Kakva zemlja… sjednete u restoran i otkrijete da vas poslužuje osvajač zlata na oi. ili dođe sandra i baci štednjak 50 metara…

Samo jedan izlet čudnovatog Brazilca na Zrće može zasjeniti trijumfe veslača, Sandre, Giovannija, Lucije...

Žnora i ja smo nakon dugog razmatranja nepobitno zaključili da su Olimpijske igre nepravedne prema nama Hrvatima. Taman pomislimo da napamet znamo sve sportove koji su na igrama zastupljeni, kad ono javi se neki naš napaljeni entuzijast, osvoji medalju koji cijela nacija ubrzo prisvoji, a još jučer nismo ni znali ne samo da se itko time bavi nego da se itko uopće može time baviti.

O učenju tih novih sportova da i ne govorimo. S nostalgijom se sjećamo onih igara kad su medalje osvajali košarkaši, rukometaši, vaterpolisti, tenisači. Sve, brate mili, normalni sportovi. E, onda su počele komplikacije. U Sydneyu zlato u dizanju utega i bronca veslačkog osmerca, pa u Ateni srebro u plivanju, srebro dvojca u veslanju i srebro opet u dizanju utega. Jebiga, onda je došao Peking i što tu reći. Srebro u gimnastici, u skoku u vis, bronca u streljaštvu i dvije u te-kvon-dou. Da ne govorim o Zimskim igrama i Kostelićima koji su nas pretvorili u skijašku naciju ili o Jakovu Faku koji je na skijama lutao bespućima Gorskog kotara, ni od koga viđen, niti primijećen, a postao je as. Kad je prebjegao u Sloveniju.

Pucačina u krvi
U Londonu se ponavlja ista priča. Gledali smo čovjeka kako se previja na podu s puškom u naručju i slušali frenetičnog komentatora kako urla “Hrvatska je osvojila zlato u trapu!! Hrvatska je osvojila zlato u trapu!!” Naravno da nije Hrvatska ništa osvojila, niti je većina u Hrvatskoj znala što je trap. Žnora i ja smo odlučili “zaguglati” taj trap i vidjeti u čemu smo to najbolji. Kada smo otkrili, shvatili smo da je logično da Hrvati budu najbolji u pucačini, i to zbog nagomilanog povijesnog iskustva, a morali smo se suočiti s činjenicom da i Crnogorac može biti Hrvat. Kad smo već kod učenja, evo, naučili smo da je trap u Hrvatskoj već nekih 300 godina, da tatami nije posljedica pogrešnog izgovora koji mora ispravljati logoped, da disk može nadarena hrvatska gospodična baciti gotovo 70 metara, a ne ga samo “gurnuti” u CD player. Uf, opet smo se morali educirati, umjesto da u miru gledamo kako zabija ovaj ili onaj, ovome ili onome. Žnora je posebno bio impresioniran Sandrom Perković. “Ti boga”, rekao je, “pa mala bi i šparet mogla baciti preko 50 metara”, gotovo da je vikao kroz suze radosnice koje su, činilo mi se, letjele dalje i više od Sandrina diska. Začas si u euforiji, rekao sam mu i priprijetio prstom. Pa kaj, imamo i mi pravo malo se veseliti.

Samo jedan izlet čudnovatog Brazilca na Zrće može zasjeniti trijumfe veslača, Sandre, Giovannija, Lucije…

“Dajte narodu pobjeda”
“Ovom narodu treba poneka pobjeda”, otkrivao mi je veliku društveno-političku mudrost. Ja sam si mislio nešto drugo. Svi ti sjajni mladi ljudi koji rade u tišini, spremaju se godinama da za njih nitko ne zna, važu svaku lipu s kojom raspolažu i nadaju se da će ih netko primijetiti, odu tako ponekad na veliko svjetsko natjecanje, osvoje zlato, natjeraju sve medije da barem dva tjedna u njima vide ono što doista jesu – istinski sportaši i pobjednici – i da se u ta dva tjedna na njih potroši isto toliko tinte za to vrijeme koliko se iste potroši na samo jedan Sammirov odlazak na Zrće. A onda kada se sve stiša, kada olimpijski reflektori odu u lagani fade-out i kada pomalo zaboravimo da smo najbolji u trapu, disku, tatamiju i tsunamiju, možemo pozvati turističku zajednicu i poručiti turistima da je ovo jedina zemlja u svijetu u kojoj možete otići u restoran i da kad odlučite što ćete naručiti, nikad nećete moći biti sigurni da li vas poslužuje neki olimpijski pobjednik.