Sa svojim tek nešto većim znanjem o oružju i poznavanjem materije od sada već svjetski poznatog blogera Higginsa, sasvim bi bilo logično očekivati kako i ja mogu polučiti dobre rezultate pa da poneki uspjeh moga istraživačkog rada prenese ako ne baš New York Times onda bar Boston Globe ili Tokyo Times.

Iako trebam biti iskren kako ipak nisam očekivao da ću baš tako brzo doći do nekih značajnih otkrića i zapažanja, najnovija eskalacija sukoba na Korejskom poluotoku uvelike mi je pripomogla.

Također moram priznati kako nisam primijenio neku osobito novu metodologiju rada već sam jednostavno odlučio slijediti Higginsov iskušani recept koji ga je i doveo do svjetske slave.

Taj je nezaposleni mladi otac iz engleskog grada Leicestera uspio tek pukim pregledavanjem video snimaka sa Jubitoa (o.a. You Tube), njihovim pomnim analiziranjem i uspoređivanjem sa drugim fotografijama oružja pronađenih na internetu utvrditi, osim marke i modela određenog proizvođača pojedinog oružja, čak i iz koje zemlje potječe bez obzira bila ta zemlja samo proizvođač ili puki korisnik.

Ako je Higgins sve to uspio, zašto ne bih i ja koji se ionako u naoružanje razumijem više od njega?
I dok sam tražio odakle ću krenuti u svoju plemenitu misiju razotkrivanja tajnih međunarodnih švercerskih kanala prodavača oružja, nemoralnih zemalja i kojekakvih «belosvetskih» hoštaplera jedan mi je fino uzgojeni mladić iz Sjeverne Koreje, iako nesvjesno, najviše pomogao!

Taj simpatični zaljubljenik u košarku i strastveni obožavatelj Michaela Jordana, a čija je frizura na sjevernoj dijelu Korejskog poluotoka postala pravi pravcati modni hit kako među mladima tako i među prekaljenim revolucionarima kojima sada mnogobrojna odličja zbog frizura još više sjaje nije nitko drugi doli glavom i frizurom mladi Nebeski vođa Kim Jong-un.

Zaoštravanje situacije u prvom planu sa Južnom Korejom i SAD-om u pozadini te Japanom u prikrajku, a sve zbog par torbica Louis Vuitton i nekoliko McDonald`s hamburgera viška koje ovi nisu njegovoj ženi i njemu htjeli isporučiti prije Uskrsa, eskaliralo je do te mjere da pobješnjeli Jordanov fan sada prijeti cijelom svijetu svojim zastrašujućim nuklearnim arsenalom i fanatično odanim zombijima proleterima sa crvenim petokrakama na čelu!

Na sreću po mene njegovo sve češće pojavljivanje u javnosti rezultiralo je serijom fotografija koje su naprosto preplavile bespuća interneta.

U poplavi takvih fotografima jedna mi je posebice privukla pozornost probudivši u meni davno izgubljeni instinkt prekaljenog istražitelja i ljubitelja detektivskih romana o Sherlock Holmesu.

Pomnim pregledavanjem fotografije, a koja prikazuje Nebeskog vođu Kim Jong-una u razgovoru sa vojnicima na strelištu nakon vježbi gađanja pištoljem, uočio sam dva ključna detalja za moju istragu, a koji nikako ne mogu vjerovati da su promakli analitičarima svjetskih obavještajnih službi, a i blogeru Higginsu.

Naime, na toj je fotografiji lijepo vidljivo da Nebeski vođa Kim Jong-un drži pištolj koji neodoljivo podsjeća na Češku Zbrojovku M 75, a hrvatskoj je javnosti sasvim poznato da je taj pištolj u osobnom naoružanju imala (i još uvijek ima) policija MUP-a RH, prvenstveno specijalne postrojbe te da je taj pištolj također naširoko rabljen u gardijskim brigadama. Kako Sjeverna Koreja izrađuje i svoju inačicu ovog pištolja pod imenom BaekDuSan, odlučio sam napraviti dodatne testove kako bih razriješio dilemu radi li se o pištolju iz Hrvatske,novom ne rabljenom češkom originalu ili o domaćoj, korejskoj kopiji.

U prilog tome da se ipak radi o pištolju porijeklom iz Hrvatske ukazivao mi je i podatak o proizvodnim kapacitetima odnosno činjenica da država Nebeskog vođe nije nakon opitne serije od 50 komada uspjela napraviti niti jedan pištolj koji bi zadovoljio stroge tehničke standarde Sjeverne Koreje. Navodno je proizvodnja zaustavljena jer nisu mogli riješiti problem ciljnika tj. njihovo pravilno postavljanje i učvršćivanja pa je domaća inačica bila neprecizna na 50 m dok su pištolji iz Hrvatske u rukama sjeverno korejskih specijalaca mogli pogađati vrapca u letu na 100 m.

Upravo sam na taj detalj obratio posebnu pozornost i kada sam uzeo lupu umalo se od šoka nisam srušio sa stolice ispred kompjutera. Pištolj koji Nebeski vođa na toj slici drži u rukama imao je karakteristično oštećenje identično oštećenju pištolja moga prijatelja policajca!!!
Dakle, oružja koje je bilo u Hrvatskoj!

Kolegi je svojedobno u ratu tijekom pretrčavanja ceste pištolj ispao iz futrole i pao na asfalt kojom prilikom je došlo do udubljivanja odnosno oštećenje prednjeg ciljnika. To znam jer me kolega nakon povratka sa terena zamolio da pokušamo popraviti pištolj, no kako pištolj nije izgubio na preciznosti odlučili smo ga ne popravljati već jednostavno ostaviti taj ratni ožiljak. Odmah sam uzeo telefon u ruke i nazvao kolegu da provjerim jeli on još u posjedu tog pištolj. Odgovor je bio negativan, pištolj je vratio MUP-u kada je odlazio u mirovinu i koliko on zna taj pištolj više nitko u MUP-u nije zadužio već je navodno kasnije kao višak prebačen u skladište.
I odjednom se našao u rukama Nebeskog vođe Kim Jong-una!

Dovoljno je zbrojiti dva i dva da bi došao do pravog i jedinog zaključka!
Hrvatska je prodala svoje viškove pištolja Sjevernoj Koreji i to vrlo vjerojatno preko Kine!

Drugi vrlo čudan detalj u meni je probudio još više znatiželje. Na istoj fotografiji vidljivo je da Nebeski vođa Kim Jong-un vrlo sigurno i profesionalno drži pištolj što ukazuje na činjenicu da se radi o izvrsno obučenoj i dobro uvježbanoj osobi. Detalj koji govori tome u prilog jest položaj kažiprsta koji se nalazi, stručnjaci za rukovanje vatrenim oružjem bi rekli u školski sigurnom položaju, izvan okidača, ispružen sa cijevi. Vrlo čudno za političara koji obično na svakoj smotri naoružanja, a za potrebe kamere počnu pipkati oružje odmah isto hvataju tako da kažiprst stavljaju na okidač.
Ali Nebeski vođa drži kažiprst kao pravi profesionalac!

Stručnom oku ovaj detalj puno govori, a meni je rekao još i više. Nekako sam se kao kroz maglu sjetio da sam svojedobno negdje oko 1999.godine vidio na jednom strelištu u Hrvatskoj, bucmastog i kosookog mladića sa izrazito njegovanom i lijepom frizuricom kako puca iz pištolja i to pod budnim okom prekaljenih hrvatskih ratnika.

Tada mi to nije bilo čudno, ali kada sam malo bolje razmislio istražujući čudne puteve kretanja naoružanja, shvatio sam da taj mladić neodoljivo podsjeća na sadašnjeg vođu Sjeverne Koreje. Tim više ovaj podatak dobiva na težini ako znamo da se Kim Jong-un u tom vremenskom peridou točnije od 1998.-2000. godine školovao u ne pretjerano udaljenoj Švicarskoj, zemlji poznatoj po jedinstvenom i liberalnom stavu prema oružju. Mora da je Kim Jong-un tamo prvi put došao u dodir sa umijećem borbe kratkim vatrenim oružjem što je u Hrvatskoj vrlo vjerojatno samo nadogradio lekcijama u ratu dokazanih boraca.

Ova fotografija za mene je bila nepobitni dokaz da sam otkrio nešto veliko odnosno još jednu tajnu prodaju oružja u kojoj je Hrvatska sudjelovala.

Pomno sam krenuo pregledavati i druge fotografije kada su se gotovo kao sami od sebe dokazi počeli podastirati pred mene!
Još jedna fotografija sjevernokorejskih vojnika sa pištoljima u rukama i opet Češka Zbrojovka M 75, nesumnjivo ista ona kakva se rabila u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata!!!

Slijedeće fotografije samo su potkrijepile moje velike sumnje kako sam uistinu nabasao na nešto veliko!

Sve su prikazivale sjevernokorejske vojnike tijekom vojnih parada ili vježbi. I svi su u rukama držali oružje karakteristično za Domovinski rat. Na fotografijama sa vojne parade prvom su planu jasno uočljivi i vrlo dobro istaknuti ručni bacači granata RPG-7.
Isti oni bacači granata koje je i Hrvatska rabila u svojoj nedavnoj burnoj prošlosti.
Na fotografiji na kojoj se može vidjeti kako vojnici pucaju ruskom puškostrojnicom karakterističnog tanjurastog spremnika streljiva koji se poput tanjura stavlja na gornju stranu puškostrojnice prepoznao sam istu strojnicu koju je rabila slavonsko-brodska policija tijekom obrane Vukovara 1991.godine.

Uspio sam ju prepoznati po tome što je to bila jedina takva puškostrojnica sa spremnikom u obliku tanjura u Vukovaru, a koju su policajci iz Slavonskog Broda uspjeli i iznijeti iz Vukovara. Vjerojatno je priča ista kao i kod ranije opisanog pištolja. Razduživanje, skladištenje i proglašavanje viškom te rasprodavanje diljem svijeta.
Ostale fotografije na kojima možemo vidjeti vojnike naoružane jurišnim puškama AK-47 Kalašnjikovima i strojnicama PPSh41 poznatijim kao Špagin samo dodatno dokazuju da je ovo oružje u ruke vojske Sjeverne Koreje došlo iz Hrvatske jer je i to oružje Hrvatska rabila za vrijeme Domovinskog rata.

Hrvatska vjerojatno nije direktno prodala oružje Sjevernoj Koreji već vrlo vjerojatno Turkmenistanu za koji je zadnjih dana tajno odletjelo 30-tak transportnih aviona Croatie Airlinesa, a nakon čega se pošiljka autobusima prebacila preko Kine u Sjevernu Koreju.

Tim više zanimljiv postaje i podatak koji kaže da su svojedobno, prije par godina, kineski kulturnjaci i glazbenici iz Šangaja posjetili Zagreb sa ciljem razmjene kulturnih dobara i bratimljenja gradova. Sasvim sigurno su razmijenili ili bar dogovorili i nešto drugo osim kulturnih dobara!

Svi ovi dokazi evidentirani putem javno objavljenih fotografija na internetu navode na samo jedan zaključak, Hrvatska se prometnula u svjetskog švercera oružja.

Ekonomska kriza i ogromni ratni viškovi od kojih su krajnji rokovi uporabe mnogih eksplozivnih sredstava gotovo pri kraju vjerojatno su jedan od razloga zašto se Hrvatska u zadnje vrijeme odlučila na ovaj način riješiti svoga oružja. U situaciji kada je svaki priljev sredstava više nego poželjan Hrvatska se olako rješava moralnih načela pravednosti i uključuje se u suvremene svjetske trendove demokratskih pravila postupanja gdje svaka država koja drži do sebe mora biti ujedno i jak igrač u području legalne prodaje pa čak i krijumčarenja oružja.

Kako bi konačno uzdignuta čela i čista, bez ijednog komada oružja, ušla u Europsku Uniju, Hrvatska ga se rješava pa makar i na crnom tržištu. Jer u Europi vlada poštenje i pravda utemeljena na visokim moralnim principima i standardima te joj ako treba valja dati i svijetli primjer!

Oružje ionako treba drugima jer demokraciju je uvijek teško uvesti, nametnuti, izboriti, kupiti ili dobiti, a mi smo njome odavno ovladali.

Nadam se da će ovaj moj istraživački rad, a kojim sam otkrio mutne radnje Hrvatske raskrinkavši kako se rješavamo vojnih viškova, naići na zanimanje svjetskih medija nakon čega ćemo povući i preostale naše vojnike iz Afganistana i drugih dijelova svijeta. Jer sada kada se zna da se Hrvatska nametnula kao vodeća zemlja koja prodaje i šverca oružje možemo očekivati kontinuirane terorističke napade!

Posebice raznoraznih boraca za ljudska prava!!

Jer, uistinu bi mi žao bilo kada bi ovaj moj golemi trud i odricanje ostalo nezapaženo tim više što sam otkrio tko tajno pješačkim oružjem naoružava zemlju koja bi mogla započeti jedinstveni događaj kojem bismo imali privilegiju prisustvovati, nuklearni rat!

Praksa nam je ukazala i dokazala da je ovaj opis sa godinama postao zaštitni znak velike većine hrvatskih političara i onih koji se vole tako predstavljati i nazivati. Mnogi će reći kako je to normalno jer političar takav i mora biti.

Uzmimo za primjer da je tako i da je to osnovno obilježje politike kao takve.

No, jeli normalno da smo kao društvo baš upravo radi politike i političara, svojevrsnih društvenih vođa, postali u tolikoj mjeri ravnodušni na raznorazne druge licemjere i njihova djela što nam ih serviraju mediji da ih uopće niti ne doživljavamo već slijepo pratimo njihova usmjeravanja?

Iako baš upravo ta apatija naroda, kao nukleusa društva kao takvog, s druge strane ostavlja dovoljno manevarskog prostora ostalim licemjerima da se takvom okružju ravnodušnosti polagano i sigurno promiču u vrlo važne društvene čimbenike!

Pri tome izravno mislim na raznorazne dežurne moraliste i pseudo borce za ljudska prava!

Bez obzira na identične posljedice određenih kaznenih djela gotovo kao po nekom nepisanom pravilu mediji u pravilu reagiraju jedinstveno i po istom obrascu.

Tako se obično konstantno pojavljuju jedni te isti ljudi uvijek kao sugovornici i osobe koje bi trebale i imale što reći. To nužno ne mora biti loše niti zlo, no kada se te osobe prema žrtvama nejednako odnose onda to može postati vrlo loše po društvo u cijelosti.

Kako percepcija velikog dijela javnosti o nečemu ili nekome događaju zavisi isključivo od medijske prezentacije jasno nam je da odabir sugovornika predstavlja vrlo bitan dio kojim možemo manipulirati informacijom pa i samim činjenicama.

Ne želeći širiti priču u nedogled ovaj ću se put usredotočiti samo na jedan po meni vrlo važan detalj, a koji uistinu bode oči te jasno i glasno ukazuje na svu licemjernost koja vlada našim informativnim prostorom.

Posredstvom tih i takvih obično samoproglašenih i od medija rado viđenih pseudo boraca za ljudska prava javnost sve više biva ne samo loše i neistinito informirana već i usmjerena u smjeru kojim ti stručnjaci za sve i svašta upravo i žele.

Sasvim je jasno kako je njihovo djelovanje usmjereno ka stvaranju kritične mase koja bi im time dala temelj i oslonac za promicanje često vrlo uskogrudnih i ciljano interesnih, a kao što možemo vidjeti najčešće i licemjernih stavova.

Nažalost praksa upravo dokazuje suprotno te se ne mogu oteti dojmu kako iz svega toga stoje jasni ciljevi. Jedan od njih je i stvaranje čvrste platforme tzv. neovisnih nevladinih organizacija putem i pomoću kojih, a i kroz ovakav vid medijske promidžbe, bi se utjecalo na određene institucije te time proširio utjecaj i na zakone koje te institucije u konačnici i izrađuju.
Osim što se na ovaj način dobiva na značaju i moći putem implementacije svojih stavova, želja i ideja u zakone omogućava se i financijski lagodan i neovisan život tih i takvih stručnjaka i pseudo boraca za ljudska prava. U pravilu onih najglasnijih među njima.
No, da to nije naprosto osobna fikcija dokaz jest i nedavna želja pa čak i nastojanje za kadroviranjem vrlo značajnog resornog ministarstava od strane izvjesne nevladine organizacije. Koliko su se takvi pseudo borci za ljudska prava, a u stvari prvoklasni licemjeri, uspjeli nametnuti društvu možemo vidjeti na primjeru ministra tog istog resornog ministarstva koji je u nekoliko navrata čak i pohodio prostorije jedne od tzv. «NGO» udrugica kako bi se konzultirao o tijeku i načinu stručnog kadroviranja svog amisnistarstva..

Jeli važan spol žrtve?

Žrtva je žrtva i ona u obradi i tretmanu ne bi trebala biti diskriminirana radi bilo kojeg razloga posebice spola iako očito kako u praksi to baš i nije tako.

Pažljivo analizirajući posljedice izvršenja određenih nasilnih kaznenih djela zapaziti ćemo jednu zanimljivu konstantu!
Uzmimo za primjer kaznena djela iz domene obiteljskog nasilja.
Definitivno je evidentno kako u ovome slučaju medijski tretman i privilegij komentiranja odnosno uzimanja u obranu dežurnih moralista i kao što sam već naveo pseudo boraca za ljudska prava zavisi o spolu počinitelja zločina, a manje o činjenicama odnosno samom djelu.

Ne mogu se oteti dojmu kako su te i takve stručnjakinje (namjerno rabim žensku imenicu jer muškarci u takvim slučajevima gotovo niti ne dobivaju mogućnost komentiranja) vrlo glasne i agilne kada je počinitelj djela muškarac, a vrlo samozatajne i gotovo nedostupne javnosti kada je počinitelj takvog djela žena.

Posebice se to odnosi na čelnicu jedne udruge koja se svojim cinično patetičnim i vrlo agresivnim istupima nametnula kao glavni borac za navodna ljudska prava. Ista je osim po upletenosti u raznorazna političko državnička pa čak i kriminalna spletkarenja javnosti postala najpoznatija i kao osoba kojoj smetaju ženske stražnjice u kupaćim kostimima na turističkim promidžbenim materijalima.
Iako odavno prepoznata više kao parazit na državnim jaslama doli borac za ljudska preciznije ženska prava, ona vrlo vješto manipulira javnosti. Unatoč činjenici kako nije pomogla niti jednoj ženskoj osobi to dotičnoj ne smeta u javnim nastupima.

Dapače, tamo gdje shvati da bi mogla imati koristi ne libi se nikoga neosnovano niti etiketirati obiteljskim nasilnikom i eventualno budućim kriminalcem, dok u slučajevima u kojima bi joj javni istup donio više štete, a uistinu se radi o pravom obiteljskom nasilju, ta zagovornica ženskih ljudskih prava postaje nedostupna javnosti.

Slučaj u Sisku kojem putem medija svjedočimo proteklih dana savršeno potvrđuje i razotkriva «modus operandi» naših dežurnih i lažnih boraca za ljudska prava.
Stravično nasilje u kojem duševno rastrojena supruga zamalo kuhinjskim noževima ubija svoga supruga i malodobnu kćer nije uspio biti dovoljno dobar mamac za medijske nastupe «naših» vrlih moralista.

Dok smo tako ostali pošteđeni njihove lažne patetike i suosjećajnosti ujedno smo ostali i uskraćeni za one već u šablonske ciljeve ispaljene strjelice krivnje.
Na žalost ili na sreću ovaj je put njihova reakcija izostala! I još je uvijek nema.

Zašto je to tako?

Zar ta mala curica i njen otac nisu zaslužili bar donekle potporu u javnosti koju bi baš upravo ti borci za ljudska prava trebali inicirati te time i potaknuti pa eventualno i pobuditi zainteresiranost određenih institucija?

Ne treba se zavaravati i naivno misliti da su svi slučajevi jednako važni. Konkretno više je razloga zašto ovaj slučaj nije zanimljiv ovim «profesionalnim» borcima za ljudska prava, posebice ranije spomenutim «borkinjama» za ženska prava (razvidno je kako one same prave razliku i rade jasnu distancu).

Pa krenimo redom…

Prvi i osnovni razlog jest činjenica da je počinitelj djela žena, još k tome očito i duševno bolesna. Drugi ne manje važan detalj jest to što je predmet djela običan kuhinjski nož. Dakle, predmet izvršenja koji ne traži poseban nadzor niti je pod paskom posebnih zakona. Ovo je vrlo važno jer se «dežurni vikači» ne mogu uhvatiti za ništa konkretno čime bi ucjenjivali nadležne institucije.
Za njih je ovo djelo običan i suviše prost slučaj kojeg valja što prije zaboraviti.
Naime, u fami ugroze i definicije obiteljskog nasilja po njihovom shvaćanju i željama nekako se ne uklapa žena kao počinitelj.
Stoga, što manje buke i galame po medijima znači i brži zaborav ili brisanje tog djela iz memorije javnosti.
Da bi neko djelo potaknulo njihovu reakciju ono se mora uklapati u njima prihvatljive okvire, a oni su slijedeći: a) počinitelj mora biti muškarac, b) smrt je poželjna posljedica nasilnog djela počinitelja i c) predmet počinjenja bi po mogućnosti trebalo biti vatreno oružje.
Ono djelo koje u sebi sadrži ove uvjete za njih je u stvari savršeno djelo temeljem kojeg mogu djelovati.
Muškarca su ionako svojim javnim i izuzetno agresivnim nastupima etiketirale gotovo pa kao univerzalnog nasilnika te se u toj slici žena kao nasilnik nikako ne uklapa jer uistinu bi bilu glupo priznati da postoje i žene nasilnici. Smrt žrtve njima savršeno odgovara jer tada jednim udarcem mogu poentirati više puta. U tome slučaju ne trebaju se o žrtvi brinuti (čitaj ostaje im više proračunskih novaca za druge potrebe), a i smrt kao posljedica sama po sebi djelu daje veći efekt (mogu inzistirati na povećanju osjećaja ugroze).
S njom naime muškarac postaje još veći monstrum.
Tim «zaštitnicama» savršeno odgovara da djelo bude počinjeno vatrenim oružjem jer tada mogu «udariti» po primjerice MUP-u! Time mogu početi neosnovano prozivati Zakon o oružju kao loš (bez obzira što je uporabljeno vatreno oružje ilegalno koje nema veze sa Zakonom) i na taj način direktno prozivati recimo ministra MUP-a (čitaj ucjenjivati) kao odgovornu osobu čiji je prema njima slab rad odnosno nerad indirektno i doveo do tragičnog djela. Kako je ministar politička osoba kojoj je stalo do imidža u javnosti u interesu mu je da ga se ne razvlači po medijima pa on stoga započinje kompromisno povlađivati «našim super junakinjama» koje time dobivaju savršen prostor za ostvarivanje svojih osobnih interesa. Nadalje, u takvim slučajevima MUP nije jedina institucija koju mogu udariti, tu su i liječničke službe koje redovito budu prozivane radi propusta jer eto nisu spriječile da počinitelj nosi vatreno oružje (i dalje nema veze što se radi o ilegalnom oružja jer iluzija u javnosti je već stvorena, a nitko ne smije podići glas budući se radi o ubojstvu dakle smrti nevine žrtve). Pa onda slijedi napad na socijalne službe itd…U takvim okolnostima nož, kakvo drugo hladno oružje ili alatka nikako ne predstavljaju poželjan detalj. Naime, one ne spadaju pod posebnu zakonsku regulativu kao vatreno oružje, a koja bi im dala bilo kakav argument i razlog za napad samim time i ucjenjivanje.

Stoga nikoga ne treba začuditi što je u slučaju događaja iz Siska izostalo klasično medijsko praćenje kao i sva prateća halabuka pseudo boraca za ljudska prava. Da su okolnosti drugačije situacija bi bila proporcionalno obrnuta te bi opet imali medijske najave donošenja novih restriktivnijih mjera Zakona o oružja, a vrlo vjerojatno bi i nekoliko sisačkih policajaca iz noćne smjene kada se napad te nesretne žene na supruga i dijete dogodio bilo suspendirano, a sve kao posljedica medijskih istupa dežurnih licemjerki. Grijeh tih istih policajaca bi bio jedino taj što su te noći bili na dužnosti. Dovoljno, da ih navodne stručnjakinje sustavno medijski prozivaju, a MUP kao poslodavac poklekne pod neutemeljenim pritiskom.

Javnosti bi slučaj iz Siska trebao poslužiti kao eklatantan primjer nejednakog odnosa u svakome pogledu i kao nit vodilja kako prepoznati raznorazne podlace, koji tužne ljudske sudbine iskorištavaju za osobnu promidžbu i ostvarivanje lake materijalne dobiti.

Žrtva je žrtva bez obzira na spol, rasu, nacionalnost, vjeroispovijest, obrazovanje i socijalni status!
Danas su žrtve i napadači u jednakoj mjeri muškarci i žene samo mi sami moramo prihvatiti činjenicu kako nasilje nije ekskluzivni privilegij jednog spola.
Nasilje je postalo top problem samog društva i ono je svuda oko nas, ali baš upravo zbog toga ne treba biti naivan i nasjedati na slatkorječivost i jednostranost dežurnih galamdžija koji se glasaju jedino kada imaju koristi od svoga javljanja.
A do tada vješto šute i čekaju šansu kada će opet na tuđoj nevolji graditi svoju karijeru.
Da je drugačije netko bi već medijski istupio i pokušao bar kroz riječi utjehe pružiti podršku nesretnoj obitelji iz Siska…

U sklopu takvih maćehinskih okolnosti da situacija bude još paradoksalnija, Hrvatska je bila jedina država sa dva predstavnika u finalu trapa!

U želji da zatomi svaku sklonost svojih građana ka vatrenom oružju, a samim time i streljački sport kao takav jer se on sam po sebi u svojoj biti baš i temelji na ljubavi i sklonosti ka oružju, Hrvatskoj se događa čudo i ona se promiče u svjetsku velesilu u trapu, sportu u kojem je glavni rekvizit puška sačmarica odnosno vatreno oružje.

Kako se kuje streljačko olimpijsko zlato?

Nikako se ne mogu oteti dojmu, a već sam o tome pisao prije pune četiri godine (post pod naslovom Oružje – ponos i sramota nacije, od kolovoza 2008.godine) kada je Snježana Pejčić, na veliko iznenađenje mnogih osvojila za Hrvatsku prvu olimpijsku kolajnu u Pekingu, da kako za većinu javnosti tako i za mnoge dužnosnike Hrvatskog olimpijskog odbora te naše vrle hrvatske «svirali smo jedno ljeto» političare ovi naši sportaši predstavljaju totalnu nepoznanicu.

Iako, treba biti iskren i priznati kako su se od Pekinga do Londona okolnosti ipak malo promijenile nabolje i to ponajviše ondašnjem osvajanju medalje Snježane Pejčić, ne mogu se oteti dojmu da je princip ostao isti te su ti i takvi sportaši gotovo pa u statusu apsolutnih anonimaca.

Možda baš zbog toga naši političari i sportski dužnosnici koji trenutno zdušno prate i po Londonskim borilištima bodre naše sportaše nisu našli zgodnoga prisustvovati streljačkom trap finalu, disciplini gađanja letećih meta?!

Ili unatoč činjenici kako je Hrvatska imala dvojicu svojih predstavnika u finalu što je ravno novom svjetskom čudu nitko od tih i takvih «funkcionera» očito nije vjerovao u mogućnost osvajanje neke medalje, a samim time i prilike da ih snime kamere dok se šeretski cere grleći još uvijek srećom ošamućene sportaše.

Ipak je jučerašnje olimpijsko finale u trapu i na kraju uzbudljivo raspucavanje tijekom kojeg je Giovanni Cernogoraz osvajanjem povijesne zlatne olimpijske kolajne Hrvatskoj donijelo neizmjernu radost i veselje te omogućio dežurnim domaćim avetima još jedan klasičan dnevno politički igrokaz.

Osim kratkog sportskog prikaza, ovog uistinu za Hrvatsku, povijesnog događaja ne mogu se oteti dojmu kako su medijski prilozi prepuni licemjernih istupa oduševljenja, lažnih osmjeha te komentara svakojakih likova, od višegodišnjih tzv. uglednih sportskih dužnosnika do trenutno aktualnih političara.

Uz radost, kao neizostavni dekor koji prati svako osvajanje olimpijske kolajne bilo kojeg sjaja, nismo dugo trebali čekati da glavnu riječ svojim obećanjima preuzmu oni koji do jučer gotovo pa nisu niti znali tko su Giovanni Cernogoraz i Anton Glasnović, naši sudionici velikog finala u trapu.

Osim što gotovo pa nikada da i nisu čuli za njih sasvim sam uvjeren da o samome sportu, a kamoli trap streljaštvu i okolnostima pod kojima se kuju ove i neke buduće kolajne oni išta znaju.

Za one koje ne znaju, sportaši strijelci osim što spadaju među tzv. male sportove, načelno nezanimljive sponzorima i pri dnu ljestvice financiranja iz državnog proračuna, radi specifičnosti svoga sportskog rekvizita puške odnosno vatrenog oružja spadaju i pod režim posebnog zakona.

To znači da se na njih kao vlasnike vatrenog oružja ne gleda kao na obične sportaše već kao na građane sa višom odgovornošću i posebnim obvezama i to kroz posebnu lupu!

Strijelcima nisu dozvoljene mnoge stvari koje su obično dozvoljene svim drugim sportašima koji se natječu u drugim sportskim disciplinama.

Kako bih bolje odnosno plastičnije objasnio što u našoj državi znači biti strijelac, ujedno i vlasnik vatrenog oružja te pod kojim se zakonskim okolnostima kovala zlatna olimpijska kolajna kojom se trenutno vodeći ljudi naše države i sporta busaju i hvale posegnuti ću prema primjerima iz prakse, a kojima resorno ministarstvo već nekoliko godina sustavno zavodi javni red i mir te podiže nivo opće sigurnosti na viši nivo.

Dakako, sve su to navodne projekcije koje imaju uporište u slučajevima iz prakse u kojima ću pokušati glavnu ulogu dati Giovanniju Cernogorazu te prikazati sa kakvim se problemima susreću hrvatski strijelci i ljubitelji vatrenog oružja.

Recimo da je Cernogoraz osvajanje prvog mjesta i zlatne olimpijske medalje, kao iznimnog i jedinstvenog sportskog dosega, poželio odmah na strelištu proslaviti ispijanjem pjenušca, pićem toliko uobičajenom tijekom sličnih proslava, riskirao bih da po uobičajenim kriterijima i praksi Ministarstva unutarnjih poslova ostane bez dozvole za vatreno oružje te samim time i bez mogućnosti bavljenja trapom.
Naime, ukoliko bi on tada pokušao ispiti par gutljaja pjenušca odmah na strelištu, što bi značilo da mu se puška smještena u odgovarajuću navlaku ili kofer nalazi svega par metara od njega, mogao bih biti prijavljen da rukuje vatrenim oružjem u alkoholiziranom stanju!! Iako on to oružje uopće ne bi dirao, nadležni pretpostavljaju da bi on u nekom budućem vremenu tog dana i odlaska sa strelišta ipak mogao ugroziti sigurnost građana i prekršiti odredbe Zakona o oružju, ako bi možda išao prenijeti pušku iz službenog autobusa do sobe u Olimpijskom selu i to sve držeći za ručke navlaku ili kofer u kojima se puška nalazi. Dovoljno za oduzimanje oružja jer je on po njima rukovao oružjem iako je takvo tumačenje više nego zločesto, no sa rogatijim se teško bosti kaže ona stara narodna. Uz to i praksa u Hrvatskoj to je već djelima potvrdila. Nadalje, zamislimo situaciju u kojoj recimo Cernogoraz ne odlazi sa strelišta u svoju sobu već ide ravno u hrvatsku sportsku kuću (mora ponijeti i pušku sa sobom) gdje ga sasvim sigurno «državničko/sportski veledostojnici» nude alkoholnim pićem bez mogućnosti odbijanja, jer ipak je osvojena olimpijska medalja. I tada bi riskirao da mu se po dobrom starom hrvatskom običaju oduzme pravo (možda ga primijeti kakav sigurnjak) na posjedovanje vatrenog oružja jer…

Zna se već, rukovao je oružjem u alkoholiziranom stanju, a vjerojatno je i sklon alkoholu pošto je u tome slučaju pio puna dva puta za redom, na strelištu par gutljaja pjenušca i sad u sportskoj kući gutljaj možda Hennessya.
Nadalje, u medijima je izašao podatak da Giovanni Cernogoraz radi kao konobar u obiteljskom restoranu roditelja. Kao što znamo u restoranima se jede i konzumiraju se alkoholna pića. Svatko tko se iole razumije u ugostiteljstvo zna da se barem jednom u karijeri morao suočiti sa problematičnim gostom/ima.

Ah da, Giovanni Cernogoraz ima i djecu…
Pokušajmo zamisliti primjer u kojem dolazi do narušavanja javnog reda i mira u kojem problematičan gost u alkoholiziranom stanju radi probleme u smjeni u kojoj baš upravo Giovanni Cernogoraz radi. Taj isti problematični gost fizički nasrće na nekog od obitelji našeg sportskog junaka te se on postavlja između njih u cilju smirivanja situacije no gost ga fizički napada i udara… Prema praksi i kriterijima MUP-a sasvim dovoljno da se obojici podnesu prekršajne (možda i kaznene u zavisnosti od posljedica) prijave što za sobom automatski povlači i oduzimanje vatrenog oružja Cernogorazu te gubitak prava na posjedovanje istog do završetka sudskog procesa, a znamo što u praksi to znači. No, recimo da Giovanni Cernogoraz bude sudski oslobođen svake krivnje to i dalje ne znači da će mu oružje biti vraćeno, a on ponovno ishoditi pravo na posjedovanje vatrenog oružja. Policija zadržava pravo da mu odbije to pravo, a hrvatska praksa kazuje da bi se baš upravo to i zbilo.

Ukoliko Giovanni Cernogoraz slučajno sudjeluje u prometnoj nezgodi u kojoj mu biciklist izlijeće pod njegovo vozilo i tada dolazi do pada biciklista koji slučajno lomi ruku (teška tjelesna ozljeda), oduzimanje vatrenog oružja i prava na posjedovanje istog sasvim su sigurna mjera koja će biti primijenjena. Iako, on nužno ne mora recimo prekoračiti brzinu ili upravljati vozilom pod utjecajem alkohola…,kao što izazivanje teške tjelesne ozljede nije povezano sa nasilnim djelom… Barem je do sada takva praksa bila.
A zamislite ovo, ako se kojim slučajem u nekoj bliskoj ili daljoj budućnosti Giovanni Cernogoraz, odluči razvesti od supruge i u miru rastati, zna se što slijedi: privremeno oduzimanje vatrenog oružja kao preventivne mjere u cilju zaštite supruge!!
Pritom okolnosti razvoda uopće nisu bitne jer nam praksa kaže da smo tada svi u istom košu sumnjivih osoba…!
A među nas spada i naš današnji sportski olimpijski junak Giovanni Cernogoraz….što znaci da on trebao prekinuti sportsku karijeru jer eto, dogodilo mu se to što se može dogoditi svakome od nas, a time su zakonski uvjeti za rukovanje vatrenim oružjem narušeni.

Želja mi je ovim primjerima ukazati na složenost i veliku odgovornost svakog ljubitelja vatrenog oružja (sportski strijelci su mnogi od njih) koji su itekako svjesni okolnosti pod kojima mogu i smije konzumirati privilegij legalnog posjedovanja vatrenog oružja.

Dapače, upravo kroz prizmu poštivanja zakonskih odredaba jasno je da si strijelci vlasnici oružja ne mogu niti smiju dozvoliti luksuz ponašanja kakvo si mogu dopustiti ostali sportaši. Pojedini sportovi obiluju međusobnih koškanjem, vrijeđanjem i psovanjem među natjecateljima što u streljačkom sportu nije praksa niti si oni to mogu niti smiju dopustiti. Takvo ponašanje osim što nije poželjno podleglo bi i zakonskim sankcijama što bi u konačnici rezultiralo oduzimanjem prava na posjedovanje vatrenog oružja kao osnove za bavljenje streljačkim sportom. I tada bi sasvim sigurno takav strijelac napunio stranice Crne kronike jer tu bi ga uredništvo novina stavilo.
Za razliku od njih primjerice nogometaš se može napiti, prenoćiti mrtav pijan u policijskoj postaji, pokušati podmititi policajca ili čak isprebijati slučajnog sudionika u prometu te na kraju na radost sviju biti tretiran kao kakva estradna zvijezda koju će odmah brže bolje uredništva prezentirati kao «playboye» dajući im najbolji prostor u novinama ili ne televiziji.

Sto se tiče tehničke strane sporta mogu samo iz osobnog iskustva slobodno ustvrditi kako je nastup u finalu i osvajanje zlatne kolajne posljedica ogromnih osobnih financijskih izdataka i samoodricanja obitelji, a nikako ne ulaganja sustava u razvoj strijelaca i njihovo oblikovanje. Ispucavanje desetine i stotine tisuća metaka samo kako bi se do savršenstva doveo određeni pokret osim što zahtjeva nepresušni izvor financija on zahtjeva i veliki utrošak slobodnog vremena. Ulaganja u oružje, putovanja i plaćanje kotizacija za natjecanje samo su još jedan vid obveznih troškova.

I to sve samo da bi se uživalo u hobiju za kojeg nitko ne mari i o kojem nitko ne želi napisati više od par redaka teksta i to samo povodom osvajanja nekog Svjetskog kupa ili prvenstava. Za toliko se i ima mjesta jer većina prostora je ipak rezervirana za izvještaje sa susreta nogometnih ekipa od prve do pete lige…

A država?

Ona niti prepoznaje niti podržava takve sportove, jasno i glasno! Dapače, ona streljaštvo gotovo svake godine želi što indirektno što direktno zatomiti donošenjem restriktivnijih i restriktivnijih zakonskim odredbi od kojih najnovija zabrana osobnog punjenja streljiva za potrebe sportskog streljaštva direktno pogađa baš upravo i jedino sportske strijelce!

A situacija u streljaštvu ionako uopće nije bajna. Strijelaca je sve manje kao direktne posljedice udara na volju vlasnika oružja koje se sustavno već godinama provodi konstantnim nametanjem novih i novih zakonskih ograničenja i uvjeta koje vlasnici moraju ispuniti. I financijskih dakako, a za iduću su godinu već i najavljeni novi porezni nameti!
Uz to Republika Hrvatska nema dovoljno niti strelišta, a i ona koja ima je donošenjem Pravilnika sa suludim propisima ili zatvorila ili drastično ograničila te i na taj način jasno pokazala što misli o ljudima koji se žele baviti streljaštvom kao jednim vidom upražnjavanja ljubavi i sklonosti pojedinaca spram oružja.

Nedostatak adekvatnih strelišta odražava se na ritam izobrazbe i obuke te kondiciranja i samih pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova, ali to očito nikoga ne zabrinjava.
Kako i bi kada u samome MUP-u postoje osobe koje se bave idejama da vatreno oružje policiji nije potrebno! Valjda je takvo razmišljanje došlo pod utjecajem dežurnih moralistica i modno osviještenih prodavačica magle koje su se s godinama uspjele nametnuti dotle da bi čak i one imenovale svoje kadrove u MUP.

Tada bi valjda policajci u službu trebali ići noseći peruške za čišćenje prašine umjesto vatrenog oružja!?!

Ali eto ipak to nije spriječilo Ranka Ostojića, našeg ministra MUP-a, da komentirajući novinarima želju Giovannia Cernogoraza za poslom u MUP-u ili MORH-u, ustvrdi kako MUP podupire sport i bavljenje sportom, dakako i streljaštvo ma kakvo god!
Pošto je MUP i predlagatelj Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o oružju i samog Zakona o oružju jasno je da je ovo samo politička izjava bez ikakvog realnog temelja u stvarnosti! Jer Zakon o oružju odnosno naputci za njegovu provedbu jasno ukazuju da policija samo traži povod za oduzimanje vatrenog oružja pa makar on bio i puke administrativne odnosno birokratske prirode.
U takvom okruženju teško da možemo govoriti o podršci streljačkom sportu!

Ako nekim čudom i dođe do toga da se Giovannia Cernogoraza zaposli u Ministarstvo unutarnjih poslova možda će i on biti tretiran kao neprijateljski element kao što se godinama tretiraju i svi oni koji u sustavu pokazuju sklonosti prema vatrenom oružju, a ujedno su i vrhunski sportaši za koje javnost uopće niti ne zna da postoje!

Prilozi, izvještaji, analize, prijedlozi i u konačnici zaključci variraju, od izuzetno oštro negativnih do onih začuđujuće pozitivnih čak dapače i komičnih. Sami prilozi toliko su dijametralno suprotni u svojoj biti i značenju da iole površnog čitatelja vrlo lako mogu navesti na pomisao kako se u pojedinim slučajevima uopće ne radi o istoj materiji (čitaj oružju) odnosno istom povodu za izradu tih i takvih priloga.

Ovakav pristup sam je po sebi nedvojbeni dokaz kako se vrlo jednostavno i lako iskrivljuju činjenice te kako je «de facto» u stvari vrlo lako navesti puk na krivi trag te krojiti i stvoriti javno mišljenje prema svjetonazorima određenih interesnih skupina.

Pri tome uopće nije bitno zasniva li se takav ciljani stav na činjenicama ili samo ničim utemeljenim i vrlo tendencioznim pretpostavkama!

Govoreći u kontekstu oružja sasvim je razvidno kako su negativno obojani prilozi nešto što je već s godinama poprimilo uobičajeni obrazac poželjnog novinarskog izvještavanja. Prilozi pozitivnog karaktera tek se povremeno i stidljivo probiju u vidu par redaka u dnevnom tisku ili par sekundi dragocjenog televizijskog prostora.

Posebice u trenutcima od važnosti za državu poput trenutnih Olimpijskih igara.

Tu je oružje zaslužilo svoj dio pozitivne slave i to sve zahvaljujući sportašima u malim, ne toliko razvikanim i financijsko isplativo popularnim sportovima. Odlazak naših sportaša na OI bio je prigoda da se u medijski prostor probiju i oni sportaši za koje obično i jedino u ovakvim prigodama i čujemo. I njihovi sportski rekviziti u ovom slučaju streljačke sportske puške.

Ponajviše kroz prizmu Snježane Pejčić naše iznenađujuće osvajačice medalje na OI u Pekingu, javnost je imala priliku pročitati neke pozitivne aspekte posjedovanja oružja. Tim više, ona je zbog svoje vještine primljena i u sastav HV-a.

S druge pak strane, isti tretman nemaju i mnogi sportaši drugih streljačkih disciplina. Primjerice, sportaši koji se bave praktičnim streljaštvom nikako u našoj državi da izbore svoje mjesto pod suncem. U RH Zakon o oružju kao ključni čimbenik koji regulira materiju oružja drastično sputava bavljenje i razvoj ovog lijepog sporta. Pri tome vještina ljudi koji se bave praktičnim streljaštvom, a koja je najpogodnija za vojsku i policiju, nije dovoljno dobar argument. Primjera radi niti jedan medij u RH nije prenio prošlogodišnji nastup hrvatskih strijelaca na Svjetskom prvenstvu u praktičnom streljaštvu, a koje se održalo u Grčkoj na otoku Rodosu. A na istom se okupilo 1500 strijelaca iz cijelog svijetu. Kroz ova dva gotovo jednaka sportska primjera vide se dvostruki kriteriji koji i mediji svojim izvještavanjem i neujednačenim tretmanom dodatno potenciraju.

Drugačije i ne može biti jer se obično mediji o oružju razgalame tek kada dođe do nekog teškog kaznenog djela sa ljudskim žrtvama.
I tada se promptno pokušava sva krivica svaliti na vatreno oružje kao zlo koje je dovelo do krvoprolića. A vatreno je oružje ipak sportski rekvizit koji rabe strijelci praktičnog streljaštva.

Slučaj «Batman» i novi vjetrovi o vatrenom oružju u hrvatskim medijima

Činjenica kako oružje ne može biti loše ili dobro već samo takvi mogu biti ljudi, nije omelo HRT-ovog voditelja Dnevnika da u tijeku izvještavanja o pokolju u kinu za premijere The Dark Knight Rises (kod nas prevedenog kao Vitez tame: Povratak), najnovijeg filma o super junaku Batmanu, pokuša razgovor sa izvjestiteljicom iz Amerike usmjeriti upravo u smjeru oružja kao problema.
No, isti je voditelj nemalo ostao iznenađen kada su odgovori s druge strane bili suprotni njegovim sugestivnim pitanjima.

Naime, na već klasična i šablonski izlizana pitanja o lakoj dostupnosti i prevelikoj količini vatrenog oružja u rukama američkih građana (što bi prema njemu trebao biti glavni uzrok pokolja!) te o potrebi za preispitivanjem uvjeta za njegovu nabavku, odgovori koje je dobivao naprosto su odudarali od uobičajene dotadašnje prakse. Svakako da treba čestitati izvjestiteljici koja je očito shvatila bit problema od pukih okolnosti koje se odnose na puku nabavku oružja u SAD-u.

Ako bismo samo na to sveli cijeli problem, onda bi zabrana civilnog posjedovanja vatrenog oružja riješila većinu kriminala. Posebice teških djela sa smrtnim posljedicama, a što nikako ne odgovara istini.

Ovakva prijevara i stvorena iluzija kako je vatreno oružje nešto loše i zlo, a samoobrana kriminalni akt na primjeru Velike Britanije, a koja je civilima zabranila posjedovanje gotovo svog vatrenog oružja (izuzev nekih lovačkih pušaka), raskrinkana je do kraja.
U Velikoj Britaniji ne samo da ta ista vladina zabrana nije smanjila broj nasilnih djela sa vatrenim oružjem i podigla opću sigurnost građana na višu razinu kao što je i obećala već je dovela do toga da se njezini građani danas suočavaju sa najekstremnijim oblicima nasilja povezanog sa vatrenim oružjem.

Logično se nameće pitanje kako je to moguće ako je civilima zabranjeno posjedovati vatreno oružje? Je li možda famozna zabrana ipak promašila cilj?

Prema izvještajima HRT-ove suradnice iz SAD-a može se lijepo vidjeti da u slučaju pokolja u Aurori nitko ne dovodi u uzročno posljedičnu vezu legalno posjedovanje vatrenog oružja i njegovu laku dostupnost američkom građaninu!

Mogu li legalni vlasnici oružja biti jedan od stupova sigurnosti društva?

Dapače, sve žešće su se u javnosti počela pojavljivati pitanja bi li možda sve drugačije završilo i sa manje žrtava da je netko od civila iz kina bio naoružan i na vrijeme neutralizirao napadača?

Ovako promišljanja za sobom neminovno povlače pitanja prava na samoobranu i samim time legalnog i odgovornog posjedovanja vatrenog oružja kao sredstva efikasne samoobrane?

Tim više što je dva dana prije pokolja u kinu u Aurori u Coloradu, na Floridi legalno naoružani starac u dobi od 71 godine sa dozvolom za nošenje vatrenog oružja uspješno spriječio pljačku u «internet caffeu» suprostavivši se dvojici naoružanih pljačkaša. Ranivši pritom obojicu i nagnavši ih u bijeg prije negoli su uspjeli u svojem kriminalnom naumu. (Stop or the senior citizen will shoot! Moment 71-year-old gunman shot two robbers as they tried to hold up Florida internet cafe)

Preventivno djelovanje zakonski naoružanih i odgovornih građana postaje realnost uvjetovana nužnom potrebom za zaštitom osobne imovine i života.

Pokolj u kinu u Aurori na čuđenje mnogih nije potaknuo preispitivanja okolnosti nabavke oružja, već isticanja prava na samoobranu i pitanja efikasnosti policijske zaštite!

Poveću dozu čuđenja izrazila je i tjedna kolumnistica Nove TV koju je grozomorno začudilo povećanje prodaje vatrenog oružja građanima od čak 40 %, a koje je uslijedilo neposredno nakon masakra. Čuđenje je tim bilo veće jer su kupci novog oružja najvećim dijelom bile žene, a koje valjda po njoj nekoj čudnoj logici ne bi trebale imati sklonosti ka oružju?!

Građani se osjećaju nezaštićeno i izloženi nasilnim oblicima kriminala kao nikad dosad i to je neosporna činjenica.

Ovaj je trend osjećaja nesigurnosti i u Hrvatskoj je u porastu i nikad nije bio veći nego što je danas iako se on nastoji medijski vrlo jasno prikriti.

Osim materijalnog siromaštva društvo nam je sve siromašnije i duhovno, a u vrtlogu moralnog kolapsa države i izvrnutih sustava vrijednosti građanin se pita ima li pravo na osobnu zaštitu ili je to pravo i privilegij «svetih krava» ovog društva?
Onih istih ljudi koji ovom državom sustavno drmaju već dvadeset godina i koji u ime domoljubnosti kradu i urušavaju sve što je iole vrijedno trajno obilježavajući generacije mladih ljudi. Takvim ljudima oružje nije potrebno, iako ga, da stvari budu gore, većina i to vrlo licemjerno legalno i posjeduju. Oni će za svoju osobnu zaštitu imati zaštitarske tvrtke čije će zaposlenici smjeti nositi oružje dok bi svi drugi građani trebali biti razoružani.

Evidentno je da u okolnostima povećanja bezobzirnog nasilja policija ma koliko se trudila nije u stanju pružiti adekvatnu zaštitu svih građanina.

Baš zbog te činjenice građani bi trebali imati pravo na držanje i nošenje oružja u vidu samoobrane!

Država se ne treba bojati takvih građana, oni su odgovorni i zakonski podobni posjedovati vatreno oružja. Policija vodi njihovu evidenciju i u svakom trenutku zna koliko i kakvog oružja ima te gdje se ono nalazi.

Ti i takvi građani nisu počinitelji kaznenih djela!

Nažalost prema važećim propisima hrvatski građanin koji želi imati vatreno oružje za držanje i nošenje mora dokazati slijedeće, citiram:

«Fizička osoba ima opravdani razlog za nabavu oružja za samoobranu ukoliko dokaže da je njezina osobna sigurnost ugrožena ili bi mogla biti ugrožena u tolikoj mjeri da joj za njezino osiguranje treba oružje te ukoliko zbog naravi posla ili okolnosti u kojim ga obav­lja postoji potreba za nabavom oružja, a aktivnostima i mjerama institucija sigurnosti ili drugim mjerama se ne bi mogla osigurati dostatna zaštita.”

Iskreno rečeno ovaj je uvjet u praksi apsolutno nedokaziv!

Unatoč svemu država sustavno nastoji ograničiti fundamentalno pravo svojih građana na osobnu zaštitu.

Opća sigurnost kao univerzalni izgovor

Dugogodišnjom medijskom kampanjom u kojoj se oružje proglašava svim zlom ovog društva država nam svako malo donosi sve restriktivne odredbe Zakona o oružju i svaki put ih pravda povećanjem opće sigurnosti građana.

Ako se svaki put kao izgovor za uvođenje restriktivnijih i restriktivnijih normi Zakona, koristi jedna te ista floskula, a to je ovaj put «opća sigurnost građana» nešto nije u redu?
Ovdje se sam po sebi nameće sasvim logičan zaključak kako «opća sigurnost» očito nije pravi razlog donošenja sve restriktivnijih mjera i njihova implementacija u Zakon!

Jer da jeste onda bi trebalo postaviti pitanje onima koji predlažu te iste mjere i koji su zaduženi za opću sigurnost građana kako to da prijašnje restriktivne mjere nisu povećale razinu opće sigurnosti građana i dovele je na zadovoljavajuću mjeru da se opet moraju donositi još restriktivnije mjere kako bi se ta ista sigurnost opet povećala?!

Druga na listi omiljenih floskula, a bolje ju nazovimo jeftinim opravdanjem jest famozna EU odnosno kako se to voli službeno nazivati usklađivanje sa zakonodavstvom Europske zajednice i njenim direktivama kojima se zakonski reguliraju određena područja.
Pod ovom krinkom u Zakon se vrlo vješto ubacuju mjere, a koje EU uopće niti ne nalaže ili ostavlja samim zemljama da reguliraju ta područja onako kako ona žele.

Ako u takvim slučajevima naša država donosi određena ograničenja, a koje im EU uopće ne nalaže, jasno je zašto se građanstvu «mažu oči» kojekakvim direktivama EU i njihovim navodnim inzistiranjem na tome.

Baveći se problematikom vatrenog oružja godinama mogu slobodno reći kako je osnovna namjera države, a koja to putem svog resornog ministarstva i lagano ostvaruje, što više moguće razoružati građanstvo.

Forsiranjem postojanja tzv.»kulta oružja» (još jedan izmišljen pojam!) ova se namjera, vješto skrivena pod građanstvu prihvatljivom i uhu ugodnom potrebom za povećanjem opće sigurnosti građana te pravno nužnim usklađenjem sa zakonodavstvom EU, sustavno provodi već godinama i nije ekskluzivno djelo niti jedne političke opcije.

Naime, u ovome slučaju kao da su sve hrvatske dominantne političke stranke (ima ih samo dvije) suglasne: Narod treba razoružati!
I zanimljivo pritom se uopće ne misli na ilegalno vatreno oružje, a koje je jedino stvarni i pravi problem sigurnosti građana, već jedino na legalno, ono koje odgovorni građani sa pravom i u skladu sa zakonom pošteno posjeduju.

Jasan primjer takvog združenog djelovanja jest ubacivanje u hitnu proceduru zadnjeg (još jednog u nepresušnom nizu promjena!) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o oružju, a koji je još prošle godine za vrijeme vladavine HDZ-a upućen Saboru te dovršen usvajanjem istog pod SDP-om ove godine.

No, kako bilo da bilo, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o oružju jest donesen i sa sobom je na svjetlo dana iznio neke uistinu za posjednike vatrenog oružja zaprepašćujuće odredbe, a koje upućuju da se sam Zakon i dalje u mnogim odredbama ponajviše bavi sam sobom, a ne reguliranjem materije koju je trebao urediti.

Punjenje streljiva kao problem?!

Novi/stari Zakon osim što drastično ograničava sportsko bavljenje određenim streljačkim disciplinama nekim svojim odredbama doslovno udara samu srž streljačkog sporta.

Primjera radi, nakon gotovo 20 godina pozitivnog iskustva sa praksom punjenja streljiva za osobne potrebe u smislu lovstva i sportskog streljaštva Hrvatska država ničim argumentirajući svojim građanima, a napose legalnim vlasnicima vatrenog oružja te posebice strijelcima uskraćuje ovo pravo. Za one koji ne znaju ručno punjeno streljivo za osobne potrebe sasvim je uobičajena djelatnost među sportskim strijelcima diljem Europe, one iste na čije zakonodavstvo i direktive se predlagač Zakona i poziva.
Donošenje ovakve nepopularne mjere Hrvatska se svrstala u red sa BiH i Srbijom koje također brane ponovno punjenje streljiva, a izvan ostalih zemalja EU, kojima ulažemo ogromne napore kako bi im se pridružili. I dok Hrvatska svojim građanima zabranjuje punjenje streljiva dotle Mađarska kao članica EU ove godine svojim građanima upravo daje zakonsko pravo da pune streljivo te ukida zabranu kao svojevrsni relikt prošlosti.

Što to u stvarnosti znači?

Prije ovog odgovora treba odgovoriti zašto uopće vlasnici vatrenog oružja imaju potrebu puniti streljivo? Svatko tko se iole malo ozbiljnije bavi streljačkim sportom zna koliko važnu ulogu igra kvalitetan metak. Ručnim punjenjem streljiva strijelac sam sebi priprema metak najbliže moguće onom što bi trebalo predstavljati «idealan» metak za njega samoga. Tehnička strana znanja tih ljudi na znatnom je višem nivou od pukih trgovaca streljivom, a kojima najnovija zabrana ide upravo na ruku. Tim više što je cijena ručno punjenog metka čak do 5 puta niža od cijene streljiva u trgovinama.

Kako će se to odraziti na sport?

Vrlo negativno!

Ukoliko je netko po treningu pucao 300 komada metaka 9 mm Para (i tako tri-četiri puta tjedno) više to neće biti u mogućnosti. Svi oni koji u nekim svojim ludim projekcijama misle da će strijelci nahrupiti u trgovine kupiti potrebno streljivo grdno se varaju. U jeku krize koje potresa svjetsko i naše gospodarstvo teško je vjerovati kako će netko kupovati streljivo po cijeni do pet puta skupljoj i to sve čisto radi hobija?! Već sada su mnoge karijere sportskih strijelaca bile pri kraju, a s ovim odredbama sasvim će se sigurno u potpunosti ugasiti. Naime, streljaštvo financijski isplativ sport kao nije nogomet. Većinom se radi ponajviše u čistom entuzijazmu pojedinaca.
Jeli itko tko je progurao tu zaista neshvatljivu odredbu uopće mislio o posljedicama?

Ne vjerujem da jest!

Dapače, vjerujem da uopće o ničemu, a što bi išlo u tome smjeru nisu mislili.

S druge pak strane negativne posljedice ovakve nesmotrene odredbe neće se samo odraziti na sport kao takav već i na policijsku službu kao takvu te pravosuđe.

MUP kao predlagatelj morati će odgovoriti na neka zanimljiva pitanja poput: Smiju li strani strijelci rabiti punjeno streljivo na nastupima u RH?, Kako utvrditi jeli streljivo punjeno ili je original?, Kako utvrditi kada je napunjeno (s obzirom da je do svibnja ove godine punjenje bilo dozvoljeno)? Smije li hrvatski strijelac rabiti punjeno streljivo kupljeno u inozemstvu?, itd…

Pitanja je mnogo i sasvim sigurno da će posljednju riječ morati dati pravosuđe, a dotle će mnogi legalni i odgovorni vlasnici vatrenog oružja nastradati ili imati ogromne probleme!

A zašto?

Naprosto nema odgovora na ovo pitanje!

Koliko je Novi/stari Zakon u mnogim svojim odredbama nepravedan navesti ćemo samo neke primjere: Ako se kojim primjerom želite natjecati u praktičnom streljaštvu sa puškom prema pravilima IPSC-a, u RH to sasvim sigurno nećete moći, barem ne na kompetitivnoj razini. I to sve ukoliko vam uspije registrirati pušku koja bi vam omogućila ravnopravno natjecanje. Prema Zakonu vi ne bi smjeli niti mogli registrirati poluautomatsku pušku koja izgledom sliči na vojno oružje.

Dok je ta dugo sanjana Europa kojoj težimo od stoljeća sedmog svojim građanima omogućava bavljenje ovim sportom (ne trebamo ići dalje od npr. Slovenije, a upravo je završilo i prvenstvo Europe u Bugarskoj:

Click here to view the embedded video.

naša država ga zatire, a sve u cilju povećanja opće sigurnosti svojih prije svega sada već i gladnih građana. Želite li biti kolekcionar starog oružja? Bolje nemojte jer će te ubrzo morati to isto oružje tzv. trajno onesposobiti – čitaj: uništiti te to oružje više neće imati nikakvu vrijednost, a i više niti neće biti oružje pa vas se Zakon o oružju neće niti ticati.

Što se tiče liječničkih pregleda odnosno odredbi Zakona po tome pitanju i to naprosto u što se takvo to pretvorilo u praksi ne vrijedi trošiti vrijeme na pisanje. Jer osim što bi i ovako poveći prilog bio još veći uzeo bi važnost prostoru kojeg ta tema sama po sebi i zaslužuje s povećim osvrtom.

Pridodamo li na kraju konstantno plaćanje taksi registriranog oružja, nekoliko puta mijenjanja i plaćanja oružnih listova pa sve do toga da ne postoji ujednačena provedba ionako nejasnih članaka Zakona jasno je kako se već kako se sve to može podvesti pod jednu jedinu riječ: maltretiranje!

A koga?

Uvijek i jedino legalnih posjednika vatrenog oružja koji toj istoj državi redovito plaćaju namete i nad kojima država ima potpun nadzor i moć represalije!

Valjda tako i mora biti, kada se već oni koji imaju kriminalne namjere i ilegalno oružje sami ne prijavljuju!

Jesmo li stvarno naoružani do zuba?

Još jednom vještom medijskom manipulacijom o već ranije spomenutom «kultu oružja», u velikom djelu javnosti već i previše negativno naklonjenom prema oružju, stvorio se dojam kako su Hrvati u stvari narod naoružan do zuba.

Toliko naoružan da osim što predstavljamo sigurnosni problem sami sebi možemo biti i dodatan izvor zarade države.

Na tragu potonjeg nekako nam je jasno zašto je tijekom saborske rasprave o Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o oružju, izvjesni, vrlo živopisni lik inače saborski zastupnik poznatiji po tituli «najgoreg ministra unutarnjih poslova» u 20 godina hrvatske samostalnosti i ustvrdio kako je oružje zlo koje treba dodatno oporezovati (sic!).

U nastaloj raspravi hrvatska je javnost mogla svjedočiti ponajviše neukusnim i Saboru nedostojnim prepucavanjima između saborskih zastupnika doli argumentiranim polemikama, a koje bi možda mogle izroditi i nešto konstruktivno.

Mnogi bi rekli ništa novo za hrvatski Sabor!

Nitko niti jednom svojom riječju nije spomenuo da hrvatski građani, vlasnici i budući vlasnici vatrenog oružja prilikom kupovine novog oružja VEĆ PLAĆAJU svojevrsni porez na luksuz u visini nešto preko 30 % te na takvu ukupnu cijenu plaćaju PDV.

Dok ministar financija sa svojim živopisnim drugarom iz Sabora razmišlja kako dodatnim porezima još više zagorčati život i «ubiti» volju onim opasnim građanima koji eto zamislimo vole oružje te ga još u svojoj drskosti i privatno posjeduju dotle nas Vlada točnije naš premijer po pitanjima vatrenog oružja nasmijava.

Za razliku od spomenutog dvojca koji kroz ubiranje novca što direktno što indirektno želi prisiliti naoružane Hrvate na razoružavanje, drugi dvojac i to ništa više doli premijer i potpredsjednik Vlade čine istu stvar no na sasvim suprotan način.

Tako nas je premijer svojim već nadaleko poznatim šarmom na zasjedanju Vlade upoznao kako će Vlada dodatno razoružati Hrvate donirajući američkim marincima 1200 jurišnih pušaka AK-47 popularnih Kalašnjikova u protuvrijednosti od 455.868 kuna.

Iznenadivši sve prisutne naš nam je premijer održao i besplatnu lekciju iz povijesti vatrenog oružja upoznavši nas s činjenicom da je Kalašnjikov u stvari njemačka puška djevojačkog prezimena «Strumgewehr»?!?! (očito je mislio na Stg44, pa je pogrešno izgovorio Sturmgewehr.

Nakon što je hrvatskoj državi iz džepa izbio skoro pola miliona kuna, na što je ministar financija progutao ogromnu knedlu, strah me je da naš premijer ne dođe i na loš glas među svojim članstvom. Nehotično isticanje poznavanja povijesti razvoja vatrenog oružja može sasvim sigurno zabrinuti članstvo SDP-a jer im možda ne bude jasno gaji li to njihov lider neke sklonosti ka vatrenom oružju ili je to samo puka informiranost?! Ako gaji onda i on spada među one potencijalno bezobzirne i opasne Hrvate, legalne ljubitelje vatrenog oružja.

A koliko smo kao narod u stvari uopće i naoružani najbolje nam pokazuju policijski podatci. Do kraja srpnja 2012. godine u Hrvatskoj je registrirano ukupno 307.447 komada vatrenog oružja od čega je 299 727 komada vatrenog oružja u vlasništvu 138 004 fizičkih osoba, a 7720 u vlasništvu pravnih osoba.

Dakle, da zaključimo svega nešto oko 3 % stanovnika posjeduje barem jedan komad oružja.

Uistinu dovoljno da zaključimo kako u RH vlada KULT ORUŽJA kojeg hitno moramo zatomiti! Jer ukoliko ne uspijemo tko zna kakvu opasnost možemo predstavljati po sebe same i Sveto Rimsko Carstvo kojem se uskoro pridružujemo…

Ta kratka vijest, jer tako ju jedino i možemo doživjeti, letimično nas je upoznala o zlosretnoj sudbini jednog službenog računala.

Ništa ne bi bilo čudno da je to isto računalo stradalo na uobičajen način na koji računala znaju stradati. U stvari, da je ono stradalo normalnom smrti, kao što obično računala stradavaju javnost o tome ne bi bila niti izvještena pa makar i malom novinarskom crticom poput današnje vijesti. Kako to naše odnosno policijsko računalo nitko nije prevrnuo pa je ono palo sa uredskog stola i razbilo se, nije niti došlo do kvara na napajanju pa kratkog spoja koji bi spržio vitalne dijelove, a nije se niti slikovito rečeno slomio kruti disk zbog čega bi ono doživjelo moždanu smrt, mi smo tako igrom slučaja dobili priliku upoznati se sa neobičnim okolnostima pogibije jednog sasvim običnog i ni po čemu isticanog računala.

Jer to računalo, moramo biti iskreni i priznati, uistinu je zadesila sasvim neprirodna smrt.

I po tome je ovaj slučaj i poseban.

Naime, računalo je laički rečeno upucano!

Čim spomenemo pucnjavu i policiju u istom kontekstu u prvi mah, a sasvim logično, obično i pomislimo kako se vrlo vjerojatno radi o nekom ozbiljnom kaznenom djelu!

A ako smo kojim slučajem neki nepažljivi čitatelj vrlo lako možemo pomisliti kako je to isto računalo krenulo u neku nečastivu rabotu pa ga je savjesni policajac ustrijelio u cilju sprečavanja izvršenja iste. Tako bi nekako izgledalo i službeno priopćenje koje bi medijima prenijeli policijski glasnogovornici.

No, ništa od toga se nije dogodilo!

Ono je poginulo sasvim slučajno i to na izvršenju svakodnevnih zadaća.

Navodno ga je, a prema službenim izvorima, ustrijelio visoko rangirani policajac i to na svome radnom mjestu u lijepo uređenom službenom uredu što mu po rangu i pripada.

Iako je cijelo djelo još uvijek obavijeno velom tajne, valjda radi za jedno računalo neuobičajenih okolnosti smrti, prve informacije ukazuju da se sve dogodilo u stvari slučajno.

Taj je državni službenik navodno svojim osobnim pištoljem nešto još uvijek točno neutvrđeno radio te je u jednom trenutku iz još uvijek jednako tako neutvrđenih razloga došlo i do slučajnog opaljenja. Ispaljeno zrno prvo je udarilo u pod te se odbivši, smrtno pogodilo naše računalo koje je eto tako poginulo časnom smrću na službenom zadatku.

Kako je takva smrt računala uistinu nesvakidašnja sasvim je logično pojavljivanje ovog događaja i u medijima te takvo izvještavanje treba sasvim sigurno i pohvaliti.

Doduše, treba ujedno izraziti i žal za dodijeljenim malim prostorom, ali i biti realan pa priznati da se ipak radi samo o sudbini računala, a ne ispadu tamo neke starletice koju su paparazzi uhvatili spuštenih gaća ili suzama modnih tko zna više čega ili što!

Dok izvještavanja o upucavanja računala koja realno i nisu dio naše svakodnevice treba gledati s pozicije čudnih gotovo pomalo i bizarnih događaja dotle incidentna opaljenja iz vatrenog oružja službenih osoba više uopće ne treba doživljavati kao čudo i treba prestati sa njihovim praćenjem. Naprosto zato što ona predstavljaju konstantu koja se u pravilnim razmacima redovito ponavlja i koja nikog živog očito niti ne zabrinjava!

Zanimljivost ove crtice ne leži u njenim uzrocima već u posljedici, a koja je za rezultat imala gašenje radnog vijeka jedne nama korisne tehničke naprave, «računala vulgaris». Da je kojim slučajem ovim incidentnom došlo do slučajnog ranjavanja ili ne daj Bože smrti neke osobe vijest kao takva uopće ne bi bila zanimljiva.

Nešto što se toliko često zbiva da ga možemo nazvati redovitom pojavom s vremenom prestaje biti vijest i kao takva postaje nezanimljiva kako javnosti tako i onima kojih bih se trebala barem što se tiče prirode posla i ticati!

O slučajnim incidentnim opaljenjima kao svojevrsnom fenomenu može se pisati, aktivno raditi ili pak na njega ukazivati godinama. Ujedno se može i kod nadležnih tijela redovito apelirati nastojeći probuditi svijest o tragičnim, što materijalnim što ljudskim posljedicama otužnog odnosa tih istih tijela spram vatrenog oružja.

Rezultat će nažalost uvijek biti isti: negativan!

Nezainteresiran stav spram ove problematike jedino je što sve više dolazi do izražaja.

Jer u stvari treba biti iskren i priznati kako nikoga uistinu za takvo što nije niti briga.

Ako se nešto i dogodi, a događa se redovito, uvijek će u konačnici sva i jedina krivnja pasti na pojedinca.

O uzrocima koji su doveli do ovako otužnog bolje rečeno poražavajućeg stanja razine obučenosti djelatnika kojima vatreno oružje predstavlja svakodnevni alat, a sve to kao direktne posljedice institucionalne nezainteresiranosti za ulaganja u ljude, dovoljno se putem prijašnjih postova ovog bloga pisalo da ponovno pisanje ne bi bilo tek puko ponavljanje.

Upravo zbog toga u ovakvim slučajevima poput ovog incidentog opaljenja kao zanimljivost treba promatrati nesretnu sudbinu uredskog računala, a nikako ne još jedno «kućno» pucanje izvan za to predviđenih mjesta…

Oružane pljačke banaka danas su surova stvarnost Hrvatske i nikako ne izuzetak!

Stoga se ne trebamo čuditi ako je javnost u potpunosti rezignirana i sasvim normalno prihvaća brutalni čin ubojstva zaštitara kao da se radi o još jednoj prometnoj nezgodi sa smrtnim posljedicama.

Prolazeći danas gradom i družeći se s običnim ljudima teško da ćete uopće i primijetiti da se nešto slično i dogodilo.

Običnom zagrebačkom puku hrvatske metropole ili bolje rečeno metaforom prvog hrvatskog predsjednika, nama stoci sitnog zuba, još je uvijek važniji drug Sanader i njegove financijsko državničke egzibicije doli nazovimo je svakodnevna «ulična» sigurnost.

Možda je to samo neposredan rezultat puke činjenice što nas je politička elita dovela na rub egzistencije i gladi pa narod ne mari za to što vatra peče samo da se ugrije!

Sjetimo li se tek detalja od neki dan i nesretno u dječju igraonicu zalutalog zrna ispaljenog metka i sve to tijekom sasvim «obične prijateljske» razmirice.
Uvidjeti ćemo da je samo puka slučajnost prava istina izbjegnute veće tragedije, a svatko od nas se mogao zateći na putanji ispaljenog zrna.

Dok nas vladajuća elita zamajava brigom o našoj sigurnosti, a istodobno nas pljačka i ruinira, uvjeravajući nas da je u stvari oružje najveći problem naše sigurnosti i ugroze cjelokupnog društva dotle ćemo trpjeti pljačkaške pohode svake vrste.

Jeftino se dodvoravajući kojekakvim «kvazi» svjetskim mirotvorcima te proglašavajući oružje uzrokom nesigurnosti politička nas elita već godinama polagano, ali sigurno razoružava.

Treba samo postaviti pitanje s kojom svrhom i zašto?

Odnosno kakve li koristi država ima od nenaoružanih građana i opće prihvaćenog stava da je oružje loše?

Današnje pljačke vatrenim oružjem (vjerojatno ilegalnim) i ubojstvo zaštitara definitivno su odraz godinama demoniziranog odnosa prema oružju!

Taj se negativan stav u Hrvatskoj s vremenom pretvorio u isto tako negativno obojan trend sustavnog obezvrjeđivanja oružja kao takvog te omalovažavanja njegovih vlasnika.
Ova bi pojava možda sa nekim ograničenjima, ali sa velikim naglaskom na možda, bila djelomice i probavljiva da se nije sa civilnih vlasnika vatrenog oružja naprosto prelila i na državne službe poput policije i vojske te na sigurnosne odnosno zaštitarske agencije.

Svim ovim službama bez obzira na širinu posla zajedničko je jedno, a to je zaštita!

Svjetskom trendu sustavne kriminalizacije samoobrane kao takve naša je politička krema pokleknula te takvim službama i agencijama «podrezala krila» drastično im smanjivši djelokrug ovlaštenja i djelovanja!

Negativnim odnosom prema oružju kao i prema institutu samoobrane, tome iskonskom i temeljnom ljudskom legitimnim pravu, ona je dovela do toga da se danas djelatnici tih službi susprežu od uporabe vatrenog oružja čak i kada su u potpunosti ispunjene sve zakonske pretpostavke.
Naprosto bojeći se eventualnih stegovnih mjera te stigmatizacije kako u medijima tako i u samoj službi.

Promatramo li kroz tu prizmu jučerašnji postupak zaštitara nikoga ne treba čuditi što je taj jadni čovjek odlučio prije rukama pokušati zaustaviti naoružanog i opasnog kriminalca doli vatrenim oružjem.

I što je taj svoj čin platio životom!

Jednako kao što je svojedobno sličan čin životom platio i mladi policajac tijekom pljačke banke u Sesvetama!

Osim smrti ovi slučajevi dijele nekoliko zajedničkih poveznica.

Isključimo li neke činjenice poput toga da se u oba slučaja radilo o pljački banke uz uporabu vatrenog oružja, kako je ubijena službena osoba unutar prostorija banke, intrigira podatak kako službene osobe nisu na vrijeme uporabile vatreno oružje iako su svi zakonski uvjeti bili ispunjeni!?

Ne ulazeći sad u detalje oba slučaja koja su koliko slična toliko i različita uistinu je znakovit detalj da nije došlo do uporabe vatrenog oružja?!

Razloge tome valja tražiti upravo u sustavnom negativnom odnosu prema vatrenom oružju, kako društva u cijelosti tako i institucija u kojima su bili zaposleni. Kada u taj kontekst stavimo i negativno senzacionalistički nastrojene medije dobivamo jasnu sliku uzroka koji su indirektno doveli do smrti ovih ljudi.

Pod ovakvim negativnim pritiskom, a s druge strane i njima financijski neisplativim ulaganjem, mnogi poslodavci zanemaruju razvijanje kulture i vještine rukovanja vatrenim oružjem, a kamoli da potiču zakonski opravdanu uporabu

Danas je prosječni policajac i zaštitar u stvari ne obučen i ne pripremljen za stvarnu i u skladu sa zakonom opravdanu uporabu vatrenog oružja.

Jednako kao što niti nema podršku unutar samih struktura za njegovu uporabu.

Sustavnom kriminalizacijom i stigmatizacijom legalne i zakonski opravdane samoobrane došlo se do toga da se službene osobe redovito i konstantno susprežu uporabe vatrenog oružja. Nepostojanje tzv. SOP-a (standardni operativni postupak) dodatno im je otežalo ionako nezavidnu poziciju.

Kritične se situacije dovode do krajnjih granica sigurnosnih procjena te takva praksa svakodnevno uzima danak u vidu života službenih osoba.

Neodlučnost pri uporabi vatrenog oružja i strah od posljedica uporabe istog službene osobe dovode do konfuzije u kojoj se kao što možemo i vidjeti događaju tragične situacije.

Da nije bilo te neodlučnosti, pogrešne procjene i straha od stegovnih mjera možda bi u oba slučaja posljedica bila dijametralno suprotna!?

Osobno vjerujem da bi, no ono što bi nakon toga slijedilo upravo baš dokazuje bivstvo problematike vatrenog oružja u cijelosti ako je uopće i možemo nazvati problematikom.

U zemlji dvostrukih kriterija, oportunizma i lažne moralnosti danas oplakujemo život palog zaštitara jednakim žarom kao što bi ga napadali i razapinjali da je kojom zgodom uporabio vatreno oružje, spriječio pljačku banke i eliminirao prijetnju!

Isto kao što bi svojedobno danas poginulog mladog policajca iz sesvetskog slučaja proganjali i medijski blatili da je kojim slučajem on uporabio vatreno oružje i zaustavio Dužnovića u njegovom manijakalnom pohodu.

Za medije ti su ljudi danas heroji iako bi jednako tako bili i ubojice da su samo postupili onako kako su trebali postupiti!

Samo zato što je vatreno oružje kao takvo sustavno u medijima negativno tretirano!

A što je to herojski čin?

Suludo izlaganje života pogibelji svakako nije!

Heroizam nije isto što i obavljanje dužnosti!
Osoba koja savjesno i uspješno obavlja svoju dužnost svakako zaslužuje pohvale no ona time nije heroj u klasičnom smislu poimanja heroizma. Osoba postaje herojem tek onda kada svjesno položi svoj život za cilj koji smatra većim od njega samoga.

Par tisuća kuna to svakako nije…bez obzira radi li se o mjesečnoj plaći ili o novcu banke koju štiti…dati  život za novac neke banke sasvim je suludo!

Prvenstveno treba štititi svoj i živote druge, a ako to uključuje uporabu vatrenog oružja ne treba se ustručavati uporabiti ga…dakako u slučaju kada su ispunjeni svi zakonski preduvjeti.

Najgore što se može dogoditi jest izabrati biti neodlučan ili krenuti golim tijelom na oružje i kriminalca koji ga je spreman uporabiti!

Jer praksa pokazuje da se oni neće dvoumiti…

Prebirući po ostacima informacija medija koji su prenosili tu tužnu vijest nisam mogao, a da ne zapitam: Je li ubojstvom nedužnog mladića Miroslava Tunjića Hrvatska kolabirala i dotakla samo moralno dno ili je ono samo logičan slijed propadanja najosnovnijih vrijednosti civiliziranog društva za koje se izdajemo i čijem boljem obliku navodno težimo?!

Jer njega sasvim sigurno nije ubilo oružje, barem ne oružje u pravom smislu te riječi, a pogotovo ne vatreno oružje!

Nakon gotovo identičnog ubojstva Luke Ritza, nesretan završetak Miroslavovog života još samo jedna potvrda u prilog tome da smo prepušteni nezadrživom valu nasilja sve mlađih generacija koje samo potvrđuju u kakvom nam se stanju država nalazi .
Prisjetimo li se samo ljetnih zločina koji su potresali našu državu, a koji su se kao na traci nadovezivali jedan na drugi vidjeti ćemo da oni u stvari nisu niti prestali već su uobičajeni dekor naše svakodnevice.
Uzmimo za primjer benkovačku tragediju koja je progutala tri mlada života. Ona je otišla u zaborav jednako iznenadno kao što je i došla, pošto ju je odmah zamijenilo stravično ubojstvo mlade majke u Glini, a koju je agresivni suprug podmuklo likvidirao pred očima malodobne djece.

Taj registrirani nasilnik, kronični alkoholičar i dokazano destruktivni propalitet svojim je manijakalnim činom ipak uspio prokazati svu licemjernost naše socijalne i brižne države.

Iako na prvi pogled ovaj slučaj možemo promatrati kao akt pojedinca ogrezlog u alkohol on je prije svega posljedica društva kojeg stvaramo i kreiramo prema svojoj slici i djelu.

Glinski ubojica nije ništa drugo doli projektil oružja čiji je okidač povuklo samo društvo.

Uzalud nam sad sva javna kukanja, prenemaganja, prozivanja i pozivanja na odgovornost te upiranja prstom prema institucijama koje jesu ili nisu zakazale u svojem djelovanju.

U prvom redu zakazali smo kao društvo, a društvo činimo mi, pojedinci.

Ne treba se zavaravati i čudom čuditi ovome što se događa.

Ovaj je zločin samo strašna posljedica jednog negativnog procesa koji je započelo davno prije.
Očito smo negdje na putu našeg društvenog razvoja toliko grdno pogriješili i pogrešno skrenuli kada nam se ovakve stvari i dalje događaju.

Izvrnute vrijednosti po principu «nenormalno je normalno» danas definitivno sve više uzimaju krvavi danak.

Određena društvena ponašanja, kojih bih se u normalnom civiliziranom i moralnom društvu trebali sramiti, kod nas se ne samo smatraju već javno propagiraju i nameću kao društveno prihvatljiva pa čak i poželjna.

Dovoljno je pogledati najgledanije TV «show biz» emisije i vidjeti koji nam se sve likovi i kakve nemoralne nakaze svakodnevno serviraju kao uzori!

Te osobe sa svojim asocijalnim ekscesima i raznoraznim negativnim eskapadama uživaju status zvijezda te zauzimaju nemali prostor u svim oblicima medija
.
A na kraju se čudimo kada ih mladi kopiraju pokušavajući se izboriti za tu vrstu slave kakvu njihove nametnute zvijezde uživaju.

I kada im se ne ostvare tako zamišljeni snovi evidentno je da se rađa neviđena bešćutnost Miroslavovih i Lukinih ubojica koja je samo logičan slijed pokrenutih događanja sa vrha piramide.

Uostalom bacimo li samo pogled prema našem državnom Saboru možemo «uživati» u svakodnevnim igrokazima naše političke elite kod koje je sve sveto samo ništa sveto nije.
U društvu gdje su svi jednaki, ali postoje i jednakiji, grozomorni zločini najnižih društvenih slojeva nikoga ne bi trebali čuditi.

U takvome prljavom vodopadu, a sa čijeg vrha vođa jednog naroda svojedobno tome istome narodu bez ikakvog objašnjenja i konzekvenci obznani da ga u najkritičnijem trenutku napušta i to smatra najnormalnijim oblikom ponašanja teško da itko može ostati opran i čist.

Naprosto zato što je voda toga vodopada prljava!

Zaista smiješno zvuči da je vatreno oružje, a u okruženju devijantnih ponašanja i pojava, glavni uzrok nasilja i ubojstava te jedan od bitnijih čimbenika kojim se narušava sigurnost društva u RH.

Gotovo svakodnevni primjeri najrazličitijih oblika nasilja direktna su posljedica bezizlaznosti situacija i očaja u kojim se naši građani nalaze.
Takve okolnosti povlače za sobom i najradikalnije postupke koji su danas mnogima najnormalniji vid rješavanja bilo kojeg tipa problema uključujući najmanje verbalne razmirice.

Osjećaj napuštenosti, nepovjerenja u sustav, neizvjesne budućnosti, prepuštenosti samome sebi i kolektivna depresija u stvari su stvarno oružje koje dovodi do tako groznih djela.

Ipak ponajviše je to kult kriminala i nasilja koji se mladim generacijama, a kao ultimativno ispravan instrument zgrtanja materijalnih dobara kao jedine vrijednosti, nameće.

Tvrditi da je vatreno oružje problem i uzrok sve učestalijih agresivnih oblika ponašanja, povećanja počinjenja nasilnih djela i naposljetku prijetnja samoj sigurnosti društva u najmanju je ruku smiješno ako već nije i tragikomično.

Jer upravo su tragikomične najnovije rigorozne mjere usmjerene prema legalnim posjednicima vatrenog oružja.

Naime, da su legalni posjednici vatrenog oružja prijetnja sigurnosti društva prvi bih se zalagao za apsolutnu zabranu posjedovanja svih vrsta vatrenog oružja, no nažalost, sasvim sam uvjeren u suprotno!

Legalni posjednici vatrenog oružja ne samo da nisu prijetnja društvu već čine temelje stabilnosti i sigurnosti društva u cjelini.

Uostalom Miroslav Tunjić nije ubijen vatrenim oružjem, njega su ubili hrvatski «zombiji», mladi što besciljno tumaraju noćim ulicama naših gradova i sela i za to im nije bilo potrebno vatreno oružje, jednako kao što su isti takvi ubili i Luku Ritza.
Neki će reći da je glinski ubojica svoju suprugu ubio vatrenim oružjem (o.a. ne legalnim ), ali također se koji tjedan poslije dogodilo stravično ubojstvo osječke novinarke koje je počinio njen suprug običnim kuhinjskim nožem!

Naprosto, treba priznati da je gledajući općenito planet Zemlja opasno mjesto za življenje, posebice oni dijelovi nastanjeni ljudima!

Uvidjeti ćemo da za učiniti zlo i ubiti nekome nije nužno posjedovati vatreno oružje, jer ne ubija ono već ljudi, a danas, samo par desetljeća od neovisnosti mi živimo u društvu u kojem će vam njegovi naizgled nevini članovi, nerijetko čak i malodobni, u hipu oduzeti život!
Dovoljno je da ste drugačiji od drugih…

Foto: Antonio Bronic/PIXSELL

Crtica iz života Vahida Halilihodžića, sadašnjeg trenera NK Dinamo, za koju sam doznao tijekom njegovog gostovanja HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u dva, izravno mi je dala ideju za novi post na temu vatrenog oružja.

Trenutak u kojem je popularni Vaha gledateljstvu otkrio jedan do sada nepoznat detalj iz svog života u Mostaru, a neposredno pred izbijanje ratnih sukoba, vrlo je važan za tematiku kojom se uobičajeno bavim pišući ovaj blog.

Naime, Vaha je sasvim nesvjesno otkrio veliku istinu koja se krije iza gotovo svakog nehatnog opaljenja vatrenog oružja.

Uobičajeno objašnjenje tipa «pištolj sam opalio tijekom čišćenja oružja» kojim novinari vole naslovljavati i opisivati takve incidente sa vatrenim oružjem prokazan je sasvim nenadano.
Iskrenom izjavom bivšeg odličnog nogometaša i danas uspješnog nogometnog trenera.

Pričajući voditelju, Vaha je objašnjavao detalje iz svoga privatnog života.
U jednom trenutku dotakao si i situacije iz Mostara neposredno pred izbijanje ratnih sukoba koji će do temelja promijeniti dotadašnju situaciju među stanovnicima i dovesti do teških razaranja grada.

Neočekivano iskreno Vaha je, iako je u uvodu emisije taj detalj bio naveden, priznao kako se sam ranio i to u stražnjicu. Pokušavajući objasniti kako je do toga došlo Vaha kaže kako je imao neko oružje koje je držao «pozadi», a koji mu je dao jedan čovjek, šef državne bezbednosti. Kada je došao kući htio ga je pomaknuti i on (vrlo vjerojatno misli na pištolj) je eksplodirao.
U tom trenutku Vaha izjavljuje ključnu rečenicu: «To je prvi put kada sam ja nenamjerno povukao okidač!»

Ovo iskreno i jednostavno priznanje kratko i vrlo jasno opisuje što se događa kada dođe do takvih incidenata sa vatrenim oružjem.

Sva mudrost izbjegavanja takvih incidenata jest NE povlačiti okidač ako nisi siguran u kakvom je stanju oružje (nalazi li se metak u cijevi ili ne) i ako oružje nije prethodno usmjereno u sigurnom smjeru.

No, očito ova iskonska privlačnost oružja nikako da prepusti naše policajce i vojnike kod kojih malo, malo «pištolj sam opali» i to u krivom smjeru!!!

Uz sve pokušaje razotkrivanja tajni hrvatskih tzv. samopaljenja pištolja u jednom trenutku su nam naši dragi novinari servirali čak i teoriju o misteriju hrvatskog «samopuca» kako su popularno nazvali jedan od najuspješnijih hrvatskih izvoznih proizvoda, pištolj HS.
On je tada prema njihovoj teoriji bio isključivi krivac za nehotične «napade» na naše službenike.
Ipak slijedeće propucavanje šake splitskog policajca Češkom Zbrojovkom srušilo je u osnovi tu teoriju i dodatnom tajanstvenošću prekrilo ovu zabrinjavajuću pojavu.

Kako takve senzacije žive od dana do dana tako smo došli i do dana kada nam je simpatični bosanskohercegovački nogometni trener otkriju tajnu ovog po svemu sudeći hrvatskog «bermudskog trokuta» bar što se oružja tiče.

Njegovim iskrenim priznanjem konačno bi se trebali prestati zavaravati i shvatiti da prst na okidaču u sprezi sa cijevi usmjerenoj prema živom biću dovodi do neželjenih posljedica, a nerijetko i do smrti.

No, za takvo shvaćanje potrebno je pravilno stanje svijesti i jasan stav svakog pojedinca da SIGURNOST OVISI O NAMA SAMIMA ponajviše, a tek onda o tehničkim karakteristikama i mogućnostima određenog oružja.

Unatoč svemu mi koji se bavimo oružjem, a i novinari koji prate rad ovih službi nerijetko mogu čak i prisustvovati primjerima u kojima se evidentno krše sva moguća pravila sigurnosti i dovode u opasnost životi bližnjih i to u sklopu službenih pokaznih vježbi resornih službi.
A kada se kakvo zlo i dogodi u pravilu se za sve okrivljuje oružje i uvjeti koji reguliraju njegovu uporabu i posjedovanje.
Eventualno i oni izvršitelji koji su kao zadnji u lancu povukli okidač, iako su sve to napravili u stvari prema zapovjedi nadređenih.

Jedna od takvih pogubnih pojava, a za koju sam mislio da je odavno iskorijenjena u našim službama, ponovno se počela ukazivati na poligonima službenih streljačkih vježbi.

Naime, neki sam dan dobio informaciju da je jedna naša vojna postrojba, a u svrhu dočeka visokog državnog dostojanstvenika, imala u planu izvesti pokaznu vježbu gađanja u kojoj su pored meta za gađanje trebali stajati živi ljudi, vojnici!!!???

Bio bih neiskren kada bih rekao da se s time u svojoj dosadašnjoj praksi nisam susreo, ali uistinu sam mislio da su takve ideje ostavljene u ropotarnici prošlosti no nažalost, prevario sam se.

Tim više što sam par dana nakon te informacije o takvom provođenju vježbe dobio i izvješće od jedne od najpoznatijih škola borbenog pucanja, Front Sight Firearms Training Institute u kojem se govori o istoj pojavi.
Toj se školi nedavno obratio izvjesni instruktor iz Južne Amerike sa molbom da bude njihov zaposlenik i predstavnik za Južnu Ameriku.
Kao prilog svojoj biografiji isti je školi proslijedio i video snimke svojih streljačkih vještina na kojima on puca u mete pored kojih stoji čovjek!!!
Osim osude toga čina samog dr. Ignatiusa Piazze, osnivača i direktora Front Sight škole, prilog tog “instruktora” naišao je i na niz zgražanja ogorčenih čitatelja službenog bloga dr. Ignatiusa Piazze putem kojeg je on pitao čitatelje što misle treba li zaposliti takvog instruktora ili ne!!!

Ma koliko začuđen bio još uvijek nikako ne mogu vjerovati da dan danas nekome može pasti na pamet da dođe na ideju da puca u smjeru svojih ljudi, a sve u svrhu dokazivanja nedokazivog.

Takav čin može voditi samo do tragičnih posljedica, a nikako ne priznanja i odobravanja.

Pokušavajući dokučiti što određene pojedince nagoni na takve sulude ideje došao sam do meni jedinog logičnog zaključka.

U svim slučajevima radi se o osobama koje u svome radu nisu priznate niti su njihove metode prepoznate, a nisu postigle niti iole vrijedne rezultate kako na profesionalnom tako i na sportskom planu.

U pravilu takve demonstracije im služe da bi ostavile što veći utisak na publiku, a koja sa određenom tematikom u ovom slučaju pucanjem nema nikakve veze.

Dakle, cilj je što ekstremnijim djelovanjem impresionirati prisutne te na taj način pokušati sebe istaknuti kao vrhunskog majstora zanata odnosno profesije kojom se bavi.

Treba napomenuti da pritom ti pojedinci niti u jednom trenutku ne sumnjaju u ispravnost svojih postupaka kao što niti dvoje u svoje sposobnosti!!!

Kao što kaže i sam dr. Ignatius Piazza nerijetko ti će ljudi čak biti i dobri strijelci, a imaće i poneko znanje o oružju i tematici kojom se bave.

Takvi instruktori će u pravilu nastojati svoje učenike uvjeriti da su dobri, kod njih stvoriti osjećaj vjere u njihove osobne sposobnosti i poticati ih na takve i slične opasne vježbe. Kao dokaz 100 %-tne sigurnosti natjerati će ih upravo i da pucaju u mete dok njihov kolega stoji pored te iste mete na par centimetara udaljenosti.

No, upravo u tome i leži zamka!

Jer da ti pojedinci poznaju materiju i njome vladaju NIKADA nebi došli na ideju da takvo što i čine.

Naime, pucanje u mete pored kojih stoje živi ljudi, a sve pod providnom krinkom satkanom od jeftinog znanja, ne samo da je suludo i idiotski već se kosi s osnovnim pravilima struke odnosno sigurnim rukovanjem vatrenim oružjem.

Jedno od četiri osnovna pravila sigurnog rukovanja vatrenim oružjem kaže da usta cijevi oružja nikada ne usmjeravamo prema živom biću (osim ako se ne radi o neprijatelju) dok nam drugo kaže da prst kojim okidamo nikada ne stavljamo na okidač osim opet kada smo ga umjerili prema cilju kojeg želimo pogoditi.

S druge pak strane preciznost pogotka ne ovisi samo o samom strijelcu već i mehaničkim karakteristikama oružja kojim pucamo jednako kao i o balističkim karakteristimma streljiva kojeg rabimo.

Dakle kao što možemo vidjeti previše je čimbenika koji utječu na to hoće li ispaljeno zrna metka završiti tamo gdje želimo ili u dijelu tijela kolege koji stoji pored mete. Bez obzira osjećamo li se 100 % spremni i sposobni to izvesti!
Pogodak ne ovisi samo o našoj sposobnost pa joj samom logikom niti ne smijemo pokloniti povjerenje.

Vahino prizanje samoranjavanja zorno ukazuje što se može dogoditi kada stavimo prst na okidač i povučemo ga… Nenamjerno ili namjerno!

Pravilan stav o sigurnosti i izbjegavanje kojekavih foliranata kojima koji svoje znanje temelje na gledanju trećerazrednih akcionih filmova treba biti zlatno pravilo prilikom rukovanja vatrenim oružjem ili sudjelovanja u vježbama sa oružjem.

Želja za impresioniranjem nekoga obično ljude i navodi na sulude ideje, ali to ne znači da itko razuman mora aktivno sudjelovati u tome pa čak i kao pasivan gledatelj tih egzibicija…

I za kraj valja istaknuti kako nas ništa ne košta da budemo razumni i izbjegavamo takve opasne likove…
Na našu i sreću naših obitelji!

Naslov je glasio doslovno ovako: «Pogledajte 8 stvari koje vas ubijaju, a svakodnevno ih i svjesno radite!»

Ovlaš pregledavajući taksativno nabrojane «opasne stvari» zabezeknuo sam se kada sam pod rednim brojem 8 pročitao što piše.

Naime, nakon kratkog uvoda u kojem autor/ica teksta, izvjesn(a)i A.M. (kasnije u tekstu doznajemo da se radi o prenesenom članku!) bistro utvrđuje da iako ljudi svakodnevno pogibaju na raznorazne načine postoje i postupci koji sami činimo i koje nas dovode korak bliže pogibelji odnosno smrti.

I tako uz uobičajene opće štetne radnje poput pušenja, jedenja junk fooda, izležavanja ili pijenja alkohola, a koje nam autor/ica indirektno savjetuje da izbjegavamo pod rednim brojem 8 ističe se savjet «Nemojte razljutiti vlasnika oružja»!!!

Iako se odmah u prvoj rečenici ističe kako ne ubija oružje već ljudi, autor/ica nam ipak sugerira, misleći da valjda otkriva toplu vodu, kako je puno lakše ubiti uz oružje.

Dakle, jest da ne ubija oružje, ali ipak poslušajte savjet dana i klonite se ljudi sa oružjem.

Ova, vrlo jeftina demagogija sasvim sigurno nije autorovo djelo već naprosto floskula koja se kroz medije sve češće i sve perfidnije provlači te ističe kao velika pamet i otkriće tako da na kraju stotinu puta ponovljena laž postane i istina.

U nastojanju da opravda svoj «savjet dana» autor/ica vadi neprovjerene podatke iz SAD-a i to iz 2007. godine?!?!?, o broju počinjenih ubojstava i dajući si za pravo da njima manipulira, ističe kako je najveći dio počinjen baš upravo vatrenim oružjem i to prema njemu/njoj vrlo vjerojatno pištoljima, kao najopasnijem od svog vatrenog oružja!!!

Jer, kako autor/ica kaže, obratite pažnju na slijedeće: «Opće je poznato da je smrtnost od pištolja viša nego od bilo kojeg drugog vatrenog oružja»!!!

Kako bi dodatno potkrijepi(la)o tu svoju nestručnu tvrdnju postavlja retoričko pitanje: «Zašto policajci i vojnici nose oružje?», te na njega daje još ne stručniji odgovor : «Naravno jer su najučinkovitiji kod ubijanja.»

Da bi na kraju toga «savjeta dana» cijelu priču dodatno začini(la)o podatkom kako je samo u SAD-u preko 350 milijuna vlasnika pištolja, zato nikad ne možeš biti dovoljno oprezan, jer se možeš zamjeriti upravo jednom od njih!!!

Osim što je ovaj cijeli natpis netočan i nestručan on je neprimjeren temi i tipu priloga koji je vrlo tendenciozno i zlonamjerno predstavljen.

Sam način prezentacije priloga koji u samom začetku, a bez ikakvih cjelovitih istraživanja, dubinskih analiza problematike, utvrđivanja činjenica i donošenja zaključaka na temelju argumenata, cijelu jednu grupaciju ljudi, u ovom slučaju legalnih vlasnika vatrenog oružja, unaprijed proglašava potencijalno opasnom te ju kao takvu stigmatizira, nije ništa drugo doli besramna bezobraština i bahatost određenih medijskih mediokriteta.

Javno bez posljedica nekoga direktno blatiti te bez ikakvih argumenata propagirati mržnju i nesnošljivost očito je kod nas uzelo i previše maha.

Nažalost najviše zabrinjava što se sve više čak i državne institucije poput MUP-a, a koje se bave određenim resorima u ovom slučaju vatrenim oružjem, sve više povode ovakvim jeftinim i nestručnim prilozima kao relevantnim izvorima podataka.

Odavno već u svome radu upozoravam na opasnosti od takvog nestručnost praćenja i izvještavanja, a koji su u javnosti nametnuli tezu kako je oružje i sve vezano za oružje negativno.

Samim time posljedično su dovele do toga da je stvorena tolika količina negativnog naboja da se danas čak i mnogi političari povinuju tim i takvim negativnim trendovima.

Naime, još mi je u svježem sjećanju prilog iz ljetnog izdanja jednih dnevnih novina u kojem je bio donesen paralelni prikaz mišljenja gradonačelnika desetak naših gradova.
Među 15-tak pitanja treće pitanje gradonačelnicima bilo je: «Biste li zabranili posjedovanje oružja na području vašeg grada svim građanima?»
Naglasak je bio na riječima: zabranili posjedovanje, vašeg grada i svim građanima (dakle bez iznimke).
Načelno, svi gradonačelnici osim jednog (gradonačelnik Velike Gorice) su odgovorili potvrdno!

No, nitko im nije postavio pitanje da dodatno pojasne svoje stavove te na temelju čega i zašto bi oni ljudima zabranili legalno posjedovanje vatrenog oružja?

Sumnjam da bi nam bilo tko od njih mogao dati ikakav suvisli odgovor, a koji bi se temeljio na argumentima.

Ali kada bi pokušali dokučiti razloge njihovog negativnog stava prema oružju vrlo bi vjerojatno pozadinu trebalo tražiti upravo u novinskim prilozima poput ovog današnjeg «savjeta dana», a koji nije ništa drugo doli obična škrabotina petparačkog piskaranja na rubu društvene korektnosti.

Nažalost, kao što sam već naveo, pod utjecaj ovakvih natpisa sve više potpada upravo MUP koji bi neke svoje odluke ipak trebao temeljiti na ozbiljnijim promišljanjima i analizama, a ne da se na oružje gleda kao na negativnu pojavu pa čak i u svojim redovima. Uistinu je čudno dan danas slušati pojedince iz MUP-a kako pokušavaju provući tezu o kultu oružja i naoružanosti Hrvata kao nacije!?

Kako nikakvih argumentiranih podataka koji bi potkrijepili tezu o prisutnosti famoznog «kulta oružja» nema ne preostaje nam ništa drugo nego zaključiti kako takvi pojedinci idu već viđenim ustaljenim putem očito se i oni povodeći neozbiljnim natpisima poput ovoga s početka posta.

Koliko je takav natpis ustvari ne samo neozbiljan već netočan i bezobrazno nestručan dovoljno je istaknuti tezu autor/ice da je pištolj najučinkovitije oružje kod ubijanja!

Ovakva teza ne bi trebala zaslužiti čak niti to da je se pokuša pobiti.

Tim više što autor/ica, vrlo vjerojatno u svome neznanju čak i nesvjesno, javno prokazuje policiju, kao agresivnu silu državnog aparata kojoj je cilj «usmrtiti» i «ubiti»!
Jer ako je osnovni razlog naoružavanja pištoljima njegova učinkovitost ubijanja što nam drugo preostaje nego zaključiti upravo baš to, policija je tu da ubija!

Na sreću, za razliku od izvjesn(e)og A.M., policiji nikada nije bio cilj usmrtiti već zaustaviti napad, zato se i oprema oružjem sa sposobnošću što većeg zaustavanja, a ne ubijanja. Dakako, kada govorimo o vatrenom oružju učinkovitost je vrlo složen pojam koji se ne ograničava samo na konstrukciju oružja i njegovu podjelu na pištolje, revolvere, puške itd…

S druge strane ono što A.M. čak niti u svome neznanju nije usp(jela)io pronaći jest to da vojsci pištolj nije primarno oružje. Da je pogleda(la)o barem jedan ratni film ili bar mali prilog s nekog od bojišta shvatio bi da vojska primarno ne rabi pištolje, već puške, što u samom početku diskreditira tezu o pištolju kao ultimativnom oružju svekolikog univerzuma.

Dok se ovakve čisto tehničke netočnosti u takvim prilozima čak mogu i tolerirati (iako su i one usmjerene kao negativnoj konotaciji oružja) nikako se ne smiju zanemariti neosnovane i nepostojeće teze o opasnostima koje prema drugim građanima prijete od legalnih vlasnika oružja.
Ovakvo javno raspirivanje nesnošljivosti moglo bi dovesti do tragičnih posljedica, o kojima rijetko tko i razmišlja.

Svakodnevno neutemeljeno provlačenje teze da je legalni vlasnik oružja ujedno i potencijalni ubojica nikako nije bezazleno.

Danas svaki legalni vlasnik vatrenog oružja itekako osjeća posljedice ove medijske hajke.

Osim što se prema njemu MUP odnosi vrlo maćehinski jer se uvjeti doslovno svake godine sve više mijenjaju nagore i svakodnevna okolina svakog od nas počinje se mijenjati.
Legalnog vlasnika oružja susjedi sve češće gledaju kao osobu poremećenih društvenih pogleda, kao uvrnutog tipa kojeg se bolje klonuti, a da pritom nikada nikome ništa nažao niste napravili, dapače.

Ako ste sportaš koji se bavi streljaštvom, poput mene, budite spremni na svakodnevna čudna pitanja zašto se baš upravo bavite tim sportom?! Prelazite li pritom državnu granicu budite spremni na sve moguće neugodnosti koje će vas snaći i to samo zato što ste legalni vlasnik oružja koji je to oružje uredno prijavio na granici!

Što želim reći?

Pa baš upravo radi takvih neutemeljenih i negativno intoniranih natpisa okolina naprosto reagira negativno, a da pritom niti sama ne može objasni zašto.
Najčešći odgovor koji se tada može čuti jest: «Ne volim oružje!»
Na pitanje zašto oružje ne voli, osoba većinom odgovara: «Ne znam, ali znam da ga ne volim!»
Nije li čudno da nešto ne voliš, a pritom uopće ne znaš zašto to ne voliš?

Zasluge takvom stanju ponajviše treba tražiti u ciljanim natpisima koji godinama provlače ničim održivu tezu o opasnosti od oružja odnosno njegovih legalnih vlasnika!

A upravo bi trebalo biti sasvim suprotno!

Susjedstva u kojima žive legalni vlasnici vatrenog oružja načelno bi trebala biti sigurnija.

Policija bi u takvim ljudima trebala imati saveznika, osobe koje su prošle njihove provjere i koje upravo radi te činjenice zaslužuju njihovo povjerenje. Osobe na koje se tijekom intervencija mogu osloniti, a ne zazirati od mračnih zapećaka nepoznatih kvartova.

U takvim okolnostima suradnja na relaciji policija – građani puno bi više došla do izražaja.

Legalni vlasnici oružja u samoj su svojoj biti legalisti, a ne osobe sklone kriminalnim radnjama. Svi ti ljudi dobili su blagoslov policije da oružje posjeduju i znaju cijeniti taj privilegij pa je još čudnije takve ljude unaprijed proglašavati potencijalnim ubojicama samo zato što se prema oružje odnose sa strašću, ljubavlju i punom odgovornosti koju ima taj privilegij donosi.

Nikako to nisu ljudi koji smo čekaju kako bi nekog ubili i koje treba izbjegavati kako nam A.M. nameće!
Ili bolje rečeno savjetuje da takve ljude ne razljutimo?
No, postavlja se pitanje zašto svjesno ići bilo kojeg čovjeka razljutiti?
O tome A.M. očito nije niti razmišljao…