Čini se kako je „Prvi maj““ na putu da postane interaktivni muzej „radničke klase“ u kojem radnici, udarnici statiraju u izrežiranim prosvjedima. Istina da stilska figura o radničkoj klasi pomalo podsjeća na nostalgiju radničkog znoja i bure baruta tvornica i škverova, sve što čini mitologiju radništva. Gubitak kolektivne radničke svijesti proizlazi iz niza razloga: procesa dezindustrijalizacije i delokalizacije70-tih godina, procesa automatizacije i procesa desindikalizacije, devaloriziranja radničke društvene uloge, slabljenjem kolektivnog društvenog otpora i većom profesionalnom homogenizacijom. To nam govori  o eroziji ili pak nestanku  “radničke klase”, “proletarijata” kao ikonografske društvene simbolike i nosioca revolucionarne ideologije i prakse u današnjem post-industrijskom društvu.

Naime radnički svijet nije nestao ali nije više nositelj globalne vizije društvene organizacije, a nova  neoliberalna globalna društvena restrukturacija neutralizira njegov subverzivni potencijal. Radnička klasa nije pobjeđena s bajonetama, već iznutra je rastvorena dubinskom transformacijom koja je nastala tijekom prijelaza od industrijskog društva prema tzv. „društvu naknade“, te kasnije raspadom samog sustava radne naknade.

Radnička klasa ne služi više kao hegemonski simbolični referent, dok posrednički rukovodeći radni slojevi povećavaju svoju identitarnu atraktivnost, i reformuliraju društveno pitanje. Nova podjela rada mijenjaj prirodu društvene konfliktualnosti (nekada utemeljenu na sukobu „radnik/građanski sloj, kapital/rad) u smjeru veće konkurentnosti, fluidnosti što često poprima oblik „socijalnog dijaloga i partnerstva“. Djelujući unutar sustava, a ne protiv njega, radnički je sloj kao takav izgubio snagu radikalnog otpora. Njegovi zahtjevi nisu više toliko kvalitativne naravi, koliko kvantitativne i sektorijalne.Neoliberalni sustav  dominacije ne oslanja se više na klasično izrabljivanje, nego na strategijama prevare i ‘zavođenja’ koje porobljuju radnike i društvo u kumulativnom društvenom ciklusu neprestane proizvodnje i obveze iznuđene potrošnje.

Takav tip nove ‘alijenacije’ onemogućuje i neutralizira klasičnu otporašku metodu “pobune masa” koju je opisao Ortega y Gasset,  jer radnici  se danas ne žele suprotstavljati drugim, ‘višim’ društvenim slojevima,  nego vape za “staleškim usponom” i aspiriraju postati dio “malo-građanskog sloja“, a jednog dana možda i dio “višeg građanskog sloja“. Postupni nestanak identiteta radničke klase također je proizvod uspona financijskog kapitala na globalnoj razini (procesi bankarizacije trgovačkih odnosa, informatizacije i mobilnosti roba…) koji je prouzročio mutaciju društvene hijerarhije: dominaciju financijskog kapitala nomadskog tipa nad trgovačkim kapitalom koji ujedno dominira i industrijskim kapitalom ( po prirodi sedentarnom).

Novi  globalni sustav se pretvorio u koncentrični sustav, svijet-ekonomija u središtu kojeg su financije zamijenile trgovinu. U kapitalističkim demokratskim zapadnim državama radnička je klasa još u prvoj polovini 20. stoljeća doživjela priznanje i bila integrirana u društvenu realnost. Proces integriranja i legitimacije unutar  neoliberalnog kapitalističkog sustava upravo je označio prijelaz iz industrijskog ili post-industrijskog društva u reformističko “društvo promjena” 21. stoljeća.Taj je tip društva postupno neutralizirao  revolucionarne i reaktivne sposobnosti “proletarijata” i lišio radničku klasu svog osloboditeljskog identiteta.”Proletarijat”  kojeg je Marx držao za revolucionarnu klasu integriran je u dominantni neoliberalni sustav i postao je dio “kulturološkog establišmenta”. Sociolog A.Touraine govori o nastanku novih društvenih pokreta  koji nemaju nikakvog alternativnog projekta niti srednišnjeg aktera ili vođu.

U takvoj novoj društvenoj konfiguraciji, klasna svijest  je gotovo nestala, a kontestatorska dimenzija često poprima oblik međuprofesionalne solidarnosti, izvan svakog stranačkog i sindikalnog sustava . Novi oblik postmodernih, transverzalnih i umreženih autonomiziranih središta otpora zamjenjuje klasičnu modernu dijalektiku otpor-represija ili diobu politička moć-pobuna masa. Radnički svijet postoji s vrlo sličnim društvenim problemima koje je imao i za vrijeme „zlatnog doba radništva“ iz 30-tih, izgubio je svoj identitet, a čini se kako su „kupovna moć“ i potrošnja postali zamjenski pseudoidentiteti. Međutim potrošnja nije više sustav razmjene, nego društveni kod i jezik koji uspostavlja proces društvene diferencijacije i klasifikacije.

Na taj se način održava umjetna potrošačka i društvena ravnoteža između nižih i viših društvenih slojeva: u zapadnom društvu danas radnik, jednako kao i malo-građanin, može si priuštiti parfeme ili restorane. Radnički sindikalni prosvjedi, štrajkovi, sporadične pobune vješto su politički rekuperirani putem konsenzualnih društvenih mehanizama. To je kraj Hegelove ”nesretne svijesti“, koja se suočavala i nadmašivala sve društvene alijenacije i pokretala povijest. Zasigurno je da će globalni neoliberalni model poticati daljnji trend prekarizacije radne snage, proces u kojem  je život radnika sveden na  neprestanu nesigurnost, na mobilnost privremenog i povremenog  rad, bez društvene i zdravstvene zaštite. U tom proces društvene re-feudalizacije, radne i društvene kategorije plavih i bijelih „ovratnika“, će nestati a radna će snaga biti isključivo uslužničke naravi jedan vrsta „konobarskog ovratnika“ i u funkciji najbogatijih oligarhija.