Tržišna cijena ide u nebo, ali…

Luka ne zabija, nema baš igru glavom, ne rješava utakmice, nije vođa ni u klubu ni u reprezentaciji. Ali zato što košta, košta…

Nakon što odgledam nenadmašne “Kuda idu divlje svinje”, okrenem na teletekst, otvorim novine, upalim internet da vidim kuda to danas ide Lukica Modrić. Drugu godinu zaredom, po identično neumjesnom scenariju, odvija se prava drama lova na navodno najboljeg hrvatskog nogometaša. Lukica je i meni i Žnori simpatičan. Kako neće biti; dečko iz naroda koji se uspio vinuti do zvijezda, do svjetskih metropola i prejakih reflektora i na tom putu prema vrhu očito su ga uspjeli uvjeriti da je on, ne samo odličan “španer”, nego i celebrity zbog kojeg milijuni stoje “na parove razbrojs” kad on odluči nekuda otići.

Mislim, kužim ja Lukicu. Zaradilo se dosad sasvim dobro, podijelilo se solidno i s velikim humanitarcem Zdravkom, ali ima tu još prostora u džepu za poneki euro, ima dodatnog motiva i u ponekom peharu, tituli, dojadilo mu je biti četvrtipeti s klubom, a valjda je već sam sa sobom smiren da s reprezentacijom neće moći do nekog naslova. I to, jasno, ždere našeg Lukicu.

Korak do prave zvijezde
Samo, u životu je uvijek sve u načinu. Treba znati biti velik i u lovu na milijune, a ne svake godine u lipnju i srpnju u tom nogometnom kazalištu sjena dopustiti da se iza tvog lika i djela smucaju oni koji još žele pomalo glodati kosti tvoje nadarenosti. Lukica je odličan klupski igrač kojem će do one istinske, prave zvijezde uvijek nedostajati jedan korak. On jest igrač koji može donijeti prevagu, ali nije igrač koji rješava utakmicu.

U mogućoj analizi kompletnosti njegova nogometnog genija treba ipak primijetiti da on ne zabija, da mu je igra glavom objektivno slaba strana, da vrlo rijetko u stani-pani situacijama uzima stvar u svoje noge i kako se, bez obzira na svu halabuka potporu, nije uspio nametnuti kao vođa ni u klubu, ni u reprezentaciji. Lukicu je odlično imati u momčadi, ali je isto tako važno za Lukicu da on u tu momčad dođe sa stilom.

Žnora je dobro primijetio kako je u drami oko odlazaka, dolazaka, treniranja, netreniranja, bojkotiranja priprema i što sve ne, dakle kako je u svemu tome previše jasno prikrivene koreografije, menadžerskog reketarenja, direktorskog cjenkanja i premda mu tržišna cijena možda i naraste za poneki milijun, objektivna vrijednost lika i djela nama dragog Lukice ipak devalvira. Zato je Žnori i meni bilo žao zbog malog i poželjeli smo u jednom trenutku da on ne bude europska nogometna priča broj jedan prije početka loptanja, nego da Lukica bude ultranogometna priča kad utakmica počne.

U kojem će dresu završiti? Iskreno, obojica bismo najradije da završi u Dinamovu, ali to će biti za koju godinu, u smiraj, a prije toga vjerojatno mora proći još malo engleske, pa španjolske, pa ruske ili ukrajinske lige i onda tek povratak u domovinu. Hoće li Lukica igrati u Realu? Ni to nas nije pretjerano zanimalo, jer i Real i Barcelona izdosadili su nogomet baš zbog toga što se sve svelo na dilemu – Real ili Barcelona. Bilo nam je samo bitno da Lukica, onako omalen i nestašan na terenu i izvan njega, ne viri nekoj gulikoži iz džepa, da bude svoj čovjek, da odluke donosi samostalno, a ne pod prijetnjom…

Bistre glave za Hrvatsku
Samo takav Lukica može biti onaj pravi, bistre glave i jasnog stava, u punom treningu ne samo za utakmice koje ga očekuju s klubom, nego i za novi kvalifikacijski ciklus koji očekuje reprezentaciju. Jer ovaj nered koji sada vlada, preskakanje treninga i priprema i bavljenje zbrajanjem i oduzimanjem može dovesti do toga da na kraju svi dobiju, čak i Lukica, a da jedino izgubi HR-nogomet.