EURO 2012

Oba domaćina ne prolaze skupinu drugo EP za redom

Za Žnoru nije bilo dileme da nas je sudac izbacio s Eura. Rječnik kojim je popratio vlastite argumente nije baš posve primjeren za ovaj format. Bio je to, činilo mu se, opravdan bijes golorukog hrvatskog naroda, sintagma toliko popularna na početku devedesetih. Goloruk hrvatski narod.

Koji god događaj bio, koja god vrsta djelatnosti, od rata do sporta, ispada da smo mi Hrvati uvijek goloruki. Pa kao da pomalo i uživamo u činjenici vlastite nemoći. Nekako nam je postalo zgodno nakon gubitka važnih utakmica same sebe tješiti, vikati si GLAVE GORE, VI STE NAŠ PONOS, JUNACI i slično, bez obzira na to što nas redovito natamburaju oni koje smo mi trebali pobijediti. U tradiciji slavljenja poraza mi smo neupitni svjetski prvaci.

Što radi peti sudac na terenu?

Ali, nije bitno to. Mene stvarno počinje zanimati što to pet sudaca radi na nogometnom terenu?! Niti vide regularne golove koji padaju, niti penale, koje, ako ih već netko napravi, netko drugi treba i dosuditi.

– Ma to je sjajno! U Ukrajini Englezi imaju domaćinsko suđenje u utakmici protiv – Ukrajine! I onda neka netko nešto kaže protiv Uefe! Sve te priče o korumpiranosti tih ljudi tamo padaju u vodu. Jer, zar ne bi bilo logično da je barem jedan od domaćina ušao u drugi krug, zar se to ne bi trebalo malo pogurati, ha? A već drugo prvenstvo zaredom oba domaćina ne prolaze skupinu. To je sjajno, to je fair-play – povikao sam oduševljeno, a Žnora me u čudu pogledao.

– Kaj hoćeš reći i da je onaj Španjolac, il’ kaj već je, Ćorluki ruku otkinuo, penal nije trebao biti suđen da se ne bi slučajno dogodilo da mi odemo dalje i da se Španjolci potkraj utakmice ne dovedu pred gotov čin ispadanja? Daj, molim te, penal bi trebao biti penal, gol mora biti gol bez obzira na to o kome se radi, u kojoj se minuti dogodi i hoće li zbog toga netko ispasti – Žnora je zvučao prema onoj poznatoj “neka se provodi pravda, pa makar propao svijet”.

Ja sam onda glasno i ovaj put ozbiljno pitao što stvarno rade ona dva dodatna suca iza gol-crte i još onaj koji samo drži mali semafor i tjera trenere u trenerske kućice.

Tehnologija ugrožava draž igre

– Meni se čini da oni bare komade po tribinama i kurče se, u stilu, “a vidite mene, ja sam na travi, dok se vi gužvate na tribinama”. Drugog smisla njihova postojanja ja tu ne vidim. Jer ako taj teletabis nije mogao vidjeti, uz još većeg linijskog slijepca, da je ukrajinska lopta završila u engleskom golu, onda je slobodno mogao ostati na pivu – Žnora je bio nepokolebljiv.

Birokratizacija sporta je očito njegova budućnost. Suci, kontrolori, zapisničari, javni i tajni bilježnici. Nogomet kao kancelarija. Onda sam predložio da bi, ako se već tehnologijom ne želi ugroziti draž igre čiji je sastavni dio i ljudska pogreška, možda trebalo stvar razvijati do te mjere da svaki igrač dobije svoga suca.

Sada je šest sudaca uz teren i na njemu i 22 igrača, pa ne vidim razlog zašto s njima ne bi mogla trčati i 22 suca. Tada bi zaista mogli zaključiti da su dobro obavili posao ako bi ostali nevidljivi. Svaki sudac zaduži svog igrača i kao pitbul-terijer trči za njim, ne pušta ga iz vida.

– Da, ali kako ćeš kad, recimo, onaj koji prati Modrića dosudi da je faul nad njim napravio Xavi, a onaj koji prati Xavija dosudi da je faul napravio Modrić? – smijao se Žnora pucajući na slabosti mog prijedloga.

– Bez brige, ima i za to lijeka – nasmijao sam se i ja. Žnora me upitno pogledao.