Kada Dostojevski u djelu „Iz tame velegrada“ govori o paradigmatičnom značenju izgradnje kristalne palače kao simbola i odraza novih kapitalističkih gospodarsko-društvenih odnosa krajem XIX stoljeća, u razdoblju prve moderne i industrijske revolucije, nije niti svjesan koliko i danas ta ista „kristalna palača“ zaokuplja naš intimni i misaoni habitus, kao kozmos otkačen od svakog središta, čvrstog uvjerenja, nešto poput Rimbaudovog pijanog broda koji beskonačno luta daleko od obale. Možda je ta „kristalna palača“ sa svojim velebnim željeznim i staklenim konstrukcijama tek simbol Habermasovog nedovršenog projekta moderne, koja je u nemogućnosti okončati i definitvno usidriti svoj epistemološki i misaoni opus unutar postmodernističkog meandra relativnosti i beskonačnog preispitivanja.

U kristalnim palačima s početka 20. stoljeća, koje slave ljudski i znanstveni napredak,  još uvijek možemo udahnuti nešto od prometejanskog duha, kada se čovjek odvaja od neba kako bi bolje upravljao zemljom, pobožanstvenjuje vlastitu moć i potvrđuje svoju sposobnost nadmašivanja i ovladavanja nad prirodom. Zato su strojevi, mašine, mitske kreature kristalnih  palača ujedno i stvorenja prometejanske ljudske moći. Tijekom postupne desakralizacije svih segmenata ljudskih života, politike, umjetnosti, društva, navješćuje se i utemeljuje novi duh suvremenog doba u kojemu kulminira silazna točka nove idolatrije stroja i materije, kao moderni izdanak „željeznog doba“. Danas posjećujemo kristalne palače kao što posjećujemo crkve ili katedrale, a izloženi predmeti još uvijek govore o nekom faustskom ljudskum umu i o minulim vremenima modernih izuma.

Kada bi danas dali izgraditi kristalnu palaču  zasigurno bi bila posvećena „mreži“, a u njoj bi troniralo jedno usamljeno računalo kao što je nekoć tronirala parna lokomotiva kao predmet i simbol najvećeg ljudskog i civilizacijskog dosega. Međutim u golemim površinama kristalne palače mreži bi bilo tijesno i usko. Mreža kao nova umjetna inteligencija nadmašuje prostorno-vremenske kategorije, a jedino što je veže s kristalnom palačom su gotovo istovjetni kozmički razmjeri spram kojih se čovjek osjeća malen. Mreža je kao matrica beskonačnih informacija i virtualnih permutacija, a njezina lebdeća lakoća ne počiva na ničemu, ona sama sebe postavlja i obnavlja kroz isprepletene kablove u eteru.

Ono što je nekoć kod kristalne palače bilo ispunjenost velikom količinom svjetla, danas je kod mreže sveobuhvatni virtualni prostor u kojem se količina informacija pretvara prema Hegelovim riječima u kakvoću virtulane realnosti, ali i u gustoči viška transparentnosti. Nekoć je u palačama svjetlo stvaralo privid oslobođenosti a danas se u mreži i kroz mreže stvara kult beskonačne virtulane komunikacije kao privid nove emancipacije. Današnja mreža može apsorbirati i digerirati bilo koju kristalnu palaču koju može konzumirati jednom virtualnom šetnjom, ali ono što ostaje zajedničko jednoj i drugoj jest iluzorna ispunjenost suvišnim, profanom svjetlošću, svjetlošću prometejanskog prsta i magične tehnoznanosti koji neminovno i neprestano profaniraju i pobožanstvenjuju.

To je bit nove kristalne mreže koja nadilazi teritorije i po riječima Baudrillarda, postaje autoreferentna simulacija i nova magična supstancija. Kult prirode kao elementarne sile danas je prepustio mjesto kultu hiperteksta I kompjuterske čestice Matrixa. Možda smo svjedoci i interaktivni subjekti-objekti posljednjeg Baudrillardovog “savršenog zločina” kristalne plalaće, u kojoj fetišizirani stroj prve moderne mutira u nešto veće od stroja, neka vrsta supra-stroja koji preobražava naša djela i događaje u informaciju i klonira stvarnost do bezkonačnosti. Kristalna palaća se pretvorila u kristalnu mrežu u kojoj nestaju svi tragovi organske egzistencije i višestrukosti, i gdje nastaje Baudrillardova „pustinja relanog„ koja ništa drugo nije već pakao istosti „realnog vremena“.

Mreža kao simptom suvremenog doba dovršava dugi proces čovjekova pada u sferu anorganskog u kojoj nastaje nova umjetna amorfna numerična tjelesnost. Na djelu je uranjanje i stapanje unutar infranaturalističkog iskustva. S mrežom se također okončava process odvajanja živućeg od zemaljske osnove. Tzv. sloboda “surfanja” je iluzorno lutanje kroz derealizirani svijet poput vrtoglavice kozmičkih provalija, počivajući na gubitku osjećaja za zemlju, doima se kao sloboda (Ernst Junger). Mreža je još jedan simptom i simbol rascijepa svih segmenata ljudskog života (od umjetnosti, znanosti preko politike i društva) kao koncentrat hipertrofiranih informacija i podataka, ona se odvaja od ikonološkog sveobuhvatnog značenja i iskustva cjeline.

U tom smijeru ona je simptomatična pojavnost nove virtualne ikonografije, u kojoj je na djelu nova vrsta “klik-znanja” u oblik fragmenata vizualne kulture. S mrežom smo dosegli vrhunac dematerijalizacije stroja, i trijumf nomadske bestemeljnosti. Mreža prestaje biti obični mehanički stroj, ona je ujedno suvremeni ultraobjekt i infraobjekt ( Ortega y Gasset) koji se autonomizirao, sam sebe nadmašio i lišio svakog posredništva. Ona je naš svijet koji sam sebe potvrđuje i samo-predstavlja, uronjen u naš imaginarij. S mrežom je došao kraj kristalne palače, kada su čelične konstrukcije i kristalne plohe bile hram-utočište i izložbeni prostor umornih strojeva prvih ikarskih ljudskih snova.