Danas se onako ovlaš, gotovo pa stidljivo pojavila crtica o jednom događaju u Ravnateljstvu MUP-a od prije gotovo dvadesetak dana.

Ta kratka vijest, jer tako ju jedino i možemo doživjeti, letimično nas je upoznala o zlosretnoj sudbini jednog službenog računala.

Ništa ne bi bilo čudno da je to isto računalo stradalo na uobičajen način na koji računala znaju stradati. U stvari, da je ono stradalo normalnom smrti, kao što obično računala stradavaju javnost o tome ne bi bila niti izvještena pa makar i malom novinarskom crticom poput današnje vijesti. Kako to naše odnosno policijsko računalo nitko nije prevrnuo pa je ono palo sa uredskog stola i razbilo se, nije niti došlo do kvara na napajanju pa kratkog spoja koji bi spržio vitalne dijelove, a nije se niti slikovito rečeno slomio kruti disk zbog čega bi ono doživjelo moždanu smrt, mi smo tako igrom slučaja dobili priliku upoznati se sa neobičnim okolnostima pogibije jednog sasvim običnog i ni po čemu isticanog računala.

Jer to računalo, moramo biti iskreni i priznati, uistinu je zadesila sasvim neprirodna smrt.

I po tome je ovaj slučaj i poseban.

Naime, računalo je laički rečeno upucano!

Čim spomenemo pucnjavu i policiju u istom kontekstu u prvi mah, a sasvim logično, obično i pomislimo kako se vrlo vjerojatno radi o nekom ozbiljnom kaznenom djelu!

A ako smo kojim slučajem neki nepažljivi čitatelj vrlo lako možemo pomisliti kako je to isto računalo krenulo u neku nečastivu rabotu pa ga je savjesni policajac ustrijelio u cilju sprečavanja izvršenja iste. Tako bi nekako izgledalo i službeno priopćenje koje bi medijima prenijeli policijski glasnogovornici.

No, ništa od toga se nije dogodilo!

Ono je poginulo sasvim slučajno i to na izvršenju svakodnevnih zadaća.

Navodno ga je, a prema službenim izvorima, ustrijelio visoko rangirani policajac i to na svome radnom mjestu u lijepo uređenom službenom uredu što mu po rangu i pripada.

Iako je cijelo djelo još uvijek obavijeno velom tajne, valjda radi za jedno računalo neuobičajenih okolnosti smrti, prve informacije ukazuju da se sve dogodilo u stvari slučajno.

Taj je državni službenik navodno svojim osobnim pištoljem nešto još uvijek točno neutvrđeno radio te je u jednom trenutku iz još uvijek jednako tako neutvrđenih razloga došlo i do slučajnog opaljenja. Ispaljeno zrno prvo je udarilo u pod te se odbivši, smrtno pogodilo naše računalo koje je eto tako poginulo časnom smrću na službenom zadatku.

Kako je takva smrt računala uistinu nesvakidašnja sasvim je logično pojavljivanje ovog događaja i u medijima te takvo izvještavanje treba sasvim sigurno i pohvaliti.

Doduše, treba ujedno izraziti i žal za dodijeljenim malim prostorom, ali i biti realan pa priznati da se ipak radi samo o sudbini računala, a ne ispadu tamo neke starletice koju su paparazzi uhvatili spuštenih gaća ili suzama modnih tko zna više čega ili što!

Dok izvještavanja o upucavanja računala koja realno i nisu dio naše svakodnevice treba gledati s pozicije čudnih gotovo pomalo i bizarnih događaja dotle incidentna opaljenja iz vatrenog oružja službenih osoba više uopće ne treba doživljavati kao čudo i treba prestati sa njihovim praćenjem. Naprosto zato što ona predstavljaju konstantu koja se u pravilnim razmacima redovito ponavlja i koja nikog živog očito niti ne zabrinjava!

Zanimljivost ove crtice ne leži u njenim uzrocima već u posljedici, a koja je za rezultat imala gašenje radnog vijeka jedne nama korisne tehničke naprave, «računala vulgaris». Da je kojim slučajem ovim incidentnom došlo do slučajnog ranjavanja ili ne daj Bože smrti neke osobe vijest kao takva uopće ne bi bila zanimljiva.

Nešto što se toliko često zbiva da ga možemo nazvati redovitom pojavom s vremenom prestaje biti vijest i kao takva postaje nezanimljiva kako javnosti tako i onima kojih bih se trebala barem što se tiče prirode posla i ticati!

O slučajnim incidentnim opaljenjima kao svojevrsnom fenomenu može se pisati, aktivno raditi ili pak na njega ukazivati godinama. Ujedno se može i kod nadležnih tijela redovito apelirati nastojeći probuditi svijest o tragičnim, što materijalnim što ljudskim posljedicama otužnog odnosa tih istih tijela spram vatrenog oružja.

Rezultat će nažalost uvijek biti isti: negativan!

Nezainteresiran stav spram ove problematike jedino je što sve više dolazi do izražaja.

Jer u stvari treba biti iskren i priznati kako nikoga uistinu za takvo što nije niti briga.

Ako se nešto i dogodi, a događa se redovito, uvijek će u konačnici sva i jedina krivnja pasti na pojedinca.

O uzrocima koji su doveli do ovako otužnog bolje rečeno poražavajućeg stanja razine obučenosti djelatnika kojima vatreno oružje predstavlja svakodnevni alat, a sve to kao direktne posljedice institucionalne nezainteresiranosti za ulaganja u ljude, dovoljno se putem prijašnjih postova ovog bloga pisalo da ponovno pisanje ne bi bilo tek puko ponavljanje.

Upravo zbog toga u ovakvim slučajevima poput ovog incidentog opaljenja kao zanimljivost treba promatrati nesretnu sudbinu uredskog računala, a nikako ne još jedno «kućno» pucanje izvan za to predviđenih mjesta…

Share

3 Responses to “Smrt jednog računala…”