Zašto u nogometu ne bi uveli da lavovi ganjaju igrače, a gladijatori se ubijaju u poluvremenu da publici nije dosadno
Pulska Arena je pravo mjesto, i stvarno i simbolično, da se krene sa stvarima iz rubrike “Vjerovali ili ne...”
Žnora me nazvao iz Pule. Rekao je da je otišao na more da bi mogao gledati hokej. E, da mi je to netko pričao prije 30 godina, da će se jednom hokej na ledu igrati na moru, i to usred babljeg ljeta, i da će to biti u Areni, kojom su tutnjali gladijatori i divlje zvijeri…
Ma to bi mi bilo kao da mi je netko tada rekao kako će doći vrijeme da se plaća trčanje po savskom nasipu. Koliko sam čuo, naplata trčanja na nasipu već je počela pa je, navodno, netko pametan ekipi prodao školu trčanja za 800 kuna mjesečno, a drugi genijalci zamrznuli su pulsku Arenu na minus 12 Celzijevih, prolili su 30 tisuća litara vode i 15 tisuća litara glikola, tekućine koja održava smrznuto stanje, i to kroz 2,5 kilometara cijevi za osam centimetara leda potrebnih za dvije hokejske utakmice.
Napredak omogućio perverzije
Tehnologija je čudo i omogućuje nam i najgore moguće perverzije. Žnora se složio.
– Znaš ti da je Arena doista mjesto čuda – vikao je u slušalicu.
– A i zovu je Divić-grad. Legenda tvrdi da su je gradile vile koje su nosile kamen s Učke, a kako je “divić” staroslavenski termin za čudo, onda je ovo pravo mjesto da i u ovo vrijeme mobitela i interneta Arena i dalje bude mjesto čuda – zvučao mi je kao da čita podatke iz nekog turističkog prospekta.
– A kaj ne bi bilo bolje da smo putovali u Belgiju, a ne da si sam pobjegao u Pulu?! – rekao sam mu.
– Ma molim te, kaj bismo u Belgiji. Ovo tu je spektakl. Ugođaj, spoj povijesti i modernoga, dosad neviđeno u svijetu. Nisam ti ja imao neke dileme – smijao se i osjetio sam da Žnoru pri odluci nije vodio sportski motiv, nego traženje novih izazova.
Ljudima je očito dosadilo ono uobičajeno, očekivano, sport sam po sebi više nije dovoljan adrenalin, Real i Barcelonu sad gledate svaki tjedan, a nekad ste imali priliku vidjeti ih jednom godišnje. I tako, jednostavno smo se razmazili pa nam ni kvalifikacije za svjetsko nogometno prvenstvo, koje će se, pazite, igrati u Brazilu, više nisu toliko zanimljive da bismo o njima započinjali sve sportske razgovore.
– Kad dođem doma, vodim te na hokej. To je jedina ekipa u Hrvatskoj koja ima stalnu i brojnu publiku – zaprijetio mi je Žnora, a ja sam mu zahvalio uz objašnjenje da ne idem gledati sportove u kojima ne vidim rekvizit kojim ekipe igraju.
– Ići ću ih gledati kad uvedu loptu – rekao sam, a Žnora se počeo smijati.
Bio je dobre volje. Sad je i mene zaškakljalo. Zar je zaista dobra volja vezana uz hokej?
– Jebi ga, tu ti se svi smiju. Je l’ to od piva ili od ne znam čega… – Žnora je objašnjavao, a ja sam dodao da se vjerojatno smiju sebi samima jer ne kuže za čim to jure igrači po ledu.
Onda je telefonsku liniju vjerojatno prekinula neka od onih vila s Učke pa sam u miru svoje nedoumice nastavio razmišljati o sportu i tehnologiji, o pravcu u kojem sve to ide, novcu, profitu, o tome da čudo igre i čudo rezultata običnom gledatelju uskoro neće značiti ništa pa će se sve morati garnirati inovacijama iz rubrike “Vjerovali ili ne”.
Civilizacija dosade
Možda je baš zato pulska Arena pravo mjesto, u stvarnom i simboličnom smislu, da se u nešto takvo krene. Možda ćemo uskoro na nogometne utakmice puštati lavove da jure za igračima pa da se publika zabavi, možda će se na poluvremenima gladijatori tući da bi razdragali svjetinu.
Postajemo civilizacija koja se dosađuje. I u tom dosađivanju ne shvaćamo da dosada ne dolazi izvana, nego da je to odraz nas samih, da stalno očekujemo da nas netko drugi zabavi, da nam sve bude nadohvat ruke, da ne idemo na utakmice, nego da se utakmice prenose. Zadovoljan ovim zaključkom bio sam tek na tren, a već u sljedećem sam se počeo dosađivati. Zato sam dograbio daljinski, možda ima kakav prijenos na televiziji…
Share 
Panem et circenses! – latinsko geslo u Areni – ništa novo. No, ako već za takve zabave ima novaca, moralo bi ih biti i za djecu po raznim liječilištima specijaliziranim školama pa i za odrasle boilesne, stare, nemoćne, na koj marksisti nikad nisu polagali ji ‘pišljiva boba’. I ova pisanija o svemu tome umire od dosade pa – kad plaća ide neg se tinta troši (na pisačima i novinskim ispisima).
Brisanje tabloida na Internetu, specijalno na Google-u, punjenje pametno napisanih prilog asuludim pričama iz poražene prošlosti, baš sad kad bi hrvatske vlasti morale intenziirati rad na ispunjenju svojih obaveza sadržanih u ‘Ugovoru o pristupu Hrvatske u EU’ – vidimo sasvim suprotno. Mitisekunemi intenzivno rade na tome da Hrvatska bude proglašena za nešto manje od godinu dana – neprivatjovom, kako bi Josipovič i SDP mogli nastaviti nadgledati kako radni narod kuluči, a oni jedu i piju i iza leđa nezavodvoljnih neo-samoporazni ‘socijalizmom’, kojeg ovi novi skojevci šporkaju ne znajući da novine nisu za to da se oni u njih ušmrkjuju…
LP
Vrijeme je da se pogleda istini u oči pa makar koliko to bilo teško i neugodno vastima koje nisu u stanju da načine s isto toliko novaca i nešto od opće koristi – stvgaranja trajnih radnih mjesta, a ne efemerne zabave. A za to je potrebna jedna daleko stručnija kasta novinara i kolumnista posebno.
e da
Pretpostavljam da je tekst pisan dobronamjerno i u šaljivom tonu, sa korištenjem navedenih podataka u svrhu ilustracije, bez prethodne provjere da li su točne.
Cijena škole trčanja je 150 kn mjesečno.
Postoje i web stranice na kojima je to javno obznanjeno te jasno navedeni razlozi zašto je škola trčanja potrebna, što se dobije uz nju (npr. osigurali smo i liječnika kojem su sportske ozljede i rehabilitacija posao) i koliko košta.
Više informacija je ovdje:
Također postoji i Facebook stranica škole trčanja na kojoj se i sami možete uvjeriti što polaznici misle o tome da li im je škola potrebna iline, jer da im nije, kako je riječ o fizički zahtjevnoj aktivnosti, odustali bi odavno. Više na
O istoj toj školi uskoro na ovom istom blogerskom mjestu kreće “Maratonski blog” na kojem će pisati treneri i polaznici o svojim iskustvima tijekom trajanja škole pa pretpostavljam da je i ovo neki vid reklame.
Lijep pozdrav,
Ivan Posinjak, pomoćni trener u adidas školi trčanja
Nije mi prenio linkove u prethodnom komentaru pa ih navodim ponovo:
http://www.skola.trcanje.hr/o-skoli/zasto-upisati-skolu-trcanja
https://www.facebook.com/skola.trcanja
Neloš komentar,uz jednu ispravku-nitko ne naplaćuje trčanje po nasipu,ponajmanje 800 kuna.Atletska škola gdje rekreativci uče kako očuvati zdravlje,kako održavati tijelo i kako pravilno trčati ni previše(što je uobičajeno) ni premalo,košta 100 kuna mjesečno.
….Ispravka prethonog mog teksta,škola atletike je 150 kuna mjesečno.
Za neobaviještenog autora članka kojem bi onaj tko ga je zaposlio zbog lupetanja trebao dati otkaz ili bar debelo skinuti od plaće – trčanje po nasipu se naime NE naplaćuje.
Pitajte bilo kojeg trkača (autor očito nije jedan od njih niti zna ikog koga trči po nasipu).
Plaćaju se škole trčanja koje imaju organizirane treninge, sa školovanim i iskusnim trenerima, pratnju fizioterapeuta/fizijatra, predavanja o trčanju/prehrani, planom treninga, itd. Mjesečna članarina u tim školama iznosi manje od cijene teretana, manje od onog što prosječan pušač popuši u 5 dana, manje od onog što prosječni srednjoškolac potroši na izlazak.
Treba pogledati statistike koliko Hrvata redovito vježba i onda pozdraviti svaku pozitivnu inicijativu koja doprinosi zdravlju.
“Novinar” bi zaista trebao provjeriti ono što objavljuje, a ne trkeljati “što kaže baba Jela iz trećeg sela”.
Ja recimo mogu reći da se priča da je vlasnik Dinama zapravo Sanader i da plaća Torcidu da radi nerede, da će Mamić P.Čobankovića prodati u Real jer je otkad nije ministar počeo trenirati i pokazao izniman talent, da će se Šuker i Štimac vjenčati čim odobre istospolna partnerstva, da je Modrić zapravo cura koju je otkrila Maca Maradona pa joj dala savjet da će lakše uspjeti kao muško, da je vlasnica Hajduka Baba Liza iz Međimurja a svi rukometaši su Iluminati i jedu malu djecu prije svake utakmice… Jel dovoljno žuto?
Njah. I da. Na nasipu trči nekoliko škola trčanja (na autoru je da otkrije koliko ih je i čime se bave), pojedinci, veslači (nekoliko klubova ima prostorije baš uz nasip – zašto autor bolje ne piše u kakvim uvjetima treniraju hrvatski veslači, koji su daleko uspješniji od nogometaša koji spuše svaku važniju utakmicu a plaćaju ih pretjerano), klubovi za orijentacijsko trčanje (da, i oni, kao klubovi, naplaćuju mjesečnu članarinu, bu-hu), planinari, različiti sportaši… I bakice šetaju pse. I ljudi voze bicikl. I djeca se igraju.
Da se autor malo prošeta po nasipu?
I istrči počasni krug?
Ovaj članak je stvarno jadan – prava slika stanja “novinarstva” u ovoj zemlji. Prvo, senzacionalistički naslov koji nema veze s istinom (ni s pameću), što gluplji – to bolji, i što više i neopravdanije osuđuje koga – jer privuče više čitatelja, valjda? Mi čitatelji bivamo privučeni samo tračevima i insinuacijama, a toliko smo glupi i obamrli da nas ništa drugo osim tračeva niti ne zanima.
Drugo, po mogućnosti nek naslov nema veze s tekstom, to je isto poželjno danas.
I treće, “informacije” i količina istraživanja koja stoji iza pisanja članka = nula. Samo cinizam, omalovažavanje i frustracija izbijaju iz ovog članka. Jer tobože ljudi to traže. (Po toj logici, ljudima treba dati otrov samo zato što su tako tražili.)
I to je najzanimljivije od svega, autor u svom članku osuđuje istu tu pojavu kojoj i sam doprinosi takvim pisanjem, tj. upravo ono što smatra da nije u redu da ljudi očekuju, upravo ih time hrani.
Gdje je nestala odgovornost? Gdje je nestao zdrav razum. Ja mislim da nisu nestali nego su samo zanijemili od zgranutosti, prepustivši medijski prostor ovima drugima.
Autoru članka preporučujem da se uputi na nasip i na taj način se oslobodi svojih frustracija umjesto da ih tako velikodušno rasipa po svekolikom pučanstvu. I neka nešto sam stvori umjesto što se iščuđava drugima koji su nešto stvorili, a da nisu prethodno njega pitali za dozvolu, bolje bi se osjećao. A i mi.