umjetnička instalacija

Tko dohvati bit će sit ili o gozbi za koju su potrebne ljestve

Published 11.06.2012

Foto: Andrija Lučić

25. svibnja u zadarskoj crkvi sv. Donata koja djeluje kao jedan od najljepših galerijskih prostora u Hrvatskoj, predstavila sam umjetničku instalaciju „Gozba“. Ista je bila izložena i 2010. godine u zagrebačkoj galeriji Bačva u Meštrovićevu paviljonu te ušla u najužu konkurenciju za godišnju nagradu „Josip Račić“ za izložbu godine (“Pet u bitci za Račića” – link).

Ali recimo o kakvoj je gozbi riječ.
U centru svečanog kružnog prostora srednjovjekovne crkve sv. Donata postavljena je instalacija koja se sastoji od elegantnoga i raskošno opremljenog švedskog stola dužine pet metara prepunog ukusnih kanapea, slastica, voća i pića. Bila bi to uobičajena slika sa domjenka da visina stola nije gotovo dva metra. Sva hrana i piće bili su ponuđeni posjetiteljima na konzumaciju pod uvjetom da se na neki način domognu te hrane svladavanjem visinske prepreke. Ta mrtva priroda u formi instalacije (…) traži interakciju posjetitelja, stvarajući happening – prostorno vremenski događaj, u kojem sudjeluje publika, djelomično provodeći zamišljeni scenarij, te istovremeno ostvarujući slučajne, nerežirane i spontane situacije (iz predgovora Branke Benčić).

Foto: Andrija Lučić

U suvremenom društvu svakodnevno nam se pruža velik broj mogućnosti i prilika da iskoristimo beskrajne ponude koje se prostiru pred nama. Prepuni izlozi su pred nama, taj raskošni stol je svima ponuđen, ali samo najspretniji i najsnalažljiviji, usudila bih se dodati i najbeskrupulozniji, mogu se domoći njegova sadržaja. Svi imamo tu privilegiju uvida u njegovu ponudu, ali ironijom sudbine mnogi i uz tu ponudu ostanu gladni, jer kao što znamo stol je prilično visok, gotovo nedohvatan. Možda se zbog ponosa ili stida ne usudimo popeti na ponuđen stolac da bismo došli do hrane, možda nemamo dovoljno blisku osobu kraj sebe koja bi ispreplela ruke u “lopovske ljestve” te nam tako pomogla uspeti se do stola. U svakom slučaju razlozi zašto neki ostaju gladni, a drugi jedu do mile volje – različiti su koliko su različiti i ljudi. Osim toga „Gozba“ se ironijski odnosi prema umjetničkim institucijama, uvriježenom načinu društvenog ophođenja, sustavu umjetnosti kao i mreži odnosa na umjetničkoj sceni. „Gozba“ predstavlja pokušaj da ukaže na simptom koji provocira sudionike, kao i na specifične, neočekivane i nekontrolirane životne situacije i oblike ponašanja (iz predgovora B. Benčić).

Foto: Andrija Lučić

Ovaj duhovito-ironični rebus u formi švedskog stola tretiram kao mali psihosocijalni eksperiment koji testira snalaženje pojedinca u svladavanju prepreka da bi došao do cilja. U happeningu se teško može predvidjeti ponašanje publike, pa tako ni ja nisam mogla predvidjeti kako će zadarska publika pristupiti ponuđenom izazovu u odnosu na zagrebačku. No ni jedni ni drugi nisu bili sramažljivi niti povučeni i bez imalo straha pred brojnim fotoaparatima i kamerama poduzimali su sve moguće načine da dođu do slasnog zalogaja. Posjetitelji su ubrzo kreirali izuzetno opuštenu i kolegijalnu atmosferu pomažući jedni drugima u svladavanju visinskih prepreka. Oni viši (znamo da je Zadar grad košarkaša ) dodavali su hranu onim nižima (da je barem tako i u životu), neki su poveli klince pa bi ih dizali do stola da im dodaju hranu. Uglavnom oni višeg rasta bili su najtraženije osobe večeri. Stol je bio ispražnjen u nepunih sat vremena, čak ni cvjetni aranžman nije ostao pošteđen ruku anonimnoga romantičara. Uživala sam gledajući kako se razvija cijela ta vesela i dinamična hranidbena akcija jer hrana je čudo. Hrana uvijek kreira izvrsnu atmosferu zajedništva, ozaruje lica i stavlja ljude u harmonične suodnose. Zato i nije neobično da je hrana često omiljena tema u umjetnosti.

Foto: Filip Brala

Foto: Andrija Lučić

„Gozba“ nastavlja s gostovanjima pa koristim ovu priliku da najavim njeno iduće uprizorenje u riječkoj gradskoj galeriji „Kortil“ 26. studenog ove godine, a u idućoj godini trebala bi biti izložena u Muzeju suvremene umjetnosti u Skopju te u Grazu, a uz malo sreće u financijskoj organizaciji preseliti će i u moj drugi najdraži grad – New York. Želim joj da svojim univerzalno razumljivim jezikom još dugo unosi radost na lica svoje publike i da ruši barijere otpora onih koji misle kako je suvremena umjetnost pretenciozna i nerazumljiva.

Vjerujem da je „Gozba“ dokaz da nije uvijek tako.

P.S. Još ne znam kako da postavim slideshow s WordPress alatima pa se ispričavam na ovoj nespretnoj foto prezentaciji.

Foto: Andrija Lučić