Ludo(gorec) kao na Zrću… Kad su zabili, stajali smo zbunjeni u mraku, napola popišani, s podignutim rukama… A nismo slavili!

Žnori je došlo da uzme mobitel, nazove Čačića i pita ga: “Hoćeš li se odlučiti između politike i Dinama?”

Žnora i ja odlučili smo otići na Zrće. Kao i svi mladi. Mislili smo, obojica stanujemo blizu teretane, možemo ostrugati sve naslage mrtve kože s tijela, preplanuli smo na finu “bauštelku”, znate ono kad vam se iscrtaju rukavi majica i nogavice kratkih hlača, i lako se uklopiti u mladež koja ne žali grla ni tabana za dobar provod.

Cupkat ćemo u najboljim ritmovima na svijetu, gurati se u redovima za kokteliće, možda upazarimo i poneki bonkas… Ukratko, voljet ćemo sve što vole mladi. Žnora je ozbiljno shvatio zadatak. Kupio je nove kupaće koje će prekrasno isticati njegove zamamne obline i tako to. Veli mi da će kupiti i ulje za sunce pa kad se namažemo, stavimo naočale i šilt-kapice nek počne ramba-camba.

Prošli bumo, ali kamo…

Provjerili smo i kućne budžete koji će, uz naše tjelesine, morati podnijeti najveći teret. Forma ni u jednom ni u drugom slučaju nije bila idealna, ali bože moj, provući ćemo se na rutinu, imamo utakmica u nogama. A kad smo već kod utakmica, prije odlaska na mjesto gdje party nikad ne umire odlučili smo pogledati jednu. Onu između Dinama i Ludogoreca.

Žnora se i za tu prigodu nauljio. Bio je uvjeren da ćemo se prošetati Bugarskom i da nije bilo riječi o toj zemlji, jel’, rekao bi i da su plavi tamo otišli u šoping. No, kad je sve krenulo mi smo stvarno počeli mijenjati farbe. Dobro, bili smo na početku plavi, ali onda smo se malo crvenili, pa zelenili, da bismo na kraju prvog poluvremena poprimili blijedožutu boju, bez kapi krvi u obrazima i usnicama.

– Ovo nije dobro – kratko je procijedio Žnora i nervozno u rukama stiskao bočicu s uljem.

– Ma prolazimo – rekao sam više utjehe radi no što sam u to i vjerovao.

– Prošli bumo, ali kamo?

– Žnora je bio zdvojan, znojan i od adrenalina nerazdvojan, što nas je dovelo u predzrćansko stanje. Meni je bilo važno ne izgubiti glavu, ali muka se nastavila i u drugom poluvremenu pa sam i ja počeo stiskati bočicu s uljem. Kada smo primili gol osjećao sam se kao da je na Zrću nestalo struje. Hrpa ljudi stoji u vodi do koljena, napola nauljeni, napola popišani, zbunjeni, u mraku, s podignutim rukama, ali ništa tu nema za slaviti. Zamrznuti u očaju.

Ni za radničke sportske igre

– To nije moguće! – viknuo je Žnora i posegnuo za mobitelom da nazove tog Čačića i da ga pita hoće li se konačno odlučiti između Dinama i Vlade. Samo, naravno, nije imao broj mobitela, pa je ćušnuo u kut fotelje i mobitel i bočicu s uljem i ključeve od auta. Nekako sam osjetio da smo ostali bez provoda na Zrću, a to se nije promijenilo ni kad je Rukavina obranio pa zabio. Nakon posljednjeg zvižduka ostali smo sjediti bez riječi. Mislio sam si: ako smo lani u Ligi prvaka bili vreća za napucavanje, ovo kako danas izgledamo neće biti dosta ni za radničke sportske igre. Ako ih pokrenu. Zato sam stavio sunčane naočale, šiltericu, skinuo se gol do pol pasa, počeo mazati uljem i rekao:

- Kaj, jel idemo?

Žnora je bezvoljno podigao pogled.

– Izgledaš ko idiot – odmahnuo je rukom.

– Moram, kad sam gledao Dinamo u kvalifikacijama za Ligu prvaka. To je svakogodišnji ritual – namignuo sam mu.

– Ali, jel’ idemo na Zrće ili kaj? – bio sam uporan.

– Idi ti ako ti se ide, ja ne idem nikam nakon ovog – ustao je i krenuo prema izlazu.

– Ja odoh, a ti kako želiš. Osim toga, napravili smo veliku grešku. Trebali smo Dinamove igrače ići gledati uživo – viknuo sam. Žnora se okrenuo:

- Kaj u Bugarsku?

– Ne, nego na Zrće! Sammir i hrvatski nogometaši uvijek tamo pružaju najbolje partije.