Licemjerje pseudo boraca za ljudska prava…
Prema Vladimiru Aniću odnosno njegovom Velikom rječniku hrvatskog jezika, licemjer ili licemjerka jest onaj koji se predstavlja kao dobar i ispravan, onaj koji prikriva svoju pravu prirodu hineći osjećaje i stavove koji nisu njegovi, hipokrit, himbenik, podlac… Nadalje, prema tome istom rječniku licemjerje jest prikrivanje svog karaktera, svoje prirode, lažno prikazivanje vrlina, licemjernost.
Praksa nam je ukazala i dokazala da je ovaj opis sa godinama postao zaštitni znak velike većine hrvatskih političara i onih koji se vole tako predstavljati i nazivati. Mnogi će reći kako je to normalno jer političar takav i mora biti.
Uzmimo za primjer da je tako i da je to osnovno obilježje politike kao takve.
No, jeli normalno da smo kao društvo baš upravo radi politike i političara, svojevrsnih društvenih vođa, postali u tolikoj mjeri ravnodušni na raznorazne druge licemjere i njihova djela što nam ih serviraju mediji da ih uopće niti ne doživljavamo već slijepo pratimo njihova usmjeravanja?
Iako baš upravo ta apatija naroda, kao nukleusa društva kao takvog, s druge strane ostavlja dovoljno manevarskog prostora ostalim licemjerima da se takvom okružju ravnodušnosti polagano i sigurno promiču u vrlo važne društvene čimbenike!
Pri tome izravno mislim na raznorazne dežurne moraliste i pseudo borce za ljudska prava!
Bez obzira na identične posljedice određenih kaznenih djela gotovo kao po nekom nepisanom pravilu mediji u pravilu reagiraju jedinstveno i po istom obrascu.
Tako se obično konstantno pojavljuju jedni te isti ljudi uvijek kao sugovornici i osobe koje bi trebale i imale što reći. To nužno ne mora biti loše niti zlo, no kada se te osobe prema žrtvama nejednako odnose onda to može postati vrlo loše po društvo u cijelosti.
Kako percepcija velikog dijela javnosti o nečemu ili nekome događaju zavisi isključivo od medijske prezentacije jasno nam je da odabir sugovornika predstavlja vrlo bitan dio kojim možemo manipulirati informacijom pa i samim činjenicama.
Ne želeći širiti priču u nedogled ovaj ću se put usredotočiti samo na jedan po meni vrlo važan detalj, a koji uistinu bode oči te jasno i glasno ukazuje na svu licemjernost koja vlada našim informativnim prostorom.
Posredstvom tih i takvih obično samoproglašenih i od medija rado viđenih pseudo boraca za ljudska prava javnost sve više biva ne samo loše i neistinito informirana već i usmjerena u smjeru kojim ti stručnjaci za sve i svašta upravo i žele.
Sasvim je jasno kako je njihovo djelovanje usmjereno ka stvaranju kritične mase koja bi im time dala temelj i oslonac za promicanje često vrlo uskogrudnih i ciljano interesnih, a kao što možemo vidjeti najčešće i licemjernih stavova.
Nažalost praksa upravo dokazuje suprotno te se ne mogu oteti dojmu kako iz svega toga stoje jasni ciljevi. Jedan od njih je i stvaranje čvrste platforme tzv. neovisnih nevladinih organizacija putem i pomoću kojih, a i kroz ovakav vid medijske promidžbe, bi se utjecalo na određene institucije te time proširio utjecaj i na zakone koje te institucije u konačnici i izrađuju.
Osim što se na ovaj način dobiva na značaju i moći putem implementacije svojih stavova, želja i ideja u zakone omogućava se i financijski lagodan i neovisan život tih i takvih stručnjaka i pseudo boraca za ljudska prava. U pravilu onih najglasnijih među njima.
No, da to nije naprosto osobna fikcija dokaz jest i nedavna želja pa čak i nastojanje za kadroviranjem vrlo značajnog resornog ministarstava od strane izvjesne nevladine organizacije. Koliko su se takvi pseudo borci za ljudska prava, a u stvari prvoklasni licemjeri, uspjeli nametnuti društvu možemo vidjeti na primjeru ministra tog istog resornog ministarstva koji je u nekoliko navrata čak i pohodio prostorije jedne od tzv. «NGO» udrugica kako bi se konzultirao o tijeku i načinu stručnog kadroviranja svog amisnistarstva..
Jeli važan spol žrtve?
Žrtva je žrtva i ona u obradi i tretmanu ne bi trebala biti diskriminirana radi bilo kojeg razloga posebice spola iako očito kako u praksi to baš i nije tako.
Pažljivo analizirajući posljedice izvršenja određenih nasilnih kaznenih djela zapaziti ćemo jednu zanimljivu konstantu!
Uzmimo za primjer kaznena djela iz domene obiteljskog nasilja.
Definitivno je evidentno kako u ovome slučaju medijski tretman i privilegij komentiranja odnosno uzimanja u obranu dežurnih moralista i kao što sam već naveo pseudo boraca za ljudska prava zavisi o spolu počinitelja zločina, a manje o činjenicama odnosno samom djelu.
Ne mogu se oteti dojmu kako su te i takve stručnjakinje (namjerno rabim žensku imenicu jer muškarci u takvim slučajevima gotovo niti ne dobivaju mogućnost komentiranja) vrlo glasne i agilne kada je počinitelj djela muškarac, a vrlo samozatajne i gotovo nedostupne javnosti kada je počinitelj takvog djela žena.
Posebice se to odnosi na čelnicu jedne udruge koja se svojim cinično patetičnim i vrlo agresivnim istupima nametnula kao glavni borac za navodna ljudska prava. Ista je osim po upletenosti u raznorazna političko državnička pa čak i kriminalna spletkarenja javnosti postala najpoznatija i kao osoba kojoj smetaju ženske stražnjice u kupaćim kostimima na turističkim promidžbenim materijalima.
Iako odavno prepoznata više kao parazit na državnim jaslama doli borac za ljudska preciznije ženska prava, ona vrlo vješto manipulira javnosti. Unatoč činjenici kako nije pomogla niti jednoj ženskoj osobi to dotičnoj ne smeta u javnim nastupima.
Dapače, tamo gdje shvati da bi mogla imati koristi ne libi se nikoga neosnovano niti etiketirati obiteljskim nasilnikom i eventualno budućim kriminalcem, dok u slučajevima u kojima bi joj javni istup donio više štete, a uistinu se radi o pravom obiteljskom nasilju, ta zagovornica ženskih ljudskih prava postaje nedostupna javnosti.
Slučaj u Sisku kojem putem medija svjedočimo proteklih dana savršeno potvrđuje i razotkriva «modus operandi» naših dežurnih i lažnih boraca za ljudska prava.
Stravično nasilje u kojem duševno rastrojena supruga zamalo kuhinjskim noževima ubija svoga supruga i malodobnu kćer nije uspio biti dovoljno dobar mamac za medijske nastupe «naših» vrlih moralista.
Dok smo tako ostali pošteđeni njihove lažne patetike i suosjećajnosti ujedno smo ostali i uskraćeni za one već u šablonske ciljeve ispaljene strjelice krivnje.
Na žalost ili na sreću ovaj je put njihova reakcija izostala! I još je uvijek nema.
Zašto je to tako?
Zar ta mala curica i njen otac nisu zaslužili bar donekle potporu u javnosti koju bi baš upravo ti borci za ljudska prava trebali inicirati te time i potaknuti pa eventualno i pobuditi zainteresiranost određenih institucija?
Ne treba se zavaravati i naivno misliti da su svi slučajevi jednako važni. Konkretno više je razloga zašto ovaj slučaj nije zanimljiv ovim «profesionalnim» borcima za ljudska prava, posebice ranije spomenutim «borkinjama» za ženska prava (razvidno je kako one same prave razliku i rade jasnu distancu).
Pa krenimo redom…
Prvi i osnovni razlog jest činjenica da je počinitelj djela žena, još k tome očito i duševno bolesna. Drugi ne manje važan detalj jest to što je predmet djela običan kuhinjski nož. Dakle, predmet izvršenja koji ne traži poseban nadzor niti je pod paskom posebnih zakona. Ovo je vrlo važno jer se «dežurni vikači» ne mogu uhvatiti za ništa konkretno čime bi ucjenjivali nadležne institucije.
Za njih je ovo djelo običan i suviše prost slučaj kojeg valja što prije zaboraviti.
Naime, u fami ugroze i definicije obiteljskog nasilja po njihovom shvaćanju i željama nekako se ne uklapa žena kao počinitelj.
Stoga, što manje buke i galame po medijima znači i brži zaborav ili brisanje tog djela iz memorije javnosti.
Da bi neko djelo potaknulo njihovu reakciju ono se mora uklapati u njima prihvatljive okvire, a oni su slijedeći: a) počinitelj mora biti muškarac, b) smrt je poželjna posljedica nasilnog djela počinitelja i c) predmet počinjenja bi po mogućnosti trebalo biti vatreno oružje.
Ono djelo koje u sebi sadrži ove uvjete za njih je u stvari savršeno djelo temeljem kojeg mogu djelovati.
Muškarca su ionako svojim javnim i izuzetno agresivnim nastupima etiketirale gotovo pa kao univerzalnog nasilnika te se u toj slici žena kao nasilnik nikako ne uklapa jer uistinu bi bilu glupo priznati da postoje i žene nasilnici. Smrt žrtve njima savršeno odgovara jer tada jednim udarcem mogu poentirati više puta. U tome slučaju ne trebaju se o žrtvi brinuti (čitaj ostaje im više proračunskih novaca za druge potrebe), a i smrt kao posljedica sama po sebi djelu daje veći efekt (mogu inzistirati na povećanju osjećaja ugroze).
S njom naime muškarac postaje još veći monstrum.
Tim «zaštitnicama» savršeno odgovara da djelo bude počinjeno vatrenim oružjem jer tada mogu «udariti» po primjerice MUP-u! Time mogu početi neosnovano prozivati Zakon o oružju kao loš (bez obzira što je uporabljeno vatreno oružje ilegalno koje nema veze sa Zakonom) i na taj način direktno prozivati recimo ministra MUP-a (čitaj ucjenjivati) kao odgovornu osobu čiji je prema njima slab rad odnosno nerad indirektno i doveo do tragičnog djela. Kako je ministar politička osoba kojoj je stalo do imidža u javnosti u interesu mu je da ga se ne razvlači po medijima pa on stoga započinje kompromisno povlađivati «našim super junakinjama» koje time dobivaju savršen prostor za ostvarivanje svojih osobnih interesa. Nadalje, u takvim slučajevima MUP nije jedina institucija koju mogu udariti, tu su i liječničke službe koje redovito budu prozivane radi propusta jer eto nisu spriječile da počinitelj nosi vatreno oružje (i dalje nema veze što se radi o ilegalnom oružja jer iluzija u javnosti je već stvorena, a nitko ne smije podići glas budući se radi o ubojstvu dakle smrti nevine žrtve). Pa onda slijedi napad na socijalne službe itd…U takvim okolnostima nož, kakvo drugo hladno oružje ili alatka nikako ne predstavljaju poželjan detalj. Naime, one ne spadaju pod posebnu zakonsku regulativu kao vatreno oružje, a koja bi im dala bilo kakav argument i razlog za napad samim time i ucjenjivanje.
Stoga nikoga ne treba začuditi što je u slučaju događaja iz Siska izostalo klasično medijsko praćenje kao i sva prateća halabuka pseudo boraca za ljudska prava. Da su okolnosti drugačije situacija bi bila proporcionalno obrnuta te bi opet imali medijske najave donošenja novih restriktivnijih mjera Zakona o oružja, a vrlo vjerojatno bi i nekoliko sisačkih policajaca iz noćne smjene kada se napad te nesretne žene na supruga i dijete dogodio bilo suspendirano, a sve kao posljedica medijskih istupa dežurnih licemjerki. Grijeh tih istih policajaca bi bio jedino taj što su te noći bili na dužnosti. Dovoljno, da ih navodne stručnjakinje sustavno medijski prozivaju, a MUP kao poslodavac poklekne pod neutemeljenim pritiskom.
Javnosti bi slučaj iz Siska trebao poslužiti kao eklatantan primjer nejednakog odnosa u svakome pogledu i kao nit vodilja kako prepoznati raznorazne podlace, koji tužne ljudske sudbine iskorištavaju za osobnu promidžbu i ostvarivanje lake materijalne dobiti.
Žrtva je žrtva bez obzira na spol, rasu, nacionalnost, vjeroispovijest, obrazovanje i socijalni status!
Danas su žrtve i napadači u jednakoj mjeri muškarci i žene samo mi sami moramo prihvatiti činjenicu kako nasilje nije ekskluzivni privilegij jednog spola.
Nasilje je postalo top problem samog društva i ono je svuda oko nas, ali baš upravo zbog toga ne treba biti naivan i nasjedati na slatkorječivost i jednostranost dežurnih galamdžija koji se glasaju jedino kada imaju koristi od svoga javljanja.
A do tada vješto šute i čekaju šansu kada će opet na tuđoj nevolji graditi svoju karijeru.
Da je drugačije netko bi već medijski istupio i pokušao bar kroz riječi utjehe pružiti podršku nesretnoj obitelji iz Siska…
Ajde ne laprdaj vise, vec si dosadan i
Bogu i vragu.
Jako malo je boraca za ljudska prava, a koji vlastite interese ne stavljaju ispred društvenih. Udruge se financiraju iz državnog proraćuna, tako da je upitna neovisnost tih udruga. Nasilju koje nastaje kao završni čin nekog počinitelja, često prethodi mnoštvo emocionalnih zlostavljanja, manipulacija i drugih neprihvatljivih oblika ponašanja.
Teško kazneno djelo koje je počinila žena, majka, učiteljica, ne stavlja krivicu na nju samu, nego otvara mogućnost istrage prema svim relevantnim činbenicima koji su taj strahoviti zločin trebali na vrijeme spriječiti.
Ne vjerujem da je taj izliv strahovite agresije došao samo tako, odjednom, da nije bilo nikakvih naznaka da bi osoba mogla biti opasna po sebe il po druge.
Liječnici koji su joj propisivali terapiju, zasigurno su bili upoznati sa mogućim opasnostima. Iako nisu mogli znati što i kada će napraviti, mogli su znati nešto o nepredvidljivosti takvih pacijenata.
Oružje, ovakvo il onakvo ne ubija, nego to čini čovjek s nakanom da ubije.
nož, njime možeš napraviti puno stvari, odrezati kruha, salame, zašiljiti olovku ili namazati paštetu na kruh,možeš rezati povrće, oguliti jabuku i još puno toga. nož može poslužiti i kao oružje , bocneš nekoga namjerno ili nenamjerno, možeš se i sam porezati.
riječ nož me podsjetila na zločin počinjen nožem, ubojsto muža.sapunica u kojoj su sudjelovale i to vrlo uspješno te udruge za tzv zaštitu ženskih prava. još se javnost sjeća naganjanje bivšeg veleposlanika po hrvatskoj, koji je bio osuđen radi nasija nad suprugom i obmanjivanje javnosti da je on oteo vlastitu djecu.
hajka i poziv na linč je bila stravična.nitko nije postavio pitanje, krše li se ljudska prava toga čovjeka.
važno je naglasiti da su one, naglašavam “one” nikom potrebne dobro uhljebljene na državni novac izvukle iz zatvora, već spomenutu, zločinku koja je za ubojstvo muža dobila pravednu kaznu.
poslije hajke i pritiska , odležane simbolične kazne zločinka je puštena kao heroina iz zatvora uz medijsku pompu kao da je osvojila medalju na nekom natjecanju.
to podzemlje i polusvijet, koji su prepisali od drugih kako se lagodno može živjeti na tuđoj grbi od tih kvazi udruga i organizacija, su iskoristili podlace i primitivčine iz vlasti, koji su si umislili da su na krovu svijeta, da još jednom ubiju žrtvu.
kad je u društvu cilj promicati razne izopačenosti, seksualne perverzije, kocku, nemoral, pornografiju i sve što je štetno za društvo javljaju se svako osam sati kao da dijele terapiju primitivnoj svjetini.
kad djeca ostanu bez vode jer su domaći šerifi isključili naselju vodu, nema ih nigdje, promjer je kistanje.razlog je jer tamo žive hrvati, doseljenici sa kosova.
jeste li čuli tzv pravobraniteljicu za djecu ili zamjenicu poravobraniteljice ili zamjenicu zamjenice pravobraniteljice da su reagirale.
kad je širiti mržnju rade udarnički kao rudari, lažu, mažu, iznose dezinformacije i manipulacije.
ako im se uskrati državni novac onda optužuju vlast i lijepe im uobičajene etikete, nacisti, fašisti, nacionalisti i to bez ikakve odgovornosti.
posebna meta je crkva i državotvorni, domoljubni nastupi pojedinaca ili skupina, političkih stranaka ili udruga.
to je toliko kulminiralo da su uspjeli nametnuti mržnju i ksenofobiju koju su počeli komunisti sa onim izljevima mržnje prema hrvatima sa određenog prostora, ono o obliku glava. zanimljivo je da nikada niste čuli od tih moralnih vertikala osudu takvih nastupa u javnosti ili izjava koje su grubo kršenje ljudskih prava sa elementima fašizma.
još tragičnije je da organizacije koje vode protuhravtsku kampanju bivaju odlikovane državnim odlikovanjem. znači ne da se ponižavaju branitelji, domoljubi i sve što je hrvatsko obilježje već se udara na datume obilježavanja državnih praznika i obezvrjeđivanje odličja.
Jako dobar članak i komentar hrvatske zbilje u pogledu rodne diskriminacije muškaraca i njihove djece! Jasno je zašto u komentaru nedostaju imena, međutim, činjenica da imena nedostaju daje neimenovanim osobama dodatni osjećaj sigurnosti u eventualnom daljnjem radu pseudo borkinja za ljudska prava.
Koji će to ”Matija Gubec” istupiti s argumentima i imenima te koja će ga to ”raja” podržati, da mu ne okrene leđa u ključnom trenutku? Hrvatska? Smatram, dakle, da potencijalnih ”Matija Gubaca” ima preko nekoliko, ali su svjesni svoje osamljnosti u pogledu podrške. Dokaz tomu su istupi (relativno rijetki, ali ih ipak ima) pojedinaca, koji traže prava djece i očeva, dok izostaje svaka javna i općenarodna podrška. Javnost jest zainteresirana i brzo otkriva svoj nepogrešiv osjećaj za pravednost, ali je obeshrabrena, do beznađa.
Da ovaj poštovani autor komentara ima neposrednog uvida u oporu, krutu, pa i tragičnu stvarnost mnoge hrvatske djece, koja u najranijem djetinjstvu postaju i ostaju emocionalnim invalidima, a ”zahvaljujući” upravo komentiranoj eliti pseudo borkinja za ljudska prava, u novinarskom bi im smislu zacijelo ”otkidao glave”, a kamoli da ne bi navodio imena. Da se tragedija, ne daj Bože, događa njegovom djetetu, rasturio bi leglo kriminala najgore vrste – topnička gnijezda pseudo borkinja za ljudska prava, ne samo konkretnim imenima, nego i konkretnim teškim kaznenim djelima koje su počinile, ili ih kontinuirano čine.
Ne zaboravimo pseudo borce za prava životinja, koji te iste životinje zlostavljaju nedostatnom prehranom (mesojede kljukaju isključivo veganskom hranom). Ovi koriste životinje, navodno se boreći za njihova prava nad pravima ljudi, a sve kako bi promicali veganstvo, dakle nekonzumaciju bilo kakvih namirnica životinjskog porijekla), isključivo stoga što je nekolicina uronila duboko u patološka životna uvjerenja kako je veganstvo jedini ispravan način života, ne samo za čovjeka, nego čak za psa i mačku. Uz bogate izvore financiranja (što inozemnih – privatnih, a što iz državnog proračuna) vrbuju mladi, po defaultu ”izgubljeni” naraštaj, šireći doktrinu da smo i mi, ljudi, životinje i da ne smijemo činiti zlo jedni drugima, odnosno konzumirati životinje, jer bi to bio kanibalizam. Doktrina ide i dalje, što se običnom, osupnutom promatraču može učiniti i krajnjim ciljem, pa, prihvaćajući zajedništvo ljudi sa životinjama, kao ”svojih među svojima”, doktrina ne vidi prepreke za ”ljubav bez granica”. Postoje brojni primjeri, a mogu se vidjeti na netu, u kojima ova sekta ”prijatelja životinja” promovira seksualni odnos ljudi i životinja, kao najnormalniju stvar na svijetu. Blizu ispod površine njihovog javnog djelovanja nazire se parola – Ne jedi me, radije j*** me!, a tko još uvijek živi u nevjerici, neka istraži barem malo.
Da se ova sekta, koja intenzivno usred metropole djeluje, vrbuje i operira, istraži temeljito i po Zakonu, utvrdilo bi se mnogo gnjusnih kaznenih djela, od zlostavljanja životinja nedostatnom prehranom i izgladnjivanjem, preko općenja sa životinjama i držanjem u totalno nepodobnim uvjetima. No, ne možemo biti sigurni iz kojeg se to razloga još nije desilo. Da li stoga što se poneki moćnik potajno ”fura” na općenje sa životinjama, pa je, ustvari, i sam član sekte, ili stoga što se sekta usko povezala s pseudo borkinjama za ljudska prava, kako bi ”zajedno bili jači”?
Poštovani autore, pitanja su to koja tek predstoje, a posebno zahvaljujući ljudima s osjećajem za iskonsku ljudskost i preliminarnom hrabrošću u grudima, koje odlike Vas očigledno krase.
Ovakvu glupost dugo nisam pročitala. Autor se bavi potpuno beznacajnom temom, spolnom diskriminacijom kod nasilnika?! Ajde neka se doticni malo informira pa ce shvatiti zasto nije tolika halabuka oko jedne nasilnice. Iako je tu spol totalno nebitna stvar, statistike otkrivaju da je puuuuuuuuno vise muskaraca nasilnika i ubojica nego zena, a pravi problem je ne sta se ova zena nije stavila na stup srama nego sta nasilja uopce ima previse!
Malo bolje pratite logiku iz pocetka i vidjet ce te da je tekst, u cjelini, odlican komentar o opcem sustavu koji kreira tzv. udruge za ljudska prava.
Jedna od najlicemjernijih “boraca” za ljudska prava ako ne i najlicemjernija je Udruga koju financira i strani financijer za javno nastupanje kada su u pitanju hrvatski branitelji, ali su zato vrlo revni kada treba braniti suprotnu stranu. Čelnica te organizacije besramno nastupa u sredstvima javnog informiranja i stalno se ponavlja.
Poštovani Dubravko, odličan članak! Logički gledano, ako se govori o LJUDSKIM pravima, onda bi se jednako trebalo boriti za prava bilo kojeg čovjeka: ženu, muškarca, dijete, starca … Kako je jezik živ, takve kvazi-borkinje za ljudska prava su se dosjetile jadu pa su to nazvale “borbom za ženska ljudska prava”. No, upravo primjeri koji ste spomenuli Vi te @guten tag pokazuju licemjerstvo zbog jednostranosti takvih “prava” kao i zbog spremnosti gaženja svih ostalih da se postignu “ženska ljudska prava”. To je u konačnici jalova borba. Još bih dodala kako se tobože brinu o ženama i djeci koje su žrtve obiteljskog nasilja otvaranjem tzv. “sigurnih kuća”. To bi čak bilo u redu da u isto vrijeme otvaraju i skloništa za muškarce u istoj situaciji (kojih, iako možda manje, ipak ima). I da otvaraju skloništa za žene i djevojke koje su zatrudnile i nemaju ni od kog podrške, da mogu u miru roditi svoju djecu, umjesto da ih huškaju da tu djecu ubiju abortusom (koji je očito za njih jedino rješenje), jer te borkinje za ljudska prava nisu spremne dati pravo toj nerođenoj djeci da žive.
Dr. Ante, drago mi je da je netko spomenuo i ove životinjske udruge. Osim svega što ste naveli, uvijek sam se pitala kako to da te i takve udruge ni slovca nisu izrekle ili napisale o jednoj sve raširenijoj perverziji prema životinjama, a to su plastične operacije životinja zbog toga što je npr. “životinja nesretna zato što ima krive uši” (prema riječima vlasnice te životinje). To im nije zasmetalo.
Meni se doslovno povraća kad vidim na tv-u članove ovih udruga koje podržavaju svi političari osobito Vesna Pusić, veoma drska žena. Vidjelo se to po njenom odnosu prema silovanim ženama u Domovinskom ratu.
Ti članovi udruga su iznimno pokvareni ljudi koje ja da imam ikakvu vlast bi strpao iza rešetaka.
Financirani su od masona bankara koji žele svakom ljudskom biću zlo, pa i životinjama. Nekad se klanjalo -zlatnom teletu-, a danas se klanjaju zlatnoj salati.
Otpad ljudskog roda.
Svaka čast na članku… Sve ste prikazali onako kako je, možda čak malo i umotali u celofan da izgleda ljepše, heh… Lijepi pozdrav
Na mogu da da ne izjavim – sjajan clanak! Sjajan, sjajan, sjajan! Kao protivnik nasilja zgrozen sam nasiljem koje su mediji u stanju izvesti nad pojedincem. Kao i “Udruge” za “Zenska prava”, kao i “Prava Zivotinja”.
Komentari su takodjer odlicni, odisu onim sto zovemo ZDRAV RAZUM i ali i dozom ogorcenosti zbog nedosljednosti, licemjerstva i ostalih divnih osobina kojima se mogu opisati promotori takvih ideja, koje ne da granice sa nastranim, nego duboko zadiru u bolesno razmisljanje i nezrelu, bolesnu fikciju. Hraniti biljem zivotinje koje su genetski, evolucijski, prirodno, kako vec got hocete – ustrojene da budu mesojedi je suptilan sadizam. Medjutim tim fanaticima i fanatkinjama nisu vazen cinjenice, nije vazna fiziologija, anatomija, zoobiopsihologija (pitam se da li uopce znaju sto znace ti termini), nego su im vazne nekakve predodzbe na razini djeteta od 3 godine.
Necu ni spominjati “promovira seksualni odnos ljudi i životinja, kao najnormalniju stvar na svijetu. Blizu ispod površine njihovog javnog djelovanja nazire se parola – Ne jedi me, radije j*** me!”, sto je naveo komentator Dr. Ante.
Od takve ideje mi se osobno okrece zeludac, a u tradicionalnim spisima takav se cin smatrao cinom koji je povlacio kapitalnu kaznu. (udrugari, znate li sto je to uopce).
Naravno, netko ce reci – pa tko sam ja, gospodin Dubravko, Dr. Ante i ostali zatucanci, da si uzimamo pravo proglasiti shevu sa zivotinjama ili nasilno hranjenje mesojeda travurinom necim sto nije ispravno. Fino. Onda idemo malo, drzeci se te logike, propitati stav o pedofiliji. Pa i o kradji. O egzibicionizmu. O nekrofiliji. O cemu sto got hocete … Ako smo “tako dosljedni” – uskoro cemo “shvatiti” da “nitko nema pravo osudjivati nikoga”, jer uz malo ili puno filozofsko-jezicno-logickih akrobacija mozemo naci opravdanja za sve na svijetu. Sto je dolican put za … (nastavite recenicu sami).
Zavrsiti cu clanak sa onim sto je Dr. Ante naveo: “ima nas preko nekoliko, ali su svjesni svoje osamljnosti u pogledu podrške.”, govoreci o ljudima kojima je kradja jos uvijek samo kradja, kojim je samoobrana elementarno, biolosko pravo, kojima nesto nastrano je jos uvijek nastrano, i koji jos uvijek imaju tradicionalniji sustav vrijednosti, koji je zapravo stvorio ovu cijelu civilizaciju na majcici Zemlji.
Ali, mi smo sutljiva vecina. Na pada nam na pamet urlikati na TV-u o tome da volimo svoju djecu, da im zabranjujemo krasti i lagati, da volimo posteno raditi, da volimo stvarati svoja matedijalna ili duhovna dobra, da volimo domovinu, te da smo spremni, ustreba li, kjatkad okachiti svoje slobode i o klin, te podnijeti zrtve da bi se sve to obranilo.
I tu jako grijesimo. Ne pada nam na pamet javno i energicno progovoriti o tome. A ne samo da bi trebali, naego bi i morali.
Pozdravljeni!
…”…Danas su žrtve i napadači u jednakoj mjeri muškarci i žene ….”…
ovo je notorna glupost i laz!!! bas kao i vecina clanka…
Zauvijek ćeš, Potjeh (iliti Potješe), tražiti istinu! Ne stoga što si slijep(a) i ne vidiš je, nego stoga što je, pored zdravih očiju, odbijaš spoznati. Dvije trećine obiteljskog nasilja u cijelom zapadnom svijetu (SAD, Europa), pa tako i kod nas, počini ženska osoba. Ne govorim to iz puke vidovitosti ili sulude subjektivnosti, nego čitam bjelosvjetska istraživanja i ispitivanja na više od 60.000 slučajeva obiteljskog nasilja. Nije to isključivo moja spoznaja, nego svakog oženjenog sretnika, ili ”vezanog za rogove”, u bilo kojoj formi. Suptilnost, promoćurnost, pomna i precizna kalkulacija, unaprijed izvrsno osmišljena strategija i nepogrešiva kombinatorika koja vodi neumitno svojem cilju – kada zlostavljaju, žene to čine na takav način, pa čak i one skromnijih intelektualnih mogućnosti, što je svojevrstan fenomen – totalno blesave, ili mudre, pa i genijalne – sve su jednako sposobne za obiteljsko nasilje.
Da ne bude zabune, tako želi priroda i tako sama uređuje muško-ženski odnos. Jer, ako prirodi pustimo da teče našim životima kao divlja rijeka (obično bez povratka), onda nam doista ne preostaje drugo do li slijediti isključivo instinkte, ma kakvi oni bili: primjerice, što se onda doista ne bismo parili sa životinjama, ili pak se parili između sebe, poput životinja, ili pak, po staroj ”dobroj” edipovskoj – incest is the best – parenje sveli na uži krug obitelji?!
Eto, kao što vidiš, zbunjeni i zaglupljeni Potješe, pustimo li prirodi da vlada našim životima na način kako vlada životima životinja, mi doista više ne bismo bili ljudi, odnosno, ne bismo bili ono što jesmo i tako, naposljetku, ne bismo bili prirodni. Ubrzo shvaćamo da nam je po prirodi dano biti ljudima, voljeti same sebe zbog te činjenice i napredovati u svojoj humanosti, do (mnogima još) neslućenih granica. Nije nam zalud blagoslov kulture (življenja, ljubljenja, vjerovanja, stvaranja, uzdizanja, sjedinjenja…) niti nam je zalud žudnja za smislom. Tako se oplemenjujemo, neprekidno, nezaustavljivo, pa čak i u najgora vremena čovječanstva, poput današnjeg. Htjeli ili ne, mi smo (samo) ljudi, koji to manje napreduju što više od te zbilje bježe, odnosno, to više napreduju što se više ljudima osjećaju i ljube sebe same, kao takve kakvi jesu.
Ovaj sveopći bijeg od prirode što nam je po sebi dana, ova poplava patoloških pseudo pokreta i opasnih (kontra)životnih uvjerenja, poput militantnog feminizma, kvazi ljudskih sloboda, pomodne homoseksualnosti, raznih ”prijateljevanja” sa životinjama, antikršćanstva, nihiliziranje dječjeg (ljudskog) života i poistovjećivanje s beživotnom, ili tek jedva životnom materijom (primjerice, nakupinom molekula)… prije samog začetka nakaradnog zaživljavanja, predodređeno je na (samo)zatiranje. To, jednostavno, nismo mi, ljudi.
Jer feminizam ne traži jednakost žena u odnosu na muškarce, nego nadmoć žena, u svakom pogledu. Jer ljudske slobode predstavljaju otimačinu sloboda jednoj populaciji i dodavanje drugoj. Jer je homoseksualnost ”hit na tržištu ljudskih prava”, a time i idealan medij za razmnožavanje parazita geometrijskom progresijom (koji ništa ne rade i ne doprinose boljitku). Jer je pobačaj ubojstvo začetog ljudskog života i može se (medicinski) opravdati isključivo u rijetkim slučajevima. Jer je život djeteta svetinja, u svakom smislu, a njegovo nihiliziranje svetogrđe. Jer su životinje živjele na ovom planetu davno prije ljudi, a na čovjeku nije da traži svoje zadovoljstvo doslovno ih silujući (u seksualnopm, prehrambenom ili habitatnom smislu), niti da ih maltretira (hraneći ih čokoladnim bombonima, oblačeći im kaputiće i puštajući ih u postelju), nego da ih prihvati i poštuje onakvima kakve jesu, umjesto da se s njima poistovjećuje. Ovdje ”ruku pod ruku” ide zagovaranje ”prava na pobačaj” i ”prijateljevanje sa životinjama”, jer New Age populacija svoje prirodno potomstvo (djecu) odbija (osim ako pederi ne zatrudne) i nadomješta kućnim ljubimcima. i na kraju – jer antikršćanstvo poistovjećuju s napadom na kršćansku crkvu (svećenici pedofili), što ima veze s religijom koliko i jedna Sanja Sarnavka ili Neva Toelle s ljudskošću. Pustimo, dakle, crkvu, kao instituciju, business i kler. Vjeru nam ne dirajte, jer je čista kao sunce i rosa koja se na njemu blista!
Da li jedna životno osvještena žena doista želi uživati u mogućnosti da zlostavlja cijelu svoju obitelj, a za to ne bude kažnjena, nego, naprotiv, nagrađena? Da li jedna osvještena majka, koja barem većinu vremena ne nastoji zadovoljiti osobne potrebe, nego se predaje djeci i za njih živi, želi istu djecu zlostavljati i učiniti emocionalnim invalidima za cijeli život? Svaka žena to danas, de facto, može. Nazove ”B.a.b.e.” i stvar je riješena!
Pitajte one koje su tako učinile i koje su se do sita naslađivale zlouporabom neprirodno danom moći – nakon euforične naslade slijedi potpuno otuđenje – od djece, supruga, ljudi, prijatelja i sebe same. Neke više i ne možete pitati, poput nesretne M. Pukanić. Povratka nema, rekao bi Sergio Endrigo.
Da li stoga čudi činjenica da dvije trećina obiteljskog nasilja (što nad djecom, što nad muškarcima) počine žene?
Potješe, istina ti pobježe.
ante! ti si obicni bedak!
ti istinu nebi prepoznal niti da se popiknes na nju!
@potjeh je homić, pa se od njega ništa logično ne može očekivati. Pokvarenjak koji već na svome tijelu živi kaznu svoje izopačenosti.
Komunjare ponovno razoružavaju Hrvate
U svemu bih se složio s uvaženim g. Gvozdanovićem, osim u ocjeni da se radi o licemjerju.
Radi se o nastavku iste, neprikrivene politike, koju provode isti ljudi, koji su 1991., uoči agresije na Hrvatsku, oružje teritorijalne obrane predali JNA.
Ovaj put to rade na način uvođenja poreza na oružje i uz pomoć tzv. nevladinih udruga, koje sami financiraju.
Na žalost, Hrvati ponovno dokazuju, pasivno prihvaćajući takve postupke i mišljenja, da su nedržavotvoran narod. Tragična amnezija, nakon svih patnji i razaranja pred tako malo vremena.
@bartimeju – zao mi je sto te je moje “ne” toliko pogodilo da me sad cinkaris po forumima…jbg, jednostavno nisi moj tip…ne brini, postoje i pederi koji se pale na frikove kao sto si ti,
…
Svi ti “borci za prava” su zapravo kripto-fašisti; zabranjivanje bilo čega nema veze sa pravima i liberalizmom. Borba za prava uskraćivanjem prava je kao izazivanje ratova u ime mira…