O autoru



Zaljubljen u pisanje i putovanja. Skitam se svijetom i pišem putopise. Iz Vrbice sam, no osječki sam student. Na put biciklom po Europi krećem 13. svibnja s Festivala putnika u Šibeniku, kao jedini putnik. “Moj ni jedan put nije bio preko agencije – od bicikliranja do mora i nazad (1200 km) do putovanja željeznicom kroz Europu koje sam radio u suradnji s Hrvatskim željeznicama (spavanje u vlaku bez grijanja, dijelio kupe s fizičkim radnikom iz Bukurešta koji je krijumčario rakiju, dočekao Božić s tri luda umirovljenika…)” Putopise sam objavljivao i na lokalnim osječkim portalima.

hrvoje.juric1986@gmail.com






«
»

Bickilom po autoputu? Zašto ne!

Published 01.07.2012

“Koliko daleko moram otići kako bih rekao – Ok, to je to, sad mogu krenut iz početka?” – jedina rečenica koju sam zapisao prije nego što sam iz Trevisa došao u Vicencu. Par dana provedenih kod Marijane i Franje svakako mi je odgovaralo, već sam polako ludio od engleskog i objašnjavanja rukama. Možda će vam zvučati čudno, ali nekoliko puta sam se uhvatio kako razmišljam na engleskom. Krenuo sam lagano prema Vicenci i prekrasnoj surferici Barbari s kojom sam dogovorio smještaj samo na jednu noć.

 

Dok sam biciklirao na um su mi dolazile svakakve ideje, ali po prvi puta na putu javila mi se ideja kako bih mogao smislit koncept knjige. Zasjeo sam u benzinskoj crpki gdje je radila super zgodna Talijanka koja me svojim oblinama u potpunosti ometala u pisanju. Nešto malo je govorila engleski, pa sam ju pozvao da mi se pridruži. Igrom slučaja “završila” je na benzi, trenutno je “između poslova” pa je prihvatila ono najbolje što joj se ponudilo. Jedna od boljih ponuda bila je i od salona za masažu u Torinu, ali kako mi je objasnila, to je zapravo legalan naziv za prostituciju. “Vidjet ćeš na što sam mislila kad se budeš približavao Torinu, ali ako se već odlučiš, spusti cijenu, prvi puta ti uvijek traže puno više nego što zaista je, pa si spreme razliku u džep” – savjetovala me, a ja sam samo klimao glavom. Koliko te život mora pribit na dno da se odlučiš na ovakav zanat? – vrtjelo mi se cijelim putem dok sam biciklirao po suncu.

 

Došavši u Vicencu nekim čudom brzo sam našao Barbarin stan i nakon što smo ostavili bic u garaži zalegao sam u kadu punu vode. Konačno odmor, laku noć sunce, od sutra novi plan puta – bicikliranje od ranog jutra, pauza popodne i nastavljam tek navečer. Da, moš’ si mislit…

 

Dijete sedmeročlane obitelji, dobrostojeće (ako to u Italiji još uvijek postoji), Barbara me oduševila svojim stavom prema – svemu. Dok smo sjedili na cugi, zajedno s njenom cimericom koja se nije odvajala od telefona i svog momka iz Hrvatske, Barbara i ja smo se dotakli gotovo svih tema koje “muče” mladog čovjeka. Naravno, neizostavna je bila i ljubav, ali ja sam tu bio nešto šutljiv, ili je Barbara imala previše toga za pričati. Ona i dalje vjeruje da ljubav iz interesa ne postoji i da se ljudi mogu promijeniti. Odgovorio sam samo osmijehom. Kad smo se vratili u stan, ondje nas je čekala njena druga cimerica i njen momak, tipičan Talijan zalizane kose, otkopčane košulje, previše kolonjske, crn, uska košulja i pod cugom. Barbara nije nešto previše oduševljena njegovim društvom, jer joj se jednom prilikom nabacivao. Nas dvoje smo se povukli u sobu i još neko vrijeme pričali o više-manje bitnim stvarima koje muče mlade Engleze na Novom Zelandu.

 

“Nisam siguran postoji li mjesto u kojem se osjećaš kao kod kuće, ali ni ovo nije daleko” – ujutro sam pronašao u bilježnici kao zadnju rečenicu napisanu od sinoć. Nakon doručka ostavio sam Barbari poruku i tiho izašao iz stana. Nebo je bilo užasno tamno i prepuno teških oblaka, tako da sam parkirao ispred male kafane na velikoj tržnici i odlučio pričekat, nisam imao u planu pokisnut na pola puta. Nakon samo 10ak minuta kiša je počela padat kao da je sam Rogonja presudio.

 

Zanimljivih nekoliko minuta odigralo se u sasvim maloj birtiji u naoko mirnom i pitomom gradu. Za šankom je stajala tamnoputa Kineskinja, pila je kavu i čudno promatrala sve oko sebe. Još više mi je izgledala čudno jer je stajala pokraj stolice, a noge su joj se cimale, kao da je umorna, napeta, kao da očekuje nešto. S druge strane, stariji čovjek prosijede kose sjedi sam za stolom, u odijelu, pije nekakav koktel i čitajući novine tiho priča sam sa sobom trudeći se da nitko to ne opazi. Pokraj njega, za drugim stolom, sjedi prekrasna Talijanka, nekih 30ak godina I često baci pogled prema meni, s tim da je prekrižila nogu preko noge i izbacila “but”. Bacim pogled na Kineskinju koja sa dvije ruke drži šalicu i kap po kap nervozno pije. U kafić ulazi tamnoput I ogroman čovjek u lošem i kričavom odijelu, sjeda za stol prekrasne Talijanke koja se u trenu uozbiljila. Mrcina joj nešto kaže, ova se ustane i ni ne pogledavši me popravi gornji dio odjeće i izjuri van. Uto ulazi stariji i neugledan čovjek bez ruke i obilazi sve u kafiću osim mrcine. Dao sam mu 20 centi, na što mi je zahvalio svojim tužnim pogledom. Stariji gospodin mu nije ništa dao, već je naručio novo piće i nešto si šapnuo. Mrcina se ustaje i, iako je vani kiša, stavlja naočale i odlazi u nepoznatom smjeru. Samo što je izašao, dva momka ulaze unutra I nude mi DVD filmove, na što mi je izleti “Ne hvala”, kad me jedan od njih upita – “Je li, a odakle si ti?”. Odgovorim, na što drugi kaže – “A brat Hrvat, mi smo iz Srbije, šta ti radiš ovde?”. Bili su krajnje ljubazni, pogotovo nakon što sam im rekao o čemu se radi. Nedugo nakon što su otišli, u kafić ulazi krupna gospođa i bez ikakvog okretanja i pogleda hvata Kineskinju, koja je i dalje cupkala, i šapne joj nešto. Ova ispusti šalicu, žena ju povuće za sobom i Kineskinja dezorjentirano izlazi sa gospođom van. Ja sjedim u tajicama i gledam tko je tu normalan.

 

Nabacio sam ovaj status na fejs, pozdravio ekipu i ugledao poruku u Inboxu. Nisam ništa odgovorio. Vratio sam se za stol, duboko udahnuo i izvukao sav novac iz džepa. 73 eura + stanje na računu koje ne mogu provjerit. Još je puno kilometara ispred mene, imam gitaru s kojom ću nešto zaradit, tu je i načelnik koji me do sada nikad nije iznevjerio, ali avionska karta, k tome još povratna, može koštat kao cijeli moj budžet. Ponekad sam mrzio sam sebe što svaku ideju koja mi padne na pamet idem provesti u djelo. Došao sam k sebi, uzeo Nokiju i odgovorio “…sve je ok, zaista, a putuješ li ti kamo ovo ljeto ?”.

 

Zajašio sam bajk i dok sam plovio prema Veroni razmišljao o poruci. Možda zbog toga, a možda i zbog putokaza koji nije bio na svom mjestu, našao sam se na brzoj cesti na kojoj sam vozio nekih 20ak kilometara. Nisam shvatio gdje sam, dok me nisu svi počeli pozdravljat i svirat mi. Rek’o, vidi ih, nije valjda da je svima drago što vide biciklistu na cesti. Shvatio sam da idem u vražju mater kad me zamalo ogroman kamion nije razvukao po cijeloj cesti. Nekako sam našao izlaz kroz mali otvor gdje sam se spustio s brda i zahvaljujući mladom farmeru našao put do Mantove. Čovjek, iako nije znao niti riječ engleskog, je ugasio svoj traktor, ponudio me sokom, napravio sendvič dok mi je njegova žena na telefonu objašnjavala kamo moram krenut i, prije nego što ću poći, dao mi nekoliko jabuka. Nisam mogao samo tako otići, ostavio sam mu nekakvu navlaku za retrovizor koja je bila sva u kockicama, stari mi ju je ostavio s benze.

 

Nekad kao da jedva čekam upasti u nevolju i pouzdat se da ću pronaći ovakve ljude. Zar ovo nije bila ogromna sreća u nesreći ? Ako ćemo iskreno, sve gluposti na cesti, teške trenutke, sve zaboravim kad sretnem ovakve ljude. Vjerojatno sam vam hrpu stvari i zaboravio napisat, jer smatram kako je ovaj čovjek zaslužio koji redak u mom putopisu, u ovom tekstu koji čitate, puno više nego kakva zgrada. Došavši do Mantove, poprilično kasno, Alessia me dočekala sa večerom i jedva sam izdržao tih par minuta, bio sam u potpunosti umoran. Strovalio sam se u krevet u odjeći, samo na pet minuta, ali sam odmah utonuo u san.

 

“Može li se čovjek prepoznat u djelima drugih ljudi, bez obzira bila ona dobra ili loša, bila upućena njemu ili nekoj sasvim desetoj osobi? Možemo li reći da smo napravili dobru stvar ako smo samo osmijehom pomogli osobi u nevolji, a baš taj tren smo imali najmanje razloga za smijeh? Može li ljudska dobrota nadvladat sebičnost pojedinca? ” – Mantova, 01.06.2012.

 

 

“Jurik, wake up! Jurik!” – netko je lupao po vratima. Pogledao sam na sat koji je pokazivao rano podne. Mora da se šališ, pa tko me sad budi? Otvorio sam vrata, a Alessia je stajala pred vratima sva spremljena. “Let’s go, we need to go at my parents house!” – vikala je Alessia na mene – “and you still sleep! Wake up, Jurik!” . Nabacio sam osmijeh i pod tušem isprao sav umor koji se već kronično počeo hvatat na moje noge. Sjeli smo u mali i izlupan Peugeot 206 32godišnje Alessie i uputili se prema kući njenih roditelja. Dok smo se vozili i preživjeli nekoliko frontalnih sudara shvatio sam zašto je auto u ovakvom stanju. Auto prije Peugeota je totalno uništen, ali nije ona bila kriva, ne… Stigli smo do kuće i nakon što sam izašao Alessia me zaustavila i tiho šapnula – “Rekla sam im da si mi ti jako dobar prijatelj, razumiješ na što mislim?”. Pogledao sam ju i tek kad je još jednom izgovorila, smotano muško je shvatilo o čemu se radi. “E jebi ga Alessia, ajde, idemo odigrat i ovu scenu” – rekoh joj i zalupim vratima.

 

 

 

Share

Post to Twitter

784 Responses to Bickilom po autoputu? Zašto ne!