navigacija

Sport je veći od života, a životu fali fair-playa

Foto: Vecernji.hr

Žnora mi je pozvonio na vratima. Otvorio sam još bunovan, ali spreman potražiti logično opravdanje da ne mogu nikamo ići. Očekivao sam neku Žnorinu superglamuroznu ranojutarnju ideju za akciju koja je čekala samo nas dvojicu. U očekivanju njegova prijedloga i mog odbijanja, gledali smo se na vratima. U stvari, ja sam njega nazirao negdje u magli razbuđivanja.

Odlazim za stalno

– Mogu ući? – pitao je, a ja sam se pavlovljevski pomakao i Žnorica je već marširao prema sobi. Međutim, zastao je u hodniku. Okrenuo se naglo i još naglije rekao: – Dobro, ja sad idem. Nikako nisam mogao povezati koordinate ovog posjeta pa sam i dalje nijemo stajao. – Rekao sam da idem – ponovio je Žnora – pa sam se došao oprostiti. – OK, ideš. Vidjet ćemo se kad se vratiš – rekao sam sada već prilično nadrkano, jer kaj čovjeka treba buditi na uranak da bi mu rekao da ideš na put.

– Mislim da se nećemo vidjeti baš tako skoro. Idem na duže, možda za stalno pa se možda nikad više i nećemo vidjeti – rekao je tiho, pokunjeno kao da ni sam sebi ne vjeruje da će učiniti korak koji najavljuje. Razbudio sam se u tisućinki jer mu ni na licu ni u pogledu nisam vidio ni traga iskre zajebancije. Žnora je bio ozbiljan. Zatvorio sam vanjska vrata pa onda i vrata od sobe, da ne probudim ženu i klince. Htio sam mu reći u kakav to krasni kurac ide, ali nisam želio opsovati jer mi je situacija izgledala potpuno ozbiljna. – Ne ideš ti nikamo, rekao sam zato da bih više sebe uvjerio kako imam pravo, a odagnao slutnju da se rastajem od prijatelja iz djetinjstva koji putuje u nepoznato.

– Idem. Gotovo je. Star sam konj da počnem ispočetka, ali sam još stariji da neprekidno čekam hoće li se što dogoditi i promijeniti nabolje. Odoh u Njemačku. Kum je ponudio posao. Nije nešto, privatna firma, mala, obiteljska, ali radi, zarađuje. Osim toga, grad nema prvoligašku nogometnu momčad, nema košarkakški klub, vjerojatno nema ni ogranak HDZ ni SDP-a. Kad još ne bi imali satelitsku televiziju, ni signal mobitela pa da se jednostavno nestane – sjetno je govorio Žnora i gledao u pod. – Za par mjeseci će i familija za mnom – dodao je, a ja nisam imao snage produbljivati potpitanjima iskrenu žalost.

Čekanje posljednjeg zvižduka

Iza nas su godine nikad dovršenog odrastanja koje ni nakon gotovo pola stoljeća života nije u točci u kojoj bi odgovarao kronologiji. Tu su i bezbrojne utakmice, naše sportske preokupacije, naše sjajne pobjede i mnogobrojniji porazi i stalno bazanje po produžecima života. Žnora je odlučio prekinuti začarani krug. Ja nisam smogao takvu hrabrost. Nedostajat će mi. Već sada to osjetim dok stoji tu preko puta mene. Nisam ga pitao ni zašto mi ništa nije govorio, niti sam se osjetio zbog toga uvrijeđenim.

Predugo smo se znali da si ne bismo tolerirali krupne diskrecije. Sve naše dileme, zablude, sve naše nade i očekivanja ostat će tu negdje, ispred televizora i na terenima za hakl. Neće više biti zajedničkih komentara i sportskih seansi kod svakog prijenosa. Sport nas je povezao, život razdvojio. Je li zato sport veći od života, a u životu nedostaje fer pleja? O tome sam razmišljao dok smo nijemo stajali u polumraku predsoblja i čekali posljednji sučev zvižduk.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 ocjena)