče – odlična ideja, bravo! To je dobro za napredak Korčule! Zaposlit ćeš puno judi.
Ja rečen u sebi – jo pizduna ali san ga privesla i nagradin zgradu na njegovoj zemlji i živin sritno i dugo…

Pametnome dosta.