Nedavno je procurila bizarna vijest kako je Grčki otok Ikarija,  koji se 17. srpnja 1912. godine odlučio pripojiti Grčkoj na 100 godina, nakon što je izborio neovisnost od Turske,  izrazio želju o odcjepljenjem od Grčke i pripajanju Austriji. U povijesti su primjeri teritorijalnog iredentizma mnogobrojni a našem području je najpoznatija fašistička iredenta Gabriela D’Annunzija koji je 20.-tih godina svojatao sa svojim Arditima Rijeku i druga hrvatska područja poput Istre, Zadra s otocima.

Međutim ono što je specifično u ovom slučaju je da secesionističke i iredentističke  strasti tog malog otoka proizlaze očito iz dubokog očaja grčke financijske krize i osjećaja napuštenosti od grčke vlade. Mještani tog malog otoka, koji žive usred Egejskog mora od proizvodnje ribe, očito vide u bankarskoj i financijskoj stabilnosti jedne Austrije bolju i sigurnu budućnost.

Međutim trebamo se zapitati nisu li ovakve secesionističke tendencije i fragmentacijske pojave povezane s dezintegracijskom  ulogom i učinkom današnjeg globalnog špekulativnog monetarsitičkog i bankarskog sustava? Ono što nazivam „financijskim iredentizmom“ je osvajanje i podvrgavanje nacionalnih monetarnih središta vanjskim financijskim središtima u korist financijske oligarhije. Naravno nije tu riječ o klasičnom nasilnom osvajanju i aneksiji jednog dijela teritorija pod krinkom zajedničke jezične povijesne ili etničke pripadnosti, već o tretiranju nacionalne zajednice i njezinog teritorija kao područja financijskog  i tržišnog inženjeringa.

Glavna sredstva takve financijske iredente su provođenje monetarističke političke, tzv. proraćunske discipline i društveni inženjering koji treba oslabiti i neutralizirati centripetalne snage koje nastoje konvergirati i jačati suverena gospodarstva i financijska nacionalna središta i  podupirati sve centrifugalne snage koje se odvajaju od središta pomoću dezindustrijalizacije i društvenog destrukturiranja. U tom procesu je paradoksalno kako je od XIII st. sve do početka XX. st. bankarska moć rasla paralelno s procesom nacionalne homogenizacije i državne centralizacije, dok danas međunarodna financijska i bankarska moć raste s procesom financijske balkanizacije, fragmentacije i iredentizma. Ono što je nekada metropola značila za udaljene kolonije kao središte koje je usisavalo prirodne resurse u svrhu razvoja i bogastva metropole, danas su multipolarna globalna dislocirana financijska bankarska središta, koji putem  financijskih bankarskih strategija deregulacije i financijske liberalizacije, isisavaju resurse iz bivših država nacija koje su se pretvorile u periferične tržišne financijske mehanizme.

Financijsko anektiranje tih područja ne služe nikakvom carstvu, matici zemlji ili kraljevini već isključivo globalnoj financijskoj oligarhiji. Ako polazimo od stajališta da je neovisnost monetarne politike jedan od ključnih atributa državne suverenosti, onda nam je lako konstatirati da je danas na globalnoj razini sve više država koje su financijski već anektirane te da kod njih ostaju samo pravni i simbolični atributi suverenosti. Nastanak bankarskog sustava tijekom povijesti bio je usko vezan s procesom državne centralizacije i teritorijalnog ujedinjenja u XIX stoljeću i početkom XX stoljeća  kao i s industrijskom revolucijom, a velike banke u rukama bankarskih dinastija poput Rothschilda, Fuggera, Lazarda, Sterna, su odigravale ulogu posrednika između zadužene države i privatnih investitora ili institucionalnih investitora poput osiguravajućih kompanija.

Velike ekonomske krize, dva svjetska rata kao i velika kriza 1929. su dokazali kako nekontrolirana i neregulirana financijska  i špekulativna  aktivnost bankarskog sustava dovodi do urušavanja bankarskog sustava, gubitka državne monetarne suverenosti i društvenog rastvaranja, koji su simptomatični za nastanak novih ratova. Iskustvo je pokazalo da generalizacije središnjih banaka «kao posljednji pozajmitelji» ne garantiraju financijsku stabilnost ako  zakonodavstvo i financijske norme ne osiguravaju državni monetarni suvernitet i minimum reguliranja ili zabrane financijske špekulacije. Krajem drugog svjestkog rata kao reakcija na takvu špekulativnu financijsku anarhiju, niz banaka u Europi je nacionalizirano dok su  izglasane i provedene zakonodavne mjere u smjeru kontrole i reguliranja kreditne i financijske aktivnosti, a države su bile  odgovorne za stabilnost valutne stope.

Kontrolom deviza i financijske razmjene provedena je politika bankarskog nacionalizma, dok se financijsko međunarodno bankarstvo razvijalo polako i to pretežito s američkim i engleskim bankarskim sustavom.Slijedmom « Big Banga «  špekulativne financije 80.-tih godina, suspenzije konvertibilnosti dolara u zlato, deregulacije bankarskog sustava , pojave potrošačkih kredita, junk bondsa, ukidanje  podjele između Banke depozita i poslovnih Banaka, glavni su čimbenici koji su omogućili stapanje bankarskih i osiguravateljskih špekulativnih aktivnosti.  Globalni bankarski sustav je doživio sa «subprimes»  krizom, a posebice u Europi, proces balkanizacije, dok se krajem 90.-tih razvija  tzv. «financija sjene» ( alternativno upravljanje, fondovi monetarnog tržišta, fondovi strukturiranog investiranja, špekulativne djelatnosti Lehman Brothersa i Goldman Sachsa).

Glavni teorijski i konceptualni temelj takve bankarske i financijske irendente je monetaristička teza koja legitimira bankarski model upravljanja, a to jest da fiktivna priznanica za dug  može biti «monetarizirana«  ( to jest razmjenjena novcem), što znači da se priznavanje duga poistovjećuje s monetarnom vrijednosti. Globalna neoliberalna  financijska politika je dodjelila ogromnu moć privatnim financijskim bankarskim kartelima koji odlučuju umjesto suverenih država tko ima pravo na raspolaganje valutama, po kojoj cijeni i u koju svrhu. Na taj način bankarska i financijska središta po načelu ekstrateritorijaliteta odlučuju unilateralno mimo suverenih državnih struktura koji su segmenti ekonomije  vrijedni investicija i odlučuju o kriterijama financijske solvabilnosti i rentabilnosti.Glavno oružje na globalnoj razini, za asfikciju i sistemsku dezorganizaciju realnih nacionalnih ekonomija je monetarna poluga. Naravno nitko ne niječe danas kako je suvremena financijska kriza posljedica pomanjkanja dovoljne regulacije i ekcesa financijske špekulacije ili ekcesa javnog duga, ali je prvenstveno vezana uz monetarizam.

Valuta je poput krvi koja se slijeva u ljudsko tijelo, a ona treba dobro cirkulirati u ekonomiji kako bi dosegla svoj optimum. Jedan od ključnih problema jest da je zalijevač u rukuma privatnog bankarskog sustava koji ga troši i primjenjuje jedino za svoj profit, bez ograničenja. Financijska špekulativna središta zalijevaju i zagušuju ekonomiju kreditima jer na taj način zarađuju što više novaca. Zdrav razum govori o nužnosti ograničenja zaduživanja ekonomije, dok se današnje moderne liberalne zapadne demokracije zasnivaju  na paradigmi da se monetarna kreacija postiže putem bankarskog kredita. Monetarna emisija,  objašnjava ex nihilo fenomen odvajanja financijskog sektora od « realne ekonomije », jer svaka monterna emisija od strane središnje banke postaje objekt financijske  špekulacije i povećava financijske « balone » raznih tržišta ( dionice, tržište energenata), bez učinka na opći nivo cijena. Ekonomisti poput Antal E. Fekete optužuju središnje banke da na taj način umjetno podržavaju financijska špekulativna tržišta.