Uvod

Tri mjeseca su prošla otkako sam se vratio s puta i još uvijek imam osjećaj kako nisam u potpunosti sišao sa bicikla i skinuo bisage s njega. U tome svakako idu u prilog zadnjih mjesec-dva koliko intenzivno radim na bilješkama i slažem prvi dio napisanih poglavlja knjige koja će biti sve, samo ne putopis. Zašto ne putopis? U nekoliko navrata sam rekao kako nisam putnik, pa bi bilo malo i smiješno od mene da mi tiskani prvijenac bude upravo to.

Svrha puta u potpunosti je zadovoljena, prikupio sam toliko priča nepoznatih ljudi i sada mi se javlja problem – nisam siguran koga od njih smjestit u knjigu, a koga izostaviti. Svatko od njih je na nekakav način utjecao na mene, ali čini mi se kako do zadnjeg trenutka predaje rukopisa na korekturu neću biti siguran kako će sve to izgledati.

Dok sam čitao bilješke, gledao slike i ponovno (po nekoliko puta) pregledavao objave na FB, došao sam na ideju ostatak puta prikazati kroz priče ljudi s kojima sam se susreo. Ionako dobar dio njih nisam niti spomenuo dok sam putovao (zaista nije bilo prostora, a ni vremena), tako da bi ovo moglo biti zanimljivo. Kako za vas, tako i za mene. Prva u nizu je priča o mladom bračnom paru koji su proputovali gotovo cijeli svijet i svoj mir našli u malom naselju Sainte Croix du Mont.

Život na farmi

Taj dan mi je sav put prisjeo na vrh glave. Kiša je neumorno padala, a odlazak od prekrasne djevojke koja preispituje dugogodišnju vezu nikako mi nije bio drag. Obukao sam se, pokupio stvari i rekao joj „Čujemo se“. Nakon toga napisao sam joj referencu na Couchsurfingu i više se nikad nisam javio. Krupne kišne kapi i prohladno jutro doprinijelo je zahlađenju odnosa koji se temeljio na dva dana lijepog druženja, dok su mi u glavi cijelo vrijeme kružile poruke koje sam izmijenjivao sa Emily, djevojkom koju nikada nisam vidio, a svakim kilometrom sam sve bliže prema njoj.

Klizeći biciklističkom stazom uz Canal du Midi zaustavio sam se u malom kafiću ispred kojeg su se nalazili naslagani bicikli sa pretovarenim bisagama. Odmah pokraj sam i ja svoj parkirao. Ima nešto zanimljivo u tom „prepoznavanju“ nas putnika – odmah u čovjekovim očima vidiš taj zadovoljan umor, osjetiš neku vibru u samom pristupu, a o srdačnosti da i ne govorim. Klimnuo sam nepoznatom čovjeku, on je odvratio i ušao sam u kafić. Mlada i lijepa djevojka, krajnje kulturna, objasnila mi je kako imam još nekih 50 km do Sainte Croix du Mont, iako ni ona sama nije znala točno gdje se naselje nalazi. Uzeo sam piće, izašao van i sjeo sam za stol. U roku nekih par minuta pokraj mene su sjele dvije gospođe u zlatnim godinama, obučene u biciklistička odijela. Nabacili smo osmijeh i shvativši da smo oboje stranci, priča je krenula sama od sebe.
Jedna 63, druga 60, obje na produženom godišnjem odmoru, došle su iz Njemačke kako bi uživale u prirodnim ljepotama uz Canal du Midi. Na moje pitanje zašto i dalje rade, jer sam pomislio da su u mirovini, gospođe su se samo nasmijale i odgovorile „Možda smo stare, ali se osjećamo kao 18-godišnjakinje!“. Moram priznati da su izgledale vrlo mladoliko za svoje godine. Ispričao sam im odakle sam krenuo, što me sve do sada snašlo, problemi, ljudi, vrijeme, sve sam im ispričao u nekih 10ak minuta, a gospođe su samo slušale otvorenih usta i tu i tamo bi se pogledale. Nakon što sam završio, jedna od njih se ustala i nakon nekoliko minuta vratila sa tri velika sladoleda. Kroz priču, rekle su mi kako se u hodniku kafića nalazi njihov vršnjak koji putuje od Atlanskog oceana sve do Sredozemnog mora. U tom trenutku, čovjek je upravo izlazio iz kafića i pridružio nam se.
Sve više i više sam susretao ljude koji su pomicali granice, činili stvari koje nimalo nisu standardne u sredini iz koje sam ja dolazio, a ovaj starac je bio svakako jedan od njih. Arhitekt u mirovini, sa podebljim računom u banci, ostavio je sve iza sebe i krenuo u svijet. Kad sam ga upitao zašto biciklom, jer si svakako može priuštiti krstarenja i avione gdje god poželi, rekao mi je da na taj način privuče pažnju drugih ljudi. „Nisam usamljen – rekao mi je – ali na ovaj način bar vidim kome je stalo do mene, a ne mog novca. A koja je svrha tvog puta?“ Ponovno sam ispričao sve što sam rekao gospođama, a starac me zamolio mogu li mu pomoći. „Naravno, što god je potrebno“ rekao sam i otišli smo prema kafiću.
Čovjek koji, pretpostavljam, ima milijune na računu spavao je u hodniku koji je cijelo vrijeme otvoren, na madracu na kojem je bila vreća za spavanje. Pokraj toga nalazila se stara specijalka sa opremom. Nisam mogao vjerovati što vidim. „Čekajte, ovdje spavate?“ – upitao sam ga, na što se samo nasmijao. „Ovako, problem je u tome što sam probio prednju gumu i nemam rezervnu, a ..“ – nije ni završio, a ja sam uzeo gumu i pogledao o čemu se radi. Nisam mu mogao dati svoju rezervnu, jer mu ne bi odgovarala, pa sam otišao do svog bicikla po opremu za krpanje. „Gledajte, na dva mjesta vam je probijena – pokazao sam mu – i ja ću vam sad zakrpati. Ovo si ponesite sa sobom – ponudio sam mu komad stare unutrašnje gume i lijepilo – možda vam zatreba.“ Nevoljko je prihvatio, ali vrlo vjerojatno jer drugog izbora nije imao. Kad smo završili izvukao je iz džepa novčanicu od 10 eura i ponudio mi. „Ni slučajno, nisam ovo radio za novac.“ „A imate li vremena za piće?“ – upitao me, ali sam morao odbiti jer sam imao još dosta vožnje prema Romainu i Blandine. Pozdravio sam starca i do vrha ispunjen pozitivnim osjećajima krenuo dalje.
Kišica nije prestajala, a puna baterija i Balašević u slušalicama bili su prava kombinacija. Vozio sam se tako, da se izrazim, kao kad krave tjeraš na ispašu – bez brige i pameti, samo sam se kretao, prelazio kilometre i kilometre bez ikakvog razmišljanja što ću danas, sutra, prekosutra, gdje ću spavati, jesti, znao sam samo da trebam danas doći u Sainte Croix du Mont i to je sve.

Nekih 15ak kilometara prije samog naselja sišao sam sa ceste uz Canal du Midi i oprostio se od prekrasnih prizora. Pomalo izgubljen, ali i konstantno mokar, pokušao sam se orjentirati u kojem smjeru moram ići, ali ne baš previše uspješno. Ušao sam u prvi kafić i upitao za smjer, ali nitko nije čuo za to naselje. Sad me već hvatala i nervoza, pa nije moguće da sam promašio skretanje. Izašao sam van i upisao adresu u Nokijinu kartu – tog sela nema. Blago rečeno, popizdio sam. Provjerio sam stvari, sjeo na bic i krenuo prema Boredeauxu, jedini pravac za koji sam bio siguran. U jednom trenu, sasvim slučajno sam zastao kako bih se odmorio i provjerio kartu i neki čovjek je prolazio sa kolicima punim trave. Upitao sam ga za naselje, a on mi je klimnuo glavom i pokazao mi na cestu koja se penjala uz brdo. „O ne, opet brda“ – pomislih na glas, pognem glavu i zapedaliram. Nakon nekoliko kilometara penjanja došao sam do table Sainte Croix du Mont i konačno odahnuo.

Vozio sam se naseljem i pokušavao naći kuću Romaina i Blandine, ali nikoga nisam našao na ulici. Zaustavio sam se pokraj jedne i pozvonio. Izašla su dva krupna čovjeka i upitao sam ih za adresu. „Romaine?“ – kaže jedan. „Qui“ – potvrdim ja i čovjek se nasmije. Nešto je promrmljao na francuskom, ali kad je shvatio kako ne razumijem niti riječ, rekao mi je na engleskom kako pozna Romaina i odveo me do njegove kuće.

Blandine mi je pokazala unutrašnjost njihovog prekrasnog doma i odvela me do moje sobe u kojoj sam imao sve što mi je potrebno, čak i MacBook Pro. Nakon što sam cijeli dan vozio po kiši, osjećaj mlaza vrućeg tuša bio je prijeko potreban. Po tko zna koji puta imao sam osjećaj kako sav umor klizi sa mog tijela. Blandine je taman napravila večeru za nekoliko desetaka ljudi i naporna vožnja je definitivno bila iza mene. Dok smo večerali, ukratko sam pokušao ispričati kakav je put do sada bio, a Blandine je svako malo zaustavila pogled i duboko uzdahnula. „Čuj, bilo je svakakvih dana – rekoh joj – ali prijeđeš preko svega, guraš dalje“ . Taman što smo večerali, na vrata je došao Romain, njen muž. „A to je naš surfer?“ – srdačno je pružio ruku i pozdravio me. Blandine je napravila kavu i sjeli smo u ogromnu dnevnu sobu.

„Ja sam ti ovisnik o kavi – rekao je Romain – cijeli dan bih mogao preživjet samo na kavi, čak ne moram ni jest. Ali zato idući dan pojede za trojicu – nadodala je Blandine – on bi i svojim kozama nosio kavu, kakav je.“. Nakon što su proputovali gotovo cijelu Indiju, dio Australije, Južnu Ameriku i, naravno, Europu ovaj mladi bračni par smjestio se u malom naselju na brežuljku, oko kojeg su brojni vinogradi i čista priroda. Romain je magistar, a Blandine završava doktorat. Žive od ušteđevine, Romain svako malo nekome popravi nešto u naselju ili zavari, Blandine prevodi i daje instrukcije, a tu je i mala skroma farma koju je Romain sam napravio. Upravo smo o tome i najviše pričali. „Znaš, prošli smo svašta, vidjeli kako ljudi dalje žive, neki naši prijatelji ne bi ni povjerovali u sve s čim smo se mi suočili i na kraju ovo je najbolje što možemo imati. Ne pada mi napamet ići u grad, pokraj ovakve prirode i mogućnosti koje imamo u našem malom selu.“ – pričao je Romain. Svako malo sam otpio gutljaj kave, baš kao i on, i slušao ga kako sa uživanjem priča. Prije nego su otišli na spavanje dogovorili smo se kako ćemo ujutro posjetit njegovu farmu. Zatvorio sam vrata sobe, zavalio se u krevet i sa slušalicama i Balaševićem otvorio laptop.

Zahvalio sam se djevojci koji mi je preporučila ovaj mladi par i provjerio da li se Emily javila. Naravno, u inboxu su me čekale dvije poruke. „Hej, kako napreduje bicikliranje, jesi li uskoro kod mene?“ i u drugoj fotka nje i prijateljice. U vražju mater, kakav komad , pomislio sam i odgovorio joj. Nakon samo par minuta vratila mi je i krenuli smo sa dopisivanjem. Sve do pola 4 ujutro. Nevjerojatno kako me umor nije svladao i kako sam još uvijek imao snage, ali jednostavno se nisam mogao odlijepiti od laptopa. Sve više i više sam bio nervozan u išćekivanju kad ću konačno doći u taj mali gradić i upoznat ovu prekrasnu djevojku.
Kako sam i zaspao, tako sam se i probudio – slušalice u glavi i lapto na stomaku. Sišao sam dolje, a Romain je već napravio kavu i čitao novosti. „Danas su najavili kišu, što kažeš da ostaneš još jedan dan i odmoriš se?“ – upitao me. „Nije loša ideja, sigurno vam neće smetat?“ „Ma daj, ne pričaj gluposti! Evo, kava je gotova, sad ćemo doručkovat pa idemo nahranit životinje.“. Na rano jutro odlična vijest, dan odmora koji će mi svakako dobro doći. Izašli smo vanka i sjeli u staru Renault Lagunu karavan, a pridružio nam se i njegov prekrasan pas. Kako je njegova farma gotovo atrakcija u naselju, Romain je po cijelom putu postavio putokaz prema farmi, tako da često zna ugostiti i turiste. Stali smo ispred ulaza i Romain je ugasio auto. Kad mi je spominjao farmu, pomislio sam kako se ondje nalazi velik broj životinja, a zapravo se radi o tek pet koza i nekoliko kokoši. Pogledao sam Romaina i upitao ga gdje su mu ostale koze. „Imam ih još tri na jednom drugom mjestu i to je sve“. „I ti živiš od koliko, osam koza?“. „Da“ – odgovorio je i nastavio nositi hranu. Nije mi bilo jasno kako uspijeva podmiriti troškove, ali vrlo brzo sam zaboravio na sve i pomogao mu u ispaši. „Još samo da odemo po vodu i to je sve“ – rekao je i uputili smo se sa dvije plastične bačve prema starom bunaru kojeg je sam očistio i uredio. „Gledaj, znam da ti sad sve to nema smisla, ali i sa ovako malo životinja se uspiju pokriti svi troškovi. Treba probati, nikad ne znaš koliko ti zapravo treba – govorio je i dodao mi puno bure vode – nisam nikoga pokrao, živim isključivo od svog rada, a tu i tamo i Blandine drži instrukcije i to nam je sasvim dovoljno. Čovječe, imamo čak i za putovanje jednom godišnje!“ – smijao se Romain, a i ja s njim.

Vrativši se kući, prljavi i pokisli, zavalili smo se u dnevnu i otvorili pivo. Samo što smo sjeli, zezvonio je telefon i nepoznat ženski glas je tražio Romaina. Po izrazu njegovog lica, pomislio sam kako se nešto ozbiljno dogodilo, a onda je Romain glasno viknuo i počeo skakat. Nije mi bilo jasno o čemu se radi, ali kad je spusio slušalicu samo je rekao „Dobio sam posao!!“ – a Bladndine ga je odmah zagrlila. „Posao, kakav posao?“– upitao sam ga. „Dostavljat ću novine od 5 do 8 ujutro, taman se ranije probudim i kad se vratim s posla imam vremena za svoje životinje na farmi! Što kažeš na to?“. „Pa, to je odlična vijest, zar ne?“- odgovorio sam. „Naravno da je!“.
Te večeri svi zajedno smo napravili večeru, pečenu divlju patku u umaku s vinom, malo proslavili i opušteno razgovarali. „I, što ćeš kad se vratiš u Hrvatsku?“ – upitao me Romain. „Nemam pojma, iskreno, ni ne razmišljam nešto previše o tome. Trenutno sam na putu i ni o čemu drugom ne razmišljam. Što bude, neka bude“ – rekao sam mu i nazdravili smo. Noć sam opet proveo dopisivajući se sa Emily i zaspao kao i večer prije.

Ujutro sam se ranije ustao kako bih spremio opremu u bisage, a Romain mi je napravio limeni „štit“ za bisage, kako mi više ne bi udarale u stražnji kotač. Nabacio sam sve na bic, izgrlio se sa dragim ljudima i zaputio prema Angoulemu, 147 km udaljenom od Romaina i Blandine. „Sretno prijatelju i javi se kad stigneš!“ – rekao mi je Romain. „Svakako, vidimo se mi još!“ – rekoh mu i zapedaliram naprijed.

Kišica gotovo da nije ni padala, ali navigacija na mi nije radila jer sam zaboravio napunit Nokiu. Utipkao sam smjer na Iphoneu i gazio prema naprijed. Kako mi je Romain objasnio, ispred mene je trebala biti ravnina, ali cijelo vrijeme sam se penjao i spuštao. Čak mi je i navigcija čudno pokazivala. Negdje u kasnom popodnevu, nakon nekoliko sati pedaliranja, ispred mene se pojavila tabla „Welcome to Bordeaux“. Kakav vražji Bordeaux, pa trebao sam biti gore, prema Angoulemu! Gledam oko sebe, nigdje nikog da naiđe, uputim se u prvi kafić i upitam čovjeka u kojem je smjeru Angoulem. „Angoulem? Jesi li siguran? To ti je preko 100 km prema sjeveru“. U vražju mater, pa pogrešno se vozim cijeli dan! Cijelo vrijeme sam išao krivim putem po malim i uskim selima, da bih došao do Bordeauxa. I još po kišici. Zasjeo sam u birc i razmišljao što bih mogao dalje. Dogovorio sam smještaj u dva velika grada (što je bila prava sreća), a nakon toga trebao bih se naći s Emily taman kad je uzela slobodno s posla. Što sad? Shvatio sam kako nemam druge, nego sjest na vlak i zaputit se u Angoulem. Svjestan da je to ipak varanje, uzeo sam u obzir što stavljam na kocku. I otišao na kolodvor.

„Molio bih vas kartu što prije za Angoulem u jednom smjeru, za mene i onog ljepotana“ – pokazao sam na bicikl, a mlađahna djevojka se samo nasmijala. „Izvolite, ovaj vlak vam je sporiji 20 minuta od ostalih, ali je karta jeftinija i pustit ću vas da biciklom, iako nije dozvoljeno. Ako budete imali problema, spomenite kako sam vas ja pustila“ – i napiše Laure na poleđini karte. Zahvalio sam se dragoj djevojci i napisao joj „Hrvoje Juric putopis“ na komadić papira – „pogledaj me na FB, imam lijepih slika“.

Ukrcao sam se na vlak i privezao bicikl u odjeljku između kupea. Nakon par sati stigao sam u Angoulem, gdje me je čekala prekrasna mlada djevojka zaraznog osmijeha. „Hej, preživio si! Mogu li ponijeti nešto opreme?“ – upitala me. „Ne, sve je to fiksno, teško se skida. Molim te, možeš li mi pokazati kamo da ostavim bicikl i, ako je ikako moguće, otuširam se kako bi nam oboje bilo ugodnije?“ – upitao sam ju, na što se djevojka glasno nasmijala. „Naravno, idemo do mene. Bicikl ćemo ostaviti u garaži, a ti ćeš se fino istuširat, dok ja pripremim večeru. Majke nema par dana, pa će ti ostat više hrane!“. „Čekaj, sama si?“ „Da, nadam se da ti to nije problem“ – rekla je i opet se nasmijala. Naravno, nije mi bio problem.