via ZiB21

Sjećam se prvog susreta s mojim švicarskim cimerom u New Yorku gdje je nakon uobičajenog pitanja kako se zoveš i od kuda si zakolutao očima kada sam rekla da sam iz Zagreba. Gdje je uopće taj faking Zagreb? – pomalo se rugajući upita moj frend (tada mi još nije bio frend, a nakon tog pitanja mislila sam da to nikad neće ni biti). Otprilike četiri sata vožnje automobilom od švicarske granice u pravcu istoka… Zar je moguće da to ne znaš? – začudim se. Aha, vi ste ona primitivna balkanska plemena koja međusobno ratuju! – nastavi Švicarac u arogantnom tonu. Da li je do vas uopće došla civilizacija…imate li vi što jesti? – upita. Kako da ne – proradi moj prkosni balkanski gen – jedemo glupe Švicarce kad kod nas zalutaju zbog nepoznavanja geografije…

Balkan je crna ovca Europe, sramotna rana finog Starog svijeta. Balkan je oduvijek za Europu bio arhetipski Drugi, sinonim za ono loše i primitivno, a loše i primitivno je uvijek – tuđe. On je nahoče za kojeg je europska sisa nakon što je podojila zdrave sinove ostala suha…. mogli bismo tako nabrajati u nedogled metafore za minornu ulogu plemenskog Balkana u razvoju kulturne Europe. Slavoj Žižek iznosi zanimljivo opažanje na temu drugosti Balkana u jednom svom tekstu navodeći primjer u kojem – ako pitate Talijana gdje započinje Balkan, on će reći – u Sloveniji. Pitajte to isto Slovenca, on će reći – u Hrvatskoj. Hrvat će bez razmišljanja reći da Balkan započinje u Srbiji, a Srbin će taj vrući krumpir prebaciti preko granice Bugarske ili bar Kosova i Metohije. Iz tih primjera iščitavamo da je Balkan davno izgubio svoje geo-političke granice i dobio neke sasvim subjektivne odrednice utemeljene na predrasudama zapadnog svijeta. Balkan – to je uvijek onaj Drugi.

Prije mog izbora teme za diplomski rad na Likovnoj akademiji u Firenci, moja profesorica iz suvremene umjetnosti predložila mi je da pišem o razlikama u današnjem trenutku umjetnosti istoka i zapada Europe (tada se još uvijek na oglasnoj ploči Akademije moglo naići na oglas u stilu: «Iznajmljujem sobu – Albanci i Slavi isključeni»). Odgovorila sam svojoj nesuđenoj mentorici: Da, ja sam iz Hrvatske – mea culpa. Ali zaboga ne očekujte od mene da vam pričam o istočnoeuropskoj umjetnosti jer ja ni ne znam što je to. O tome je možda mogla govoriti generacija Marine Abramović…. Ali nije li Marina već baka? U glavama Europljana Balkan je i dalje izolirano mjesto bez kulturnih doticaja s ostatkom svijeta. Od umjetnika koji su se usudili ispuzati iz te balkanske crne rupe i krenuti u pravcu Zapada, očekuju da rade balkansku umjetnost, ili istočnoeuropsku umjetnost – svejedno, očekuju da njihova djela svjedoče komunistički teror, etničke prijepore i sl. Što može znati mladi umjetnik o nekom dalekom komunizmu ili etničkoj mržnji? Može, ali to nije autentična priča, to eventualno može biti sigurna formula za uspjeh istočnoeuropskog umjetnika na zapadnom umjetničkom tržištu – jer to se traži.

Postoji li i jedan hrvatski film s civiliziranom europskom tematikom koji je odnio neku nagradu na festivalu? Ne. Mi smo eksperti za jad, čemer, glad, krv, znoj i smrad pred kojim sofisticirani ostatak svijeta ostaje šokiran. Pišući ovaj tekst sjetila sam se poznatog makedonskog redatelja Milča Mančevskog koji je postigao uspjeh u Europi i Americi. Odgledala sam sve njegove filmove u jednoj njujorškoj kinoteci, a filmovi su govorili o depresivnom sivilu i tužnim sudbinama ljudi rudarskih gradova ili o egzotičnim pripizdinama na brdovitom Balkanu s urušenim kamenim kolibama i otvorenim ognjištima, o prljavim i bezubim albanskim divljacima odjevenim u ovčje kožuhe koji kolju za krivi pogled. Balkanski primitivac još uvijek ubija ako mu povrijediš ponos…. a radnja se odvija u 21. stoljeću. Gledajući te filmove zapitala sam se bi li Mančevski postigao svoj euro-američki uspjeh da efektno nije koristio tu balkansku egzotiku, u civiliziranom svijetu tako traženu robu? Jer ja, čistokrvna Balkanka, vrlo sam jasno vidjela slabosti takva filma u njegovoj jednodimenzionalnosti i povišenoj semantici naspram očekivane slojevitosti i jasnoće. Filmom “Prije kiše” Mančevski osvaja venecijanskog Zlatnog lava te nominaciju za Oscara, a ono što nije uspjelo Mančevskom, uspjelo je Tanoviću koji tog Oscara i dobiva filmom “Ničija zemlja”. I tu susrećemo isti lajtmotiv etničke mržnje u zemlji nedođiji gdje je čovjek čovjeku vuk. I opet okus krvi, beznađa, očaja i bespomoćnosti u ovom, inače, izvrsnom filmu. Ako su ti filmovi primjer istočnoeuropskog filmskog uspjeha, to bi značilo da je europski Istok zauvijek osuđen na gledanje unatrag.

Henckel (1) i Zelenka (2) bi nam mogli biti veliki učitelji kad je riječ o tematskoj kompleksnosti suvremenog istočnoeuropskog filma. Ali ne, imamo mi drugu formulu – red klanja, red jebanja (oprostite, ali ne znam kako bih to drukčije nazvala), red psovanja, red rezanja žila, pa opet red jebanja – to je balkanska formula uspješnosti.

Zanimljivo je kako se svi odreda osjećamo povrijeđeno kada nas zovu Balkancima, to nam zvuči gotovo kao psovka, a istovremeno sami o sebi stvaramo sliku divlje horde, naroda sivih i bezizražajnih lica izmučena siromaštvom, depresijom i političkim progonima. Nije li to jedna opća hipokrizija, ponajviše vidljiva upravo u umjetničkom koketiranju drugošću Balkana?

Mi znamo što je Balkan. Ali mi znamo i onaj drugi Balkan. Ne bi li već jednom trebalo završiti s tim kulturološkim balkan-bluzom i reći kako i mi nosimo haljine Vere Wang, spavamo na plahtama od finog egipatskog pamuka, slušamo džez i uz ručak serviran u Villeroy&Boch porculanu – rado pijemo francuski chardonnay. I ni po čemu nismo različiti od samoodabranih. Budimo Slaveni, budimo Hrvati, budimo Srbi… whatever – ali pokažimo ono najbolje od svog et(n)osa kao što to pokazuju i ostali europski narodi.

Tek tada se imamo pravo nadati da će Balkan možda jednom u svijesti Europljana prestati biti – onaj Drugi.

_______________________
(1) Florian Henckel, njemački redatelj koji je izvrsnim filmom «Das Leben der Anderen» (Život drugih) 2006. dobio Oscara za najbolji europski film
(2) Petr Zelenka, češki redatelj, autor, po meni, nenadmašne komedije «Knoflikari» (Dugmetari) iz 1997. godine