navigacija

Mali ljudi

Mali ljudi

Ima tih ljudi kojima uvijek treba mama. Da ih pohvali. Da im kupi gumene bombone.

Da im da povišicu.

Takvi su obično fini i zalizani prema potrebi - kod doktora, pred poreznicima, pred uniformama pogotovo.

Pred šefovima, šefovima šefova.

Ali doma izlaze iz svojih malih popeglanih odjelaca, ulaze u rastegnute trenirke i postaju zvijeri.  Maltretiraju mlađu braću, kućne ljubimce, trgaju uši medvjedićima iznad kreveta.

Šamaraju svoje Stepfordske supruge.

Vidim tu djecu-diktatore svaki dan. Žao mi je tih supruga, braće i medvjedića.

Ali, koeficijent je koeficijent. Sveta decimala. Sveto ime šefovo.

Jadna nam majka.

. . .

Neki dan u dječjoj smo sobi instalirali mali zeleni šator. To je sad moderno, rekla je moja kći.

Ali nije željela u šator pustiti svoga brata, jer radi nered i ruši konstrukciju.

I to je sad moderno.

Mali je stajao pred vratima sobe i gorko plakao, dok smo muž i ja u lošem dvoglasju pjevali Bila mama kukunka. Juju je plakao i lupao kuhačom po vratima, a iznutra se čulo samo: Neeee možeeeee.

Mi smo i dalje pjevali, mali prosvjednik je gorko plakao, a ona je bila sama u šatoru.

To je sad moderno.

. . .

Gledala sam sinoć neki film o Srbinu koji je sam. Da boli. Živi s braćom na jednom brdu. U očaju planira oženit Albanku sa susjednog brda, iako ga braća proklinju: Ona u kuću, mi iz kuću, kaže jedan.

I muž i ja se smijemo. Kao da nikad nismo bili sami, svak' na svome brdu. Svatko usred svoje doline suza, da budemo geografski plastičniji. Da smo tada prošli kroz kadar, netko bi se sigurno slatko smijao.

Mučno je to kako nam je smiješna tuđa muka.

Pa onaj Gangster te voli. Svi sami, on njami. Simpatičan mi je; slaže kombinacije, uparuje samce, kaže da mala laž ne boli. Svi su čisti, vrijedni, uredni.

A sami.

Dirnulo me to. Ta lijepa nesretna žena iz Bugarske koju potencijalni ćelavi/ofucani/natečeni muževi stavljaju pod tepih. Nedostojnu njihove neožbukane kuće. Pa ide autobusom ranom zorom u nečiji staklenik da zaradi nešto za sebe i sina.

I gleda kroz autobusno staklo te tužne neožbukane kuće.

Tuđe.

 . . .

U redu u velikom dućanu u kojem obavljamo tjednu nabavu ljudi šute i gledaju u pod. Ne znam jesmo li građanke, građani, seljaci ili seljačine.

Nije mi ni važno. Nije ni njima.

A onda prodavačica pita: Je li bilo sve u redu?

Ma nije. Znaš da nije.

Al' neka ti pitaš.

Istekao je rok trajanja. Jogurtu.

I nama.

 

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (7 ocjena)