navigacija

Ako je sport biznis, onda je olimpijada velesajam

Foto: Reuters

Ima li još itko u ovom svijetu sporta da nije drogiran i da nije rihtao rezultate?! – zavapio je Žnora intonacijom vječito začuđenog dječaka koji zna istinu, ali se idealistički nada pozitivnom odgovoru. Žnora je moj prijatelj iz djetinjstva. Zajedno smo odrastali u realnim igrama koje su se kasnije prometnule u iracionalnu odraslost. 

Umjesto da što više znamo i budemo dva iskusna, ocvala lokalna plejboja, odrasli smo ne shvativši da ne znamo ništa. Jer da smo barem to shvatili, da ne znamo ništa, i to bi bila razina dosegnute mudrosti s kojom bi se nešto moglo činiti. Ovako, još smo stajali na nekoj livadi, u kratkim hlačama, s loptom uz nogu i čekali da stvar počne. Koja stvar? Pa život, činilo mi se.


Samo da smo htjeli

U tom iščekivanju početka ispalo je da smo već uvelike prevalili polovicu dodijeljene nam staze ili možda čak i koji metar više. Za to vrijeme svijet nije čekao na nas. On je igrao svoje utakmice i trčao svoje utrke bez ikakvog obzira prema našim neodlučnostima. Ljudi su trčaki svjetske rekorde, postizali pobjede, gradili karijere “pucajući” se u venu i dogovarajući se u sjeni tribina. Žnora i ja smo dotle navijali, živcirali se, analizirali i čudili se nad svakim iznenađujućim rezultatom, nad svakom sekundom ili desetinkom sekunde manje u novom povijesnom dosegu. 

Da smo htjeli i mogli vidjeti, naučili bismo da se život ne razlikuje od sporta, niti se sport razlikuje od života, nego su apsolutno isprepleteni interesno-praktičnim primjenama hipnotičke moći novca. Iza toga sve je jasno, sve postaje kristal, svi odrazi bivaju iskrivljeni upravo onako kakvima ih trebamo vidjeti. 

Svijet sporta danas je svijet biznisa, olimpijade su velesajmovi, sportaši najbolje plaćena radna snaga u svijetu ikada, njihove vještine najprecjenjenije odlike u svijetu ikad, a opet, svijet bez svega toga ne bi bio svijet današnjice, ne bi bilo čuđenja i nerviranja, ne bi bilo možda i zadnjeg idealističkog grudobrana da u ovom svijetu, osim u limunadastim filmovima, dobro i pravda na kraju ipak pobjeđuju.


Točka bez povratka

Žnora se na ovo zadnje zagrcnuo od smijeha. Sada je želio ispasti iskusnim, odraslim i prepunim iskustvenog života. Nevjerojatna je to sudbina cijele moje generacije. Od ideala do potpunog gubitka svakog obzira prema nama samima. Žnora će i dalje gledati s čuđenjem, bez obzira na to koliko se želio u odnosu na mene osoviti na noge znalca. 

Ja ću se i dalje čuditi Žnori da se ne bi morao čuditi samome sebi. Život će se čuditi nama obojici u kronologiji starenja zbog kojeg će nastajati sijede i blijedjeti sjećanja. Sport će i dalje bivati ono što većina želi da postane – posao sa što manje rizika i privredna grana koja svima koji se uspiju uzverati na nju garantira brzo bogaćenje. Svi će time na kraju biti sretni. Sportaši možda i najviše. Možda i previše. 

I sve to do onog trenutka kada će stvar dospjeti u točku iz koje se više neće moći preskočiti u dimenziju entuzijazma. E, baš u toj točci Žnora i ja ćemo ih sve pričekati. Potpuno posvećeni vlastitoj misiji u zadržavanju prava da trajno ispadamo romantično glupi.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 ocjena)