Pa zar voditelj dnevnika ne zna da je naš najveći olimpijac svih vremena nitko drugi do njegov gost – Tonči Vrdoljak!?

Skroman kakav jest, Vrdoljak olimpijce naziva svojom djecom, a Rudić mu je oprostio prozivke da je dezerter

Žnora i ja smo otišli na doček olimpijaca. Bilo je i veličanstveno i razočaravajuće. Najprije, svi ti mladi ljudi zaslužili su naklon do poda, ali smo ipak mislili da će se tu poštivati neki kriteriji.

Pljeskali smo svakom imenu i svakoj medalji, trudili se ne iskakati iz gomile unaprijed sretnih ljudi koji su odlučili zaboraviti na stvaran život i vlastite neuspjehe pokušavali utopiti u pobjedničkim postoljima drugih. Ali koliko se god Žnora i ja trudili, crv nezadovoljstva uporno je bušio po deblu iščekivanja. A nas smo dvojica, izgleda jedini, čekali da se odnekud kao apsolutna zvijezda pobjednički pojavi, po našem i njegovom nepoderivom mišljenju, najuspješniji hrvatski olimpijac svih vremena – Tonči Vrdoljak. Ali, njega nije bilo. Netko je tako odlučio i da nije bilo HRT-a, koji ga je svako malo imao u programu, ispalo bi da samo Žnora i ja znamo prepoznati nacionalne vrijednosti.

Zbog toga smo se u masi sretnih totalno ozlovoljili. Prestali smo i pljeskati, a Žnora je ljutito pljunuo: “Ovo više nema smisla! Pa tko je Tončija mogao zaboraviti?! Sva sreća da ima toliko pozitivne drskosti u njega pa može sam pričati o sebi i svojim uspjesima”, Žnora se čudio.

Jači od licemjerja

Složio sam se i dodao da je dobro što Tonči samog sebe toliko hvali, jer bi se u protivnom sve zaboravilo. I tko je on i što je sve napravio za našu stvar i koliko je emocije unio u bavljenje hrvatskim sportom i sportašima koje, eto skroman kakav je, toplo naziva svojom djecom. Čak mu je i Rudić oprostio prozivanje za dezertertsvo, ali svejedno, za njega mjesta nije bilo među zlatnima.

Potvrdu ispravnosti ljutnji doživjeli smo i nakon trećeg HTV-ovog dnevnika kada je naš junak Tonči bio prisiljen zlonamjernog voditelja vapajem upozoriti da je mislio kako će u ovoj emisiji biti priupitan i o nagradi koju je on dobio na ovim Olimpijskim igrama. Kakav gest! Čovjek je primoran spustiti se tako nisko i ispasti sebeljubni, ostarjeli društveno-politički radnik samo zato jer ga okružuje zavist, nesposobnost, zlonamjernost i potpuno pomanjkanje bilo kakvog sustava vrijednosti. Za mnoge taj bi postupak značio pad ispod granice dobrog ukusa, ali za Tončija to je bio iskaz suverene superiornosti nad licemjerjem svijeta koji ga okružuje.

“Bravo!”, viknuli smo Žnora i ja i u glas nazdravili čovjeku koji se usudio izdići iznad cijele olimpijade. Da nije takav, nepokolebljivo nedostojanstven, nikada ne bi postigao sve što je postigao i još bi ga vjerojatno morali jedino pamtiti kao režisera tamo nekog bora koji raste u zelenoj gori.

Kako možeš Tončija izbrisati?

“Mislim da je Vrdoljak zaslužio svaki nacionalni naklon, a?”. Jasno da sam se složio, a da sam imao bilo kakav širi utjecaj, odmah bih se i založio da se takva pogreška ispravi.

“Vidiš, vidiš”, počeo je zamišljeno. “Kad tako stvari postaviš uopće ne mora biti riječ o slučajnosti. Izgleda da su ga odlučili izbrisati. Samo ne kužim kako to misle da možeš izbrisati Tončija Vrdoljaka?” – viknuo je Žnora.

“ Oni, to misliš politika ili kaj?”, pitao sam. Žnora je šutio, a onda potvrdno zakimao glavom.

“Jebem ti politiku!”, vikao sam izbezumljen nepravdom koju je politika čini našim najboljim ljudima.

“Samo, gospodo, malo ste se zajebali”, viknuo je i Žnora i dodao da je odlika svake glupe politike da ništa ne uči.

A ono što je politika trebala naučiti, bar prema Žnori, jest da ne možeš “zbunkerirati” Tončija Vrdoljaka.
“To je nemoguće i protivno zakonima fizike, morala i dobrog ukusa”, Žnora je uperio prstom prema gore.

“A kad se stvari promijene nitko više neće moći “zaboravljati” našeg Tončija”, priprijetio je i ja sam se složio.