O autorici

Rođena sam u jednom jako malom gradu... Igrom slučaja, životnih okolnosti i sudbine završila sam u jednom jako velikom gradu. Tamo sam se školovala, izlazila, družila se, radila...udala se... I nakon svega toga - opet se vratila u svoj mali rodni grad. Suprug i ja, 2010. postali smo ponosni roditelji najljepše curice u svemiru. I samo dvije godine nakon nje, naš život obogaćen je jednim malim dječakom.
Sad smo prava obitelj, kako to voli naglasiti moja mama, najponosnija baka na svijetu. Ima dana kad se jako volimo i mazimo... Ima dana kad...pa isto se volimo, samo se volimo na malo većoj udaljenosti... Ja sam obična mama. Zaposlena sam i trudim se svakodnevno uskladiti sve obaveze i prilagoditi ih svojoj, ponekad stvarno dinamičnoj, obitelji. Zna li biti stresno? Naravno. Kao i svakome (tko je voljan priznati!). No, uvijek se svi koncentriramo na one lijepe trenutke. I to su trenuci koje pamtimo.
Neke mame heklaju, neke gledaju sapunice, neke idu na aerobik, neke shopingiraju... Ja sam kao ispušni ventil odabrala pisanje.
Nadam se da ćete se u mom piskaranju pronaći i da ćete sa svakom pričom i pogledom na moj život shvatiti da niste sami, da se greške događaju svakome, da svatko svoju djecu voli najviše, bez obzira na sve...i da je u redu ne biti savršen! Jer ja svakako nisam savršena.

Arhive

Nešto za tebe…

Draga nepoznata mama,

 

Vidjela sam te jučer. I prekjučer. I prošli tjedan. Čula sam kako dižeš glas na svoju djecu u javnosti. Vidjela sam i kako ih na trenutke ignoriraš u parku. Znam i kako se ponekad navečer ne otuširaš i kako cijeli dan provedeš u staroj, poderanoj pidžami. Vidjela sam kako svoju djecu moliš, preklinješ, prijetiš im. Vidjela sam i kako vičeš na muža. I kako vičeš na svoju mamu. I na službenicu na šalteru. I na prometnog policajca.

 

Vidjela sam kako trčiš za djecom, kako se zaprljaš i kako opsuješ kad ti koljena otkažu poslušnost. Vidjela sam i kako završavaš sladoled koji je ostavilo dvogodišnje dijete. Vidjela sam i kako prstom skidaš šmrkljiće a onda ih obrišeš u istu onu pidžamu.

 

Vidjela sam i kako stiskaš zube da ne pukneš, kad nešto govoriš po stoti put, a djeca te ne slušaju. I kako zatvoriš oči i duboko dišeš, kad vidiš kakao na svježe opranim plahtama. I kako tiho plačeš dok pokušavaš hladnom vodom skinuti fleku od višnje sa omiljenih hlača.

 

Viđala sam te i u bolnici, u čekaonici. I u ljekarni. Vidjela sam da si umorna i uplašena.

 

Često te viđam. Vidim te svaki dan.

 

Ne znam jesi li planirala biti loš roditelj. Ne znam jesi li od malih nogu znala kako želiš biti majka ili te majčinstvo zateklo nespremnu. Ne znam koja su tvoja očekivanja i jesi li provela prve dane majčinstva u strahu kako nikad nećeš osjetiti „onu“ ljubav o kojoj svi pričaju.

 

Ali znam sve o tebi.

 

Znam kako nisi dobila sve što si htjela. Znam kako si dobila puno stvari koje nisi htjela. Znam kako ne vjeruješ da radiš najbolje što možeš i kako misliš da uvijek može bolje. Znam i kako ti ide bolje nego što misliš.

 

Znam kako ponekad poželiš baciti nešto u zid. I znam kako ponekad poželiš baciti trogodišnje dijete kroz prozor. I kako ponekad i sama poželiš iskočiti.

 

Znam kako ponekad, noću, kad sve utihne, ležiš u krevetu i plačeš. Isto tako, znam da nekad ne plačeš iako te srce boli i umorna si od svega, najviše od neispunjenih očekivanja.

 

Znam kako ima teških dana, za koje samo čekaš da završe. Onda dođe vrijeme za spavanje a djeca te zagrle i kažu kako te vole. I kako žele biti baš tako savršeni kao ti kad odrastu. Pa poželiš da taj trenutak traje vječno i žao ti je što je došlo vrijeme za spavanje.

 

Nijedan dan ne traje vječno. Dan uvijek završi a sljedeći dan dolazi sa novim izazovima. Bolesti, razočarenja, posao, obitelj, prijatelji, obveze, svađe…suze i smijeh…

 

Svaki dan napravi ono što misliš da moraš napraviti. Pobrini se za sve, jer to je tvoj zadatak. Isto tako, sjeti se ostaviti što god da radiš kako bi pogledala crtež ili dodala autić. Ili kako bi složila drvo od kockica. Prekini sve poslove kako bi „poljubila da prođe“.

 

Znam kako se ponekad igraš u dvorcu od kartona. I znam da znaš sve one slikovnice na pamet. Znam da ponekad i plešeš sa djecom kao na najluđem tulumu. Znam kako pred njima obavljaš nuždu i podriguješ.

 

Znam da, kad već odavno prođe vrijeme za spavanje, ulaziš u sobu odrezati zanokticu zbog koje tvoje dijete ne može spavati. Znam kako prekidaš kuhanje ručka kako bi probala kavu ili čaj koji su upravo posluženi u plastičnim šalicama. Znam i kako su tvoja djeca jela samo puding od čokolade kad su bili bolesni, jer ništa drugo nisu htjeli ili mogli jesti.

 

Znam i kako većinu ovoga nisi očekivala. Nisi očekivala kako ćeš nekoga toliko voljeti. I nisi bila svjesna kako ćeš se vremenom pomiriti sa svojim novim tijelom. Nisi znala ni da se može biti toliko umoran. Nisi postala mama o kakvoj si maštala.

 

Nisi savršena mama. Što god radila i kako god se ponašala – nikad nećeš biti savršena. Možda te to proganja. Možda si se pomirila s tim. Možda ti to nikada i nije bio problem.

 

Koliko god ti se čini da ne radiš dovoljno, tvoja djeca se ipak osjećaju voljeno. Još uvijek ti se smiju i vjeruju kako možeš popraviti i izlječiti baš sve. Bez obzira što se danas dogodilo na poslu, u vrtiću, u školi, u parku – ti si osigurala da prođe i da svane novi dan, sa novim mogućnostima. Dan u kojem će tvoja djeca biti sretna.

 

Poslovica kaže: „Postoji samo jedno savršeno dijete na svijetu, i svaka majka ga ima.“ Na žalost, ne postoje savršeni roditelji. Nisi savršena. U to ne sumnjaj. I ako misliš da jesi – nisi.

 

Ipak…bez obzira na to što nisi savršena, bolja si nego što misliš.

 

Ni tvoja djeca nisu savršena. Što znači da se nitko ne može brinuti za njih bolje od tebe – nesavršene. Jer kao takva imaš sve potrebno znanje i iskustvo. Nitko drugi ne razumije mrmljanje tvog jednogodišnjaka. Nitko ne razumije njihove šale i ne zna zbog čega plaču. To znaš samo ti.

 

Budući da ni jedna mama nije savršena još uvijek ima šanse da postaneš najbolja mama na svijetu.

 

E, pa stavi si lentu. Jer to si upravo ti. Najbolja Mama na svijetu!

Share

Post to Twitter

14 Responses to Nešto za tebe…

  • Iva says:

    Savršeno napisano jer svaka je mama baš to. Kad zastaneš malo u životu i osvrneš se shvatiš da si baš to. Topla, nježna i savršena barka u moru života koja udara o stijene, bori se s valovima i ponekad djeluje gruba i osorna ali provom guraš naprijed da bi do mirne luke dovela svoje male, tako dragocjene putnike.

  • Zex says:

    Svaka cast!!Opisala si me u potpunosti!A i rasplakala!!!Prelepo!

  • Ivanka says:

    Poslije kiše dolazi sunce,gore uši!

  • Lana says:

    Evo rasplakala si i jedn mamu u Australiji. Divno

  • marina vasic says:

    Odlican ti je izduvni ventil,samo tako nastavi………..placem…………

  • mirela says:

    prekrasan tekst jer odiše realnošću i divno je da jedna žena može da razumije drugu ženu čak i u njezinim nesavršenostima i manama..to se zove pravednost,poštovanje i prihvaćanje!

  • Vesna says:

    Savrseno!!!Rasplakala sam se ko kisa!!! :) ))

  • tatjana says:

    Lijepo i istinito,suze krenu same….

  • Mima says:

    Bravo Mima! Veoma realno napisano,što bi rekli bez celofana i mašnice. :-)

  • amira says:

    Sjajno, ja se rasplakah

  • Aleksandra says:

    Sjajan opis nas mama…..I ono u nama!:-)

  • martina says:

    SAVRSENO,…..PLACEM

  • Purgerica says:

    Prekrasno, Mima! Rasplakala si me iako nisam mama. Ali si me podsjetila na moju pokojnu mamu na najljepši mogući način. Hvala ti.

  • hanuta says:

    Divno napisano!